Dobro jutro svima,

Zahvaljujem studentima, bivšim studentima i fakultetima Odjela za pravo i administraciju na današnjem pozivu da razgovaraju o temi Europskog ombudsmana u geopolitičkom dobu: zaštita temeljnih prava i odgovornosti.

Varšava je najprikladnije mjesto za meditaciju o geopolitičkom razmišljanju s obzirom na to da se Poljska nalazi u epicentru geopolitičkog potresa koji je prošle godine pokrenuo Putinova invazija na Ukrajinu i s obzirom na to da su mnoge odluke koje sada donosite za sebe nužno utemeljene na geopolitici.

Prije nego što progovorim o srži današnje teme, želim objasniti nekoliko stvari o svojoj ulozi. Prvi je da djelujem potpuno neovisno. Izabrao me Europski parlament bez sudjelovanja država članica ili Komisije.

Prvi put sam se kandidirao na izborima 2013. na temelju svojih deset godina kao nezavisni pučki pravobranitelj i povjerenik za slobodu informiranja u Irskoj i nikad nisam bio član ili javni pobornik nijedne političke stranke ili skupine.

Europskim ugovorima i Poveljom o temeljnim pravima predviđa se pravo građana EU-a na dobru upravu, a Europski ombudsman zadužen je za omogućavanje tog prava i širih načela dobre uprave.

Bavim se pojedinačnim pritužbama građana, poslovnih organizacija, medija, civilnog društva, pa čak i povremeno, parlamentarnih zastupnika na upravu EU-a.

Moj mandat obuhvaća cijelu upravu EU-a, osim Europskog parlamenta u njegovoj političkoj ulozi i Suda Europske unije u njegovoj pravosudnoj ulozi. Drugim riječima, ne istražujem političke postupke zastupnika u Europskom parlamentu ni presude Suda.

Međutim, brojne su pritužbe koje obrađujem, od zahtjeva za pristup dokumentima, pitanja povrede prava EU-a, transparentnosti kliničkih ispitivanja lijekova, slučajeva sukoba interesa koji uključuju dužnosnike EU-a, sporova oko dodjele bespovratnih sredstava EU-a, natječaja i ugovora, transparentnosti trgovinskih sporazuma između EU-a i drugih zemalja, slučajeva rotirajućih vrata kada dužnosnici EU-a prelaze iz javnog u privatni sektor, navodnih neusklađenosti s Poveljom o temeljnim pravima i sporova koji uključuju osoblje uprave EU-a, među ostalima.

Imam pravo pregledati sve dokumente koji su potrebni za rješavanje predmeta te se također koristim svojom ovlasti na vlastitu inicijativu kako bih istražio sustavne probleme u upravi EU-a, čak i ako nisam primio izravnu pritužbu na njih.

Prošlog sam tjedna Europskom parlamentu podnio tematsko izvješće nakon istrage o kašnjenjima Europske komisije u rješavanju predmeta povezanih s pristupom dokumentima, a posebno u slučajevima od velikog javnog interesa.

Nedavni primjeri pokazuju da je Komisiji trebalo više od godinu dana da obradi zahtjeve koji se odnose na dokumente povezane s migracijama, fondovima EU-a za oporavak i sankcijama protiv Rusije. Zabrinut sam zbog toga što ta kašnjenja ugrožavaju sposobnost građana da izravno i pravodobno nadziru odluke i politike EU-a.

Moje odluke nisu obvezujuće, ali u velikoj većini slučajeva prihvaćaju se ili u cijelosti, djelomično ili na kraju.

Moj glavni razlog dolaska u Varšavu u ovom trenutku je posjet sjedištu Agencije za europsku graničnu i obalnu stražu (Frontex) i razgovor s izvršnim direktorom i njegovim timom o pitanjima koja građani i drugi postavljaju o toj agenciji.  

