Strasbourg, 11. studenoga 2003.

Poštovani gospodine G.,

Dana 10. veljače 2003. podnijeli ste pritužbu protiv Europske komisije u vezi s njezinim postupanjem s pritužbom protiv Njemačke koju ste podnijeli Komisiji.

Dana 21. veljače 2003. Europski ombudsman proslijedio je pritužbu predsjedniku Europske komisije.

Dopisom od 24. veljače 2003. poslali ste Ombudsmanu dodatne informacije u vezi s Vašom pritužbom, koje je Ombudsman proslijedio Komisiji 6. ožujka 2003.

Dana 7. svibnja 2003. pisali ste mi kako biste zatražili brzu odluku o svojoj pritužbi ili donošenje privremenih mjera. U svojem odgovoru od 8. svibnja 2003. objasnio sam da je od Komisije zatraženo da dostavi svoje mišljenje o pritužbi do 31. svibnja 2003. i da će vam to mišljenje biti proslijeđeno što je prije moguće. Obavijestio sam Vas i da Ombudsman nije ovlašten izdavati obvezujuće naloge drugim institucijama ili donositi privremene mjere. Primjerak Vašeg dopisa od 7. svibnja 2003. i mog odgovora na njega proslijeđeni su Komisiji radi obavijesti.

Komisija je svoje mišljenje (od 13. svibnja 2003.) poslala 23. svibnja 2003. Proslijedila sam vam ga 28. svibnja 2003. s pozivom na očitovanje.

Dana 30. svibnja 2003. poslali ste mi dodatnu pritužbu protiv Njemačke koja je upućena Komisiji. Potvrdio sam primitak ovog dopisa 5. lipnja 2003., izražavajući mišljenje da mi je taj dopis poslan radi obavijesti. U svojem odgovoru od 11. lipnja 2003. zatražili ste od mene da proslijedim Vaš dopis od 30. svibnja 2003. Komisiji. Učinio sam to 20. lipnja 2003.

Dana 30. lipnja 2003. poslali ste mi svoje primjedbe na mišljenje Komisije. Dana 23. srpnja 2003. poslali ste dodatna očitovanja.

Pišem vam sada kako bih vas obavijestio o rezultatima istraga koje su napravljene.

COMPLAINT

Podnositelj pritužbe, njemački državljanin, prenio je vrijednosne papire koje je držao u banci Volksbank Freiburg (njemačka banka) u švicarsku banku. Prema podnositelju pritužbe, to je bila uobičajena transakcija koja je provedena otvoreno i u njegovo ime. Međutim, podnositelj pritužbe tvrdi da je prijenos izvršen jer su vrijednosni papiri bili potrebni kako bi se osigurali krediti od švicarske banke, jer je švicarska banka nudila povoljnije proizvode, bolje savjete u pogledu vrijednosnih papira, širi raspon usluga te brže i pouzdanije poslovanje od njemačke banke i zbog jamstva koje je nudio račun u švicarskoj banci.

U okviru istrage nezakonitih transakcija izvršenih u Volksbanku Freiburg na temelju naloga za pretragu izdanog 22. travnja 1998., porezno tijelo Freiburg-Land također je otkrilo dokumente koji se odnose na navedeni prijenos. Prema mišljenju podnositelja pritužbe, porezno tijelo stoga je prekoračilo svoj mandat koji je bio ograničen na ispitivanje transakcija koje su provedene anonimno. Porezno tijelo Freiburg-Land naknadno je proslijedilo informacije koje je otkrilo poreznom tijelu Stuttgart I koje je nadležno za podnositelja pritužbe. Potonji je potom pokrenuo vlastitu poreznu istragu protiv podnositelja pritužbe čiji su dom i ured pretraženi. Kao rezultat te istrage porezno tijelo Stuttgart I izmijenilo je porezna davanja podnositelja pritužbe za godine od 1989. do 1999. i odredilo veći predujam poreza za 2001. U pogledu tih odluka podnositelj pritužbe podnio je Finanzgerichtu Baden-Württemberg (Financijski sud u Baden-Württembergu) zahtjev za prekid postupka. Finanzgericht je u svojim odlukama od 16. travnja 2002. odbio te zahtjeve. Finanzgericht (Financijski sud) odbio je 30. srpnja 2002. zahtjev podnositelja pritužbe za dopuštanje žalbe Bundesfinanzhofu (Savezni vrhovni financijski sud). Relevantne činjenice dovele su i do pokretanja kaznenog postupka protiv podnositelja pritužbe.

