Strasbourg, 25. veljače 2004.

Poštovani gospodine C.,

Dana 9. prosinca 2002. podnijeli ste pritužbu Europskom ombudsmanu u ime udruge Asociación Asturiana de Médicos Internos. Vaša se pritužba odnosi na navodno neprimjeren način na koji je Komisija obradila pritužbu koju ste podnijeli 18. listopada 2001. (broj spisa 2001/5059, SG (2001) A711819) u pogledu pristupa medicinskoj struci u Španjolskoj i diskriminacije liječnika koji nisu završili liječničku diplomu („médicos internos”).

Pritužbu sam 10. veljače 2003. proslijedio predsjedniku Europske komisije. Komisija je svoje mišljenje poslala 25. ožujka 2003. Proslijedila sam vam ga s pozivom na očitovanje, koji ste poslali 23. svibnja 2003.

Pišem vam sada kako bih vas obavijestio o rezultatima istraga koje su napravljene.

COMPLAINT

Podnositelj pritužbe smatra da su činjenice u predmetu sažeto sljedeće:

Podnositelj pritužbe podnio je službenu pritužbu Europskoj komisiji 18. listopada 2001. u ime udruge „Asociación Asturiana de Médicos Internos”. Njegova pritužba odnosila se na pristup medicinskoj profesiji u Španjolskoj. Naveo je da španjolske vlasti nameću nerazumne prepreke liječnicima koji nisu završili liječničku diplomu, ali su odslužili praktična razdoblja („médicos internos”, ubuduće „pripravnici”) za obavljanje liječničke profesije. Podnositelj pritužbe stoga je smatrao da su španjolski pripravnici diskriminirani. Komisija je evidentirala pritužbu pod brojem spisa 2001/5059, SG (2001) A711819.

Kako bi raspravio o problemu, podnositelj pritužbe obratio se g. RP-u, službeniku Komisije nadležnom za rješavanje pritužbe. Podnositelj pritužbe obaviješten je da se čini da predmet pritužbe ne predstavlja aspekt Zajednice jer ne uključuje prekogranično pitanje, nego isključivo nacionalno pitanje. G. S., načelnik odjela zaduženog za rješavanje pritužbi u Glavnoj upravi Komisije za unutarnje tržište, poslao je 28. siječnja 2002. podnositelju pritužbe dopis u kojem ga je obavijestio o namjeri institucije da zaključi predmet, osim ako se ne dostave dodatni dokazi. U odgovoru na taj zahtjev podnositelj pritužbe proslijedio je dodatne informacije 21. veljače 2002. Dopisom od 11. ožujka 2002. RP je obavijestio podnositelja pritužbe da će mu, s obzirom na vrijeme potrebno za prijevod dodatnih dokumenata, Komisija u roku od dva mjeseca poslati obrazloženi odgovor. S obzirom na ta razmatranja i uzimajući u obzir da službenik zadužen za spis nije bio upoznat s jezikom na kojem su dokumenti sastavljeni (španjolski), podnositelj pritužbe smatrao je da se svi dokumenti iz njegove prvotne pritužbe (160 stranica) ne mogu prevesti na španjolski jezik te da ih je Komisija stoga na odgovarajući način uzela u obzir do trenutka kada ga je obavijestila o svojoj namjeri da zaključi predmet 28. siječnja 2002.

Podnositelj pritužbe 6. svibnja 2002. službeno je zatražio sastanak s g. RP-om kako bi se raspravilo o dostavljenim informacijama. Prethodno mu je rečeno da sastanak neće biti moguć zbog velikog radnog opterećenja službi Komisije. Nakon dugih pregovora službe Komisije pristale su održati sastanak 18. studenoga 2002. Iako je sastanak objema stranama omogućio razmjenu stajališta, podnositelj pritužbe nije uspio uvjeriti Komisiju da promijeni svoje stajalište i postupi protiv španjolskih tijela.

