Strasbourg, 12. srpnja 2004.

Poštovani gospodine Z.,

Vaše je društvo 5. prosinca 2003. u ime društva Gemeinschaftskernkraftwerk Neckar GmbH podnijelo pritužbu protiv Europske komisije. Ovaj se prigovor odnosi na usluge pružene nuklearnoj elektrani u Zaporozhyeu (Ukrajina) na temelju ugovora s Europskom komisijom.

Pritužbu sam 17. prosinca 2003. proslijedio predsjedniku Komisije. Komisija je svoje mišljenje poslala 29. ožujka 2004., a ja sam Vam ga 31. ožujka 2004. proslijedio s pozivom na očitovanje, ako to želite, do 30. travnja 2004. Budući da nije bilo odgovora, moje su vas službe kontaktirale telefonom 17. svibnja 2004. Na vaš zahtjev, moje službe prihvatile su odobriti produljenje tog roka do 31. svibnja 2004. Međutim, do tog datuma niste primili primjedbe.

Pišem vam sada kako bih vas obavijestio o rezultatima istraga koje su napravljene.

COMPLAINT

Podnositelj pritužbe, njemačko društvo, pružao je pomoć na licu mjesta nuklearnoj elektrani u Zaporozhyeu (Ukrajina). Te su usluge bile obuhvaćene ugovorom o uslugama sklopljenim 20. rujna 1995. između podnositelja pritužbe i Europske komisije (ugovor WW.94.06/02.01/B006). Dana 19. prosinca 1996. potpisana je Dopuna tom ugovoru (Ugovor 95-1347.01). Dodatna dopuna (Ugovor 95-1347.02) sklopljena je 17. srpnja 1997.

Pritužba se odnosi na dva računa povezana s tim ugovorom (račun br. 1-98 i račun br. 2-98) koji su izdani 3. kolovoza 1998. i poslani Komisiji.

Račun br. 1-98 odnosio se na „naknade i izravne troškove” i iznosio je 825 514,41 EUR. Prema podnositelju pritužbe, iznos od 9 569,82 EUR i dalje je ostao neplaćen, što odgovara trošku putovanja voditelja projekta, drugog stručnjaka i tumača u Moskvu od 12. do 17. svibnja 1997.

Račun br. 2-98 odnosio se na „nadoknade” i iznosio je 89 253,47 EUR. Prema podnositelju pritužbe iznos od 33 929,47 EUR prvotno je ostao neplaćen. Taj je iznos uključivao troškove u naslovima „Putni troškovi za Njemačku” (16 091,58 EUR), „Per Diem ukrajinski stručnjaci” (7 104 EUR), „Putni troškovi za Ukrajinu” (1 338,20 EUR) i „Prijevod” (9 395,69 EUR).

Podnositelj pritužbe smatrao je da su svi prethodno navedeni troškovi pokriveni ugovorom. Kad je riječ o računu 1/98, podnositelj pritužbe pozvao se, među ostalim, na telefaks koji je primio od Komisije 20. studenoga 1996. i na stajalište C.2 „Raščlambe cijena” priloženo ugovoru. Kad je riječ o računu 2/98, podnositelj pritužbe uputio je na stavke C.6 („Travel expenses Germany”), C.10 („Per Diem Ukrainian Experts EU”), C.5 („Travel expenses Ukraine”) i C.11 („Translation”) raščlambe cijena.

Komisija je u studenome 2001. izvršila daljnje plaćanje u iznosu od 16 499,69 EUR (kojim su obuhvaćeni troškovi zatraženi pod stavkom „Per Diem Ukrainian Experts” i „Translation”). Prema podnositelju pritužbe, iznos koji još treba platiti na temelju računa br. 2-98 stoga iznosi 17 429,78 EUR.

Prema podnositelju pritužbe, Komisija je u više navrata bila podsjećana na svoj dug, posljednji put dopisom od 17. prosinca 2001. Međutim, na to pismo nije odgovoreno.

Podnositelj pritužbe tvrdio je da na probleme s kojima se suočio u vezi s ovim ugovorom može utjecati činjenica da je imao različita mišljenja s Komisijom u pogledu drugog ugovora i činjenica da je taj spor podnio Prvostupanjskom sudu u kojem je još bio u tijeku. Prema mišljenju podnositelja pritužbe, predmet pred Sudom nije bio povezan s ovom pritužbom.