Primamo brojne slučajeve zahtjeva za javni pristup koji se odnose na Frontex kada je agencija odbila objaviti određene dokumente, uz pritužbe koje se odnose na njegovu ulogu u području temeljnih prava.

Proveli smo i niz istraga na vlastitu inicijativu o Frontexu i trenutačno istražujemo njegovu ulogu u traganju i spašavanju, među ostalim u vezi s tragičnim utapanjem stotina migranata kada je njihov brod potonuo u grčkim vodama prošlog lipnja. Budući da je ta istraga u tijeku i dok čekamo odgovore Frontexa, u ovoj fazi ne mogu previše reći o njoj.

Kad pogledate pitanja s kojima se bavim – primjerice, dokumentirajte slučajeve pristupa u vezi s ruskim sankcijama ili međunarodnim trgovinskim sporazumima ili, na vlastitu inicijativu, našu istragu o provjerama sukoba interesa osoba uključenih u evaluaciju projektnih prijedloga za Europski fond za obranu – možete vidjeti kako geopolitičko razmišljanje i mjere EU-a nužno utječu na naš rad.

Izazov za moj ured – ili za bilo kojeg pučkog pravobranitelja ili neovisnog nadzornog ureda – sastoji se u odvajanju i razdvajanju „politike”, koja nije naša djelatnost, od „uprave” koja jest i koja obuhvaća temeljne vrijednosti koje bi trebale voditi dobru vladu – povjerenje, transparentnost i temeljna prava.

Dakle, u ovom govoru, želim istražiti dva glavna pitanja. Jedna se odnosi na pozicioniranje i opis Europske komisije usred znatnih globalnih poremećaja, promjena i izazova, odnosno njezin razvoj od jednostavne „Komisije” pod bivšim predsjednikom Komisije Barrosom prije samo deset godina do samoproglašene „vrlo političke Komisije” pod bivšim predsjednikom Junckerom, prije nego što se pretvori u „geopolitičku komisiju” kako je sadašnja predsjednica von der Leyen opisala sadašnju Komisiju od 2019.

Drugo je pitanje migracija, tema koja je posljednjih tjedana dosegnula još jedan vrhunac političke zabrinutosti, a posebno način na koji EU uravnotežuje te političke izazove s obvezama koje ima na temelju Ugovorâ i Povelje o temeljnim pravima. To je pitanje koje obuhvaća prirodu napetosti svojstvenih geopolitici.

Moj se ured ne može baviti politikom, ali se ne možemo brinuti ni o pitanjima temeljnih prava koja se pojavljuju i koja ne nestaju iz prava EU-a nakon što se geopolitičke napetosti povećaju u pogledu migracija i drugih pitanja s vanjskom dimenzijom.

Pripremajući se za svoj posjet Varšavi sjetio sam se prvog puta kada sam došao ovdje, u travnju 2014., samo nekoliko tjedana nakon što je Rusija napala i naknadno pripojila Krimski poluotok u Ukrajini. Sjećam se da me je iznenadilo koliko mi je Poljaka općenito ispričalo svoju zabrinutost zbog ruske agresije. Izrazili su svoje strahove retorikom koja u to vrijeme nije pronašla snažan odjek u Bruxellesu.

U srpnju iste godine, u govoru koji je Europskom parlamentu održao tadašnji kandidat za predsjedništvo Europske komisije, Jean-Claude Juncker, Rusija uopće nije bila izričito spomenuta, a Ukrajina je primila samo dva – vrlo kratka – spominjanja.

Sljedeće godine, u svom prvom govoru o stanju Europske unije, predsjednik Komisije Juncker govorio je o sankcijama EU-a protiv Rusije, upozorio na nepovredivost granica EU-a i podsjetio na tadašnji nedavni sastanak na vrhu skupine G20 u Brisbaneu kada je imao dug razgovor s ruskim predsjednikom Putinom, podsjećajući, rekao je Juncker, „koliko su se dugo poznavali, ali koliko su vremena postala različita”.

