Kontekst pritužbe

1. U studenome 2024. podnositelj pritužbe, novinar, zatražio je [1] od Europskog parlamenta da omogući javni pristup korespondenciji, ako postoji, koja je posljednjih godina razmijenjena s i. dvjema židovskim organizacijama i ii. predstavnicima Države Izrael.

2. Kad je riječ o točki i., Parlament je utvrdio pet dopisa koje je njegov predsjednik razmijenio s dvjema predmetnim organizacijama i podnositelju pritužbe odobrio potpuni javni pristup.

3. Kad je riječ o točki ii., Parlament je utvrdio

a) sedam pisama razmijenjenih između njegova predsjednika i predstavnika Države Izraela u razdoblju od svibnja 2022. do srpnja 2024.,

b) osam pisama predsjednika Izaslanstva Parlamenta za odnose s Izraelom predstavnicima Države Izrael poslanih između studenoga 2019. i listopada 2023. i

c) pet pisama voditelja Izaslanstva Knesseta za odnose s Europskom unijom predsjedniku Izaslanstva Parlamenta za odnose s Izraelom poslanih između prosinca 2020. i veljače 2023.

4. Parlament je podnositelju pritužbe odobrio potpuni javni pristup osam pisama navedenih u točki (b) te je odbio dati pristup preostalih 12 pisama u cijelosti. Pri odbijanju pristupa Parlament se pozvao na iznimku u skladu sa zakonodavstvom EU-a o javnom pristupu dokumentima (Uredba 1049/2001 [2]), odnosno na zaštitu javnog interesa u pogledu međunarodnih odnosa [3].

5. U siječnju 2025. podnositelj pritužbe zatražio je od Parlamenta da preispita svoju odluku o odbijanju pristupa (podnošenjem „potvrdnog zahtjeva”).

6. Parlament je u veljači 2025. potvrdio svoje stajalište da se ne može odobriti pristup dvanaest dopisa o kojima je riječ u ponovnom zahtjevu podnositelja pritužbe.

7. Nezadovoljni tim ishodom, podnositelj pritužbe obratio se Ombudsmanu.

Istraga

8. Ombudsmanica je pokrenula istragu o odbijanju Parlamenta da odobri javni pristup 12 dopisa u cijelosti.

9. Tijekom istrage istražni tim Ombudsmana pregledao je sporna pisma, zajedno s osam dopisa koje je poslao predsjednik Izaslanstva Parlamenta za odnose s Izraelom koje je Parlament otkrio, kao i dokumentaciju o savjetovanju s dotičnom trećom zemljom. Ombudsmanica je također Parlamentu dala priliku da iznese dodatna stajališta o pritužbi, ali Parlament nije želio iznijeti primjedbe.

Izneseni argumenti

10. Podnositelj pritužbe nije osporio primjenjivost iznimke na zaštitu javnog interesa u pogledu međunarodnih odnosa kao takvih. Umjesto toga, pretpostavljajući da se sporna korespondencija odnosila na stanje u Gazi, podnositelj pritužbe tvrdio je da postoji prevladavajući javni interes za otkrivanje. Konkretnije, podnositelj pritužbe tvrdio je da je potrebna transparentnost kako bi se provjerilo poštuje li Unija svoje obveze na temelju međunarodnog prava.

11. Parlament je u svojoj potvrđujućoj odluci zadržao svoje stajalište da bi otkrivanje dopisa, čak i djelomično, moglo ugroziti zaštitu javnog interesa u pogledu međunarodnih odnosa.

12. Parlament je naveo da dopisi predstavljaju diplomatsku korespondenciju koja se „zbog svoje prirode i sadržaja izravno i prvenstveno odnosi na odnose Europske unije s Državom Izraelom”. Parlament je tvrdio da bi otkrivanje dopisa predstavljalo povredu povjerljivosti diplomatskih razmjena, a time i povjerenja treće zemlje, te bi stoga očito moglo ugroziti međunarodne odnose EU-a.

13. Parlament je također naveo da se savjetovao s trećom zemljom, koja se usprotivila otkrivanju spornih dopisa. Parlament smatra da je tim odgovorom potvrđeno da bi se otkrivanjem „stvarno i konkretno ugrozila zaštita međunarodnih odnosa između [Unije] i Države Izraela”.

