Govor Europskog ombudsmana g. P. Nikiforosa Diamandourosa na događanju koje je organizirao Institut za međunarodne i europske poslove

I. Uvod

Dobar dan, dame i gospodo.

Drago mi je što sam se vratio u Dublin i posebno mi je drago što mogu govoriti na događanju koje organizira Institut za međunarodne i europske poslove. Prije nekoliko godina imao sam priliku razgovarati s vašom briselskom podružnicom. Stoga sam dobro upoznat s vrijednom ulogom Instituta kao foruma za raspravu o pitanjima od velike važnosti za građane.

Danas poslijepodne od mene je zatraženo da govorim o tome kako EU treba odgovarati svojim građanima. Razmotrit ću ovu temu iz tri perspektive:

o Prvo: mogućnost podnošenja pritužbe Europskom ombudsmanu o pitanjima transparentnosti

o Drugo, razmotrit ću kako Ombudsman osnažuje građane u kontekstu uloge Komisije u osiguravanju da države članice pravilno provode pravo Unije, odnosno takozvani „postupak zbog povrede”.

o Naposljetku, osvrnut ću se na ulogu Europskog ombudsmana u učinkovitom djelovanju europske građanske inicijative kao sredstva za osnaživanje građana.

Namjeravam govoriti oko 30 minuta. Nakon toga ću rado odgovoriti na vaša pitanja.

II. Irska, njezini građani i EU

Ako se Grčka, moja domovina, smatra kolijevkom filozofije, Irska se smatra prebivalištem poezije. U tom kontekstu, dopustite mi da citiram redak iz Yeatsa, prema kojem je "Rimska Irska mrtva i nestala". Ono što bi se moglo nazvati irskom „tinejdžerskom romantikom” s EU-om svakako je gotovo. Poteškoće u uvjeravanju irskih građana da ratificiraju Ugovore iz Nice i Lisabona ostavile su partnere iz EU-a iznenađenima i zabrinutima. Sigurno, pitali su, ljubavna afera Irske s Europom nije završila?

Ljubav Irske prema onome što je izvorno bila Europska ekonomska zajednica, kasnije Europska zajednica i konačno Europska unija, možda je, ako mi dopustite, bila slijepa ljubav. Bio je zaslijepljen potrebom da se okonča višestoljetna irska izolacija od europskih partnera. Bio je zaslijepljen potrebom da se okončaju desetljeća gospodarske stagnacije, koja je desetkovala irsko društvo. Poput tinejdžerske ljubavi, ova je ljubav bila intenzivna, ali možda ne vrlo duboka.

Odnosi Irske s EU-om sazreli su i produbili se. Irski građani sada postavljaju pitanja o tome što je EU i kako funkcionira. Njima se, primjerice, dovodi u pitanje odgovornost EU-a i njegovih institucija prema njima, odnosno prema građanima. Umjesto da odustanem od tog razvoja u načinu na koji irski građani doživljavaju EU, pozdravljam ga kao priliku da pokažem kako bi EU mogao i trebao nastojati osnažiti svoje građane.

III. Europsko građanstvo

Postoji škola mišljenja koja bi u glavnim crtama tvrdila da je kulturni identitet nužan preduvjet političke zajednice te da, s obzirom na to da ne postoji europski kulturni identitet i europski demo, ne može postojati smisleno europsko građanstvo.

Međutim, kada govorimo o europskom građanstvu, ne možemo razumjeti taj pojam jer ga nacionalne države obično razumiju; to jest, u smislu kulturnog identiteta ili članstva u zajednici koja se definira kroz elemente kao što su jezik, povijest, religija i zajedničke društvene norme. To nije stvarnost Europske unije niti je vjerojatno da će ona postati stvarnost u doglednoj budućnosti.

Za razliku od toga, europsko se građanstvo umjesto toga usredotočuje na „građanstvo” kao skup prava i dužnosti. Konkretnije, europsko građanstvo usmjereno je na uzajamna prava i obveze u razvoju odnosa između pojedinaca i EU-a.

Moja vizija uloge Europskog ombudsmana uključuje, kao važnu sastavnicu, posebnu odgovornost za njegovanje i promicanje prava građana EU-a u tom promjenjivom odnosu.