Međutim, Junckerov govor iz 2015. nije bio prvenstveno usmjeren na Rusiju, već na migracijsku krizu koja je tada dosegla vrhunac. Riječima koje ne bi pronašle isti odjek u Bruxellesu 2023., Juncker je rekao:

„To je prije svega pitanje čovječnosti i ljudskog dostojanstva. A za Europu je to i pitanje povijesne pravednosti.”

„Našu zajedničku povijest obilježavaju milijuni Europljana koji bježe od vjerskog ili političkog progona, rata, diktature ili ugnjetavanja.”

„Huguenots fleeing from France in the 17th century” (Huganoti koji bježe iz Francuske u 17. stoljeću).

„Židovi, Sinti, Romi i mnogi drugi bježe iz Njemačke tijekom nacističkog užasa 1930-ih i 1940-ih.”

„Španjolski republikanci bježe u izbjegličke kampove u južnoj Francuskoj krajem tridesetih godina prošlog stoljeća nakon poraza u građanskom ratu.”

„Mađarske revolucionare koji su pobjegli u Austriju nakon ustanka protiv komunističke vladavine 1956. ugnjetavali su sovjetski tenkovi.”

„Češki i slovački građani koji traže egzil u drugim europskim zemljama nakon ugnjetavanja Praškog proljeća 1968.”

„Jesmo li zaboravili”, dodao je, „da 20 milijuna ljudi poljskog podrijetla živi izvan Poljske zbog političkog i gospodarskog iseljavanja nakon brojnih promjena granica, prisilnih protjerivanja i preseljenja tijekom često bolne povijesti Poljske?”

„Mi Europljani bismo trebali znati i nikada ne bismo trebali zaboraviti zašto je pružanje utočišta i poštovanje temeljnog prava na azil toliko važno.”

Zaključio je:

„Možemo graditi zidove na kojima možemo graditi ograde. Ali zamislite na sekundu da ste vi, vaše dijete u naručju, svijet koji ste poznavali rastrgan oko vas. Nema cijene koju ne biste platili, nema zida na koji se ne biste popeli, nema mora kojim ne biste plovili, nema granice koju ne biste prešli ako je rat ili barbarstvo takozvane Islamske države u koju bježite.”

Prijeđimo sada na današnji dan, gotovo desetljeće od invazije na Krim i posljednjeg vrhunca migrantske krize. 

Tri glavna događaja, izbor Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a 2016., pandemija bolesti COVID-19 2020. i ruski rat protiv Ukrajine 2022., postali su ključni za preusmjeravanje fokusa EU-a u eksplicitnijem geopolitičkom smjeru i najočitije u prelasku s „Komisije” na „geopolitičku komisiju”.

Sve veća trgovinska i tehnološka globalna moć Kine također je odigrala važnu ulogu.

Promjena nije bila posve nova, ali vrlo namjerno imenovanje te promjene, što je vrlo izričit znak namjere EU-a u pogledu njegovih globalnih interakcija.

Europska komisija oduvijek je plutala, kako je rekao bivši Junckerov šef kabineta Martin Selmayr, „između različitih stupova prirode. Ponekad, a to uvelike ovisi o povijesnim okolnostima, ide više prema svojem tehnokratskom stupu, a ponekad se kreće prema svojem političkom stupu.”

„Povijesne okolnosti” posljednjih godina jasno su preusmjerile Komisiju prema njezinu političkom stupu. Trenutačna predsjednica Komisije Ursula von der Leyen opisuje svoju Komisiju kao „geopolitičku” i organizira svoj rad s ciljem strateške instrumentalizacije meke i tvrde sile EU-a na globalnoj razini kako bi se postiglo ono što Komisija naziva „strateškom autonomijom”.

Cilj je u najvećoj mogućoj mjeri zaštititi EU od posljedica promjena globalnih saveza i globalne trgovinske konkurencije, posebno u području novih tehnologija. Rat je također ubrzao pomak prema većoj obrambenoj autonomiji EU-a.

