Strasbourg, 7. rujna 2004.

Poštovani dr.

Dana 28. listopada 2002. podnijeli ste pritužbu protiv Europske komisije u ime društva Global Electronic Finance Management S.A. Ta se pritužba odnosila na Ugovor br. IST-1999-12274 koji se odnosio na projekt pod nazivom „Radna skupina za financijski internet”. Zatražili ste da se s tom pritužbom postupa povjerljivo.

Ombudsmanica je 12. studenoga 2002. pritužbu proslijedila predsjedniku Europske komisije.

Dana 26. studenoga 2002. i 23. prosinca 2002. poslali ste Ombudsmanu dodatne informacije (primjerke dopisa koji ste primili od Komisije i dopisa koji su vaši odvjetnici uputili Komisiji) u vezi s ovom pritužbom.

Komisija je svoje mišljenje poslala 5. ožujka 2003. Ombudsmanica vam ga je 6. ožujka 2003. proslijedila pozivom na očitovanje, koji ste poslali 28. travnja 2003.

Dana 27. svibnja 2003. pisao sam Komisiji kako bih je pozvao da se očituje o dodatnoj tvrdnji koju ste iznijeli. Također sam zatražio od Komisije da mi omogući uvid u njezin spis i da uzmem svjedočenje g. Thierryja Van der Pyl-a iz njegovih službi.

Dana 10. lipnja 2003. poslali ste mi primjerak dopisa koji ste primili od Komisije.

Moje su službe 8. srpnja 2003. pregledale spis Komisije. Sljedećeg dana, uzeli su svjedočenje g.

Komisija je 10. srpnja 2003. poslala svoje mišljenje o daljnjim navodima. Proslijedila sam vam ga 15. srpnja 2003. s pozivom na očitovanje. Tom prigodom proslijedio sam vam primjerak izvješća o uvidu u spis koje je provedeno 8. srpnja 2003. Primjerak tog izvješća također je poslan Komisiji 9. srpnja 2003.

Dana 17. srpnja 2003. poslali ste mi primjerak dopisa koji ste uputili Komisiji.

Dana 23. kolovoza 2003. poslali ste mi primjedbe na mišljenje Komisije o Vašoj daljnjoj tvrdnji.

Prijepis svjedočenja g. Van der Pyl-a poslan je vama i Komisiji 26. kolovoza 2003.

Dana 1. rujna 2003. poslali ste mi primjedbe na svjedočenje g. Van der Pyl-a.

Dana 29. listopada 2003. Komisiji sam podnio prijedlog prijateljskog rješenja. O tome ste obaviješteni u dopisu poslanom istog dana.

Komisija je svoje mišljenje o tom prijedlogu poslala 23. prosinca 2003. (na francuskom jeziku) i 8. siječnja 2004. (na engleskom jeziku). Ovo sam Vam mišljenje proslijedio 8. i 14. siječnja 2004. na očitovanje koje ste poslali 9. veljače 2004.

Dana 11. ožujka 2004. Komisiji sam uputio nacrt preporuke. O tome ste obaviješteni u dopisu poslanom istog dana.

Prilikom telefonskog razgovora s mojim službama od 15. ožujka 2004. istaknuli ste da se s vašom pritužbom više ne mora postupati povjerljivo i da prihvaćate da se nacrt preporuke može objaviti na mojoj internetskoj stranici.

Komisija je 18. lipnja 2004. poslala svoje detaljno mišljenje o nacrtu preporuke. Proslijedila sam vam ga 23. lipnja 2004. za vaše primjedbe koje ste poslali 26. srpnja 2004.

Pišem vam sada kako bih vas obavijestio o rezultatima istraga koje su napravljene.

 

COMPLAINT

Podnositelj pritužbe, društvo sa sjedištem u Bruxellesu, podnio je Europskoj komisiji projekt („projekt IST”) pod nazivom „Radna skupina za financijski internet” s ciljem dobivanja financijske pomoći u okviru posebnog programa za istraživanje, tehnološki razvoj i demonstracijske aktivnosti u informacijskom društvu prilagođenom korisnicima (1998. – 2002.), takozvanog „programa IST”. Komisija je 23. studenoga 1999. obavijestila podnositelja pritužbe da je projekt pozitivno ocijenjen i da je potrebno sastaviti ugovor. Komisija je 3. svibnja 2000. potpisala ugovor br. IST-1999-12274 („ugovor IST”). Projekt je (nadovezujući se na izmjene „Ugovora IST”) trebao trajati od lipnja 2000. do rujna 2002., a Zajednica je trebala pružiti financijsku pomoć u iznosu do gotovo 450 000 EUR. U skladu s „ugovorom o IST-u” Komisija nije trebala platiti predujam. Stranke su se složile da „ugovor IST” treba biti uređen belgijskim pravom i da Prvostupanjski sud (i, u slučaju žalbe, Sud Europskih zajednica) trebaju imati isključivu nadležnost za rješavanje svih sporova koji se odnose na „ugovor IST”.

U skladu s člankom 8. „Ugovora IST”, Opći uvjeti navedeni u Prilogu II. sastavni su dio ugovora.

Podnositelj pritužbe Komisiji je 21. svibnja 2001. dostavio troškovnik br. 1 za razdoblje od srpnja 2000. do travnja 2001. Komisija je 10. kolovoza 2001. obavijestila podnositelja pritužbe da je ta izjava prihvaćena i da će mu biti isplaćen cijeli zatraženi iznos (96 525 EUR). Plaćanje je izvršeno 20. kolovoza 2001.

Trošak br. 2 za razdoblje od svibnja do listopada 2001. dostavljen je Komisiji 28. veljače 2002. Komisija je 8. travnja 2002. obavijestila podnositelja pritužbe da je ta izjava također prihvaćena i da će se podnositelju pritužbe isplatiti cijeli zatraženi iznos od 112 229 EUR. Iznos je isplaćen 11. travnja 2002.

Podnositelj pritužbe Komisiji je 27. svibnja 2002. dostavio troškovnik br. 3 za razdoblje od studenoga 2001. do travnja 2002. Komisija je 24. rujna 2002. obavijestila podnositelja pritužbe da su zatraženi troškovi prihvaćeni u iznosu od 137 674 EUR (od 138 831 EUR koji je zatražen). Međutim, Komisija je napomenula da zbog naloga za povrat koji je izdan u iznosu od 273 516 EUR za projekt EP 26069 FIWG („projekt Esprit”) „zasad se neće izvršiti nikakva daljnja plaćanja [podnositelju pritužbe] jer Komisija zadržava pravo zadržati sva daljnja plaćanja dok se Prvostupanjski sud ne izjasni o stajalištu [podnositelja pritužbe] i stajalištu Komisije u pogledu povrata”.

Odvjetnici podnositelja pritužbe 30. rujna 2002. pisali su Komisiji kako bi je pozvali da preispita svoje stajalište. Međutim, Komisija je to odbila učiniti.

Prema podnositelju pritužbe, razlozi koje je Komisija navela za blokiranje plaćanja nisu bili povezani s ovim projektom. Spor u vezi s projektom „Esprit” nastao je zbog neslaganja između Komisije i podnositelja pritužbe u pogledu preporuka financijske revizije za projekt. Nalog za povrat u vezi s tim projektom proslijeđen je podnositelju pritužbe 11. srpnja 2001. Podnositelj pritužbe podnio je 13. veljače 2002. tužbu (predmet T-29/02) protiv naloga za povrat koji je trenutačno u tijeku pred Prvostupanjskim sudom.

