Čast mi je i zadovoljstvo primiti ovu nagradu ne samo u svoje ime, već i u ime svih mojih kolega u uredu Europskog ombudsmana koji naporno rade na izvršavanju naše misije u ime svih građana Europske unije.

Zahvaljujem Zakladi na čast i želim joj da nastavi s ključnim radom na promicanju europskog razumijevanja i poticanjem mladih da preuzmu vodeće uloge koje su u vrijeme takvog izazova za Uniju toliko potrebne u Europi.

Mi smo mali ured – samo 80 osoba – ali s velikim mandatom, a to je osigurati da institucije, agencije i tijela EU-a postignu najviše standarde kad je riječ o radu s 500 milijuna Europljana koji toliko ovise o radu koji svakodnevno obavljaju.

Ombudsman je švedska riječ i švedski izum koji datira više od 200 godina kada je prognani švedski kralj imenovao dužnosnika kako bi se osiguralo da se prema njegovom narodu dobro postupa u njegovoj odsutnosti.

 Opisuje nekoga tko stoji na putu između naroda i države pazeći da moćna država ne ugnjetava pojedinačnog građanina kroz nepravednu ili nepravednu primjenu svojih zakona i propisa. Time se nadopunjuje rad sudova koji pojedincima omogućuje da podnesu pritužbu neovisnom tijelu, obično besplatno, o pitanjima koja se ne odnose samo na zakonitost tužbe, nego i na njezinu pravednost i pravednost.

Javna uprava može se činiti apstraktnom čak i dosadnom temom, ali u svom radu nastojim osigurati da ono što radimo ima relevantnost, da ono što postižemo čini stvarnu razliku ne samo za pojedinca podnositelja pritužbe, već i za ljude diljem Unije.

Od mog izbora u Europskom parlamentu 2013. godine radili smo na različitim važnim pitanjima, uključujući transparentnost trgovinskih pregovora, pravo na uvid u rezultate kliničkih ispitivanja farmaceutskih tvrtki, pravo znati što se događa kada se pregovara o novim zakonima EU-a, transparentnost lobiranja u Bruxellesu , praćenje takozvanih rotirajućih vrata - kada se javni dužnosnici presele u privatni sektor - pravilnu regulaciju pesticida i kemijskih ispitivanja i mnoga druga ključna pitanja.

Trenutačno radimo na tome da pregovori o Brexitu budu što transparentniji s obzirom na učinak koji će ti pregovori imati na sve nas u ovoj Uniji, pa čak i izvan njezinih obala. Prihvaćamo pristup dokumentima u tom području, ali surađujemo i s Komisijom i Vijećem te ih podsjećamo na njihove obveze da budu transparentni u svojim odnosima sa svima koji su uključeni u pregovore o tom ključnom sporazumu o Brexitu.

Ali večeras želim kratko razmisliti o širem, mnogo raspravljanom, mnogo osporavanom pitanju budućnosti te Unije. Ne moram toj publici govoriti o izazovima, bilo da je riječ o unutarnjim izazovima u našoj Uniji, našem susjedstvu ili čak preko Atlantika. Postalo je čak i klišej nazvati ih egzistencijalnim, ali na mnogo načina to je upravo ono što se čini da jesu.  Izbori u ovoj zemlji i Francuskoj ove godine dovest će nas do sljedećeg poglavlja priče, ali nitko nam ne može reći kako će taj dio naše priče, ovaj dio priče o Europi, vjerojatno završiti.  Sinoćnji rezultati u Francuskoj daju neke razloge za optimizam, ali svakako ne i za samozadovoljstvo.