Ta je promjena bila vidljiva na svakoj stranici njezina govora o stanju Europske unije pred Parlamentom prije dva tjedna. Od kineskih trgovinskih ratova do ruske agresije, do europskih obrambenih i tehnoloških kapaciteta, došlo je do geopolitičkog preklapanja.

Kad je riječ o migracijama, prije nekoliko godina nije bilo tragova Junckerove emotivne i emocionalne molbe za ljudsko razumijevanje. Umjesto toga, problem je iznesen u nekoliko kratkih odlomaka kao prvenstveno jedan od krijumčarenja ljudi i trgovine ljudima.

Politički prioriteti i s njima, politička retorika, su se promijenili.

Izazov koji je to predstavljalo za moj ured, kao Europskog ombudsmana, također se više usredotočio.

Pučki pravobranitelji, kao što sam već rekao, obično ne zalutaju u arenu politike, ali kada se tijelo kao što je Komisija više kreće prema svojem političkom stupu, kako se ombudsman snalazi na tom raskrižju?

Kao Europski ombudsman, moj ured, naravno, posvećuje veliku pozornost onome što Komisija čini jer se velika većina pritužbi koje primamo odnosi na tu instituciju i zbog očitih razloga s obzirom na njezinu ulogu i veliku povezanost s građanima.

Odgovornost je relativno jednostavna kad je riječ o pitanjima kojima se Komisija u velikoj mjeri bavi, među ostalim u vezi s bespovratnim sredstvima, ugovorima, postupcima zbog povrede prava, pristupom dokumentima, ali kad je riječ o pitanjima koja uključuju mnoge različite aktere unutar i izvan EU-a, kao što su sporazumi o migracijama s trećim zemljama, raspodjela sredstava iz fondova za oporavak i otpornost državama članicama, donošenje odluka o nabavi u području obrane ili kupnja cjepiva protiv bolesti COVID-19, pitanja postaju nešto zahtjevnija.

Nedavni sporazum koji je EU sklopio s Tunisom dobar je primjer kako brz odgovor na hitan politički izazov može otežati rad na pozivanju institucija na odgovornost.

U Tunisu su ga zajednički najavili predsjednik Komisije i tuniški predsjednik Saied, a u društvu dvaju premijera – talijanske Gruzije Meloni i nizozemskog Marka Ruttea – dogovor je uključivao obveze tuniške vlade da zaustavi priljev migranata s njezine obale na europska odredišta preko Sredozemlja.

Zauzvrat će Tunis primiti financijska sredstva Komisije za pomoć u upravljanju tim migracijskim tokovima, kao i financijska sredstva Komisije i država članica za stabilizaciju gospodarstva u poteškoćama, stvaranje novih energetskih partnerstava i još mnogo toga.

Opisano kao postignuće Tima Europa u priopćenjima za medije i javnim izjavama, neki su zastupnici brzo postavili pitanja o tome što je Tim Europa točno i kome je odgovoran.

Neki ministri i ministrice vanjskih poslova EU-a također su u pisanom obliku izrazili zabrinutost Komisiji zbog nedostatka službenog savjetovanja.

Zatim su se pojavila pitanja o elementima sporazuma koji se odnose na temeljna prava i o tome jesu li oni unaprijed u potpunosti istraženi. Kao što sam već napomenuo, politika dogovora nije moja briga, ali otvorio sam istragu o mjerama koje je Komisija poduzela ili će poduzeti kako bi osigurala da temeljna prava migranata koji prolaze kroz tunisku granicu ne budu ugrožena zbog tog dogovora.

Primarni je mandat Europskog ombudsmana utvrditi i ispraviti nepravilnosti u postupanju u europskim institucijama, tijelima i agencijama. Dobra uprava obuhvaća poštovanje i poštovanje temeljnih prava, a ako se temeljna prava ne poštuju, ne može postojati dobra uprava.