IV. Pravo na podnošenje pritužbe Europskom ombudsmanu

Ugovor iz Rima, koji je bio Ugovor koji je irski narod ispitao na referendumu 1972. godine, čime je otvoren put za pristupanje Irske 1973. godine, nije spomenuo riječ "građanin". Niti je "Europa" kojoj se Irska pridružila 1973. godine bila "Europa" namijenjena građanima. Kao što sam već spomenuo, to je bila Europska ekonomska zajednica. To je bila Europa koju su države članice osmislile prvenstveno kako bi služila svojim gospodarskim interesima. Pojedinci su imali malo izravnih prava i malo izravnih obveza u tom sustavu. Međutim, suočena sa sve većom ulogom Europe u svakodnevnom životu građana i poziva, posebno nakon raspada Sovjetskog Saveza i širenja demokracije u široj europskoj regiji, da se nosi s takozvanim „demokratskim deficitom”, Europa se od 1970-ih i 1980-ih polako, ali postojano, kretala prema priznavanju i osnaživanju svojih građana.

Ugovorom iz Maastrichta iz 1992. građani država članica postali su i građani Unije. Taj je razvoj sa sobom donio niz odredbi kojima se nastojalo dati sadržaj građanstvu EU-a.  U tom je kontekstu Ugovorom iz Maastrichta predviđeno osnivanje Europskog ombudsmana. To je ujedno bio prvi Ugovor u kojem se transparentnost spominje kao pravo građana i obveza institucija EU-a.

V. Europski ombudsman i transparentnost u EU-u

Nije slučajno da se, između prava na dobru upravu iz članka 41. Povelje EU-a o temeljnim pravima i prava na upućivanje slučajeva nepravilnosti u postupanju Europskom ombudsmanu iz članka 43., nalazi pravo na pristup dokumentima u posjedu institucija EU-a.

Promicanje transparentnosti izravno je povezano s dobrom upravom i dobrim upravljanjem jer bez transparentnosti građani ne mogu pozvati institucije EU-a na odgovornost. Kako građani mogu biti osnaženi u odnosu na vladajuće institucije ako ne mogu znati što te institucije rade i zašto to rade?

Dvije istrage na vlastitu inicijativu koje je Ombudsman proveo 1996. i 1999. dovele su do toga da su gotovo sve institucije EU-a (uključujući Europsku središnju banku) donijele pravila o javnom pristupu dokumentima. Osim toga, na temelju svojeg iskustva u rješavanju pritužbi koje se temelje na nedostatku transparentnosti, Ombudsman je aktivno sudjelovao u raspravi koja je dovela do donošenja Uredbe 1049/2001, odnosno Uredbe kojom se od Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije zahtijeva da na zahtjev odobre javni pristup dokumentima koje posjeduju.

Iz godine u godinu nedostatak transparentnosti ili odbijanje pristupa dokumentima bili su najveći razlozi za podnošenje pritužbe Europskom ombudsmanu. Glavna pitanja istaknuta u takvim pritužbama su:

• prekomjerno kašnjenje u obradi zahtjeva za pristup dokumentima;
• pretjerano ekspanzivna tumačenja iznimaka od javnog pristupa; i
• nepostojanje javnog registra dokumenata kako bi se olakšalo ostvarivanje prava na pristup.

Podnositelji zahtjeva kojima je uskraćen pristup dokumentu u skladu s Uredbom 1049/2001 mogu se obratiti Općem sudu EU-a kako bi zatražili poništenje odluke o odbijanju pristupa ili se obratiti Europskom ombudsmanu.

Naravno, pravo na pravni lijek temeljno je jamstvo vladavine prava. Očita prednost pokretanja sudskog postupka jest da je ishod pravno obvezujuća odluka. Što se tiče javnog pristupa dokumentima, to znači da Opći sud može poništiti odluku o odbijanju pristupa, čime obvezuje instituciju koja posjeduje dokumente da preispita zahtjev i donese novu odluku.

Uloga Europskog ombudsmana nadopunjuje ulogu sudova: pruža alternativni pravni lijek koji podnositelji zahtjeva mogu upotrijebiti ako to smatraju primjerenim u svojem slučaju. Tijekom 2010. proveli smo istrage o 22 pritužbe koje se odnose na primjenu Uredbe 1049/2001, od kojih se 14 odnosilo na Europsku komisiju.