14. Kao odgovor na argument podnositelja pritužbe o postojanju prevladavajućeg javnog interesa za otkrivanje, Parlament je naveo da je zaštita međunarodnih odnosa obuhvaćena kategorijom „apsolutne iznimke”. Stoga nije mogla uzeti u obzir argumente podnositelja pritužbe.

15. Parlament je također naveo da je razmotrio može li se odobriti djelomičan pristup. Međutim, zaključio je da su predmetni dokumenti u cijelosti obuhvaćeni navedenom iznimkom.

16. U svojoj pritužbi Ombudsmanu podnositelj pritužbe tvrdio je da postoji prevladavajući javni interes za otkrivanje.

Procjena Europskog ombudsmana

17. Institucije Unije raspolažu širokom marginom prosudbe kada utvrđuju bi li otkrivanje dokumenta ugrozilo bilo koji od javnih interesa zaštićenih člankom 4. stavkom 1. točkom (a) Uredbe 1049/2001, uključujući zaštitu međunarodnih odnosa. Istragom Ombudsmana kao takvom nastojalo se utvrditi postoji li očita pogreška u ocjeni Parlamenta na kojoj je temeljio svoju odluku o odbijanju pristupa spornim dokumentima [4].

18. U tu je svrhu istražni tim Ombudsmana pregledao predmetne dokumente, zajedno s osam dopisa kojima je Parlament odobrio potpuni javni pristup, kao i dokumentaciju o savjetovanju s dotičnom trećom zemljom.

19. Inspekcijom je potvrđeno da se treća zemlja s kojom je provedeno savjetovanje doista usprotivila otkrivanju sadržaja dopisa. Ombudsmanica napominje da, iako prigovor treće zemlje na otkrivanje ne može automatski dovesti do odbijanja pristupa, taj prigovor može imati važnu ulogu u naknadnoj neovisnoj procjeni institucije EU-a [5].

20. Inspekcijom nije otkrivena očita pogreška u ocjeni Parlamenta da bi jednostrano otkrivanje pisama negativno utjecalo na međunarodne odnose EU-a s dotičnom trećom zemljom.

21. Ombudsmanica također napominje da se zaštita javnog interesa u pogledu međunarodnih odnosa ne može zanemariti drugim javnim interesom koji se smatra važnijim [6] To znači da, ako institucija smatra da bi se taj interes mogao ugroziti otkrivanjem, mora odbiti dati pristup. Stoga je Parlament pravilno tvrdio da se argumenti podnositelja pritužbe o mogućem prevladavajućem javnom interesu za otkrivanje ne mogu uzeti u obzir. 

22. S obzirom na navedeno, ombudsmanica smatra da je Parlament opravdano odbio javni pristup dvanaest spornih dopisa.

Zaključak

Na temelju istrage Europski ombudsman zaključuje ovaj predmet sljedećim zaključkom [7]:

Europski parlament nije nepravilno postupio kada je odbio javni pristup spornim dokumentima.

Podnositelj pritužbe i Parlament bit će obaviješteni o toj odluci.

Teresa Anjinho
Europski ombudsman

Strasbourg, 25. travnja 2025.

[1] U skladu s Uredbom 1049/2001 o javnom pristupu dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije: https://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/?uri=celex:32001R1049.

[2] Vidjeti bilješku 1.

[3] Članak 4. stavak 1. točka (a) treća alineja Uredbe 1049/2001.

[4] Vidjeti, primjerice, presudu Općeg suda od 27. veljače 2018., CEE Bankwatch Network protiv Europske komisije, T-307/16, točke od 77. do 79.: https://curia.europa.eu/juris/document/document.jsf?text=&docid=199686&pageIndex=0&doclang=en&mode=lst&dir=&occ=first&part=1&cid=306708

[5] Vidjeti presudu Općeg suda od 25. studenoga 2020., Bronckers protiv Komisije, T-166/19, točke 46. i dalje: https://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/PDF/?uri=CELEX:62019TJ0166

[6] Vidjeti članak 4. stavak 1. u usporedbi s člankom 4. stavkom 2. Uredbe 1049/2001; presuda Općeg suda od 12. rujna 2013., Besselink protiv Vijeća, T‑331/11, točka 44. i navedena sudska praksa: https://curia.europa.eu/juris/document/document.jsf?text=&docid=140925&pageIndex=0&doclang=EN&mode=lst&dir=&occ=first&part=1&cid=12991946.

[7] Ta je pritužba riješena u okviru delegiranog rješavanja predmeta u skladu s Odlukom Europskog ombudsmana o donošenju provedbenih odredbi.