To sam istaknuo u mnogim drugim sličnim istragama, među ostalim o ulozi temeljnih prava u međunarodnim trgovinskim sporazumima i u sporazumu o migracijama između EU-a i Turske 2016. Kad je riječ o tom dogovoru, zaključio sam da bi iz očitih razloga trebalo provesti prethodnu i izričitu evaluaciju učinka relevantnih politika i mjera na ljudska prava, u idealnom slučaju prije početka tih mjera i donošenja politika.

U mojoj sadašnjoj istrazi razmotrit će se jesu li se ta razmatranja odrazila u razmišljanju koje je oblikovalo sporazum s Tunisom.

Sporazumi između Turske i Tunisa dijele neke zajedničke elemente. Obojica očito odgovaraju na percepciju da su nezakonite migracije sada izvan kontrole. Obojica također uključuju dogovore sa zemljama s lošim rezultatima u području ljudskih prava.

Ali oni također govore o ideji da neki događaji zahtijevaju brzu političku intervenciju ili rješenje koje opravdava ili čak zahtijeva napuštanje normalnih procesa donošenja odluka, i punu mjeru odgovornosti koja dolazi s tim.

Ta je ideja temeljito istražena u radu Luuka van Middelaara, političkog znanstvenika i bivšeg savjetnika bivšeg predsjednika Europskog vijeća. Middelaar razlikuje „politiku pravila” i „politiku događaja”.

Politika pravila temeljna je djelatnost „tvornice donošenja pravila u Bruxellesu”, kako je on naziva, mehanizma koji donosi konsenzus i rezultate te u kojem su dužnosnici zaduženi za provedbu pravila. To je njihova domena.

Za razliku od toga, politika događaja zahtijeva političare koji mogu improvizirati, koji mogu dobiti javno mnijenje na svojoj strani, koji pokazuju „inicijativu, hrabrost i poticajnost u pravom trenutku”.

Za njega je ovakva politika primjer djelovanja Angele Merkel ili Marija Draghija u dubinama krize eura, ili Nicolasa Sarkozyja u pregovorima o prekidu vatre između Gruzije i Rusije 2008. godine. To su vrline, podrazumijeva on, koje su prerijetko izložene na europskoj pozornici i zbog kojih se kvaliteta EU-a i njegove politike smanjuje.

I u pravu je da doista postoje trenuci kada, suočeni s događajima bez presedana, građani zahtijevaju i očekuju od političkog vodstva da se njima bavi. Rat u Ukrajini i pandemija bolesti COVID-19 dobri su primjeri političara na europskoj razini, koji su nakon nekoliko pogrešnih koraka napredovali do trenutka na koji Middelaar poziva.

Ali gdje je granica između politike pravila i politike događaja? Improvizacija na geopolitičkoj sceni neophodan je element te interakcije, ali moramo biti svjesni i njezinih potencijalnih opasnosti, a posebno za kvalitetu vlasti.

Kao prvo, ostavljajući iza sebe ograničenja pravila i procesa, postoji rizik da se i mi odreknemo moralnih ili etičkih ograničenja. Ono što je važno je postići željeni rezultat i biti viđen kako dobiva željeni rezultat, brzo i odlučno.

Gledano kroz ovu leću, geopolitika riskira deprioritizaciju vrijednosti. Kao što sam zaključio u svojoj odluci o sporazumu između EU-a i Turske, elementi ljudskih prava ne bi se trebali smatrati neobveznim dodatkom političkom dogovoru.

Naposljetku, procjena učinka na ljudska prava nije samo okvir koji treba označiti kao dio rutinskog donošenja odluka. To je alat koji omogućuje odmjerenu i promišljenu analizu rizika za temeljna prava svih osoba na koje politika utječe i onoga što bi se moglo učiniti za njihovo ublažavanje.