Jedna od glavnih prednosti izvansudskog pravnog lijeka koji ombudsman zastupa jest da on ispituje je li došlo do nepravilnosti u postupanju. Europske institucije moraju poštovati vladavinu prava, stoga, ako djeluju nezakonito, to su nepravilnosti u postupanju. Međutim, načela dobre uprave zahtijevaju više institucija nego samo izbjegavanje nezakonitog ponašanja.

Dopustite mi da ilustriram ono što govorim primjerom.

Uredba 1049/2001 prvenstveno se odnosi na obradu zahtjeva za javni pristup dokumentima. Stoga je u biti reaktivan, a ne proaktivan.

Prošle sam godine izradio nacrt preporuke o odbijanju da se irskom državljaninu dostave preslike izvješća o nuspojavama koje je zatražio od Europske agencije za lijekove. Istaknuo sam Agenciji da bi, uz svoju pravnu obvezu da na odgovarajući način odgovori na zahtjeve za javni pristup u skladu s Uredbom 1049/2001, ona također trebala, kao pitanje dobre uprave, biti proaktivna u stavljanju informacija na raspolaganje javnosti, primjerice na svojim internetskim stranicama.

Sa zadovoljstvom primjećujem da Agencija ulaže napore kako bi postupila u skladu s mojim nacrtom preporuke.

Točka koju sam uputio Agenciji ima opću primjenu. Načelo transparentnosti podrazumijeva da bi svaka institucija EU-a trebala proaktivno utvrditi koje su informacije potrebne javnosti, a zatim ih širiti na način koji javnost može lako razumjeti.

Kada institucije EU-a rade u područjima koja su tehnički složena, kao što je sigurnost lijekova, posebno je važno predstaviti informacije na jeziku koji javnost može lako razumjeti. Stoga će proaktivni napori institucija EU-a u pružanju informacija obično uključivati pripremu i objavu novih materijala, kao i osiguravanje pristupa postojećim dokumentima.

Pri odlučivanju o tome što, kada i kako proaktivno objavljivati institucije nužno moraju prosuditi na temelju svojeg znanja o posebnim značajkama svojeg područja rada.

Važno je napomenuti da moj dijalog s Europskom agencijom za lijekove, koja se usredotočila na dobru upravu, a ne samo na poštovanje pravnih pravila, nije nešto što sudovi mogu učiniti.

Ovaj primjer dobro pokazuje kako usmjerenost Ombudsmana na nepravilnosti u postupanju, a ne na pitanja stroge zakonitosti, donosi dodanu vrijednost za građane u usporedbi sa sustavom pravnih lijekova.

VI. Iskustvo Europskog ombudsmana s Uredbom 1049/2001

Donošenje Uredbe 1049/2001, uredbe kojom se zahtijeva javni pristup dokumentima, bilo je prekretnica u razvoju transparentnosti na razini EU-a.

Samo nekoliko godina ranije institucije Unije djelovale su na temelju toga da je povjerljivost bila pravilo i da je davanje pristupa informacijama i dokumentima bila diskrecijska iznimka od tog pravila. Uredbom 1049/2001 utvrđeno je suprotno načelo: Otvorenost je osnovno pravilo, a tajnost je iznimka.

Umovi i kultura se, međutim, mijenjaju sporije od zakona. Iako je dosad ostvaren velik napredak, ne smatram da se administrativna kultura institucija EU-a još uvijek u potpunosti pomirila s otvorenošću kao temeljnim načelom.

Ipak, uvjeren sam da se, kao posljedica Uredbe, sposobnost javnosti da nadzire izvršavanje ovlasti institucija Unije osjetno povećala. Uredbom se građani osnažuju u pogledu protoka informacija: mogu preuzeti inicijativu za dobivanje informacija, u izvornom kontekstu, koje još nisu stavljene u javnu domenu.

Osim toga, poboljšala se kvaliteta sustava institucija za upravljanje informacijama i dokumentima i njihovo dohvaćanje, čime im se omogućilo da djeluju učinkovitije i djelotvornije te transparentnije.

Provedba Ugovora iz Lisabona i pravno obvezujuće Povelje o temeljnim pravima trebala bi označiti daljnji korak naprijed u smislu povećanja transparentnosti u Uniji.

VII. Tekuća revizija Uredbe 1049/2001

Komisija je 30. travnja 2008. iznijela prijedlog izmjene i zamjene Uredbe 1049/2001. Rasprave o toj reviziji zakonodavstva još su u tijeku.