Prema podnositelju pritužbe, prijenos koji je izvršio bio je obuhvaćen slobodnim kretanjem kapitala. Stoga nije mogla biti osnova za prvotnu sumnju („Anfangsverdacht”) na utaju poreza. Podnositelj pritužbe tvrdio je da njemačka porezna tijela sumnjaju da bi prijenosi u druge zemlje mogli predstavljati zlouporabu. Takav bi pristup vjerojatno odvratio građane od iskorištavanja slobodnog kretanja kapitala („učinak hlađenja”). Podnositelj pritužbe smatrao je da nacionalna tijela moraju uzeti u obzir interes Zajednice za neometano prekogranično slobodno kretanje kapitala. Prema mišljenju podnositelja pritužbe, porezna uprava i Finanzgericht to nisu učinili u ovom slučaju. Prema mišljenju podnositelja pritužbe, Finanzgericht (Financijski sud) prigovorio je prijenosu vrijednosnih papira jer je on izvršen bez ikakvog gospodarskog razloga. Podnositelj pritužbe smatrao je da je zahtijevanje gospodarskog razloga za takve transakcije prikriveno ograničenje slobodnog kretanja kapitala. Nadalje je smatrao da postoji diskriminacija s obzirom na to da nije potreban nikakav gospodarski razlog za prijenos u njemačku banku i da su razlozi negospodarske prirode zanemareni. Podnositelj pritužbe naposljetku je tvrdio da su mjere koje su poduzela njemačka porezna tijela bile neproporcionalne s obzirom na to da je Amtsgericht Freiburg (Općinski sud u Freiburgu, Njemačka) koji je odobrio pretragu u Volksbanku Freiburg naglasio da je istraga trebala biti ograničena na transakcije koje su provedene anonimno ili upotrebom lažnih imena. Stoga je postojala apsolutna zabrana korištenja informacija o njegovu prijenosu koje su otkrivene prilikom ove istrage.

Podnositelj pritužbe obratio se 2. rujna 2002. Komisiji (referentni broj pritužbe 2002/5041) kako bi prigovorio da su odlukom Finanzgerichta od 30. srpnja 2002. povrijeđena pravila Ugovora o EZ-u o slobodnom kretanju kapitala. Podnositelj pritužbe stoga je predložio da bi Komisija trebala pokrenuti postupak iz članka 226. U svojem odgovoru od 19. studenoga 2002. Komisija je istaknula: „U tom se kontekstu ne može smatrati da bi Finanzgericht u vašem slučaju opravdao konkretnu prvotnu sumnju na utaju poreza činjenicom da ne postoji gospodarski razlog za prijenos vrijednosnih papira ili da bi čak utvrdio opći zahtjev za takav gospodarski razlog u slučaju prijenosa u inozemstvo.” Prema mišljenju Komisije, njemački sud smatrao je da je takva sumnja opravdana samo ako se predmetna transakcija činila neekonomičnom. Komisija je obavijestila podnositelja pritužbe da je stoga predložila zatvaranje predmeta, osim ako podnositelj pritužbe može iznijeti nove argumente ili dokaze.

Podnositelj pritužbe smatrao je da je Komisija u svojem dopisu od 19. studenoga 2002. krivotvorila odluku Finanzgerichta zamijenivši stajalište Finanzgerichta argumentom koji je porezno tijelo Stuttgart I iznijelo tijekom postupka, a koji Finanzgericht nije prihvatio.