Podnositelj pritužbe smatra da u stajalištu Komisije nije uzeta u obzir činjenica da španjolska tijela nisu pravilno primjenjivala odredbe Direktive 93/16/EEZ o slobodnom kretanju liječnika i uzajamnom priznavanju njihovih diploma. Smatrao je da je tumačenje presude Suda Europske unije u predmetu C-69/96 (Garofalo) koje je dala institucija netočno te je napomenuo da pravo država članica da definiraju uvjete pod kojima liječnici mogu obavljati svoje dužnosti ne može dovesti do praktičnog uklanjanja cijelog segmenta medicinske profesije. Podnositelj pritužbe također je osporio Komisijino pozivanje na članak 46. Ugovora (iznimka javnog zdravlja od načela slobodnog kretanja) kako bi zaključio svoju pritužbu.

Podnositelj pritužbe smatra da postupanje RP-a s njegovom pritužbom nije bilo primjereno. Spomenuo je niz nepravilnosti, odnosno odluku odgovornog dužnosnika da preporuči zatvaranje pritužbe prije nego što pročita sve relevantne dokumente, njegovo odbijanje da se sastane s podnositeljem pritužbe, čime je prekršio komunikaciju Komisije o službenim pritužbama, te njegov izostanak pravilnog odgovora na svu korespondenciju. Što se tiče tog posljednjeg aspekta, podnositelj pritužbe uputio je na činjenicu da mu je dopis koji je Komisija poslala 24. svibnja 2002. stigao tek tri mjeseca kasnije.

Ukratko, podnositelj pritužbe tvrdi da Komisija:

i) odlučio zaključiti predmet bez uzimanja u obzir svih relevantnih informacija koje je dostavio podnositelj pritužbe;

ii. nije poštovala odredbe vlastite komunikacije o postupku zbog povrede time što je odbila sastati se s podnositeljem pritužbe; i

iii. postupao je bez dužne pažnje pri slanju dijela svoje korespondencije, posebno dopisa svojih službi od 24. svibnja 2002., koji je podnositelj pritužbe zaprimio tek tri mjeseca kasnije.

INQUIRY

Mišljenje Europske komisije

Komisija je u svojem mišljenju ukratko iznijela sljedeće primjedbe:

Komisija je prvo iznijela neke informacije o postupanju svojih službi sa spisom. Nakon registracije pritužbe pod brojem spisa 2001/5059, ona je 30. listopada 2001. proslijeđena Glavnoj upravi za unutarnje tržište. Podnositelju pritužbe je 31. listopada 2001. poslana potvrda o primitku. Podnositelj pritužbe u pritužbi je tvrdio da su španjolski studenti medicine koji su se kvalificirali kao pripravnici diskriminirani u pogledu broja bodova koje im je dodijelio nacionalni sustav socijalne sigurnosti, čime bi se stoga prekršile relevantne odredbe Direktive 93/16 EEZ.

Nakon prijevoda svih materijala i pažljive analize tog spisa službe su 28. siječnja 2002. obavijestile podnositelja pritužbe o obrazloženim zaključcima Komisije o predmetu. Prema mišljenju institucije, španjolskim sustavom nisu prekršene relevantne odredbe Direktive 93/16/EEZ o stečenim pravima (članak 35. i sljedeći). Taj je zaključak, među ostalim, potkrijepljen upućivanjem na sudsku praksu Suda (C-69/96; Garofalo). Podnositelj pritužbe obaviješten je da službe nisu pronašle razloge za pokretanje upravne faze postupka zbog povrede. Podnositelj pritužbe stoga je pozvan da dostavi dodatne informacije kojima bi se mogla opravdati promjena tog stajališta. Također mu je savjetovano da bi u tim okolnostima najprikladniji način za ostvarivanje njegovih zahtjeva bili nacionalni sudovi. Dopisom od 21. veljače 2002. podnositelj pritužbe izrazio je neslaganje s pravnim obrazloženjem Komisije i poslao dodatni dokument. Nakon što je 3. ožujka 2002. potvrdila dodatne materijale, Komisija je 24. svibnja 2002. odgovorila na nove argumente podnositelja pritužbe. U svojem odgovoru institucija je potvrdila svoje ranije stajalište i odgovorila na posebne pravne argumente koje je iznio podnositelj pritužbe. Iako je činjenično stanje bilo jasno, službe su zaključile da postoji neslaganje s podnositeljem pritužbe o pravnom zaključku koji treba izvesti iz tih činjenica.

Komisija je zaključila da su svi dopisi podnositelja pritužbe pravilno analizirani i da je na njih odgovoreno u skladu s njezinim Kodeksom dobrog upravnog ponašanja. Institucija smatra da su u ovom slučaju u potpunosti poštovane sve obveze koje proizlaze iz Kodeksa, uključujući pristojne, točne i brze odgovore na telefonske pozive.