Ključno je da svaka revizija Uredbe 1049/2001 bude korak naprijed prema transparentnosti i europskom građanstvu, a ne korak unatrag. Svaka reforma Uredbe trebala bi se temeljiti na onome što smatram njezinim izvornim ciljem; to jest, olakšavanje najšireg mogućeg pristupa dokumentima u posjedu institucija kako bi se građanima omogućilo da nadziru procese upravljanja na razini Unije i sudjeluju u njima.

Prijedlog Komisije o reviziji Uredbe sadržava niz dobrodošlih izmjena. U isto vrijeme, mnogi su ga kritizirali, uključujući i mene, jer se kretao u pogrešnom smjeru po nekim pitanjima i time ograničio, a ne proširio pristup dokumentima.

Jedan od argumenata koje je Komisija iznijela kako bi opravdala svoj prijedlog jest da ga građani, za koje je Uredba osmišljena, rijetko koriste. Za mene upotreba ovog argumenta iznenađuje temeljno nerazumijevanje svrhe transparentnosti. Transparentnost bi trebala dovesti do promjene u kulturi unutar institucija te do otvorenijeg i odgovornijeg načina rada.

Najvažnija promjena nakon što je Komisija predstavila svoj prijedlog jest, naravno, stupanje na snagu Ugovora iz Lisabona. Bilo bi u suprotnosti s najavljenim ciljevima Ugovora iz Lisabona učiniti bilo što drugo osim poboljšati razinu transparentnosti i odgovornosti u funkcioniranju EU-a.

Već sam spomenuo da se Ugovorom iz Lisabona u članak 41. Povelje uvodi zakonsko pravo na dobru upravu. U njemu se, među ostalim, navodi da „vrlo osoba ima pravo da institucije, tijela, uredi i agencije Unije njezine predmete obrađuju nepristrano, pravedno i u razumnom roku”. Ovo je važno. Čak i ako postoje pravila o javnom pristupu, građani ne mogu u potpunosti uživati svoja prava osim ako se tim pravilima dobro ne upravlja.

Želim naglasiti riječi „u razumnom roku”. Izražavam žaljenje zbog toga što je iskustvo Ombudsmana da Komisija, osobito, prečesto ne poštuje rokove utvrđene Uredbom 1049/2001 za obradu zahtjeva za javni pristup. Još je gori učinak Komisije kada se građani žale Ombudsmanu u slučajevima pristupa dokumentima.

Komisija stvara sustavni problem zbog kojeg dolazi do tih kašnjenja. Građanima se uskraćuje temeljno pravo da se njihovi poslovi rješavaju u razumnom roku.

Sustavni problem zahtijeva sustavna rješenja, zbog čega smatram da bi jedan od učinkovitih načina rješavanja tog problema bilo imenovanje službenika za informiranje u svakoj instituciji i tijelu, po analogiji sa službenicima za zaštitu podataka koji već postoje u institucijama i tijelima EU-a.

Još jedno sustavno poboljšanje bilo bi poduzimanje koraka kako bi se osiguralo sastavljanje dokumenata s ciljem osiguravanja da građani, organizacije i poduzeća mogu imati najširi mogući pristup tim dokumentima. Tada bi bilo potrebno manje vremena za obradu zahtjeva, bilo bi potrebno manje ponovnih zahtjeva, a Komisija bi mogla bolje poštovati rokove iz Uredbe. U ovom trenutku, kada se bavim pritužbama na odbijanje otkrivanja dokumenta, često imam dojam da nitko nije razmišljao o javnom pristupu kada je predmetni dokument sastavljen. Ili, ako su o tome razmišljali, to su činili obrambeno, s ciljem ometanja, a ne olakšavanja javnog pristupa.

Treće sustavno poboljšanje bilo bi učiniti nepotrebnim čak i podnošenje zahtjeva za javni pristup pružanjem korisnog internetskog registra dokumenata i osiguravanjem dostupnosti registriranog dokumenta putem poveznice. Na taj način građanin može izravno dobiti dokument, a da pritom ne mora podnijeti zahtjev za pristup.

Institucije EU-a već čine velik broj dokumenata dostupnima na internetu. No, sama količina nije dovoljna. Dobro upravljanje pristupom dokumentima podrazumijeva proaktivno stavljanje na raspolaganje dokumenata koje ljudi zapravo žele i organiziranje njihove dostupnosti na način da ih se može lako pronaći.