Podnositelj pritužbe prigovorio je na stajalište Komisije u nekoliko dodatnih dopisa. Međutim, Komisija je u svojim odgovorima od 13. siječnja i 3. veljače 2003. potvrdila svoje stajalište.

U svojoj pritužbi Ombudsmanu podnositelj pritužbe (1) protivi se odbijanju Komisije da pokrene postupak na temelju članka 226. i (2) navodi da je Komisija krivotvorila činjenice.

INQUIRY

Mišljenje Komisije

Komisija je u svojem mišljenju iznijela sljedeće primjedbe:

1. Kontekst predmeta

U skladu s njemačkim pravom porezne istrage mogu se temeljiti samo na dovoljno ozbiljnoj početnoj sumnji na neki oblik utaje poreza („steuerrechtlicher Anfangsverdacht”). Bundesfinanzhof (viši njemački porezni sud) odlučio je 6. veljače 2001. da svaka porezna istraga koja se temelji isključivo na činjenici da je došlo do prekograničnog prijenosa imovine s nacionalnog na strani bankovni račun povređuje slobodu kretanja kapitala zaštićenu člankom 56. Ugovora o EZ-u.

U prethodnoj pritužbi Komisiji od 3. rujna 2001. (referentna oznaka 2001/5037) podnositelj pritužbe tvrdio je da su mjere poduzete protiv njegove banke i njega samog (tj. izvršenje naloga za pretragu i oduzimanje dokumenata) nezakonite. Budući da nije bilo naznaka o povredi članka 56. Ugovora o EZ-u, Komisija je zaključila predmet 25. siječnja 2002.

Podnositelj pritužbe zatim je podnio novu pritužbu (referentna oznaka 2002/5041) u kojoj se protivio odlukama Finanzgerichta Baden-Württemberg od 16. travnja 2002., a osobito odluci Finanzgerichta od 30. srpnja 2002. kojom je odbijen njegov zahtjev za poništenje odluka od 16. travnja 2002. Tužitelj je iz odluke od 30. srpnja 2002. zaključio da sud u pravilu zahtijeva gospodarske razloge za prekogranične prijenose vrijednosnih papira, što predstavlja prikriveno ograničenje u smislu članka 58. stavka 3. Ugovora o EZ-u.

2. Povijest slučaja

Podnositelj pritužbe podnio je pritužbu (referentna oznaka 2002/5041) 2. rujna 2002. Od podnositelja pritužbe 27. rujna 2002. zatraženo je da dostavi dodatne informacije. Te su informacije poslane 8. listopada 2002. Analiza službi Komisije pokazala je da nema naznaka proizvoljne diskriminacije transfera u strane zemlje u smislu članka 58. stavka 3. Ugovora o EZ-u. Podnositelj pritužbe stoga je 19. studenoga 2002., uz odobrenje Pravne službe Komisije, obaviješten o namjeri Komisije da zaključi predmet. Nakon što je podnositelj pritužbe 28. studenoga 2002. i 23. prosinca 2002. podnio dodatne podneske, Komisija ga je obavijestila da ostaje pri svojem stajalištu da predmet treba zaključiti.

3. Stajalište Komisije o argumentima podnositelja pritužbe

U svojoj pritužbi Ombudsmanu podnositelj pritužbe uputio je na pritužbe u pogledu zakonitosti različitih naloga za pretragu. Sve te pritužbe bile su predmet sudskih odluka. Nalog za pretragu izvršen protiv banke podnositelja pritužbe u Freiburgu poništen je odlukom Landgerichta Freiburg (Zemaljski sud u Freiburgu) od 26. siječnja 2000. Kad je riječ o tvrdnji podnositelja pritužbe da je to dovelo do apsolutne zabrane uporabe tako prikupljenih dokaza, trebalo je istaknuti da u njemačkom pravu ne postoji jasna odredba kojom bi se automatski isključilo uzimanje u obzir nezakonito pribavljenih informacija (doktrina o plodu otrovnog stabla), nego samo posebna sudska praksa. Tužitelj je Landgerichtu Stuttgart podnio pritužbu protiv mjera poreznog nadzora koje je protiv njega poduzelo porezno tijelo u Stuttgartu. Sud je tu žalbu odbio 19. siječnja 2001. Zakonitost oduzimanja dokumenata podnositelja pritužbe potvrđena je odlukom Amtsgerichta Stuttgart (Općinski sud u Stuttgartu) od 23. siječnja 2001.