Ako sukob između demokracija i autokracija smatramo ključnom krivnjom našeg geopolitičkog doba, kao što je predsjednica von der Leyen navela u svojem prošlogodišnjem govoru o stanju Unije, takva bi procjena trebala biti u središtu svih naših vanjskopolitičkih inicijativa.  

Prije gotovo četrdeset godina poznati alumnus tog sveučilišta, filozof Leszlek Kolakowski, upozorio je na taj impuls u predavanju naslovljenom „Idolator politike”.

Istaknuti kritičar komunističkog režima, pisao je u vrijeme kada je pad Berlinskog zida bio nezamisliv i kada su se temeljna prava smatrala dijelom opasne ideologije.  Napisao je: „Vjerujem da je važno imati na umu da osobna prava ograničavaju demokratska načela, a ne da su njihova prirodna posljedica. I osobna prava ... moraju se štititi na moralnim osnovama, koliko god njihova provedba ovisila o političkim uvjetima. U svijetu u kojem je sve postalo politizirano važno je ponoviti vremenski hvaljeni truizam da se politički ciljevi moraju ocjenjivati na način koji nije politički.”

Drugo, u areni geopolitike postoji rizik da ćemo odražavati razmišljanja naših percipiranih protivnika, koji mogu biti znatno manje povezani s temeljnim vrijednostima i osobnim pravima. Taj angažman može uvjetovati naše političke odgovore na način koji nas nepotrebno odvraća od naših temeljnih vrijednosti.

Tijekom svojeg mandata pučkog pravobranitelja primijetio sam da se naša politička osjetljivost promijenila, primjerice u suprotnosti s odgovorom EU-a na dva masovna utapanja na Sredozemlju koja su se dogodila u razmaku od točno deset godina.

Godine 2013., nakon smrti više od 360 migranata s otoka Lampeduse u Italiji, tadašnji predsjednik Komisije Barroso i povjerenica za unutarnje poslove Cecilia Malmstrom pridružili su se talijanskoj premijerki Letti kako bi svjedočili strašnim prizorima nakon brodoloma i susreli se s preživjelima u prihvatnim centrima.

Na tiskovnoj konferenciji održanoj na kraju njegova posjeta Barroso je rekao: „Zaista cijenim činjenicu da sam dolazio ovamo jer jedno je čitati izvješća, drugo je gledati televiziju, a drugo je biti u locou, doživjeti patnju i ogorčenje ljudi. Ta slika stotina lijesova nikada neće izaći iz mog uma. To je nešto što mislim da se ne može zaboraviti. Vidio sam i očajne oči mnogih preživjelih... Vidio sam u nekim od njih neku nadu, također neku nadu, i vjerujem da sada moramo dati razlog za tu nadu. Pokazati da se ta nada usred te patnje može opravdati.”

Kontrast tim osjećajima na odgovor nakon brodoloma Adriane u lipnju ove godine uz obalu Grčke, s gubitkom više od 500 života. Unatoč međunarodnom zgražanju, incident je dobio mnogo slabiji odgovor na europskoj razini.

Predsjednica von der Leyen ovog je mjeseca putovala na Lampedusu, odgovarajući na zahtjev talijanskog premijera Melonija, kako bi sama vidjela velik broj migranata koji su nedavno stigli na njezine obale, a svi su bili neozlijeđeni osim jednog novorođenog djeteta koje je umrlo ubrzo nakon rođenja dok je njezina majka putovala malim brodom preko Sredozemlja.

Primarna poruka ovog puta nije bila duboka zabrinutost za one koji su pronašli utočište na otoku, iako je, naravno, prepoznat njihov težak položaj, već obnovljena predanost rješavanju problema krijumčarenja migranata i ponovnom naglašavanju važnosti koju je Komisija pridala sporazumu s Tunisom.

U srpnju prošle godine, kao što sam već spomenuo, moj je ured također pokrenuo istragu o ulozi i odgovornostima Frontexa u rješavanju tih pitanja. S obzirom na strašnu ljudsku patnju važno je da institucije na svim razinama, nacionalnim i europskim, razmisle o svojim odgovornostima i djeluju u skladu s njima.

