zahvaljujem Vam što ste me danas pozvali da Vam se obratim u vezi s transparentnošću postupka donošenja odluka u Vijeću Europske unije ili, točnije, u vezi s transparentnošću odluka država članica o zakonima i politikama EU-a.

Činjenica da vam se obraćam putem videokonferencije iz mog kućnog ureda samo je mali pokazatelj izvanrednih vremena u kojima se i dalje nalazimo dok se naša društva suočavaju s posljedicama bolesti COVID-19.

Iako kolektivno izlazimo iz zatočeništva kako bismo se vratili normalnom životu, još uvijek smo vrlo daleko od toga da možemo sa sigurnošću definirati što danas znači normalan život.

Protekli mjeseci pokazali su nam prednosti odgovorne i dobro funkcionirajuće uprave i, obrnuto, tragične posljedice kada države ne donose odluke na temelju činjenica i javnog interesa.

Ti su mjeseci također donijeli koristi transparentnosti od apstraktnog do konkretnog. Nije pretjerano reći da odluke koje se danas donose utječu na život i smrt te bi trebale podlijegati strogom javnom nadzoru.

Iako važnost transparentnosti može biti očitija u vremenima kao što je ono kroz koje prolazimo, to bi također trebalo biti opće načelo dobre uprave u „normalnim” vremenima. Na toj se pretpostavci temelji moj rad kao Europskog ombudsmana.

Želio bih iskoristiti ovu priliku da objasnim ulogu Europskog ombudsmana, koji nije uvijek dobro poznat izvan područja Europske unije.

Europski ombudsman osnovan je Ugovorom iz Maastrichta. Izabrao me Europski parlament i obavljam svoje dužnosti neovisno.

Moja je glavna zadaća pomoći građanima koji imaju problema s europskom administracijom, primjerice Komisiji, Vijeću, Parlamentu, središnjoj banci ili čak regulatornim agencijama. Primam oko 2000 (dvije tisuće) pritužbi godišnje od građana, nevladinih organizacija (nevladinih organizacija) ili poduzeća i pokrećem oko 400 istraga.

Godine 2019. iz Francuske je pristiglo 118 (sto osamnaest) pritužbi, a pokrenuo sam 26 (dvadeset šest) istraga. Takve istrage mogu obuhvaćati pitanja kao što su neslaganja o ugovorima ili bespovratnim sredstvima EU-a, odbijanja pristupa dokumentima, kršenja temeljnih prava, sumnje na sukob interesa ili nedostatak dužne pažnje u postupcima zbog povrede koje provodi Komisija.

Moj je opći cilj osigurati da građanima služi učinkovita i odgovorna europska uprava.

U tu svrhu u velikoj mjeri koristim svoje pravo na provođenje istraga na vlastitu inicijativu. Ta ovlast znači da, umjesto da čekam da mi se problem podnese u obliku pritužbe, mogu proaktivno pokrenuti istragu, što je posebno korisno za rješavanje sustavnih problema u institucijama EU-a.

Koristio sam se tim alatom za ispitivanje transparentnosti stručnih skupina koje savjetuju Europsku komisiju; kako se pripremaju sastanci ministara financija eura; i način na koji Agencija za lijekove upravlja sastancima s farmaceutskim poduzećima prije nego što službeno zatraže pristup tržištu za svoje proizvode.

Koristio sam ga i za pokretanje istrage o zakonodavnoj transparentnosti u Vijeću. Smatram da je ova istraga jedan od najvažnijih poslova koje sam obavio kao Europski ombudsman jer je u osnovi temeljno pravo građana na sudjelovanje u demokratskom životu Europske unije. Kako bi mogli ostvariti to pravo, moraju prije svega imati pristup odlukama donesenima na razini Unije i načinu na koji se one donose.

Čini se da je ova primjedba sama po sebi očita. No, u ovom trenutku, gotovo je nemoguće da Francuz - ili bilo koji drugi građanin - zna kako je nastao zakon i kakav je bio stav francuske vlade - ili bilo koje druge vlade - o tom zakonu.

Razmotrite kako zakon prelazi iz početnog nacrta u zakonodavstvo EU-a. Nacrt sastavlja i objavljuje Europska komisija. Zatim se prosljeđuje dvama zakonodavcima – Europskom parlamentu i Vijeću (ili državama članicama). Postupanje sa zakonom na razini parlamenta lako je slijediti - zakon prolazi kroz različite odbore i konačno se glasa na plenarnoj sjednici.