U skladu s člankom 2. stavkom 7. Statuta Europskog ombudsmana žalba je stoga bila nedopuštena u pogledu pitanja obuhvaćenih ovim sudskim postupkom.

Što se tiče prigovora podnositelja pritužbe na Komisijino odbijanje pokretanja postupka na temelju članka 226. Ugovora o EZ-u, valja istaknuti da je, u skladu s ustaljenom sudskom praksom sudova Zajednice, Komisija imala diskrecijsku ovlast odlučiti hoće li pokrenuti takav postupak.

Kad je riječ o tvrdnji podnositelja pritužbe da je Finanzgericht u svojoj odluci od 30. srpnja 2002. pogrešno potvrdio konkretnu prvotnu sumnju na utaju poreza u njegovu slučaju zbog nepostojanja gospodarskog razloga za prijenos vrijednosnih papira, odluka suda glasi kako slijedi:(1)

„Za odluku Senata [u svojim odlukama od 16. travnja 2002.] bilo je odlučujuće da je do prijenosa vrijednosnih papira stranoj banci došlo bez gospodarskog razloga. (…) Budući da je nepostojanje gospodarskog razloga bilo odlučujuće za odluku Senata, nije relevantno da je prenesen samo dio pologa.”

To se odnosilo na prethodne odluke Finanzgerichta (Financijski sud) od 16. travnja 2002. koje su glasile kako slijedi:

„Osim toga, Senat smatra da nije uobičajena praksa banaka u odnosu na strane zemlje da se postojeći depozit u cjelini prenosi na stranu banku bez očitog gospodarskog razloga. To je zato što dužnik i vjerovnik ostaju isti, mijenja se samo upravljanje imovinom. Naprotiv, u takvim okolnostima Senat potvrđuje prvotnu sumnju na utaju poreza.”

Što znači „nema očitog gospodarskog razloga” i „nedostatak gospodarskog razloga” u tom kontekstu postalo je očito kada se pogleda odjeljak I. odluka od 16. travnja 2002. koji glasi kako slijedi:

„[Finanzamt Stuttgart I] kao opravdanje tvrdi da se istraga poreznih istražitelja temeljila na zakonitim istražnim radnjama: [Tužitelj] je u inozemstvo prenio depozit koji se sastoji od vrijednosnih papira s fiksnom kamatnom stopom. Nije bilo gospodarskih razloga za to jer su troškovi tog depozita bili veći u inozemstvu.”

U tom kontekstu činjenice nisu upućivale na to da je Finanzgericht u predmetu podnositelja pritužbe temeljio posebnu prvotnu sumnju na utaju poreza na činjenici da ne postoji gospodarski razlog za prijenos vrijednosnih papira ili da je čak predvidio opći zahtjev za postojanje gospodarskog razloga za prekogranične prijenose. Nakon sveobuhvatne analize svih podnesenih sudskih odluka postalo je očito da sud potvrđuje prvotnu sumnju na utaju poreza ako je predmetni prekogranični prijenos ekonomski nepovoljan. Porezno tijelo u predmetnom slučaju nesporno je tvrdilo da su troškovi inozemnog depozita viši od troškova koje je naplatila njemačka banka. Stoga se, suprotno navodima podnositelja pritužbe, istražna radnja protiv podnositelja pritužbe temeljila na činjenici da je prijenos bio ekonomski nepovoljan, a ne na činjenici da je nedostajao gospodarski razlog.

Podnositelj pritužbe tvrdio je da postoje gospodarski ili negospodarski razlozi za prijenos koji je izvršio. Međutim, takvi mogući razlozi nisu bili poznati u trenutku nastanka prvotne sumnje.