U najmanju je ruku važno biti iskren u pogledu izazova i negativnih ili pozitivnih posljedica predloženih rješenja. Nije ni ispravno ni mudro sakriti od javnosti potencijalni ishod onoga što se od njih, javnosti, implicitno traži da podrže.

Naglasak na geopolitičkim antagonizmima također bi nas mogao učiniti uplašenim i tjeskobnim, stalno tražeći sljedeću prijetnju i, s obzirom na aktualizirane prijetnje posljednjih nekoliko godina, ti su strahovi razumljivi. Ali gdje je granica između racionalnog straha i straha namjerno stvorenog?

Kolakowski je u eseju naslovljenom „Smrt bogova” pisao o mitovima koje šire moćnici kako bi zadržali vlast. Prvi je mit o tvrđavi pod opsadom. „U opkoljenoj tvrđavi” piše „postoji samo jedan cilj: izdržati opsadu. Što god da pospješi taj cilj, to je dobra stvar. U opkoljenoj tvrđavi, svaki spor, svaki sukob je katastrofalan, svaki znak slabosti trijumf za neprijatelja. Osjećaj opsade... zahtijeva da opkoljeni percipiraju cijeli vidljivi svijet izvan tvrđave kao neprijatelja, sprečavajući ih da oteknu svoje redove i tako jačaju svoje snage te ih odsijecajući od svih vrijednosti i mogućnosti koje leže izvan.”

Vidimo elemente toga na određenim razinama donošenja odluka u Europskoj uniji. Tu je možda naglasak na čvrstoj infrastrukturi i opremi za nadzor koja se pruža državama članicama i Frontexu u ime osiguravanja naših granica i izgradnje, zapravo, tvrđave Europa.

 Kratko je to bio slučaj 2019., kada je predloženo da se jednom povjereniku EU-a dodijeli titula povjerenika za zaštitu europskog načina života. Nakon kritika to je promijenjeno u Promicanje europskog načina života.

Konačni i možda najvažniji izazov svojstven ovom geopolitičkom okviru je iskušenje da se donošenje kriznih odluka učini novim normalnim. Tuniski sporazum ponovno je dobar primjer.

Ako taj predložak ostane, to zapravo znači da je eksternalizacija upravljanja granicama EU-a postala ustaljena migracijska politika, kao i obično, a ne jednokratno upravljanje kriznim situacijama.

Važno je napomenuti i da se upotreba ovlasti za hitno donošenje odluka koje su Komisija i Vijeće EU-a stekli pridonosi i razgovoru o brzom geopolitičkom donošenju odluka i odgovornosti.

Posljednjih smo godina vidjeli znatnu primjenu „kriznog članka” u Ugovoru o EU-u (članak 122. UFEU-a) kojim se Vijeću EU-a, na zahtjev Komisije, omogućuje da djeluje kvalificiranom većinom u slučajevima „ozbiljnih poteškoća uzrokovanih prirodnim katastrofama ili izvanrednim događajima izvan njegove kontrole”. Europski parlament jednostavno je obaviješten o predloženim mjerama,

Rijetko se upotrebljava od stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona, a od 2020. upotrebljava se nekoliko puta kao (dio) pravne osnove za potporu EU-a kratkoročnim programima rada (SURE), njegov fond za oporavak nakon pandemije, zajedničku nabavu cjepiva, zajedničku kupnju plina i uredbu EU-a o hitnoj intervenciji za rješavanje problema visokih cijena energije uvođenjem neočekivanih poreza za energetska poduzeća.

Iako su te inicijative bile dobrodošle s obzirom na moguću patnju koju su građani mogli doživjeti u svojoj odsutnosti, sve su odobrene i u munjevitim postupcima, zaobilazeći Europski parlament, uz ograničen nadzor nacionalnih parlamenata. 