Stvaranje i održavanje potpunog i učinkovitog registra ključan je aspekt suradnje s građanima. Takav angažman trebalo bi smatrati dijelom temeljne djelatnosti svake institucije kako bi se ispunila obećanja Unije u pogledu transparentnosti, sudjelovanja i dobre uprave.

VIII. Osnaživanje građana nadzorom nad nadzornim tijelom

Nakon nedostatka transparentnosti, sljedeća najvažnija tema pritužbi koje su mi podnesene odnosi se na način na koji Komisija izvršava svoju ulogu u osiguravanju usklađenosti država članica s pravom EU-a. U tom smislu, možete me nazvati nadzornikom nadređenog.

Europska komisija ovlaštena je Ugovorima osigurati da države članice u potpunosti primjenjuju pravo EU-a. To uključuje ovlast da se države članice privedu Sudu Europske unije i, u konačnici, da od Suda zatraže izricanje novčanih kazni državama članicama u slučaju neusklađenosti.

Građani imaju velik interes osigurati da Komisija pravilno izvršava tu ulogu nadzornika s obzirom na to da neusklađenost država članica s pravom EU-a vrlo često dovodi do nepoštovanja prava građana u skladu s pravom EU-a.

Ta je situacija ilustrirana pritužbom koju sam zaprimio od talijanskog državljanina. Dugi niz godina nastojao je osigurati da najveće odlagalište otpada u Italiji, koje se nalazi u blizini njegova doma u Malagrotti u Rimu, bude usklađeno s pravom EU-a u području okoliša. Žalio mi se da Komisija nije ispravno istražila propust talijanskih javnih tijela da to ostvare.

Ako građanin nije zadovoljan načinom na koji je Komisija izvršavala svoju nadzornu ulogu „čuvara Ugovorâ”, ne može to pitanje iznijeti pred sudove EU-a. Kao što odvjetnici kažu, ona nema „stalan” postupak pred sudom. Naime, Komisija ima imunitet od sudskog nadzora nad svojim postupcima koji se odnose na pritužbe zbog povrede. Zbog toga je uloga Europskog ombudsmana u nadzoru nad nadzornim tijelom posebno važna u tom području.

Iz sudske prakse proizlazi da Komisija ima pravo, ali ne i obvezu, pokrenuti postupke zbog povrede protiv država članica. Stoga, čak i pod pretpostavkom da Komisija smatra da država članica nije u skladu s pravom Unije, ona nije dužna dalje razmatrati slučaj. Na primjer, nije dužan pred Sudom pokrenuti postupak protiv države članice, čak i ako smatra da ta država članica nije u skladu s pravom Unije.

U tom kontekstu nije iznenađujuće da je Komisija reagirala na prve istrage Ombudsmana inzistirajući na svojoj diskrecijskoj ovlasti u takvim slučajevima i ističući da podnositelji pritužbi nemaju nikakva posebna postupovna prava.

Međutim, Komisija je od tih ranih dana znatno napredovala. Ono je, uz ohrabrenje mojeg i mojeg prethodnika, prepoznalo da je, iako nema zakonsku obvezu prema građanima da uzmu u obzir njegove postupke, dobra uprava dužna voditi računa o interesima građana koji joj podnose pritužbe o povredama prava EU-a od strane država članica. Stoga je pristala registrirati pritužbe koje primi od građana i obavješćivati te podnositelje pritužbi o postupanju s predmetom.

Kad je riječ o nepotrebnim kašnjenjima u rješavanju pritužbi, Komisija je donijela interno pravilo prema kojem u roku od najviše jedne godine od datuma registracije pritužbe mora postojati odluka o zatvaranju spisa ili o slanju službene opomene državi članici.

Komisija je izrazila i spremnost obavijestiti podnositelja pritužbe o svojoj namjeri zatvaranja spisa i obavijestiti podnositelja pritužbe o razlozima zbog kojih namjerava zatvoriti spis. To znači da bi podnositelji pritužbe mogli odgovoriti na stajalište Komisije prije nego što se obveže na donošenje konačnog zaključka.

Potaknuo sam Komisiju i da podnositeljima pritužbi, ako odluči zaključiti predmet, navede koji bi im pravni lijekovi mogli biti dostupni na nacionalnoj razini. To može uključivati obraćanje nacionalnim sudovima ili nacionalnim ili regionalnim pučkim pravobraniteljima.