Kad je riječ o zahtjevu podnositelja pritužbe za sastanak, Komisija je napomenula da su njezine službe prvotno izrazile nevoljkost da se sastanu s podnositeljem pritužbe dopisom od 31. svibnja 2002. Institucija je napomenula da, kako je navedeno u točki 7. stavku 3. Komunikacije Komisije o postupcima zbog povrede, ne postoji opća bezuvjetna obveza za službe Komisije da se osobno sastanu sa svim podnositeljima pritužbe na zahtjev. Stoga službe Komisije imaju pravo odbiti zahtjev za sastanak ako se čini jasnim da on ne bi imao nikakvu korisnu svrhu.

Institucija je objasnila da su njezine službe, unatoč početnoj suzdržanosti, pristale sastati se s podnositeljem pritužbe. Sastanak je održan 18. studenoga 2002. u Bruxellesu i omogućio je svakoj stranci da iznese svoja različita stajališta.

U pogledu izjave podnositelja pritužbe da je Komisija postupala bez dužne pažnje pri slanju dijela svoje korespondencije, posebno dopisa od 24. svibnja 2002., koji je tri mjeseca kasnije stigao do podnositelja pritužbe, institucija je izjavila da je tvrdnja neopravdana. Dopis Komisije bio je odgovor na korespondenciju podnositelja pritužbe od 21. veljače 2002. Poštanski broj koji je podnositelj pritužbe upotrijebio u svojem dopisu (E-28694), a koji je upotrijebljen u odgovoru Komisije, nije se činio valjanim. Nakon što je pošta vratila Komisijin dopis, njezine službe odmah su telefonski kontaktirale podnositelja pritužbe i istog dana mu poslale presliku dopisa elektroničkom poštom. Stoga je dopis stigao dva mjeseca nakon što je prvotno poslan zbog pogreške podnositelja pritužbe jer je službama Komisije dao pogrešnu verziju vlastitog poštanskog broja.

Komisija je zaključila navodeći da su njezine službe riješile pritužbu u skladu sa svojim Kodeksom dobrog upravnog ponašanja i komunikacijom o postupcima zbog povrede.

Primjedbe podnositelja pritužbe

Podnositelj pritužbe u svojim je očitovanjima ponovio navode iz svoje prvotne pritužbe.

Smatrao je da Komisija nije mogla uzeti u obzir sve relevantne informacije jer u trenutku kada ga je institucija obavijestila o svojoj namjeri da zaključi predmet 28. siječnja 2002. svi dokumenti iz njegove pritužbe nisu mogli biti prevedeni. Budući da RP nije bio upoznat s jezikom na kojem su dokumenti sastavljeni (španjolski), nije mogao ocijeniti njihov sadržaj na odgovarajući način.

Podnositelj pritužbe smatra da je Komisija na njegov zahtjev za sastanak trebala pristati na sastanak s njim kako je utvrđeno u članku 7. njegove komunikacije o postupcima zbog povrede. Odbijanje bi dovelo do povrede prava podnositelja pritužbe na obranu.

Podnositelj pritužbe zaključio je da je možda u svojem dopisu od 21. veljače 2002. naveo pogrešan poštanski broj. Međutim, istaknuo je da je Komisija trebala biti upoznata s njegovom točnom adresom na temelju njihove prethodne razmjene.

ODLUKA

1 Tvrdnja da je Komisija zaključila predmet ne uzimajući u obzir sve relevantne informacije

1.1 Podnositelj pritužbe tvrdi da je Komisija zaključila njegovu pritužbu ne uzimajući u obzir sve relevantne informacije koje je poslao. Smatra da svi dokumenti sadržani u njegovoj prvotnoj pritužbi (160 stranica) nisu mogli biti prevedeni na španjolski i stoga pravilno uzeti u obzir do trenutka kada ga je Komisija obavijestila o svojoj namjeri da zaključi predmet 28. siječnja 2002.

Podnositelj pritužbe smatra da u stajalištu Komisije nije uzeta u obzir činjenica da španjolska tijela nisu pravilno primjenjivala odredbe Direktive 93/16/EEZ.