Podnositelj pritužbe naglasio je da su preporuke financijske revizije, koje su uključivale namjeru povrata sredstava od podnositelja pritužbe, bile dobro poznate strankama u trenutku dodjele „ugovora IST”. Dodao je da je prije početka projekta „IST” zatražio posebna pojašnjenja o toj temi. Podnositelj pritužbe pisao je Komisiji 27. srpnja 2000. kako bi istaknuo da je primio završno izvješće o reviziji za „projekt Esprit” i da će pravodobno odgovoriti na to izvješće. Međutim, podnositelj pritužbe napomenuo je da je „već jasno da će ti zaključci bitno utjecati na” provedbu „projekta IST”. Dodao je da je zatražio sastanak s dužnosnicima Komisije zaduženima za projekt „kako bi se raspravilo o mogućim posljedicama za [projekt IST]”. Sastanak je održan 21. kolovoza 2000. Što se tiče Komisije, sudjelovali su T. Van der Pyl (načelnik odjela) i R. Roy (zamjenik načelnika odjela). Podnositelja pritužbe zastupao je dr. G., njegov glavni direktor. Prema podnositelju pritužbe, dužnosnici Komisije tom su prigodom izričito izjavili da neće postojati veza između tih dvaju projekata i da Komisija neće pokušati povratiti iznose koje su revizori potraživali u okviru „projekta Esprit” od plaćanja koja će se izvršiti u okviru „projekta IST”. Podnositelj pritužbe istaknuo je da je to jamstvo potvrđeno naknadnim mjerama Komisije, tj. plaćanjima za prva dva troškovnika. Oba su plaćanja izvršena nakon što je podnositelj pritužbe obaviješten o nalogu za povrat u vezi s „projektom Esprit” (11. srpnja 2001.), a drugo plaćanje izvršeno je nakon što je podnositelj pritužbe podnio svoj predmet Prvostupanjskom sudu. Podnositelj pritužbe smatra da je taj slijed događaja jasno pokazao da je Komisija izričito i formalno razdvojila ta dva projekta.

Podnositelj pritužbe tvrdio je da je Komisija djelovala proizvoljno i jednostrano, da je zloupotrijebila svoj položaj i da nije djelovala u dobroj vjeri. Smatrao je da je uskraćivanjem plaćanja Komisija namjerno nastojala dovesti podnositelja pritužbe u financijsku opasnost. Podnositelj pritužbe tvrdio je da bi Komisija trebala odmah platiti iznose odobrene na temelju troškovnika br. 3 i potvrditi da ne postoji ugovorna veza između projekta IST i projekta Esprit.

INQUIRY

Mišljenje Komisije

Komisija je u svojem mišljenju iznijela sljedeće primjedbe:

Osnovne informacije

Podnositelj pritužbe potpisao je 21. kolovoza 1997. ugovor („ugovor s Espritom”) s Komisijom u okviru programa Esprit. Projekt je trajao 24 mjeseca, a započeo je 4. srpnja 1997.

Komisija je u lipnju 1999. provela financijsku reviziju za „ugovor iz Esprita”, čiji su rezultati poslani podnositelju pritužbe 18. srpnja 2000. Revizija je pokazala da je podnositelj pritužbe precijenio svoje ukupne troškove dostavljene Komisiji za 372 %.

Komisija je 11. srpnja 2001. podnositelju pritužbe poslala nalog za povrat iznosa od 273 516 EUR koji se odnosi na „projekt Esprit”.

Podnositelj pritužbe podnio je 1. ožujka 2002.(1) žalbu u vezi s „ugovorom iz Esprita” (predmet T-29/02) Prvostupanjskom sudu na temelju članka 238. Ugovora o EZ-u kako bi ishodio plaćanje u iznosu od 40 693 EUR i osporio nalog za povrat u iznosu od 273 516 EUR.

Podnositelj pritužbe 11. rujna 2002. uvršten je u „kategoriju 4.” „sustava ranog upozoravanja” Komisije: „korisnici koji su predmet naloga za povrat koje je izdala Komisija, a koji premašuju određeni iznos i za koje je plaćanje znatno zakašnjelo” (Komunikacija Komisije SEC(97)1562/2 od 30. srpnja 1997.).

Komisija je 24. rujna 2002. obavijestila podnositelja pritužbe da je plaćanje iznosa koji se odnose na treći troškovnik za „ugovor IST” obustavljeno do donošenja presude Prvostupanjskog suda u predmetu T-29/02.

U odgovoru na dopis odvjetnika podnositelja pritužbe od 30. rujna 2002. kojim se osporava obustava plaćanja, Komisija je potvrdila da su plaćanja obustavljena. Odgovarajući stavak glasi kako slijedi: „Komisija je primjenom općeg načela zaštite interesa Europske zajednice zadržala iznos koji se duguje ugovaratelju [podnositelju pritužbe] („projekt IST” 12274) dok se ne riješi spor o otvorenom povratu („projekt Esprit” 26069). Slijedom toga, „Komisija može odlučiti izvršiti povrat iznosa koji se duguju Zajednici na temelju prijeboja s iznosima bilo koje vrste koji se duguju dotičnom ugovaratelju”, članak 3.4. posljednji stavak Priloga II. ugovoru o IST-u.”

Pritužba

Komisija nije osporila da je plaćanje trećeg računa troškova obustavljeno zbog razloga koji nisu povezani s obavljanjem radova na temelju „ugovora IST”.

Međutim, u članku 3. stavku 4. posljednjem stavku Općih uvjeta iz Priloga II. „Ugovoru IST” izričito je bilo predviđeno sljedeće: „Komisija može odlučiti prebiti iznose koje treba vratiti Zajednici s iznosima bilo koje vrste koji se duguju dotičnom ugovaratelju.”(2) Riječi „bilo koje vrste” ne bi imale nikakvu korisnu svrhu ako bi se tumačile kao ograničene samo na ugovor o IST-u. Naprotiv, članak treba tumačiti na način da se primjenjuje na svaku situaciju koja nije nužno povezana sa samim ugovorom i koja, naravno, ispunjava zahtjeve za prijeboj (zahtjev ili dug koji je siguran, fiksnog iznosa i dospio).

Komisija nije mogla prihvatiti argument podnositelja pritužbe da je Komisija na sastanku 21. kolovoza 2000. izjavila da neće biti povezanosti između ugovora „Esprit” i „IST”, uključujući prijeboj. Naime, Komisija nije mogla dati takvu izjavu koja bi bila protivna „ugovoru IST”, kojim se izričito odobrava prijeboj iz članka 3. stavka 4. posljednjeg podstavka Priloga II. ugovoru. Nije mogla izmijeniti uvjete ugovora na temelju jednostavne usmene izjave a da to nije propisno zabilježeno u pisanom obliku i uključeno u izvješće te naknadno formalizirano u izmjeni ugovora.

Podnositelj pritužbe tvrdio je da je Komisija prvim dvama plaćanjima u okviru ugovora IST implicitno željela potvrditi da neće biti prijeboja između „ugovora IST” i „ugovora Esprit”. Međutim, treba naglasiti da je Komisija smatrala potrebnim poduzeti mjere za zaštitu financijskih interesa Zajednice od početka projekta „IST” zbog problema koji proizlaze iz „ugovora iz Esprita”. Stoga je Komisija smatrala primjerenim da se podnositelju pritužbe ne isplati predujam na temelju „ugovora IST”. Glavni razlog suspenzije plaćanja bio je rizik da bi financijski položaj podnositelja pritužbe mogao ugroziti učinkovit povrat u vrlo vjerojatnom slučaju da Sud odluči u korist Komisije.

Zaključak

Komisija nije smatrala da je iznenada i bez valjanog razloga promijenila svoje stajalište. Njime je zapravo obustavljeno plaćanje zbog potrebe da se osigura zaštita financijskih interesa Zajednice. Komisija je poštovala odredbe „ugovora IST” jer je njime odobren prijeboj, a fortiori i implicitno odobrena i privremena i preventivna obustava plaćanja radi prijeboja. Smatrala je da nije djelovala proizvoljno i jednostrano jer je primijenila odredbe „ugovora IST” za koje je podnositelj pritužbe znao. Ako bi ishod spora pred Sudom bio povoljan za podnositelja pritužbe, Komisija bi mogla dodijeliti kamate za zakašnjelo plaćanje na iznose suspendirane na temelju „ugovora IST”.