Iako moja uloga „nadzornika nadzornog tijela” ne ograničava diskrecijsko pravo Komisije u pogledu upravljanja postupcima zbog povrede prava protiv država članica, moje su mjere osnažile građane poticanjem Komisije da odgovara građanima za način na koji izvršava svoje diskrecijsko pravo u tom području.

IX. Europska građanska inicijativa

Dosad sam objasnio dva područja u kojima je Europski ombudsman pomogao građanima EU-a tijekom 15 godina od početka rada institucije. Dopustite mi da se sada veselim području u kojem ću moći pružiti pomoć u budućnosti.

Europska građanska inicijativa jedna je od važnih inovacija Ugovora iz Lisabona. Odgovarajuća odredba Ugovora glasi kako slijedi: „Najmanje milijun građana koji su državljani znatnog broja država članica može na inicijativu pozvati Komisiju da u okviru svojih ovlasti podnese odgovarajući prijedlog o pitanjima za koja građani smatraju da je potreban pravni akt Unije radi provedbe Ugovorâ.”

Uvjeren sam da građanska inicijativa može i treba znatno doprinijeti osnaživanju europskih građana.

Prošlog tjedna, 14. veljače 2011., Vijeće je donijelo Uredbu kojom se utvrđuju pojedinosti o tome kako će europska građanska inicijativa funkcionirati u praksi. Tim novim pravilima, koja će stupiti na snagu početkom 2012., omogućit će se da najmanje milijun građana iz najmanje jedne četvrtine država članica EU-a pozove Europsku komisiju da iznese zakonodavne prijedloge u područjima u kojima Komisija za to ima ovlasti. Organizatori građanske inicijative, građanskog odbora koji se sastoji od najmanje sedam građana s boravištem u najmanje sedam različitih država članica, imat će godinu dana za prikupljanje potpisa, a Komisija će imati tri mjeseca da ispita inicijativu i odluči kako postupiti u skladu s njom.

Smatram da je građanska inicijativa ključan korak naprijed u demokratskom životu Unije. To je konkretan primjer približavanja Europe njezinim građanima. Vjerujem da će se time potaknuti prekogranična rasprava i tako doprinijeti razvoju stvarnog europskog javnog prostora. Stoga je važno da se novim pravilima nastoji osigurati da postupci za pokretanje građanske inicijative budu jednostavni, prilagođeni korisnicima i dostupni svima.

Pažljivo ću preispitati kako Komisija djeluje u pogledu građanskih inicijativa. Prvo ću nastojati osigurati da Komisijina registracija građanskih inicijativa ne bude u suprotnosti s birokratskim preprekama. Nastojat ću osigurati i da Komisija djeluje na što transparentniji način u pogledu registracije građanskih inicijativa. Pažljivo ću razmotriti i svoje postupke za rješavanje pritužbi o tim pitanjima kako bi se osiguralo da budu što brži i učinkovitiji.

Nakon što se dovršena građanska inicijativa predstavi Komisiji, nastojat ću osigurati da Komisija ispravno i javno iznese svoje zaključke o inicijativi te da jasno navede mjere koje namjerava poduzeti, ako ih ima. Naposljetku ću nastojati osigurati da Komisija ispuni svoju obvezu da svoje djelovanje objasni na transparentan i potpun način.

X. Zaključci

Dopustite mi da zaključim korak unatrag, da pogledam širu sliku.

Institucije, bilo na nacionalnoj razini ili na razini EU-a, ne mogu dobro funkcionirati ako ih građani ne smatraju legitimnima. Osnaživanjem građana EU-a tako što će im institucije EU-a odgovarati pomaže se institucijama da steknu i održe povjerenje građana, čime se doprinosi njihovoj legitimnosti.

U usporedbi s nacionalnim institucijama, institucije EU-a suočavaju se s dodatnim poteškoćama pri nastojanju da steknu i održe povjerenje građana. Čini se da su institucije EU-a za mnoge građane daleke i složene. To znači da moraju raditi dvostruko teško kako bi stekli i održali povjerenje.

Moja je uloga svakodnevno osigurati da se borba za osnaživanje građana nikada ne okonča te da institucije EU-a nastave naporno raditi kako bi postale odgovorne građanima.

Uspjeh u ostvarivanju tog cilja bit će dobar za građane, za vladavinu prava u EU-u i za demokraciju u Uniji.

Hvala ti na pažnji.  Spreman sam odgovoriti na pitanja ili komentare.