Člankom 58. stavkom 1. Ugovora o EZ-u propisano je da odredbe članka 56. kojima se utvrđuje slobodno kretanje kapitala ne dovode u pitanje pravo država članica da poduzmu sve potrebne mjere za sprečavanje kršenja nacionalnog prava i propisa, posebno u području oporezivanja. Na temelju informacija kojima je Komisija raspolagala, nije bilo naznaka da su se porezna tijela ili Finanzgericht oslonili samo na prekograničnu prirodu prijenosa vrijednosnih papira kako bi dokazali prvotnu sumnju u utaju poreza. Naprotiv, ispitni postupci temeljili su se na činjenici da se prijenos podnositelja pritužbe u to vrijeme činio ekonomski nepovoljnim i da je podnositelj pritužbe odbio dati dodatna pojašnjenja.

Komisija je imala diskrecijsku ovlast odlučiti hoće li pokrenuti postupak zbog povrede. U predmetu podnositelja pritužbe ta se odluka nije temeljila na krivotvorenju činjenica, nego na tumačenju informacija koje je dostavio podnositelj pritužbe.

Primjedbe podnositelja pritužbe

Podnositelj pritužbe u svojim je očitovanjima zadržao svoju pritužbu i iznio sljedeće dodatne primjedbe:

Iz odluke Bundesfinanzhofa od 6. veljače 2001. proizlazi da se porezna istraga može temeljiti samo na dovoljno ozbiljnoj početnoj sumnji na neki oblik utaje poreza („steuerrechtlicher Anfangsverdacht”). To je značilo da se takve porezne istrage mogu temeljiti samo na činjenici da je došlo do anonimnog prijenosa imovine s nacionalne na stranu banku. Prema sudskoj praksi Bundesfinanzhofa nije relevantno je li postojao gospodarski razlog za prijenos u inozemstvo ili se činilo da je prijenos ekonomski nepovoljan.

U skladu s dopisom porezne uprave Freiburg-Land poreznoj upravi u Stuttgartu, u ovom je slučaju pokrenuta porezna istraga „jer prijenos vrijednosnih papira s fiksnom kamatnom stopom na depozit u stranoj zemlji nije imao gospodarskog smisla i jer je prijenos izvršen u neposrednoj blizini uvođenja odbitka kamata („Zinsabschlag”) [u Njemačkoj]. S dokumentima [koji se odnose na podnositelja pritužbe] postupalo se kao s dokumentima pronađenima slučajno („Zufallsfunde”) jer nisu bili obuhvaćeni [nalogom za pretragu]”.

Amtsgericht Freiburg odbio je 4. rujna 1998. zahtjev poreznog tijela Freiburg-Land da se potvrdi zapljena tih dokumenata. Sud je tvrdio da bi u suprotnom ograničenja na nalog za pretragu izdan 22. travnja 1998. postala bespredmetna. Tu je odluku 4. ožujka 1999. potvrdio Landgericht Freiburg (Zemaljski sud u Freiburgu). Unatoč tim odlukama, relevantni dokumenti proslijeđeni su poreznom tijelu Stuttgart I 9. kolovoza 1999. To je već predstavljalo povredu slobodnog kretanja kapitala.

Nakon što je Landgericht Freiburg 26. siječnja 2000. poništio odluku o odobrenju naloga za pretragu od 22. travnja 1998., relevantni dokumenti vraćeni su Volksbanku Freiburg. U to je vrijeme očito bilo zanemareno da su preslike tih dokumenata već proslijeđene poreznoj upravi u Stuttgartu. To je također predstavljalo povredu slobodnog kretanja kapitala podnositelja pritužbe.

Porezna uprava u Stuttgartu podnijela je 14. studenoga 2000. zahtjev za izdavanje naloga za pretragu i zapljenu. Početna sumnja temeljila se na činjenici da je izvršen prijenos vrijednosnih papira na švicarski račun.

