Poštovani gospodine E.,

Dana 21. studenoga 2000. podnijeli ste pritužbu Europskom ombudsmanu u ime društva Transition Consulting Limited (TCL) protiv Europske komisije. Vaša pritužba odnosila se na odbijanje službi Komisije da priznaju dio posla koji je vaše poduzeće obavilo u kontekstu ugovora s TACIS-om u srednjoj Aziji.

Pritužbu sam 29. studenoga 2000. proslijedio predsjedniku Europske komisije. Dana 12. ožujka 2001. primio sam mišljenje Komisije koje sam Vam proslijedio s pozivom na očitovanje. Dana 23. travnja 2001. zaprimio sam Vaše primjedbe na mišljenje Komisije.

Pišem vam sada kako bih vas obavijestio o rezultatima istraga koje su napravljene.

COMPLAINT

Prema podnositelju pritužbe, činjenice su bile sljedeće:

Tvrtka podnositelja pritužbe, Transition Consulting Limited (TCL), sklopila je 26. veljače 1996. jednogodišnji ugovor za pružanje usluga s TACIS-om, programom tehničke pomoći EZ-a bivšem Sovjetskom Savezu. Podnositelj pritužbe sudjelovao je u „tehničkoj potpori programu TACIS-a za restrukturiranje i razvoj poduzeća u srednjoj Aziji”.

Podnositelj pritužbe objasnio je da je problem nastao jer je TACIS osporio njegov zahtjev za naknade na temelju utrošenog vremena. Zbog te razlike Komisija je od društva Transition Consulting zatražila iznos koji je smatrala preplatom. Podnositelj pritužbe svojem je dopisu priložio neke razmjene informacija sa službama Komisije u vezi sa sporom, posebno sa službenicima iz TACIS-a i s računovodstvenom službom.

Tvrdnja Komisije temeljila se na tome da službenik TACIS-a nije prihvatio niz evidencija radnog vremena koje je dostavio podnositelj pritužbe u vezi s danima provedenima na projektima TACIS-a, na temelju nepoštovanja standarda „produktivnosti” programa. Podnositelj pritužbe tvrdio je da je ispunio standarde ugovora utvrđene u izvornom ugovoru s Komisijom.

Podnositelj pritužbe naveo je da je nakon zahtjeva TACIS pristao smanjiti iznos naplaćenih dana na manje od izvršenih dana. Međutim, tvrdio je da je njegovu koncesiju pod prisilom izvukao službenik TACIS-a, koji je predložio da je ta izmjena uvjet njegove trajne prihvatljivosti za obavljanje savjetodavnih poslova iz programa TACIS. Nakon toga nikada nije bio pozvan da "iskoristi" oko 50% dana u svom nepodmirenom ugovoru.

Iako je podnositelj pritužbe želio da se o tim pitanjima raspravlja s Komisijinom hijerarhijom iznad službenika, njegove ponude očito nisu uzete u obzir. Stoga je smatrao da je taj stav bio vrlo nepravedan.

Podnositelj pritužbe smatra da je problem posljedica lošeg upravljanja programom TACIS. Objasnio je da su se službenici i rukovodstvo često mijenjali tijekom tog razdoblja. U tom okružju nije bilo dovoljno učinkovite kontrole nad angažiranjem savjetnika od strane službenika i nije bilo regresa za konzultante koje je angažirala Komisija.

Ukratko, podnositelj pritužbe tvrdio je sljedeće:

1. neprihvaćanje stvarnih dana koje je njegovo poduzeće provelo na projektima TACIS-a bilo je nepravedno te stoga nije bilo razloga da Komisija od TCL-a zatraži povrat već isplaćenih iznosa i

2. prvotni pristanak podnositelja pritužbe da smanji broj dana na manje od izvršenih dana izvukao je od njega pod prisilom odgovorni službenik TACIS-a, koji mu je rekao da je to uvjet da njegova tvrtka i dalje ispunjava uvjete za bilo kakav daljnji savjetodavni rad TACIS-a.

INQUIRY

Mišljenje Komisije

Komisija je u svojem mišljenju od 12. ožujka 2001. prvo iznijela pozadinu predmeta, a zatim odgovorila na konkretne navode podnositelja pritužbe.

Osnovne informacije

Institucija je objasnila da je društvo Transition Consulting, društvo podnositelja pritužbe, zadržano na temelju ugovora 96-0245 radi pružanja stručnog savjeta TACIS-u. Ugovor je potpisan 20. veljače 1996., a istekao je godinu dana kasnije. Njime su predviđena 172 dana rada i povezani troškovi u ukupnoj vrijednosti od 149 656 EUR.