U svojoj pritužbi Ombudsmanu podnositelj pritužbe (koji zastupa belgijsko društvo) u biti je iznio sljedeće navode:

(1) Komisija nije platila iznose koji se još duguju podnositelju pritužbe na temelju računa br. 1-98 i računa br. 2-98.

(2) Komisija često nije odgovorila na dopise koje joj je poslao podnositelj pritužbe i sustavno odbija pregovarati s podnositeljem pritužbe.

Podnositelj pritužbe tvrdio je da bi Komisija trebala platiti iznos od 26 999,60 EUR koji mu je, prema njegovu mišljenju, bio dugovan.

INQUIRY

Mišljenje Komisije

Komisija je u svojem mišljenju iznijela sljedeće primjedbe:

Odgovarajući ugovor potpisan je u okviru programa nuklearne sigurnosti Tacis 20. rujna 1995. Posljednja dopuna ugovoru potpisana je u srpnju 1997. s datumom isteka 20. ožujka 1998. U ugovoru je navedeno da ugovaratelj mora slati troškovnike na temelju fiksnog vremenskog rasporeda predviđenog člankom 6. Dopune. Račun 1/98 odnosio se na naknade i izravne troškove, a račun 2/98 na naknadu troškova. Ti su računi zaprimljeni gotovo pet mjeseci nakon datuma isteka ugovora.

Račun 1/98

Taj je račun dostavljen Komisiji 3. kolovoza 1998. Komisija je u ožujku 1999. obavijestila podnositelja pritužbe da je račun obrađen, ali da će plaćeni iznos (815 944,39 EUR) biti različit od onog za koji je izdan račun. Odbijen je iznos od 9 569,82 eura na ime naknada i dnevnica za putovanje u Moskvu, s obzirom na to da predmetno putovanje nije odobrio Komisijin voditelj zaduženja.

Zahtjev za prethodno odobrenje službenih putovanja koja nisu izričito navedena u ugovoru bio je u skladu sa „Smjernicama za administrativno izvješćivanje o projektima koji se financiraju iz programa tehničke pomoći Europske unije za nove neovisne države TACIS”. Također se složila s člankom 28. stavkom 1. Općih uvjeta za ugovore o uslugama koji se financiraju iz fondova Phare/Tacis („Opći uvjeti”).

U telefaksu od 20. studenoga 1996., na koji je uputio podnositelj pritužbe, nije navedeno da je misija u Rusiju potrebna, nego je predloženo samo stupanje u kontakt s drugim društvom. Taj se telefaks ne može smatrati odobrenjem za fakturirano putovanje.

Osim toga, u telefaksu od 11. prosinca 1998. Komisijin voditelj poslova jasno je naveo da nije zatraženo nikakvo odobrenje i da retroaktivno odobrenje i odgovarajuće izmjene potrebne za raščlambu troškova nisu mogući s obzirom na činjenicu da je ugovor već istekao. Promjene tijekom provedbe bile su moguće, ali nakon isteka ugovora nije bilo moguće promijeniti elemente ugovora, kao što je raščlamba troškova.

Suprotno tvrdnjama podnositelja pritužbe, Prilogom B („Organizacija i metode”) ugovoru na koji se podnositelj pritužbe pozvao predviđeno je samo povećanje broja mogućih letova u Moskvu. Činjenica da je postojao proračun namijenjen za letove u Moskvu nije automatski značila da su ti letovi kao takvi odobreni. Članak 28. stavak 1. Općih uvjeta glasio je: „Ugovaratelj ima pravo na plaćanje iznosa navedenog u ugovoru u trenutku pružanja i prihvaćanja usluga.” Usluge na koje se podnositelj pritužbe pozvao nisu bile ni odobrene ni prihvaćene. Stoga ugovaratelj nije imao pravo na plaćanje tih usluga.

To je ugovaratelju više puta objašnjeno (pisma od 11. prosinca 1998., 4. kolovoza 1999. i 30. listopada 2001.).