Primjedbe podnositelja pritužbe

U svojim primjedbama na mišljenje Komisije podnositelj pritužbe zadržao je svoju pritužbu i iznio sljedeće dodatne primjedbe:

Komisijino tumačenje članka 3. stavka 4. posljednjeg stavka Priloga II. „Ugovoru IST” bilo je pretjerana ekstrapolacija koja je očito bila u suprotnosti sa sadržajem članka. Članak 3. naslovljen je „Financijski doprinos Zajednice” i u njemu su opisani postupci koje treba primijeniti na financijski doprinos Komisije u okviru „ugovora IST”. Članak 3. stavak 4., od kojeg je Komisija citirala samo posljednji podstavak, bavio se situacijom navedenom u prvom podstavku:

„Ako je ukupni financijski doprinos Zajednice […] manji od ukupnog iznosa plaćanja iz stavka 1. prvog podstavka ovog članka [koji se odnosi na predujam, periodična plaćanja i završno plaćanje], dotični glavni ugovaratelji nadoknađuju razliku u eurima u roku koji je Komisija odredila u svojem zahtjevu poslanom preporučenim pismom s povratnicom.”

Nije mogla postojati ni najmanja dvosmislenost da se članak 3. stavak 4. primjenjuje samo i isključivo na financijski doprinos Komisije u okviru projekta „IST”. Odredbom se Komisiju ovlašćuje da pokrene postupak povrata iznosa koji joj se duguju u okviru projekta „IST”, uključujući prijeboj s bilo kojim drugim plaćanjima („bilo kakvi iznosi”) koja Komisija duguje ugovaratelju. Međutim, Komisija je izričito i opetovano priznala da u okviru projekta „IST” duguje plaćanja podnositelju pritužbe za stvarno nastale troškove koje je odobrila Komisija. Stoga se odredba koju je navela Komisija odnosila na hipotetsku situaciju do koje nije došlo u ovom slučaju i koja jednostavno nije bila primjenjiva.

Svrha sastanka održanog 21. kolovoza 2000. bila je potvrditi da ne postoji veza između „projekta IST” s jedne strane i „projekta Esprit” s druge strane, u vezi s kojim je došlo do bitnog neslaganja između podnositelja pritužbe i Komisije. U odgovoru na pitanje dr. G.-a da se potvrdi da na plaćanja u okviru projekta „IST” neće utjecati mogući postupak povrata u okviru projekta „Esprit”, g. Roy izjavio je da neće postojati veza između tih dvaju projekata. Ako bi uspješnost podnositelja pritužbe bila u skladu s ciljevima projekta i smjernicama Komisije, ne bi bilo razloga za uskraćivanje plaćanja. Prema podnositelju pritužbe dogovoreno je da će se projekt nastaviti na toj osnovi.

Podnositelj pritužbe nije doveo u pitanje pravo Komisije da ga uključi u svoj sustav ranog upozoravanja. Međutim, taj je plasman vjerojatno bio povezan s nalogom za povrat u vezi s „projektom Esprit” poslanim 11. srpnja 2001. Nakon primitka te narudžbe, poslane običnom poštom, podnositelj pritužbe pisao je Komisiji 25. srpnja 2001. tražeći suspenziju otplate i sastanak radi rasprave i rješavanja neriješenih pitanja povezanih s „projektom Esprit”. Podnositelj pritužbe nikada nije dobio službeni odgovor na taj dopis, zbog čega je svoj predmet podnio prvostupanjskom sudu. S druge strane, Komisija nije pokrenula postupak povrata. Podnositelj pritužbe nikada nije primio preporučeno pismo ili obavijest o neplaćanju naloga za povrat. Plasman „ranog upozorenja” izvršen je tri tjedna prije konačnog dovršetka projekta „IST” i nedugo prije ugovornog roka za plaćanje troškovnika br. 3. Taj je vremenski okvir upućivao na to da je glavni razlog za smještaj žurno utvrđivanje ad hoc obrazloženja za obustavu plaćanja.

Budući da je uskratila plaćanja za stvarno obavljeni rad i iznose koji su bili znatni za malo poduzeće kao što je podnositelj pritužbe, Komisija je potonje stavila u ozbiljne financijske poteškoće. To je bilo u očitoj suprotnosti ne samo s navedenim ciljevima Komisije za potporu inovativnim visokotehnološkim MSP-ovima, već i s Komunikacijom Komisije o uspostavi „sustava ranog upozoravanja” u kojoj se preporučuje da se uzmu u obzir „trgovinski interesi i prava” predmetnih društava.

Podnositelj pritužbe istaknuo je i da je Komisija u međuvremenu odbila platiti troškove navedene u troškovniku br. 4 koji je podnesen 15. studenoga 2002. U skladu s pravilima koja se primjenjuju na ugovor, ti su troškovi trebali biti plaćeni prije 6. veljače 2003. Alternativno, Komisija je trebala obavijestiti podnositelja pritužbe o razlozima neplaćanja. Podnositelj pritužbe smatra da je Komisija stoga odlučila zanemariti svoje ugovorne obveze u okviru projekta „IST”. Podnositelj pritužbe pozvao je Ombudsmana da uzme u obzir taj daljnji razvoj događaja.

Daljnje istrage

Nakon pažljivog razmatranja mišljenja Komisije i primjedbi podnositelja pritužbe činilo se da su potrebne dodatne istrage. Ombudsmanica je stoga dopisom od 27. svibnja 2003. zatražila od Komisije da dostavi mišljenje o daljnjem navodu podnositelja pritužbe prema kojem je Komisija, time što nije platila troškove navedene u troškovniku br. 4, povrijedila svoje ugovorne obveze. Ombudsmanica je od Komisije zatražila i da komentira tvrdnju podnositelja pritužbe da bi Komisija trebala snositi te troškove. Primjerak primjedbi podnositelja pritužbe proslijeđen je Komisiji.

Ombudsmanica je u istom dopisu od Komisije zatražila da joj omogući uvid u njezin spis i svjedočenje g. Van der Pyl-a.

Pristup datoteci

Dana 8. srpnja 2003. službe Ombudsmana pregledale su spis Komisije koji se odnosi na „ugovor IST”. Nije pronađen zapisnik sa sastanka održanog 21. kolovoza 2000.

Svjedočenje

Službe pučkog pravobranitelja 9. srpnja 2003. saslušale su svjedočenje g. Van der Pyl-a. Svjedok je, među ostalim, dao sljedeće izjave:

Na sastanku održanom 21. kolovoza 2000. on i g. Roy rekli su podnositelju pritužbe da je projekt „Esprit” jedan projekt, a projekt „IST” drugi. Nije se sjećao nijednog jamstva koje bi bilo dano podnositelju pritužbe i prema kojem se iznosi koji se duguju na temelju „ugovora s poduzećem” ne bi naplatili od iznosa koje treba vratiti na temelju „ugovora s poduzećem IST”. U protivnom bi napravio bilješku u svojoj bilježnici. Pitanja povezana s oporavkom nisu pripadala njegovim odgovornostima. Stoga nikada ne bi dao nikakva jamstva o načinu provedbe oporavka. Ni on ni g. Roy nikada se nisu obvezali kako će se stvari rješavati u praksi. Drugo je pitanje da je podnositelj pritužbe mogao drugačije protumačiti raspravu.

Istina je da nije bilo zapisnika sa sastanka. U retrospektivi, bilo bi bolje pripremiti takve minute. Međutim, u to je vrijeme smatrao da je sastanak rutinski sastanak bez posebnog značaja.

Na sastanku se nije raspravljalo o klauzuli „ugovora IST” o prijeboju. Ta je odredba bila nova koja je unesena u „ugovor IST-a”. Nijedna takva odredba nije bila uključena u „Ugovor iz Esprita”.

Dodatno mišljenje Komisije

U svojem mišljenju o daljnjoj tvrdnji i daljnjoj tvrdnji Komisija je iznijela sljedeće primjedbe:

Ako bi se prihvatila stajališta podnositelja pritužbe o prijebojima, članak 3. stavak 4. peti podstavak Priloga II. „Ugovoru IST” bio bi suvišan. Nadalje, Komisija je bila obvezna naplatiti dugove prijebojem u skladu s člankom 73. Uredbe Vijeća (EZ, Euratom) br. 1605/2002 od 25. lipnja 2002. o Financijskoj uredbi koja se primjenjuje na opći proračun Europskih zajednica (3). U skladu s tim člankom „računovodstveni službenik osigurava povrat iznosa njihovim prijebojem s istovjetnim potraživanjima koja Zajednica ima prema svakom dužniku koji sam ima sigurno, fiksno i dospjelo potraživanje prema Zajednicama.”