Isto se ne može reći i za Vijeće. Nakon što prijedlog zakona uđe u Vijeće, on u osnovi nestaje s javnog stajališta i njime upravlja jedna ili više od 150 (sto pedeset) radnih skupina sastavljenih od nacionalnih državnih službenika. Te radne skupine mijenjaju i oblikuju prijedlog zakona, koji se zatim prosljeđuje veleposlanicima i na kraju ministrima. Većina važnih promjena provodi se na razini radne skupine, a kad građani vide zakon, on je većim dijelom već dovršen. Budući da se stajališta država članica ne bilježe, nije moguće znati stajalište određene vlade o zakonu. Sada zamislite da svojim biračima kažete da nije moguće znati stajalište vlade o nacionalnom zakonu. To bi bilo nezamislivo. Nema valjanog razloga da se to dogodi na europskoj razini.

To je posebno štetno za EU, koji već pati od percepcije da su njegov postupak donošenja odluka i institucije daleko od građana. Teško je otkloniti dojam da „razumijete” Europsku uniju ako ne možete smisleno sudjelovati u demokratskom životu Unije.

Zaključujući svoju istragu preporučio sam Vijeću da sustavno evidentira stajališta država članica u radnim skupinama, da definira kriterije za označivanje dokumenata koji nisu javno dostupni te da redovito preispituje status tih dokumenata. Europski parlament zatim je snažno podržao moje prijedloge.

Odgovor država članica bio je vrlo razočaravajući. Iako deset vlada preuzima vodeću ulogu u poticanju veće transparentnosti, što pozdravljam, ostale nisu preuzele znatne obveze u tom pogledu. Nažalost, Francuska je jedna od zemalja koje još uvijek trebaju podržati ideju većeg javnog pristupa postupku donošenja odluka u EU-u.

Kao što svi znate, glavne države članice, posebno Francuska, imaju posebnu odgovornost kad je riječ o poticanju ideja. Nadam se da će Njemačka, koja također nije jedna od deset, pažljivo razmotriti moje prijedloge kada preuzme predsjedanje EU-om u drugoj polovici ove godine.

Korisno je da se zapitamo zašto u Vijeću postoji takva nevoljkost za većom transparentnošću. Glavni argument je da vladama treba prostor za pregovore i kompromis. Ako bi moji prijedlozi bili da se pregovori stave na raspolaganje na internetu, taj bi argument bio osnovan. U ovom slučaju, tražim da javnost ima pristup stajalištu vlade o određenom zakonu prije nego što se taj zakon konačno donese.

To je osnovni prijedlog. No suočava se s kulturom donošenja odluka koja se temelji na dugoj tradiciji diplomacije iza kulisa i na činjenici da se kompromisi i kompromisi ne smiju objavljivati. Iako je to uvijek bilo upitno sa stajališta javnog pristupa, to je tim više s obzirom na područje primjene i širinu zakonodavstva i politika EU-a. Druge ankete koje provodim o transparentnosti odluka nacionalnih vlada u Bruxellesu odnose se na način godišnje dodjele ribolovnih kvota i stajališta država članica o riziku od pesticida za pčele. U svakoj istrazi podnositelji pritužbe, u jednom slučaju francuska nevladina organizacija, obratili su mi se jer nisu uspjeli pronaći dovoljno informacija.

Donošenje odluka zatvoreno za javnost politički je prikladno jer omogućuje nacionalnim ministrima da krive „Bruxelles” bez straha od proturječnosti kada su europske politike manje popularne.

Javnost, međutim, ima dojam da neidentificirani entitet - a ne njegova vlastita vlada - donosi odluke. Populisti i euroskeptici iskorištavaju ovu razumljivu konfuziju s velikom učinkovitošću.

Pandemija bolesti COVID-19, kojom se ne uzimaju u obzir granice ni nacionalnosti, još nam je jednom pokazala prednosti europske suradnje i same Europske unije. To je dodatno dokazano nedavnim prijedlogom Francuske i Njemačke o paktu o povratu.

Pandemija će i dalje imati duboke posljedice za naša društva, gospodarstvo i financije u godinama koje dolaze. Povrh toga, nisu nestali svi drugi problemi, kao što su klimatska kriza, tehnološki napredak i migracije.

Odgovor Europske unije u svim tim područjima ojačat će se ako povjerenje javnosti u europsku upravu ostane snažno i ako građani vide zašto i kako se donose odluke. Transparentnost u Vijeću, suzakonodavcu EU-a ili Gornjem domu uvelike bi pridonijela postizanju tog cilja.

Hvala ti na pažnji.