Račun 2/98

Taj je račun dostavljen 3. kolovoza 1998. Komisija je od podnositelja pritužbe zatražila da ispravno podnese račun. To je učinjeno 15. lipnja 1999. Komisija je 30. lipnja 1999. obavijestila podnositelja pritužbe da je račun obrađen, ali da će plaćeni iznos biti različit od onog za koji je izdan račun. Iznos od 35 409,76 EUR prvotno je odbijen. Komisija je naknadno platila iznos od 16 499,69 EUR (po dnevnicima ukrajinskih stručnjaka i prijevodu) koji nije plaćen zbog nadzora Komisije.

Predmeti koji su konačno odbijeni bili su putni troškovi za putovanje koje nije bilo predviđeno ugovorom (1 471,79 EUR, što je prihvatio podnositelj pritužbe), PDV koji nije bio nadoknadiv (5,20 EUR, prihvatio podnositelj pritužbe) i putni troškovi u Njemačkoj i Ukrajini.

Troškovi nastali u Njemačkoj i Ukrajini koje je ugovaratelj potraživao kao putne troškove nisu se mogli nadoknaditi u okviru proračunske linije „putni troškovi u Njemačkoj” i „putni troškovi u Ukrajini” kako je zatraženo. Te su proračunske linije bile povezane samo s troškovima karata za vlak i zrakoplov, a ti su troškovi nadoknađeni. Odbijeni troškovi odnosili su se na troškove za stavke kao što su hoteli, taksiji i obroci za stručnjake i druge stručnjake. Ti bi troškovi, kad je riječ o stručnjacima, trebali biti pokriveni posebnom proračunskom linijom za dnevnice. Međutim, ta je proračunska linija (u kategoriji „Izravni troškovi”) iscrpljena pa je podnositelj pritužbe zatražio da se premaši ta proračunska linija. Isti troškovi za druge stručnjake trebali su biti namijenjeni u okviru proračuna ugovaratelja, kako je navedeno u točki 9. „Tehničkog opisa poslova” priloženog ugovoru. Međutim, nije postojala proračunska linija za pokrivanje takvih troškova za druge stručnjake ili druge korisnike. Ti su se troškovi smatrali dijelom i dijelom natječaja.

Zbog tih dvaju razloga nije bilo moguće platiti traženi iznos u okviru postojećeg proračuna. U tu bi svrhu bila potrebna izmjena ugovora. To je bilo nemoguće jer je ugovor već nekoliko mjeseci ranije istekao.

Nedostavljanje odgovora na dopis podnositelja pritužbe i odbijanje pregovora

Krajem 2001. (17., 19. i 20. prosinca) podnositelj pritužbe Komisiji je poslao niz od tri dopisa u vezi sa zahtjevom za plaćanje. U prvom dopisu od 17. prosinca 2001. nisu navedeni novi elementi u usporedbi s ranijim dopisima.

Dopisi od 19. i 20. prosinca 2001. poslani su nadležnom financijskom službeniku. Komisija je na te dopise odgovorila 14. siječnja 2002.

Na dopis od 17. prosinca 2001. nije odgovoreno zasebno. Komisija je smatrala da je u svojem dopisu od 30. listopada 2001. jasno navedeno da se to pitanje smatra u potpunosti riješenim, da je ugovor zaključen i da se neće uzeti u obzir daljnji zahtjevi. To je ponovljeno i u dopisu od 14. siječnja 2002.

Budući da je podnositelj pritužbe u svojem dopisu od 17. prosinca 2001. ponovno iznio istu tvrdnju bez iznošenja novih argumenata, smatralo se da se taj dopis ponavlja. Stoga se smatralo da nije potreban odgovor u skladu s člankom 14. stavkom 3. Europskog kodeksa dobrog upravnog postupanja.

Što se tiče odbijanja pregovora, Komisija nije vidjela na koji je način odbila pregovarati.

Primjedbe podnositelja pritužbe

Podnositelj pritužbe nije dostavio primjedbe.