Tijekom sastanka održanog 21. kolovoza 2000. potvrđeno je da su dva projekta („Esprit” i „IST”) uređena zasebnim ugovorima te da će se, u kontekstu rezultata revizije u vezi s „projektom Esprit”, rezultati novog projekta i povezani troškovi ocjenjivati pravedno i nepristrano. To nije značilo da je Komisija izričito navela da neće doći do kompenzacije između tih dvaju projekata.

Suprotno tvrdnjama podnositelja pritužbe, odluka Komisije o obustavi plaćanja nije bila u suprotnosti s Komunikacijom Komisije SEC(97)1562/2 od 30. srpnja 1997. U ovoj se Komunikaciji nije upućivalo na pitanje je li pri donošenju bilo kakve odluke o suspenziji plaćanja ili prijeboju nakon potpisivanja ugovora trebalo uzeti u obzir komercijalne interese i prava korisnika.

U svojem dopisu od 25. srpnja 2001. kojim obavještava Komisiju o svojim prigovorima na nalog za povrat u vezi s „projektom Esprit” podnositelj pritužbe naveo je da je predmet proslijeđen njegovim odvjetnicima. U dopisu od 26. srpnja 2001. odvjetnici podnositelja pritužbe ponovili su zahtjev za suspenziju naloga za povrat. Nakon tog dopisa održani su telefonski razgovori između odvjetnika podnositelja pritužbe i Komisije. Potonji je još jednom potvrdio da rezultati revizije nisu bili sporni i odbio je organizirati sastanak s odvjetnicima. U dopisu od 9. kolovoza 2001. odvjetnici podnositelja pritužbe izjavili su da je njegov klijent osporio nalog za povrat podnošenjem zahtjeva prvostupanjskom sudu (4). Komisija je 30. kolovoza 2001. potvrdila primitak dopisa od 26. srpnja 2001. i 9. kolovoza 2001. Valja naglasiti da je Komisija obustavila „postupak preispitivanja” naloga za povrat samo zato što ga je podnositelj pritužbe odbio poštovati i zbog radnji koje su poduzeli odvjetnici podnositelja pritužbe.

Suprotno onomu što tvrdi podnositelj pritužbe, obaviješten je o obustavi plaćanja u vezi s troškovnikom br. 4. U svojem dopisu od 24. rujna 2002. Komisija je istaknula da „zasad neće biti daljnjih plaćanja”. Nakon zahtjeva podnositelja pritužbe za plaćanje računa troškova br. 4, Komisija je to potvrdila u dopisu poslanom 3. lipnja 2003.(5).

Primjedbe podnositelja pritužbe

U svojim očitovanjima o drugom mišljenju Komisije i iskazu podnositelj pritužbe iznio je sljedeće primjedbe:

U drugom mišljenju Komisije dodatno je naglašena zabuna između „privremene suspenzije” i „prijeboja”. U svojem dopisu od 28. rujna 2002. i u svim naknadnim dopisima, uključujući drugo Komisijino mišljenje, Komisija je navela da je njezina odluka o obustavi plaćanja privremena suspenzija. Međutim, u drugom mišljenju Komisije nekoliko se puta upućivalo i na prijeboj. U svakom slučaju, podnositelj pritužbe nikad nije propisno obaviješten o nijednom postupku prijeboja.

U skladu s primjenjivim ugovornim pravom, koje je belgijsko pravo, suspenzija („izuzeće non adimpleti contractus”) dopuštena je samo u slučaju da druga stranka ne ispuni uzajamnu obvezu, tj. obvezu koja proizlazi iz istog ugovora ili drugog pravnog odnosa. Predviđanje prijeboja nije dovoljan razlog za obustavu plaćanja: ako obveze nisu recipročne, ispunjeni su uvjeti za prijeboj i postoji automatski prijeboj ili uvjeti nisu ispunjeni, a suspenzija nije dopuštena. U ovom je slučaju Komisija izričito priznala da uvjeti nisu ispunjeni u mjeri u kojoj je zahtjev Komisije koji proizlazi iz „projekta Esprit” predmet spora, na inicijativu podnositelja pritužbe, pred Prvostupanjskim sudom.

Prema Komisiji, na sastanku održanom 21. kolovoza 2000. potvrđeno je da su dva projekta („Esprit” i „IST”) uređena zasebnim ugovorima te da će rezultati novog projekta i povezani troškovi biti ocijenjeni pravedno i nepristrano. Te su izjave odgovarale sjećanju podnositelja pritužbe. Podnositelj pritužbe smatra da su te izjave bile jasne i nedvosmislene.

Komisija je dopisom od 29. srpnja 2003. u vezi s troškovnikom br. 4 obavijestila podnositelja pritužbe da su troškovi u iznosu od 81 693 EUR prihvaćeni.

Uredba br. 1605/2002 prvi je put spomenuta u drugom mišljenju Komisije. Budući da je Uredba stupila na snagu 1. siječnja 2003., još nije bila primjenjiva kada je Komisija u rujnu 2002. odbila plaćanje troškovnika br. 3.

Direktivom 2000/35/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. lipnja 2000. o borbi protiv kašnjenja u plaćanju u poslovnim transakcijama (6) zatezne kamate postale su ključni instrument u borbi protiv kašnjenja u plaćanju. U tu su svrhu odvjetnici podnositelja pritužbe u svojem dopisu od 30. rujna 2002. zatražili od Komisije da plati kamate na dospjele iznose (7).

Komisija je uskratila plaćanja za službeno odobreni iznos od 219 367 EUR. Tvrditi da zbog izostanka tih plaćanja malo poduzeće kao što je podnositelj pritužbe nije bilo u teškom financijskom položaju bilo je licemjerno.

Podnositelj pritužbe zaključio je da ne postoji pravna ili ugovorna odredba kojom bi se opravdala odluka Komisije da obustavi ili suspendira plaćanje.

Sastanak 21. kolovoza 2000. nije bio rutinski sastanak za pokretanje projekta. Rutinski sastanci o projektima nisu uključivali načelnika odjela i njegova zamjenika. Tadašnji službenik za projekt „IST”, g. M., nije bio pozvan na sastanak.

OMBUDSMAN-ovi uspjesi da dođu do prijateljskog rješenja

Nakon pažljivog razmatranja mišljenja, zapažanja i rezultata njegovih daljnjih istraga, Ombudsman se nije uvjerio da je Komisija na odgovarajući način odgovorila na sve navode podnositelja pritužbe.

Prijedlog prijateljskog rješenja

Člankom 3. stavkom 5. Statuta Europskog ombudsmana (8) Europskom ombudsmanu nalaže se da u najvećoj mogućoj mjeri traži rješenje s dotičnom institucijom kako bi se uklonio slučaj nepravilnosti u postupanju i riješila pritužba.

Ombudsmanica je stoga Komisiji iznijela sljedeći prijedlog prijateljskog rješenja:

Europska komisija mogla bi ponovno razmotriti svoje odbijanje plaćanja troškova koje je podnositelj pritužbe zatražio u svojim troškovnicima br. 3 i 4.

Taj se prijedlog temeljio na preliminarnom zaključku Ombudsmana da Komisija nije utvrdila da ima pravo uskratiti plaćanja.

Mišljenje Komisije

U svojem mišljenju podnesenom u prosincu 2003. Komisija je iznijela sljedeće primjedbe:

Posljednjim (petim) stavkom članka 3. stavka 4. Priloga II. „Ugovoru IST” dopušteno je prebijanje iznosa „bilo koje vrste” koji su nastali ugovaratelju s potraživanjem na temelju predmetnog ugovora. Zbog toga je ta odredba uključena u pravila koja se odnose na doprinos Zajednice i načine povrata i povrata iznosa primljenih na temelju ugovora. Nadalje, ako bi mogućnost prijeboja potraživanja bila ograničena na uzajamna potraživanja na temelju istog ugovora, to se u praksi nikada ne bi dogodilo jer je u slučaju većine sporazuma o subvenciji samo Komisija općenito bila dužnik sudionicima.