1.2 Komisija tvrdi da su tek nakon prijevoda svih materijala i pažljive analize tog spisa njezine službe 28. siječnja 2002. obavijestile podnositelja pritužbe o svojim obrazloženim zaključcima. Na temelju ocjene predmeta Komisija je zaključila da se španjolskim sustavom ne krše relevantne odredbe Direktive 93/16/EEZ o stečenim pravima (1) (članak 35. i sljedeći). Taj je zaključak potkrijepljen upućivanjem na relevantnu sudsku praksu Suda.

Nakon revizije dodatnih dokaza koje je podnositelj pritužbe dostavio 21. veljače 2002., Komisija je 24. svibnja 2002. zaključila da nema razloga za izmjenu svojeg prethodnog stajališta.

1.3 S obzirom na informacije dostavljene tijekom njegove istrage, Ombudsman primjećuje da je Komisija najavila svoju namjeru zatvaranja predmeta u dopisu poslanom podnositelju pritužbe 28. siječnja 2002., u kojem je razmotren niz materijalnih argumenata:

„Upućujem na korespondenciju u vezi s ovom pritužbom i, konkretnije, na iscrpnu dokumentaciju koju ste primili 31. listopada 2001. Pažljivo smo proučili Vaše pismo i priloženu dokumentaciju.

Međutim, Vaš se dopis ne odnosi ni na jednu situaciju obilježenu prekograničnim elementima. Razumijemo da je vaša zabrinutost ograničena na situaciju koja je unutar jedne države članice.

Na temelju Direktive 93/16/EEZ države članice bile su obvezne uvesti posebno osposobljavanje u području opće medicine. [...] prethodno navedenom direktivom predviđa se da bi trebalo zajamčiti stečena prava liječnika opće prakse koji ne posjeduju kvalifikaciju iz članka 30. Direktive (posebno osposobljavanje u području opće medicine). Međutim, za konkretno utvrđivanje uvjeta za priznavanje stečenih prava odgovorne su države članice. To je potvrdio Sud Europske unije, koji je u svojoj presudi u predmetu C-69/96 (Garofalo) jasno naveo da se člankom 36. stavkom 2. Direktive 93/16 svakoj državi članici dodjeljuje diskrecijsko pravo pri utvrđivanju stečenih prava.

[...] Iz informacija koje ste dostavili ne može se zaključiti da je prekršen članak 37. Direktive o priznavanju kvalifikacija EU-a i potvrda iz drugih država članica o stečenim pravima.

Osim toga, svaka država članica može se pozvati na zaštitu javnog zdravlja kako bi opravdala dodjelu određenog broja bodova nositeljima dodatnog medicinskog osposobljavanja [...].

Stoga zaključujemo da na temelju vaše argumentacije nema opravdanja za pokretanje postupka zbog povrede protiv Španjolske. Stoga namjeravamo predložiti Komisiji da zatvori taj predmet [...].”

1.4 Ombudsmanica napominje da je Komisija objasnila svoje pravno stajalište u pogledu situacije i riješila svaki od navoda podnositelja pritužbe. Čini se da nema dokaza na temelju kojih bi se moglo smatrati da Komisija pri donošenju zaključaka nije uzela u obzir sve dokumente koje je dostavio podnositelj pritužbe jer njezine službe nisu prevele dio tih dokumenata.

S obzirom na dokaze podnesene tijekom istrage, čini se, dakle, da je institucija razumno objasnila razloge zbog kojih sve činjenice i pravna pitanja iznesena u pritužbi nisu dokazala povredu prava EZ-a.

Ombudsman stoga ne utvrđuje nepravilnosti u postupanju u vezi s tim aspektom predmeta.

2 Zahtjev podnositelja pritužbe za sastanak

2.1 Podnositelj pritužbe tvrdi da Komisija nije poštovala odredbe vlastite komunikacije o postupku zbog povrede time što ga je odbila susresti. Podnositelj pritužbe smatra da je Komisija na njegov zahtjev za sastanak trebala pristati sastati se s njim kako je utvrđeno u članku 7. njegove komunikacije o postupcima zbog povrede.