Ugovorom je predviđen okvir unutar kojeg je Komisija mogla kupiti usluge konzultanta u skladu s njegovim potrebama. Konačni iznos koji je konzultant primio stoga je ovisio o količini posla koji je pružio. U tom je slučaju Komisija navela da njezine službe nisu zatražile usluge ugovaratelja nakon listopada 1996.

Nakon potpisivanja ugovora Komisija je izvršila standardno plaćanje predujma u iznosu od 35 000 EUR. Ugovaratelj je 12. rujna 1996. podnio privremeni zahtjev za naknade i izravne troškove za razdoblje od ožujka do kolovoza 1996. Ispunjen je u cijelosti, a Komisija je plaćanjem nadoknadila polovinu predujma. Ugovaratelj je 10. ožujka 1997. podnio zahtjev za povrat troškova za cijelo razdoblje trajanja ugovora, koji je Komisija također u potpunosti pokrila.

Komisija je 31. svibnja 1999. Izvođaču poslala telefaks u kojem ga je podsjetila da je ugovor istekao prije više od dvije godine i da od ožujka 1997. nisu zaprimljeni zahtjevi za plaćanje. Komisija je pozvala Ugovaratelja da podnese sva nepodmirena potraživanja jer bi u suprotnom Komisija poduzela korake za povrat nepodmirenog iznosa predujma. Kao odgovor na taj dopis Ugovaratelj je 22. lipnja 1999. podnio zahtjev za konačnu isplatu u kojem su sažeto prikazane usluge pružene tijekom cijelog razdoblja trajanja ugovora, uključujući neobvezne radove od rujna do listopada 1996. Ta je tvrdnja odbačena jer Komisija nije bila zadovoljna kvalitetom usluga pruženih tijekom ugovora. Komisija je u tu svrhu Ugovaratelju poslala dopis 28. listopada 1999., a 10. studenoga 1999. izdala je odgovarajući nalog za povrat u iznosu od 17 500 EUR.

U odgovoru na zahtjev podnositelja pritužbe za dodatnim objašnjenjima Komisija ga je dopisom od 6. ožujka 2000. pozvala da o tom pitanju raspravi s načelnikom odjela voditelja radnih zadataka, u kojem je navela i kako se obratiti Europskom ombudsmanu. Komisija je istaknula da ugovaratelj nije iskoristio priliku da izrazi svoju zabrinutost načelniku odjela niti je iskoristio ugovorne odredbe za rješavanje sporova pred belgijskim sudovima.

Konkretni navodi podnositelja pritužbe

Kad je riječ o izjavi podnositelja pritužbe o procjeni njegova rada koju su proveli odgovorni voditelji radnih zadataka TACIS-a, Komisija je objasnila da su takvu zadaću razvila tri različita dužnosnika Komisije. Druga od njih, gđa Hiltunen, bila je odgovorna za procjenu prvog računa ugovaratelja u rujnu 1996. Izrazila je nezadovoljstvo kvalitetom obuhvaćenog rada, posebno u pogledu velikog broja radnih dana provedenih u matičnom uredu podnositelja pritužbe (37), za koje nije smatrala da su u skladu s kvalitetom stvarno proizvedenog rada.

Na temelju tog prigovora i nakon sastanka s gđom Hiltunen u listopadu 1996. podnositelj pritužbe pristao je priznati Komisiji nekoliko dana svojeg budućeg zahtjeva za plaćanje. Dužnosnik Komisije podsjetio je da je sastanak bio poslovni. Komisija je stoga odbacila tvrdnju podnositelja pritužbe da je pristao priznati Komisiji samo pod prisilom. Naime, kada je 22. lipnja 1999. podnio svoj konačni zahtjev za plaćanje, ugovaratelj nije priznao Komisiji iznos koji je prethodno pristao.

Komisija je istaknula da je konačni račun podnositelja pritužbe uključivao usluge pružene tijekom cijelog trajanja ugovora po zadaći, ali nije navela kada su dani stvarno odrađeni. Institucija je navela i nekoliko nedosljednosti između različitih podnesenih računa. Navela je i da se u tom konačnom računu navode neke naknade koje su očito nepotkrijepljene, odnosno dodatne dvodnevne naknade u domaćoj bazi u odnosu na „liaison HKF” na uzbekistanskom računovodstvenom projektu. Komisija je napomenula da je podnositelj pritužbe u svojem konačnom računu priznao da je pet dana rada na „sektorskoj strategiji” fijasko, što znači da nije trebao naplatiti te dane.