Članak 3. Priloga II. nalazio se u svim standardnim ugovorima sklopljenima s ciljem provedbe neizravnih istraživačkih aktivnosti u okviru 5. i u budućnosti 6. okvirnog programa. Ona je samo odražavala članak 73. Financijske uredbe (Uredba br. 1605/2002 od 25. lipnja 2002.).

S obzirom na svoju dužnost zaštite financijskih interesa Zajednice i uzimajući u obzir načela dobrog financijskog upravljanja iz članka 274. Ugovora, Komisija je radi predostrožnosti dala prednost suspenziji dvaju plaćanja na temelju ugovora „IST” kako bi se osigurao povrat predmetnih iznosa u slučaju povoljnog ishoda u predmetu T-29/02.

To nije značilo da nije imao pravo prebiti iznose u predmetnom slučaju. Naprotiv, Komisija je smatrala da su recipročna potraživanja u ovom slučaju bila sigurna, u fiksnom iznosu i dospjela, u smislu presude Suda od 10. srpnja 2003.(9).

Međutim, budući da je iznos od 273 000 EUR koji je Komisija potraživala na temelju „ugovora iz Esprita” bio predmet žalbe Prvostupanjskom sudu, Komisija je radije primijenila članak 3. stavak 2. Priloga II. „ugovoru iz Esprita” koji joj je omogućio da poduzme mjere predostrožnosti kako bi zaštitila svoje financijske interese u slučaju sumnje na prijevaru ili nepravilnost i koji glasi kako slijedi:

„2. Komisija može, u slučaju sumnje na prijevaru ili ozbiljnu financijsku nepravilnost od strane ugovaratelja, obustaviti plaćanja i/ili naložiti koordinatoru da ne izvrši plaćanje tom ugovaratelju. Potonje i dalje obvezuju njegove ugovorne obveze.”

Odluka o suspenziji plaćanja zapravo se temeljila na zaključcima izvješća o reviziji u okviru „ugovora iz Esprita”, na temelju kojeg je protiv podnositelja pritužbe izdan nalog za povrat. Komisija je svoje stajalište sasvim legitimno temeljila na percepciji da su rezultati revizije jasni te je ukazala na ozbiljne financijske nepravilnosti.

U vrlo vjerojatnom slučaju da se o predmetu T-29/02 odluči u korist Komisije, nedostatak financijske snage podnositelja pritužbe mogao bi ozbiljno ugroziti Komisijine izglede za povrat dospjelih iznosa od ugovaratelja. U tom bi slučaju ukidanje suspenzije dvaju predmetnih plaćanja, kako je zatražio Europski ombudsman, zasigurno štetilo financijskim interesima Zajednice.

Komisija je stoga mogla samo potvrditi svoje izvorno stajalište.

Primjedbe podnositelja pritužbe

Podnositelj pritužbe u svojim je očitovanjima zadržao svoju pritužbu i iznio sljedeće dodatne primjedbe:

Presudom Suda na koju se poziva Komisija nedvosmisleno je potvrđeno stajalište koje je podnositelj pritužbe dosljedno slijedio. Podnositelj pritužbe opetovano je i odlučno osporavao tvrdnje koje je Komisija iznijela na temelju „ugovora iz Esprita”. Stoga se Komisijine tvrdnje nisu mogle smatrati sigurnima, fiksnima i dospjelima te stoga nisu bili ispunjeni uvjeti potrebni za prijeboj na temelju belgijskog prava.

Upućivanje Komisije na članak 3. stavak 2. „Ugovora iz Esprita” bilo je potpuno nova tvrdnja. Odredba koju je navela Komisija primjenjivala se samo u okviru projekta „Esprit”. Stoga, da je postojala sumnja na prijevaru ili nepravilnost u skladu s „ugovorom iz Esprita”, Komisija je mogla obustaviti plaćanja u skladu s tim ugovorom. Međutim, plaćanje na temelju ugovora „Esprit” nije obustavljeno. Novim pristupom Komisije nastojala se ponovno uspostaviti veza između tih dvaju projekata, iako je Komisija prethodno obavijestila podnositelja pritužbe da će se ta dva projekta rješavati zasebno. Navodna odluka da se obustava plaćanja dospjelih na temelju „ugovora IST” temelji na članku 3. stavku 2. „ugovora Esprit” nikada nije priopćena podnositelju pritužbe niti je predstavljena Ombudsmanu prije prosinca 2003.

Postojao je osnovniji problem s Komisijinim argumentom. Članak koji je citirala Komisija nije bio dio „Ugovora iz Esprita”. Članak 3. stavak 2. Priloga II. „Ugovoru iz Esprita” odnosio se na podugovaratelje i nije imao nikakve veze s plaćanjima ili njihovom suspenzijom (10). Članak koji je upotrijebila Komisija bio je dio „ugovora IST”(11). To ne može biti tipografska pogreška. Pogrešno upućivanje moglo bi se tumačiti samo kao namjerni pokušaj obmanjivanja Ombudsmana stvaranjem dodatne zabune između tih dvaju ugovora. Također treba napomenuti da članak 3. stavak 2. Priloga II. „Ugovoru IST” nikada nije bio naveden ni u kakvoj korespondenciji s podnositeljem pritužbe ni s Ombudsmanom.

Podnositelj pritužbe zaključio je da je odgovor Komisije dodatno ilustrirao slabost predmeta Komisije i njezinu trajnu lošu vjeru u postupanje s podnositeljem pritužbe. Stoga je podnositelj pritužbe s poštovanjem zatražio od Ombudsmana da donese konačnu odluku o tom predmetu.

NACRT PREPORUKE OMBUDSMANA

Nacrt preporuke

Ombudsman je 11. ožujka 2004., u skladu s člankom 3. stavkom 6. svojeg Statuta, Komisiji uputio nacrt preporuke (12). Nacrt preporuke glasio je kako slijedi:

Komisija bi trebala ponovno razmotriti svoje odbijanje plaćanja troškova koje je podnositelj pritužbe zatražio u svojim troškovnicima br. 3 i 4.

Detaljno mišljenje Komisije

Komisija je u svojem detaljnom mišljenju ustrajala na tome da se u ovom slučaju primjenjuje posljednji stavak članka 3. stavka 4. Priloga II. „Ugovoru IST”. ratio legis te ugovorne klauzule bila je prije svega potreba da se zaštite financijski interesi EU-a tako da se Komisiji pruži stvarno jamstvo plaćanja. Komisija je nadalje tvrdila da je načelo prijeboja iznosa sada utvrđeno i nametnuto člankom 73. Financijske uredbe.

Komisija je nadalje tvrdila da pravo na prijeboj njezine tvrdnje koja se odnosi na „ugovor iz Esprita” sada proizlazi iz nove Financijske uredbe i stoga izravno iz pravnog poretka Zajednice. Tvrdio je i da mu načela koja proizlaze iz presude u predmetu C-87/01 P omogućuju primjenu kompenzacije u ovom predmetu. U tom je kontekstu Komisija tvrdila da, na temelju nove Financijske uredbe, pojam utvrđene sigurnosti tvrdnje ne znači da je tvrdnja nesporna, nego da ne podliježe nikakvom uvjetu. U tom je kontekstu Komisija istaknula članak 79. detaljnih pravila za provedbu nove Financijske uredbe.

Komisija je nadalje tvrdila da je obustava plaćanja koju je odabrala u ovom predmetu bila povoljna za podnositelja pritužbe jer ne bi poduzela nikakve mjere za izvršenje plaćanja svojeg potraživanja na temelju „ugovora iz Esprita” dok se ne donese presuda u predmetu T-29/02.

Komisija smatra da bi ukidanje obustave plaćanja zasigurno bilo štetno za financijske interese EU-a jer Komisija nije imala razumno očekivanje da će moći vratiti iznose koji joj se duguju. Međutim, kao kompromis, Komisija bi mogla pristati poništiti svoju odluku o suspenziji plaćanja u zamjenu za financijsko jamstvo za predmetni iznos. Time bi se Komisiji pružilo jamstvo za povrat dospjelih iznosa od podnositelja pritužbe u slučaju povoljnog ishoda predmeta T-29/02.