ODLUKA

1 Neplaćanje navodno dospjelih iznosa

1.1 Podnositelj pritužbe, njemačko društvo, pružao je pomoć na licu mjesta nuklearnoj elektrani u Zaporozhyeu (Ukrajina). Te su usluge bile obuhvaćene ugovorom o uslugama sklopljenim između podnositelja pritužbe i Europske komisije. Pritužba se odnosila na dva računa povezana s tim ugovorom (račun br. 1-98 i račun br. 2-98) koji su izdani 3. kolovoza 1998. i poslani Komisiji. U svojoj pritužbi Ombudsmanu podnositelj pritužbe tvrdio je da Komisija nije platila iznose za koje je tvrdio da joj pripadaju na temelju tih dvaju računa. Podnositelj pritužbe tvrdio je da bi Komisija trebala platiti iznos od 26 999,60 EUR koji mu je, prema njegovu mišljenju, bio dugovan.

1.2 Račun br. 1-98 odnosio se na „naknade i izravne troškove”. Prema navodima podnositelja pritužbe iznos od 9 569,82 EUR i dalje je neplaćen, što odgovara troškovima putovanja voditelja projekta, drugog stručnjaka i tumača u Moskvu. Račun br. 2-98 odnosio se na „naknade”. Prema podnositelju pritužbe iznos od 17 429,78 EUR i dalje je bio nepodmiren pod naslovima „Putni troškovi za Njemačku” (16 091,58,8 EUR) i „Putni troškovi za Ukrajinu” (1 338,20 EUR).

1.3 Komisija je u svojem mišljenju zauzela stajalište da iznos koji se potražuje na temelju računa 1/98 nije bio dugovan podnositelju pritužbe s obzirom na to da Komisija nije odobrila predmetno putovanje. Komisija je nadalje tvrdila da se troškovi koji su i dalje prijavljeni na temelju računa 2/98 ne mogu nadoknaditi jer nisu obuhvaćeni proračunskom linijom koju je naveo podnositelj pritužbe. Objasnila je i da je ispravna proračunska linija već iscrpljena i da za određene stavke nikad nije postojala proračunska linija na koju bi se mogli naplatiti relevantni rashodi.

1.4 Ova tvrdnja odnosi se na obveze koje proizlaze iz ugovora sklopljenog između Komisije i podnositelja pritužbe.

1.5 U skladu s člankom 195. Ugovora o EZ-u, Europski ombudsman ovlašten je primati pritužbe "koje se odnose na slučajeve nepravilnosti u postupanju institucija ili tijela Zajednice". Ombudsman smatra da do nepravilnosti u postupanju dolazi kada javno tijelo ne postupa u skladu s pravilom ili načelom koje je za njega obvezujuće (1). Nepravilnost se stoga može utvrditi i kada je riječ o ispunjavanju obveza koje proizlaze iz ugovora koje su sklopile institucije ili tijela Zajednica.

1.6 Međutim, Ombudsman smatra da je opseg nadzora koji može provesti u takvim slučajevima nužno ograničen. Konkretno, Europski ombudsman smatra da ne bi trebao nastojati utvrditi je li bilo koja od stranaka prekršila ugovor ako je to sporno. To bi pitanje mogao učinkovito riješiti samo nadležni sud, koji bi imao mogućnost saslušati argumente stranaka u vezi s relevantnim nacionalnim pravom i ocijeniti proturječne dokaze o svim spornim činjeničnim pitanjima.

1.7 Ombudsman stoga smatra da je u slučajevima koji se odnose na ugovorne sporove opravdano ograničiti njegovu istragu na ispitivanje je li mu institucija ili tijelo Zajednice pružilo dosljedan i razuman prikaz pravne osnove za svoje djelovanje i zašto smatra da je njegovo stajalište o ugovornom položaju opravdano. Ako je to slučaj, Europski ombudsman zaključit će da njegovom istragom nije otkriven slučaj nepravilnosti u postupanju. Taj zaključak neće utjecati na pravo stranaka da njihov ugovorni spor ispita i mjerodavno riješi nadležni sud.

1.8 U ovom slučaju Ombudsmanica smatra da je Komisija iznijela koherentan i razuman prikaz razloga zbog kojih smatra da iznosi koje potražuje podnositelj pritužbe nisu dospjeli.