Međutim, jedan od načina na koji građani mogu postići odgovornost, čak i u tim okolnostima, jest regulativa EU-a o pristupu dokumentima u kojoj se primjenjuje općenito liberalan pristup transparentnosti, u skladu s Ugovorima EU-a, uz istodobno omogućavanje nekoliko obveznih izuzeća za određene kategorije dokumenata.

Jedno od tih izuzeća odnosi se na „potrebu za zaštitom javnog interesa u pogledu međunarodnih odnosa”, ali u posljednje vrijeme moj je ured u više navrata vidio kako se to izuzeće, prema našem mišljenju, pogrešno primjenjuje na zahtjeve za dokumente, od pregovora o energetskoj politici sa SAD-om do sankcija EU-a nametnutih Rusiji do prijenosa podataka građana izvan granica EU-a.  

U tim je slučajevima zajednička pretpostavka da je sama činjenica da ti postupci uključuju vlade trećih zemalja dovoljna da bi se opravdalo pozivanje na izuzeće, bez obzira na vjerojatni učinak na građane EU-a.

Broj istraga koje je moj ured otvorio u vezi s primjenom izuzeća u pogledu međunarodnih odnosa posljednjih se godina znatno povećao, s jednog predmeta 2016. na jedanaest predmeta prošle godine.

Očito je da će se raspon aktivnosti geopolitičke Komisije u nadolazećim godinama vjerojatno povećati jer vanjske dimenzije naših klimatskih, digitalnih i industrijskih politika postaju još zahtjevnije, uz učinak mogućeg proširenja i rata u Ukrajini.

Zabrinut sam zbog toga što sve više i više temeljnih djelatnosti Komisije i drugih institucija postaje internacionalizirano, što više može nadilaziti puni doseg mjera odgovornosti ugrađenih u redovna pravila i postupke te nadzornih institucija kao što je Ombudsman.

Izuzeća za hitne mjere i zahtjevi međunarodnih odnosa mogu se sve više normalizirati kako bi bili politički prilagodljiviji u brzom globalnom poretku.

To nam barem omogućuje da jasnije procijenimo ulogu Europskog ombudsmana u geopolitičkom dobu. Kao institucija meke sile u ekosustavu EU-a ne možemo riješiti niti jednu od tih napetosti koje sam ranije spomenuo, napetosti između političkih ili geopolitičkih i tehnokratskih polova Komisije, između politike kao pravila i politike kao događaja.

Te će napetosti uvijek biti prisutne u bilo kojem sustavu upravljanja na bilo kojoj razini.

Umjesto toga, našim pritužbama i istragama štitimo i upozoravamo na zlouporabe i prekoračenja sustava te ih ispravljamo kad to bude moguće.

Kad je riječ o vrsti donošenja odluka nadahnutoj geopolitičkim razmišljanjem, naša uloga mora biti podsjetiti institucije da su vrijednosti povjerenja, transparentnosti, odgovornosti i temeljnih prava stupovi koji bi trebali osvijetliti put.

Iako postoji uloga odlučnog, pa čak i disruptivnog političkog djelovanja, ono mora što je prije moguće dovesti do javne rasprave, javnog nadzora i javne odgovornosti.

To je zadaća koju ne možemo obavljati sami, već samo s institucijama istomišljenicima i građanima diljem kontinenta. Naš zadatak kao Europljana trebao bi biti da se oporavimo od tog etičkog stava, te meke sile koja nam omogućuje da se samouvjereno projiciramo na globalnoj sceni, a ne obrambeno.

To znači obratiti pozornost na taj mali glas koji nas podsjeća na našu temeljnu međuovisnost i naše obveze prema drugima. To je izvor tih vrijednosti, izraženih u članku 2. Ugovora o EU-u, koje predstavljaju bolje anđele naše prirode. To je Europa koja je inspirirana i kojoj se dive ljudi i pokreti diljem svijeta. To je Europa i geopolitika za koju se vrijedi boriti.