Što se tiče članka 3. stavka 2. Priloga II. „Ugovoru IST”, Komisija je smatrala da može iznijeti nove argumente kako bi potkrijepila svoje stajalište. Pozivajući se na navedeni članak, Komisija je željela istaknuti činjenicu da je obustava predmetnih plaćanja predviđena i dopuštena ugovorom „IST” pod određenim uvjetima.

Primjedbe podnositelja pritužbe

Podnositelj pritužbe u svojim je primjedbama izrazio žaljenje zbog činjenice da je Komisija odbila prihvatiti nacrt preporuke Ombudsmana. Tvrdio je da je iz presude Suda u predmetu C-87/01 P jasno vidljivo da izvansudska nagodba između tražbina uređenih dvama različitim pravnim porecima može proizvoditi učinke samo ako ispunjava zahtjeve obaju predmetnih pravnih poredaka. Prema njezinu mišljenju, u slučaju prijeboja mogla su se uzeti u obzir samo pravila belgijskog prava. Podnositelj pritužbe tvrdio je da pravila prava Zajednice koja je navela Komisija stoga nisu relevantna.

Podnositelj pritužbe zaključio je zahtjev da Europski ombudsman donese konačnu odluku na temelju svojeg nacrta preporuke.

ODLUKA

1 Uvodna napomena

1.1 Izvorna pritužba odnosila se na odbijanje Komisije da plati troškove koje je podnositelj pritužbe naveo u svojem troškovniku br. 3. Tijekom istrage podnositelj pritužbe zatražio je od Ombudsmana da razmotri i odbijanje Komisije da plati troškove za koje je u svojem troškovniku br. 4 naveo da ih je u međuvremenu podnijela Komisiji. Ombudsmanica je zatim zatražila od Komisije da dostavi mišljenje o tom pitanju.

1.2 Iz mišljenja koje je Komisija dostavila u odgovoru na ovaj zahtjev proizlazi da je Komisija odbila platiti troškove navedene u troškovniku br. 4 zbog istih razloga zbog kojih je odbila platiti troškove navedene u troškovniku br. 3. Stoga nije potrebno razlikovati ta dva aspekta u sljedećim razmatranjima.

2 Odbijanje plaćanja iznosa koje je Komisija prihvatila na temelju ugovora IST

2.1 Podnositelj pritužbe, belgijsko društvo, tvrdio je da je Komisija, time što je odbila platiti troškove koje je zahtijevala u svojim troškovnicima br. 3 i 4, djelovala proizvoljno i jednostrano, zlouporabila svoj položaj i nije djelovala u dobroj vjeri. Tvrdio je da bi Komisija trebala odmah platiti iznose odobrene na temelju tih dvaju troškovnika. Ti troškovnici odnose se na ugovor između podnositelja pritužbe i Komisije koji je Komisija potpisala 3. svibnja 2000. (ugovor br. IST-1999-12274, „ugovor IST”).

2.2 Komisija nije osporila da je podnositelj pritužbe imao pravo primiti relevantne iznose (137 674 EUR odnosno 81 693 EUR) na temelju "ugovora o POP-u" i da su plaćanja obustavljena zbog razloga koji nisu povezani s izvođenjem radova na temelju "ugovora o POP-u". Međutim, tvrdio je da prigovor nije osnovan jer je obustavio plaćanja zbog potrebe da se osigura zaštita financijskih interesa Zajednice. Komisija je istaknula da je 11. srpnja 2001. izdala nalog za povrat u iznosu od 273 516 EUR u vezi s drugim projektom (EP 26069 FIWG, „projekt Esprit”) koji je podnositelj pritužbe proveo za Komisiju. Kako bi opravdala svoje stajalište, Komisija se u svojem mišljenju pozvala na članak 3. stavak 4. posljednji podstavak Općih uvjeta utvrđenih u Prilogu II. „Ugovoru IST”. Ta odredba ovlašćuje Komisiju da u određenim okolnostima prebije iznose koje treba vratiti Zajednici s iznosima koje duguje Zajednica. Komisija je smatrala da je poštovala odredbe ugovora IST, s obzirom na to da je potonji, odobravajući prijeboj, a fortiori i implicitno također odobrio privremenu i preventivnu suspenziju plaćanja radi prijeboja. Smatrala je da nije postupala proizvoljno i jednostrano jer je primijenila odredbe „ugovora IST” za koji je podnositelj pritužbe znao. U svojem mišljenju o prijedlogu Europskog ombudsmana o prijateljskom rješenju Komisija se pozvala i na ono što je nazivala člankom 3. stavkom 2. „Ugovora iz Esprita”.

2.3 Ovaj se prigovor odnosi na obveze koje proizlaze iz ugovora sklopljenog između Komisije i podnositelja pritužbe.

2.4 U skladu s člankom 195. Ugovora o EZ-u, Europski ombudsman ovlašten je primati pritužbe "koje se odnose na slučajeve nepravilnosti u postupanju institucija ili tijela Zajednice". Ombudsman smatra da do nepravilnosti u postupanju dolazi kada javno tijelo ne djeluje u skladu s pravilom ili načelom koje je za njega obvezujuće (13). Nepravilnost se stoga može utvrditi i kada je riječ o ispunjavanju obveza koje proizlaze iz ugovora koje su sklopile institucije ili tijela Zajednica.

2.5 Međutim, Ombudsman smatra da je opseg nadzora koji može provesti u takvim slučajevima nužno ograničen. Konkretno, Europski ombudsman smatra da ne bi trebao nastojati utvrditi je li bilo koja od stranaka prekršila ugovor ako je to sporno. To bi pitanje mogao učinkovito riješiti samo nadležni sud, koji bi imao mogućnost saslušati argumente stranaka u vezi s relevantnim nacionalnim pravom i ocijeniti proturječne dokaze o svim spornim činjeničnim pitanjima.

2.6 Ombudsman stoga smatra da je u slučajevima koji se odnose na ugovorne sporove opravdano ograničiti njegovu istragu na ispitivanje je li mu institucija ili tijelo Zajednice pružilo dosljedan i razuman prikaz pravne osnove za svoje djelovanje i zašto smatra da je njegovo stajalište o ugovornom položaju opravdano. Ako je to slučaj, Europski ombudsman zaključit će da njegovom istragom nije otkriven slučaj nepravilnosti u postupanju. Taj zaključak neće utjecati na pravo stranaka da njihov ugovorni spor ispita i mjerodavno riješi nadležni sud.

2.7 U ovom slučaju i na temelju dokaza kojima raspolaže Ombudsman, ne može se tvrditi da je Komisija iznijela potpuno koherentan i razuman prikaz razloga zbog kojih smatra da je njezin pristup ispravan.

2.8 Ombudsmanica smatra da je osnovna tvrdnja podnositelja pritužbe da je Komisija postupala nezakonito kada je uskratila odgovarajuća plaćanja.

2.9 U tom se kontekstu Ombudsman slaže s argumentom Komisije da bi se njezino djelovanje trebalo voditi potrebom da se osigura zaštita financijskih interesa Europskih zajednica. Međutim, Ombudsman smatra da, ako je Komisija sklopila ugovor, dobra upravna praksa zahtijeva da djelovanje Komisije mora biti u skladu i s pravilima koja se primjenjuju na taj ugovor.