Pitanje je li taj prijenos bio ekonomski nepovoljan uopće nije bilo ispitano u trenutku kada su dokumenti zaplijenjeni 26. lipnja 1998. To je pitanje postalo relevantno tek tijekom postupka pred Finanzgerichtom krajem 2001. i 2002., s obzirom na to da se porezno tijelo Stuttgart I oslonilo na navodno nepostojanje gospodarske svrhe prijenosa. Nije bilo legitimno projicirati ovo pitanje još 1998. godine. Podnositelj pritužbe u početku nije odgovorio na to pitanje 2001./2002. jer prema sudskoj praksi Bundesfinanzhofa i njemačkog Ustavnog suda to nije bilo relevantno za prvotnu sumnju.

Zahtijevanje ekonomskog razloga za prijenos u inozemstvo ili da takav prijenos ne bi trebao biti ekonomski nepovoljan predstavljalo je proizvoljnu diskriminaciju kao i prikriveno ograničenje slobodnog kretanja kapitala u smislu članka 58. stavka 3. Ugovora o EZ-u.

ODLUKA

1 Uvodne napomene

1.1 Tužitelj, njemački državljanin, prenio je vrijednosne papire koje je držao kod Volksbank Freiburg (njemačka banka) u švicarsku banku. Prema podnositelju pritužbe, to je bila uobičajena transakcija koja je provedena otvoreno i u njegovo ime. U okviru istrage nezakonitih transakcija izvršenih u Volksbanku Freiburg na temelju naloga za pretragu izdanog 22. travnja 1998., porezno tijelo Freiburg-Land također je otkrilo dokumente koji se odnose na navedeni prijenos. Prema mišljenju podnositelja pritužbe, porezno tijelo stoga je prekoračilo svoj mandat koji je bio ograničen na ispitivanje transakcija koje su provedene anonimno. Porezno tijelo Freiburg-Land naknadno je proslijedilo informacije koje je otkrilo poreznom tijelu Stuttgart I koje je nadležno za podnositelja pritužbe. Potonji je potom pokrenuo vlastitu poreznu istragu protiv podnositelja pritužbe čiji su dom i ured pretraženi. Kao rezultat te istrage porezno tijelo Stuttgart I izmijenilo je porezna davanja podnositelja pritužbe za godine od 1989. do 1999. i odredilo veći predujam poreza za 2001. U pogledu tih odluka podnositelj pritužbe podnio je Finanzgerichtu Baden-Württemberg (Financijski sud u Baden-Württembergu) zahtjev za prekid postupka. Finanzgericht je u svojim odlukama od 16. travnja 2002. odbio te zahtjeve. Finanzgericht (Financijski sud) odbio je 30. srpnja 2002. zahtjev podnositelja pritužbe za dopuštanje žalbe Bundesfinanzhofu (Savezni vrhovni financijski sud). Podnositelj pritužbe obratio se Europskoj komisiji 2. rujna 2002. Međutim, Komisija je dopisom od 19. studenoga 2002. obavijestila podnositelja pritužbe da ne vidi razlog zbog kojeg bi trebala intervenirati. Komisija je to stajalište potvrdila u daljnjim dopisima od 13. siječnja i 3. veljače 2003.

1.2 U svojoj pritužbi Ombudsmanu podnositelj pritužbe tvrdi da je Europska komisija trebala pokrenuti postupak zbog povrede na temelju članka 226. Ugovora o EZ-u. Tužitelj smatra da su njemačka porezna tijela i Finanzgericht u njegovu slučaju povrijedili slobodno kretanje kapitala.

1.3 Kako bi se izbjegla svaka sumnja, treba podsjetiti da članak 195. Ugovora o EZ-u ovlašćuje Europskog ombudsmana za zaprimanje pritužbi u vezi s nepravilnostima u djelovanju institucija i tijela Zajednice, uz iznimku Suda i Prvostupanjskog suda koji djeluju u svojoj sudbenoj ulozi. Europski ombudsman stoga nema ovlasti razmatrati pritužbe protiv drugih institucija ili tijela, kao što su nacionalna porezna tijela ili sudovi. Stoga se ova Odluka odnosi isključivo na pritužbu protiv Europske komisije.