S obzirom na netočnosti i nedosljednosti na računu i činjenicu da ugovaratelj nije poštovao ugovor koji je sklopio s Komisijom o danu knjiženja, M. McLachlan, tadašnji dužnosnik zadužen za projekt, zaključio je da obavljeni radovi nisu zadovoljavajući te je stoga odlučio da se neće izvršiti daljnje plaćanje. Komisija je naglasila da su usluge koje je pružio Ugovaratelj procijenile na profesionalnoj i objektivnoj osnovi.

Prijedlog nagodbe

U duhu postizanja nagodbe u ovom predmetu, Komisija je objasnila da neće nastojati izvršiti obvezu ugovaratelja da prizna Komisiji neke od usluga naplaćenih za razdoblje od veljače do kolovoza 1996. Stoga je zaključila da su neki elementi konačnog računa trebali biti plaćeni. Na temelju tih novih razmatranja institucija je smanjila svoj zahtjev za povrat s 17 500 € na 6 559,3 EUR. Komisija je objasnila da će izravno obavijestiti podnositelja pritužbe o tom novom prijedlogu.

Primjedbe podnositelja pritužbe

U svojim očitovanjima, koja je Ombudsman zaprimio 23. travnja 2001., podnositelj pritužbe osporavao je neke Komisijine izjave.

Spomenuo je neke od zadaća koje su provedene u okviru projekta. Posebice je spomenuo rad u okviru tzv. "veze HKF" i "Sektorske strategije". Kad je riječ o tvrdnji Komisije da dvodnevne pristojbe u domaćoj bazi u odnosu na „liaison HKF” nisu bile potkrijepljene, podnositelj pritužbe detaljno je objasnio prirodu te aktivnosti i uvjete putovanja kako bi opravdao zatraženi rad. U pogledu rada na „sektorskoj strategiji” koju je Komisija kvalificirala kao fijasko, podnositelj pritužbe naglasio je da mu Komisija nije pružila nikakve smjernice o prirodi posla koji treba obaviti te da je stoga razočaravajući ishod rezultat tog uzajamnog nesporazuma. Međutim, istaknuo je da je rad koji je obavio vjerojatno upotrijebljen u konačnom dokumentu koji je izradio TACIS.

Podnositelj pritužbe zaključio je svoj zaključak istaknuvši svoju spremnost da postigne rješenje ovog predmeta. Stoga je naveo da će prihvatiti presudu Europskog ombudsmana o jedinom aspektu predmeta u kojem još uvijek postoji određeno neslaganje, a to je pitanje rada na „izvješću o sektorskoj strategiji”.

ODLUKA

1. Odbijanje Komisije da prihvati podneske podnositelja pritužbe

1.1 Podnositelj pritužbe tvrdi da je Komisijino neprihvaćanje stvarnih dana koje je njegovo poduzeće provelo na projektima TACIS-a bilo nepošteno te stoga nije bilo razloga da ga institucija zatraži povrat već isplaćenih iznosa.

1.2 Komisija je objasnila da je njezin zahtjev za povrat dijela već isplaćenih sredstava posljedica nezadovoljavajuće kvalitete usluga pruženih tijekom ugovora. Institucija je navela nekoliko nedosljednosti između različitih podnesenih računa. Uputila je, na primjer, na činjenicu da je opravdana samo jedna od dvodnevnih naknada koje se naplaćuju za „vezak HKF” na uzbekistanskom računovodstvenom projektu. Navela je i da je ishod petodnevnog rada na „izvješću o sektorskoj strategiji” čak i sam podnositelj pritužbe smatrao fijaskom, što znači da ih nije trebao naplatiti.

1.3 Nakon prijedloga Komisije za rješavanje problema i ponovnog razmatranja iznosa koji treba nadoknaditi (6.159,3 €), podnositelj pritužbe izrazio je spremnost za rješavanje predmeta. Stoga je izrazio spremnost da prihvati presudu Europskog ombudsmana o jedinom aspektu predmeta u kojem smatra da i dalje postoji određeno neslaganje, a to je pitanje rada na „izvješću o sektorskoj strategiji”.

1.4 U skladu s člankom 195. Ugovora o EZ-u, Europski ombudsman ovlašten je primati pritužbe "koje se odnose na slučajeve nepravilnosti u postupanju institucija ili tijela Zajednice". Ombudsman smatra da do nepravilnosti u postupanju dolazi kada javno tijelo ne postupa u skladu s pravilom ili načelom koje je za njega obvezujuće (1). Nepravilnost se stoga može utvrditi i kada je riječ o ispunjavanju obveza koje proizlaze iz ugovora koje su sklopile institucije ili tijela Zajednica.