2.2 Komisija tvrdi da ne postoji opća bezuvjetna obveza za njezine usluge da se osobno sastanu sa svim podnositeljima pritužbe na njihov zahtjev. To jasno proizlazi iz teksta točke 7. stavka 3. Komunikacije Komisije o postupcima zbog povrede. Komisija stoga smatra da njezine službe imaju pravo odbiti zahtjev za sastanak ako se čini jasnim da takav sastanak ne bi imao nikakvu korisnu svrhu.

Institucija je objasnila da su njezine službe, unatoč početnoj suzdržanosti, pristale sastati se s podnositeljem pritužbe. Sastanak je održan 18. studenoga 2002. u Bruxellesu i omogućio je svakoj stranci da iznese svoja različita stajališta.

2.3 Komunikacija Komisije o odnosima s podnositeljem pritužbe u pogledu kršenja prava Zajednice (2) utvrđuje posebne standarde koji se očekuju od službi Komisije. U odjeljku 7. trećem stavku Priloga Komunikaciji navodi se sljedeće:

„U bilo kojem trenutku tijekom postupka podnositelji pritužbe mogu zatražiti da dužnosnicima Komisije na licu mjesta i o vlastitom trošku objasne razloge za svoju pritužbu.”

2.4 Ombudsmanica smatra da gore navedena odredba Komunikacije Komisije stvara razumno očekivanje za podnositelje pritužbi da će zahtjev za sastanak biti prihvaćen. Međutim, Ombudsman također smatra razumnim da Komisija s podnositeljem pritužbe pokuša razjasniti svrhu takvog sastanka.

U ovom slučaju ombudsmanica napominje da je Komisija nakon niza razmjena pristala sastati se s podnositeljem pritužbe te da je sastanak između obiju stranaka održan 18. studenoga 2002. S obzirom na taj ishod ombudsmanica smatra da nije potrebno provoditi daljnje istrage u pogledu tog aspekta predmeta.

3 Navodno nedjelovanje s dužnom pažnjom pri slanju korespondencije

3.1 Podnositelj pritužbe tvrdi da je Komisija djelovala bez dužne pažnje pri slanju dijela svoje korespondencije, posebno dopisa svojih službi od 24. svibnja 2002., koji je podnositelju pritužbe dostavljen tek tri mjeseca kasnije.

3.2 Komisija tvrdi da je ta tvrdnja neopravdana. Institucija objašnjava da je njezin dopis od 24. svibnja 2002. odgovorio na korespondenciju podnositelja pritužbe od 21. veljače 2002. Taj je dopis sadržavao pogrešan poštanski broj koji je Komisija upotrijebila u svojem odgovoru. Komisija naglašava da su nakon što je poštanska služba vratila njezin dopis njezine službe odmah telefonski kontaktirale podnositelja pritužbe i istog dana mu poslale presliku dopisa elektroničkom poštom.

3.3 Navodna nepažnja Komisije proizlazi iz činjenice da njezin dopis podnositelju pritužbe od 24. svibnja 2002. nije stigao do njega, već tri mjeseca kasnije zbog pogrešnog poštanskog broja navedenog na adresi. Čini se da je podnositelj pritužbe taj netočni poštanski broj upotrijebio u svojem prethodnom dopisu instituciji.

Ombudsmanica smatra da je razumno da se Komisija koristi adresom koju je sam podnositelj pritužbe naveo, osim ako postoji očita i očita pogreška. Budući da se čini da to nije slučaj u ovom slučaju, Ombudsman stoga ne utvrđuje nepravilnosti u postupanju u vezi s tim aspektom predmeta.

4 Zaključak

Na temelju istraga Europskog ombudsmana u vezi s tom pritužbom čini se da nije bilo nepravilnosti u postupanju Komisije. Ombudsman stoga zaključuje predmet.

O toj će odluci biti obaviješten i predsjednik Komisije.

Tvoje iskreno,

 

P. Nikiforos DIAMANDOUROS

---

(1) Direktiva Vijeća 93/16/EEZ od 5. travnja 1993. o olakšavanju slobodnog kretanja liječnika i uzajamnog priznavanja njihovih diploma, svjedodžbi i drugih dokaza o formalnoj osposobljenosti; SL L 165, 7.7.1993., str. 1.

(2) Komunikacija Komisije Europskom parlamentu i Europskom ombudsmanu o odnosima s podnositeljem pritužbe u pogledu kršenja prava Zajednice (COM/2002/0141 final); SL C 244 , 10/10/2002, str. 5.