2.10 Ombudsmanica napominje da se Komisija oslanja na članak 3. stavak 4. posljednji podstavak Općih uvjeta navedenih u Prilogu II. "Ugovoru IST". Ta odredba glasi kako slijedi: „Komisija može odlučiti prebiti iznose koje treba nadoknaditi Zajednici s iznosima bilo koje vrste koji se duguju dotičnom ugovaratelju.” Međutim, kako ističe podnositelj pritužbe, članak 3. naslovljen je „Financijski doprinos Zajednice”, a odredbe stavka 4. prvog podstavka ovog članka odnose se na situaciju u kojoj je ugovaratelj primio iznose na temelju predmetnog ugovora koje treba nadoknaditi ili vratiti. Teško je pretpostaviti da bi se posljednjim podstavkom stavka 4., kako to zahtijeva Komisija, trebala obuhvatiti potpuno drugačija situacija, tj. da je ugovaratelj primio iznose na temelju drugog ugovora koje treba nadoknaditi ili vratiti. Unatoč argumentima koje je Komisija iznijela u svojem mišljenju o Ombudsmanovu prijedlogu prijateljskog rješenja i u svojem mišljenju o nacrtu preporuke, Ombudsman i dalje nije uvjeren da se ta odredba primjenjuje u ovom slučaju. U svojem drugom mišljenju Komisija se pozvala na članak 73. Uredbe Vijeća (EZ, Euratom) br. 1605/2002 od 25. lipnja 2002. o Financijskoj uredbi koja se primjenjuje na opći proračun Europskih zajednica (14). Ta se odredba odnosi na povrat iznosa od strane Zajednice putem prijeboja. Međutim, s obzirom na to da ni odbijanje plaćanja troškovnika br. 3 ni odbijanje plaćanja troškovnika br. 4 nisu bili opravdani upućivanjem na tu odredbu, Ombudsman smatra da nije potrebno utvrditi bi li se ta odredba uopće primjenjivala u ovom slučaju.

2.11 Međutim, čak i pod pretpostavkom da je Komisijino tumačenje pravilno, valja podsjetiti da je "ugovor IST" uređen belgijskim pravom. Ombudsmanica ne raspolaže s dovoljno informacija kako bi utvrdila koje se pravo primjenjuje na zahtjev koji Komisija izvodi iz „ugovora iz Esprita”. Međutim, to pitanje nije relevantno za ovaj spor jer je Sud pojasnio da izvansudski prijeboj između tražbina uređenih dvama različitim pravnim porecima može stupiti na snagu samo ako ispunjava zahtjeve obaju predmetnih pravnih poredaka (15). Stoga bi svaki prijeboj u ovom slučaju trebao biti u skladu s belgijskim pravom. Odredbe prava Zajednice na koje se Komisija pozvala u svojem mišljenju o nacrtu preporuke stoga, kao što je to podnositelj pritužbe pravilno primijetio, nisu relevantne u ovom kontekstu.

2.12 Belgijsko pravo priznaje tri oblika prijeboja: prijeboj na temelju sporazuma, sudski prijeboj i zakonski prijeboj (16). Zakonski prijeboj osobito zahtijeva da su dvije predmetne tražbine sigurne. Zakonski prijeboj isključen je ako je tražbina predmet ozbiljnog spora (17). U nedavnoj presudi Sud je zaključio da uvjet da relevantna tvrdnja mora biti određena „jasno nije ispunjen” u predmetu o kojem odlučuje, s obzirom na to da je predmetni ugovaratelj „različitim dopisima i na nekoliko sastanaka sa službama Komisije osporio samo postojanje tvrdnje za koju je Komisija tvrdila da postoji”(18). U ovom je slučaju sama Komisija istaknula da su podnositelj pritužbe i njegovi odvjetnici u nekoliko dopisa poslanih u srpnju i kolovozu 2001. zatražili suspenziju naloga za povrat. Komisija je također bila upoznata s činjenicom da je podnositelj pritužbe namjeravao pokrenuti postupak pred sudom i s tužbom koja je pokrenuta u veljači 2002. (predmet T-29/02, u tijeku pred Prvostupanjskim sudom). U tim okolnostima i uzimajući u obzir prethodno navedenu presudu Suda, ombudsmanica smatra da postoje ozbiljne sumnje u pogledu toga jesu li ispunjeni uvjeti potrebni za prijeboj Komisije.

2.13 Čak i pod pretpostavkom da je Komisija u ovom slučaju imala pravo provesti prijeboj, Komisija ipak nije iskoristila takvu mogućnost. Umjesto toga, Komisija je obavijestila podnositelja pritužbe da je odlučila uskratiti plaćanja do ishoda predmeta pred Prvostupanjskim sudom. U svojim očitovanjima o drugom mišljenju Komisije podnositelj pritužbe iznio je ono što se čini snažnim argumentima kako bi dokazao da takvo uskraćivanje ili zadržavanje plaćanja nije dopušteno belgijskim pravom, odnosno pravom ugovora, u ovom slučaju. Bez obzira na to, Ombudsmanica smatra da Komisija u svakom slučaju nije objasnila na kojoj bi se osnovi njezina odluka mogla opravdati.

2.14 Jedina odredba na koju se Komisija pozvala tijekom ove istrage prije nego što je Ombudsman predložio prijateljsko rješenje bio je članak 3. stavak 4. posljednji podstavak Općih uvjeta navedenih u Prilogu II. "Ugovoru IST". Međutim, kako je prethodno navedeno, tom se odredbom Komisiji u određenim okolnostima daje pravo samo na prijeboj. Njome joj se ne dopušta da samo uskrati ili zadrži plaćanja. Ombudsmanica nije uvjerena argumentom Komisije da se tom odredbom, kojom se odobrava prijeboj, a fortiori i implicitno odobrava i privremena i preventivna obustava plaćanja s ciljem prijeboja. Prijeboj istodobno poništava dvije obveze koje postoje između dviju osoba (19). Da je Komisija u ovom slučaju provela prijeboj (uvijek pod pretpostavkom da bi to bilo dopušteno u skladu s belgijskim pravom), naplatila bi dug koji joj duguje u okviru „projekta Esprit” (u mjeri u kojoj je pokriven iznosima koji se duguju podnositelju pritužbe u skladu s „ugovorom IST”). Istodobno bi njegovo potraživanje na temelju „ugovora iz Esprita” bilo ugašeno (u istoj mjeri). Međutim, postupajući na način na koji je postupila u ovom predmetu, tj. jednostavnim uskraćivanjem plaćanja na temelju „ugovora IST”, Komisija je zadržala svoj zahtjev na temelju „ugovora Esprit” i zadržala iznose koje je podnositelj pritužbe trebao platiti na temelju „ugovora IST”. Stoga se čini da je bio u povoljnijem položaju nego što je mogao postići prijebojem. U tim okolnostima Ombudsman smatra da ne postoji osnova za a fortiori argument.

2.15 U svojem mišljenju o nacrtu preporuke Komisija je tvrdila da je obustava plaćanja koju je odabrala u ovom predmetu bila povoljna za podnositelja pritužbe jer ne bi poduzela nikakve mjere za izvršenje plaćanja svojeg potraživanja na temelju "Ugovora iz Esprita" dok se ne donese presuda u predmetu T-29/02. Ombudsmanica nije uvjerena u to obrazloženje. U svakom slučaju, pristup Komisije trebao bi biti u skladu s pravnim odredbama koje se primjenjuju na ugovor. Međutim, Ombudsman napominje da Komisija nije ni pokušala opovrgnuti stajalište podnositelja pritužbe da takvo uskraćivanje ili zadržavanje plaćanja nije dopušteno belgijskim pravom, odnosno pravom ugovora.

2.16 U svojem mišljenju o prijedlogu Europskog ombudsmana o prijateljskom rješenju Komisija se pozvala na članak 3. stavak 2. „Ugovora iz Esprita”. Kako je Komisija naknadno pojasnila, to se mora tumačiti kao upućivanje na članak 3. stavak 2. Priloga II. „ugovoru IST”. Ombudsmanica napominje da se Komisija nije pozvala na tu odredbu pri donošenju odluka o suspenziji relevantnih plaćanja. Međutim, člankom 253. Ugovora o EZ-u predviđa se da se u odlukama koje donose institucije navode razlozi na kojima se one temelje. U skladu s ustaljenom sudskom praksom sudova Zajednice, tako zahtijevano obrazloženje mora jasno i nedvosmisleno odražavati zaključke institucije koja je donijela akt kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo da se upoznaju s razlozima poduzimanja mjere, a nadležnom sudu da provede svoj nadzor (20). Budući da se Komisija nije pozvala na navedenu odredbu prilikom donošenja svoje odluke o obustavi plaćanja, Ombudsmanica smatra da zakonitost Komisijina pristupa u ovom slučaju stoga treba uzeti u obzir s obzirom na objašnjenja koja je Komisija pružila u trenutku kada je odlučila obustaviti plaćanja na temelju „ugovora PIS”. U svakom slučaju, stajalište podnositelja pritužbe da ta odredba ne bi bila primjenjiva u ovom slučaju ne čini se nerazumnim.