1.4 Komisija u svojem mišljenju ističe da su pritužbe u pogledu zakonitosti različitih naloga za pretragu na koje se podnositelj pritužbe pozvao bile predmet sudskih odluka. Prema mišljenju Komisije i u skladu s člankom 2. stavkom 7. Statuta Europskog ombudsmana (2), pritužba je stoga nedopuštena u pogledu pitanja obuhvaćenih ovim sudskim postupkom.

1.5 Valja istaknuti da iz članka 1. stavka 3. i članka 2. stavka 7. Statuta Europskog ombudsmana proizlazi da Europski ombudsman ne može dovesti u pitanje osnovanost sudske odluke i da pritužbu mora proglasiti nedopuštenom ako je o činjenicama koje je iznio podnositelj pritužbe već odlučivao sud. Međutim, ovaj se prigovor odnosi na odluku Komisije da ne pokrene postupak zbog povrede protiv Njemačke. Budući da se čini da ta odluka nije bila predmet sudskog postupka, Komisijine sumnje u dopuštenost nisu osnovane.

1.6 Međutim, valja istaknuti da se predmet podnositelja pritužbe temelji na pretpostavci da su odluke njemačkih poreznih tijela za koje se čini da su bile predmet sudskog postupka i u konačnici odluke njemačkog suda povrijedile pravo Zajednice. Ta će se činjenica uzeti u obzir pri ispitivanju navoda podnositelja pritužbe (vidjeti točku 2.3. u nastavku).

2 Nepokretanje postupka zbog povrede

2.1 Podnositelj pritužbe protivi se odbijanju Komisije da pokrene postupak zbog povrede protiv Njemačke na temelju članka 226. Ugovora o EZ-u. Smatra da je prijenos koji je izvršio bio obuhvaćen slobodnim kretanjem kapitala. Stoga nije mogla biti osnova za prvotnu sumnju („Anfangsverdacht”) na utaju poreza. Tužitelj tvrdi da porezna uprava i Finanzgericht nisu uzeli u obzir interes Zajednice za neometano prekogranično slobodno kretanje kapitala. Prema mišljenju podnositelja pritužbe, Finanzgericht (Financijski sud) prigovorio je prijenosu vrijednosnih papira jer je on izvršen bez ikakvog gospodarskog razloga. Podnositelj pritužbe smatra da takav pristup predstavlja prikriveno ograničenje slobodnog kretanja kapitala. Nadalje tvrdi da je došlo do diskriminacije, s obzirom na to da za prijenos u njemačku banku nije bio potreban nikakav gospodarski razlog i da su razlozi negospodarske prirode bili zanemareni. Naposljetku, podnositelj pritužbe smatra da su mjere koje su poduzela njemačka porezna tijela bile neproporcionalne s obzirom na to da je Amtsgericht Freiburg (Općinski sud u Freiburgu, Njemačka) koji je odobrio pretragu u Volksbanku Freiburg naglasio da je istraga trebala biti ograničena na transakcije koje su provedene anonimno ili upotrebom lažnih imena. Prema njegovu mišljenju, stoga je postojala apsolutna zabrana korištenja informacija o njegovu prijenosu koje su otkrivene tijekom ove istrage.

2.2 Komisija u svojem mišljenju ističe da su pritužbe podnositelja pritužbe u pogledu zakonitosti različitih naloga za pretragu bile predmet sudskih odluka. Nalog za pretragu izvršen protiv banke podnositelja pritužbe u Freiburgu poništen je odlukom Landgerichta Freiburg (Zemaljski sud u Freiburgu). Međutim, prema mišljenju Komisije, u njemačkom pravu nije postojala jasna odredba kojom bi se automatski isključilo uzimanje u obzir nezakonito pribavljenih informacija (doktrina o plodu otrovnog stabla), nego samo posebna sudska praksa. Komisija nadalje smatra da činjenice nisu upućivale na to da je Finanzgericht u predmetu podnositelja pritužbe temeljio posebnu prvotnu sumnju na utaju poreza na činjenici da nije postojao gospodarski razlog za prijenos vrijednosnih papira ili da je čak propisao opći zahtjev za postojanje gospodarskog razloga za prekogranične prijenose. Na temelju informacija kojima je Komisija raspolagala, nije bilo naznaka da su se porezna tijela ili Finanzgericht oslonili samo na prekograničnu prirodu prijenosa vrijednosnih papira kako bi dokazali prvotnu sumnju u utaju poreza. Naprotiv, ispitni postupci temeljili su se na činjenici da se prijenos podnositelja pritužbe u to vrijeme činio ekonomski nepovoljnim i da je podnositelj pritužbe odbio dati dodatna pojašnjenja.