1.9 U tim okolnostima čini se da nema nepravilnosti u postupanju Komisije u pogledu prve tvrdnje i zahtjeva za plaćanje podnositelja pritužbe.

2 Nedostavljanje odgovora na dopise

2.1 Podnositelj pritužbe tvrdio je da Komisija često nije odgovorila na dopise i da je sustavno odbijala pregovarati s njom.

2.2 Komisija je uputila na tri dopisa koja je uputila podnositelju pritužbe u vezi s njegovim tvrdnjama (pisma od 11. prosinca 1998., 4. kolovoza 1999. i 30. listopada 2001.). Dodao je da je krajem 2001. podnositelj pritužbe 17., 19. i 20. prosinca Komisiji poslao niz od tri dopisa u vezi sa svojim zahtjevima za plaćanje, od kojih je na posljednja dva odgovoreno 14. siječnja 2002. Prema Komisijinu mišljenju, na dopis od 17. prosinca 2001. nije odgovoreno zasebno jer je Komisija smatrala da je u njezinu dopisu od 30. listopada 2001. jasno navedeno da se to pitanje smatra u potpunosti riješenim, da je ugovor zaključen i da se neće uzeti u obzir daljnji zahtjevi. Komisija je nadalje tvrdila da dopis od 17. prosinca 2001. nije sadržavao nove elemente i da se smatrao ponavljajućim u smislu članka 14. stavka 3. Europskog kodeksa dobrog administrativnog postupanja.

2.3 Na temelju dokaza podnesenih Ombudsmanu, čini se da je Komisija odgovorila na sve dopise koje joj je uputio podnositelj pritužbe, osim onog poslanog 17. prosinca 2001. Ombudsmanica smatra da bi bilo ljubazno odgovoriti i na taj dopis. Točno je da se člankom 14. stavkom 3. Europskog kodeksa dobre administrativne prakse (2) predviđa da se u slučaju ponavljanja dopisa ne mora slati nikakav odgovor te Ombudsman sa zadovoljstvom primjećuje da Komisija upućuje na taj kodeks koji je sastavio Ombudsman i potvrdio Europski parlament. Ombudsman ne može utvrditi je li to slučaj u ovom predmetu jer ni podnositelj pritužbe ni Komisija nisu dostavili presliku dopisa podnositelja pritužbe od 9. kolovoza 2001. na koji je Komisija odgovorila 30. listopada 2001. Međutim, Ombudsman napominje da je Komisija u svojem dopisu od 30. listopada 2001. jasno objasnila da je stajalište koje je zauzela u tom dopisu konačno. Nadalje napominje da je u dopisu od 14. siječnja 2002. (koji je odgovorio na dopise podnositelja pritužbe od 19. i 20. prosinca 2001.) ponovljeno to stajalište.(3) U tim okolnostima podnositelj pritužbe nije mogao razumno sumnjati u stajalište Komisije. Ombudsman stoga ne smatra da su daljnje istrage opravdane u tom aspektu druge tvrdnje podnositelja pritužbe.

2.4 Što se tiče tvrdnje podnositelja pritužbe da je Komisija sustavno odbijala pregovarati s podnositeljem pritužbe, Ombudsmanica smatra da podnositelj pritužbe nije dostavio dostatne dokaze za utvrđivanje svojeg slučaja.

2.5 U tim okolnostima, čini se da ne postoje Komisijine nepravilnosti u postupanju u pogledu druge tvrdnje.

Zaključak

Na temelju istraga Europskog ombudsmana u vezi s tom pritužbom čini se da nije bilo nepravilnosti u postupanju Europske komisije. Ombudsman stoga zaključuje predmet.

O toj će odluci biti obaviješten i predsjednik Komisije.

Tvoje iskreno,

 

P. Nikiforos DIAMANDOUROS

---

(1) Vidjeti Godišnje izvješće za 1997., str. 22. i dalje.

(2) Kodeks je dostupan na internetskoj stranici Europskog ombudsmana (http://www.ombudsman.europa.eu/).

(3) Vidjeti posljednju rečenicu ovog dopisa: „Imajte na umu da je, kako je objašnjeno u našem dopisu od 30. listopada 2000., ugovor sada zaključen i da se neće uzeti u obzir daljnji zahtjevi.”