2.17 Kad je riječ o drugom glavnom pitanju koje je postavio podnositelj pritužbe i radi cjelovitosti, Ombudsmanica napominje da je nakon primitka revizijskog izvješća za "projekt Esprit" podnositelj pritužbe zatražio sastanak s Komisijom o mogućim posljedicama tog razvoja za "projekt PIST". Sastanak je održan 21. kolovoza 2000.; nazočili su i načelnik odjela i zamjenik načelnika odjela zadužen za projekt. Prema podnositelju pritužbe, dužnosnici Komisije tom su prigodom izričito naveli da neće postojati veza između tih dvaju projekata i da Komisija neće pokušati povratiti iznose koje su revizori potraživali u okviru „projekta Esprit” od plaćanja koja će se izvršiti u okviru projekta „IST”. Podnositelj pritužbe stoga je učinkovito tvrdio da su izjave dužnosnika Komisije (i naknadno ponašanje Komisije) stvorile legitimna očekivanja da spor u vezi s projektom „Esprit” neće utjecati na projekt „IST”. U skladu sa sudskom praksom sudova Zajednice može se pretpostaviti da postoje legitimna očekivanja samo ako je uprava dala „precizna jamstva”(21). S obzirom na njegove zaključke o drugim aspektima pritužbe (vidjeti točke od 2.8. do 2.16.), ombudsmanica smatra da nije potrebno zauzeti stajalište o tome je li taj uvjet ispunjen u predmetu podnositelja pritužbe.

2.18 Iz istih razloga ombudsmanica smatra da nije potrebno uzeti u obzir tvrdnju podnositelja pritužbe da je Komisija zloupotrijebila svoj položaj i da nije postupala u dobroj vjeri.

2.19 S obzirom na navedeno, Ombudsmanica smatra da je odbijanje Komisije da plati troškove koje je podnositelj pritužbe naveo u svojim troškovnicima br. 3 i 4 slučaj nepravilnosti u postupanju. U tom će pogledu biti iznesena kritička primjedba.

Zaključak

3.1 Na temelju istraga Europskog ombudsmana u vezi s ovom pritužbom potrebno je iznijeti sljedeću kritičku napomenu:

Ako je Komisija sklopila ugovor, dobrom administrativnom praksom zahtijeva se da mjere Komisije budu u skladu s pravilima koja se primjenjuju na ovaj ugovor. U ovom slučaju Komisija nije objasnila na temelju čega bi imala pravo obustaviti dva plaćanja (137 674 EUR odnosno 81 693 EUR) koja se duguju podnositelju pritužbe. Ovo je primjer nepravilnosti u postupanju.

3.2 Člankom 3. stavkom 7. Statuta Europskog ombudsmana predviđa se da nakon izrade nacrta preporuke i nakon primitka detaljnog mišljenja dotične institucije ili tijela Europski ombudsman šalje izvješće Europskom parlamentu i dotičnoj instituciji ili tijelu.

3.3 Ombudsman je u svojem godišnjem izvješću za 1998. istaknuo da je mogućnost da predstavi tematsko izvješće Europskom parlamentu neprocjenjiva za njegov rad. Dodao je da se tematska izvješća stoga ne bi trebala predstavljati prečesto, već samo u vezi s važnim pitanjima u kojima je Parlament mogao poduzeti mjere kako bi pomogao Ombudsmanu (22). Godišnje izvješće za 1998. dostavljeno je Europskom parlamentu i on ga je odobrio.

3.4 Ombudsmanica napominje da se ovaj predmet odnosi na dužnosti Europske komisije u vezi s posebnim ugovorom. Nadalje napominje da nije jasno koje bi mjere Europski parlament mogao poduzeti kako bi pomogao Ombudsmanu i podnositelju pritužbe u ovom predmetu. S obzirom na te okolnosti Ombudsman zaključuje da nije primjereno podnijeti tematsko izvješće Europskom parlamentu.

3.5 Ombudsman će stoga poslati presliku ove odluke Komisiji i uključiti kratak sažetak u godišnje izvješće za 2004. koje će se dostaviti Europskom parlamentu. Ombudsman stoga zaključuje predmet.

3.6 Predsjednik Europske komisije također će biti obaviješten o toj odluci.

Tvoje iskreno,

 

P. Nikiforos DIAMANDOUROS

---

(1) Točan datum je 13. veljače 2002. (usp. SL 2002, br. C 118, str. 27.).

(2) Tekst iz mišljenja Komisije (očito prijevod s francuskog) neznatno se razlikuje od teksta odredbe koju je podnositelj pritužbe dostavio Ombudsmanu. Navod je preuzet iz potonjeg, što se čini ispravnim.

(3) SL 2002., L 248, str. 1.

(4) Treba napomenuti da dopis od 9. kolovoza 2001. (čiju je presliku dostavila Komisija) obavješćuje Komisiju da će podnositelj pritužbe „uvesti” predmet pred Prvostupanjskim sudom.

(5) Razlog za uskraćivanje plaćanja iz dopisa od 3. lipnja 2003. istovjetan je razlogu ranijeg odbijanja plaćanja iz Komisijina dopisa od 24. rujna 2002.

(6) SL 2000., L 200, str. 35.

(7) U tom je dopisu od Komisije zatraženo plaćanje kamata od 7 % godišnje, počevši od 25. rujna 2002.

(8) Odluka Europskog parlamenta 94/262 od 9. ožujka 1994. o uredbama i općim uvjetima koji uređuju obnašanje dužnosti Europskog ombudsmana, SL 1994., L 113, str. 15.

(9) Presuda Suda od 10. srpnja 2003. u predmetu C-87/01 P Komisija protiv CEMR-a, točka 61.

(10) Podnositelj pritužbe dostavio je izvatke iz relevantnih odredaba kao prilog svojim primjedbama.

(11) Prema tekstu koji je dostavio podnositelj pritužbe, članak 3. stavak 2. Priloga II. ugovoru IST glasi kako slijedi: „Ako Komisija sumnja na prijevaru ili ozbiljnu financijsku nepravilnost glavnog ugovaratelja, može obustaviti plaćanja i/ili naložiti koordinatoru da ne izvrši plaćanje tom glavnom ugovaratelju. Potonje su i dalje vezane njegovim ugovornim obvezama.” Što se tiče tekstualnih razlika između ovog teksta i verzije koju navodi Komisija, vidjeti bilješku 3.

(12) Nacrt preporuke dostupan je na internetskoj stranici Europskog ombudsmana (http://www.ombudsman.europa.eu/recommen/en/default.htm).

(13) Vidjeti godišnje izvješće za 1997., str. 22. i dalje.

(14) SL 2002., L 248, str. 1.

(15) Vidjeti presudu Suda od 10. srpnja 2003. u predmetu C-87/01 P Komisija protiv CEMR-a, točka 61.

(16) Loc. cit., t. 44.

(17) Loc. cit., t. 54.

(18) Loc. cit., točka 63. Ugovaratelj u ovom predmetu također je pokrenuo postupak pred sudom te je ishodio povoljnu presudu prvostupanjskog suda u Belgiji. Komisija je podnijela žalbu koja je još bila u tijeku u trenutku donošenja odluke Suda. Sud je dodao da ta činjenica „potvrđuje” da je obrana ugovaratelja od Komisije bila barem ozbiljna. Međutim, čini se da uspjeh ugovaratelja pred belgijskim sudom nije bio temelj za odluku Suda.

(19) Loc. cit., t. 59.

(20) Vidjeti, na primjer, predmet C-114/00 Španjolska protiv Komisije [2002.] ECR I- 7657, stavak 62.

(21) Usp. predmet T-113/96 Dubois et Fils protiv Vijeća i Komisije [1998.] ECR II-125, stavak 68.

(22) Godišnje izvješće za 1998., str. 27.-28.