2.3 Najprije valja istaknuti da je Europska komisija ovlaštena uputiti predmet Sudu na temelju članka 226. Ugovora o EZ-u samo ako smatra da je došlo do povrede prava Zajednice. Ombudsmanica smatra da se prethodno navedeni argumenti koje je Komisija iznijela kako bi potkrijepila svoje stajalište da ne postoji povreda čine razumnima. Konkretno, Ombudsman smatra da je Komisijino tumačenje odluka koje je donio Finanzgericht ispravno. Ombudsman napominje da u svojim očitovanjima o mišljenju Komisije podnositelj pritužbe tvrdi da je navodno nepostojanje gospodarske svrhe predmetnog prijenosa prvi put istaknuto u postupku pred Finanzgerichtom 2001./2002. i da nije bilo legitimno to pitanje projicirati natrag u 1998. kada je provedena prva istraga. Na taj način podnositelj pritužbe zapravo dovodi u pitanje osnovanost odluka Finanzgerichta (Financijski sud) od 16. travnja 2002. i 30. srpnja 2002. Međutim, kako je navedeno u točki 1.5., pučki pravobranitelj ne smije dovoditi u pitanje osnovanost sudske odluke. Iz toga slijedi da podnositelj pritužbe stoga nije dokazao svoju tvrdnju o Komisijinu odbijanju pokretanja postupka zbog povrede obveze.

2.4 U tim okolnostima, čini se da nema nepravilnosti u postupanju Europske komisije kad je riječ o prvoj tvrdnji.

3 Krivotvorenje činjenica

3.1 Podnositelj pritužbe tvrdi da su sljedeće napomene sadržane u dopisu Komisije od 19. studenoga 2002. krivotvorile činjenice: „U tom se kontekstu ne može smatrati da bi Finanzgericht opravdao konkretnu prvotnu sumnju na utaju poreza u vašem slučaju činjenicom da ne postoji gospodarski razlog za prijenos vrijednosnih papira ili da bi čak utvrdio opći zahtjev za takav gospodarski razlog u slučaju prijenosa u inozemstvo.” Prema mišljenju podnositelja pritužbe, Komisija je stajalište Finanzgerichta zamijenila argumentom koji je tijekom postupka iznijela porezna uprava Stuttgart I, a koji Finanzgericht nije prihvatio.

3.2 Komisija smatra da se njezina odluka o nepokretanju postupka zbog povrede obveze nije temeljila na krivotvorenju činjenica.

3.3 Kao što je prethodno navedeno (vidjeti točku 2.3.), čini se da je Komisijino tumačenje odluka koje je donio Finanzgericht ispravno.

3.4 U tim okolnostima, čini se da ne postoje nepravilnosti u postupanju Europske komisije u pogledu druge tvrdnje.

4 Zaključak

Na temelju istraga Europskog ombudsmana u vezi s tom pritužbom čini se da nije bilo nepravilnosti u postupanju Europske komisije. Ombudsman stoga zaključuje predmet.

O toj će odluci biti obaviješten i predsjednik Europske komisije.

Tvoje iskreno,

 

P. Nikiforos DIAMANDOUROS

---

(1) Prijevod osigurava Komisija.

(2) Odluka Europskog parlamenta 94/262 od 9. ožujka 1994. o uredbama i općim uvjetima koji uređuju obnašanje dužnosti Europskog ombudsmana, SL 1994., L 113, str. 15.