1.5 Međutim, Ombudsman smatra da je opseg nadzora koji može provesti u takvim slučajevima nužno ograničen. Europski ombudsman smatra da ne bi trebao nastojati utvrditi je li bilo koja od stranaka prekršila ugovor ako je to sporno. To bi pitanje mogao učinkovito riješiti samo nadležni sud, koji bi imao mogućnost saslušati argumente stranaka u vezi s relevantnim nacionalnim pravom i ocijeniti proturječne dokaze o svim spornim činjeničnim pitanjima.

1.6 Ombudsman stoga smatra da je u predmetima koji se odnose na ugovorne sporove opravdano ograničiti njegovu istragu na ispitivanje je li mu institucija ili tijelo Zajednice pružilo dosljedan i razuman prikaz pravne osnove za svoje djelovanje i zašto smatra da je njegovo stajalište o ugovornom položaju opravdano. Ako je to slučaj, Europski ombudsman zaključit će da njegovom istragom nije otkriven slučaj nepravilnosti u postupanju.

Taj zaključak neće utjecati na pravo stranaka da njihov ugovorni spor ispita i mjerodavno riješi nadležni sud.

1.7 U ovom slučaju jedini neriješeni spor u pogledu plaćanja naknada odnosi se na rad podnositelja pritužbe na izvješću o sektorskoj strategiji. Komisija je svoje odbijanje plaćanja za radove opravdala time što nisu bili zadovoljavajući. Ombudsmanica napominje da podnositelj pritužbe nije osporio obrazloženje Komisije, ali je objasnio da je razočaravajući ishod rezultat uzajamnog nesporazuma.

Uzimajući u obzir predmet spora i prethodne argumente, Ombudsmanica smatra da se Komisijino stajalište o nenamirenoj zadaći i njezinu plaćanju ne čini nerazumnim. Ombudsmanica stoga zaključuje da istragom nije otkriven slučaj nepravilnosti u postupanju u pogledu tog aspekta predmeta.

2. Stav službi Komisije prema podnositelju pritužbe

2.1 Podnositelj pritužbe tvrdi da je njegov prvotni pristanak na smanjenje broja dana naplaćenih na manje od izvršenih dana pod prisilom izvukao nadležni službenik TACIS-a, koji mu je rekao da je to uvjet da njegovo poduzeće i dalje ispunjava uvjete za bilo kakav daljnji savjetodavni rad TACIS-a.

2.2 Komisija je naglasila da su usluge koje je pružio ugovaratelj bile stručne i objektivne. Komisija je odbacila tvrdnju podnositelja pritužbe da je pristao priznati Komisiji samo pod prisilom te je citirala odgovornog dužnosnika koji je smatrao da je sastanak koji su održali u listopadu 1996. bio sličan poslovnom. Institucija je dodala da ugovaratelj Komisiji nije odobrio kredit, kao što je prethodno pristao u svojem konačnom zahtjevu za plaćanje 22. lipnja 1999.

2.3 Ombudsmanica primjećuje da tijekom istrage nisu izneseni nikakvi dokazi koji bi mogli dovesti u pitanje ponašanje dužnosnika Zajednice odgovornih za nadzor rada podnositelja pritužbe.

Neosporno je da je voditeljica radnih zadataka Komisije zadužena za evaluaciju prvog računa ugovaratelja izrazila nezadovoljstvo kvalitetom posla i da je u listopadu 1996. pozvala na sastanak s podnositeljem pritužbe kako bi se razjasnile njihove razlike. Kao rezultat sastanka dogovoreno je da će podnositelj pritužbe preispitati svoj račun dana koji su stvarno radili na projektu i Komisiji priznati nekoliko dana u svojem budućem zahtjevu za plaćanje. Međutim, nema dokaza da je ta koncesija podnositelja pritužbe izvađena prisilom ili na bilo koji drugi neprimjeren način.

3. Zaključak

Na temelju istraga Europskog ombudsmana u vezi s tom pritužbom čini se da nije bilo nepravilnosti u postupanju Europske komisije. Ombudsman stoga zaključuje predmet.

O toj će odluci biti obaviješten i predsjednik Europske komisije.

Tvoje iskreno,

 

Jacob SÖDERMAN

---

(1) Vidjeti Godišnje izvješće za 1997., str. 22. i ss.