Također je postao klišej u trenucima kao što je ovaj da citira irskog pjesnika WB Yeatsa iz pjesme Drugi dolazak kada piše:

Stvari se raspadaju; centar se ne može držati;
Sama: anarhija je olabavljena na svijetu,
krvavi plima je olabavljena, i svugdje
ceremonija nevinosti je utopljena;
Najboljima nedostaje uvjerenja, dok
su najgori puni strastvenog intenziteta, preferiram

još jednog irskog pjesnika Seamusa Heaneyja i lijepe linije nade koje je napisao 2004. povodom pristupanja deset novih država članica Uniji.  Heaney je napisao:

Dakle, na dan kada se pojavljuju pridošlice
Neka bude povratak kući i recimo
Nečudna riječ, kao što nas ovdje čini,
Premjestite usne, pomaknite umove i napravite nova značenja
poput drevnih svjetionika signalizirajući, vrh do vrha,
Od srednjeg mora do sjevernog mora, sjajeći jasno

Ipak poezija jednog trenutka, jedna točka u vremenu kada se sve čini nadom kada se budućnost čini postavljenom, kada se svi čine usmjereni u jednom, zajednički smjer je često samo to, trenutak, brzo prestižen prozom života i okolnosti, politike i trgovine, neuspjeha da se iskorijene stare i destruktivne kulture , uspona pojedinaca na zavođenje, zavođenje onih koji bi vjerovali da rješenja njihovih problema leže u tamnijim nijansama nacionalizma, protekcionizma isključivanja svih osim njihove rase i vjere.

Stvaranje unije bilo je za neki pjesnički čin, čin otkupljenja čin nade, a u osnovi čin ljubavi, ali je također bila i bila riječ o trgovini i obrani, carinama, sigurnosti, prekograničnim migracijama, najnepoetičnijoj stvari svakodnevnog života i međunarodne suradnje.  Izazov je održati idealizam i viziju ranih godina zajednice, održati poeziju živom i smislenom.

No, unatoč distopijskoj slici EU-a koju su zamislili oni koji se protive njezinom idealizmu i njegovoj stvarnosti, nedvojbeno je dostigla bit svog obećanja, dovela je ono što je bilo nezamislivo do točke u kojoj ga mnogi sada uzimaju zdravo za gotovo, kao uobičajeno. I dok je sve to problematično jer možda više ne cijenimo ono što imamo koliko bismo trebali, nije li divno da sada možemo uzeti zdravo za gotovo, kao dio banalne proze našeg života, ono što je odbijeno tolikim našim roditeljima i bakama i djedovima? Ovaj nevjerojatan grad Berlina obuhvaća punu putanju te povijesti. Ono o čemu bi malo tko uopće mogao sanjati sada je postalo samo normalan svakodnevni život.

U subotu sam posjetio Panoramu, nevjerojatnu instalaciju Yadegara Asisija koja vam omogućuje da zamislite da stojite na balkonu u zapadnom Berlinu gledajući preko kontrolne točke Charlie na istoku prije nego što se zid srušio 1989. godine. Na ulazu sam pročitao njegove riječi dok je razmišljao o ključnoj ulozi takvog povijesnog pamćenja za ovu i za svaku generaciju.

Napisao je: Više ne mislimo na slobodu. Sretni smo što živimo u društvu u kojem je sloboda izražavanja čvrsto ukorijenjena u svakodnevnom životu i u kojem nema granica.

„Povijest je često pokazivala da se stvari mogu promijeniti preko noći, na bolje i na gore. Ništa što smo postigli neće ostati s nama na svoju ruku. Iako svaka generacija skriva opasnost od gubitka navodno sigurnih stvari, ona ipak može stabilizirati i dalje razvijati ono što je već postignuto.

Asisi zatim govori o potrebi da se krene u budućnost u kojoj se razlike poštuju, prilagođavaju i završavaju :” Ako u tome ne uspijemo, sljedeći zidovi neće dugo doći.”

Britanski referendum zasigurno je promijenio budućnost Britanaca, a posebno njihove mlade generacije, a samo će vrijeme pokazati je li ta promjena bolja ili lošija i kako će se odjek tog jedinstvenog glasovanja – ta promjena preko noći – osjetiti daleko izvan njegovih obala.

Kao irski državljanin, većinu svog života živio sam na vanjskom rubu Unije. Kada Britanci odu, Unija će biti još više geografski raseljena. Politički i gospodarski problemi koji će to uzrokovati Irskoj bit će golemi, ali malo je onih koji se zalažu za izlazak Ujedinjene Kraljevine iz EU-a.  Svaka zemlja i svaka generacija različito doživljava EU, ali još uvijek imamo dovoljno ljudi određene dobi u Irskoj da znamo prednosti koje su nam se dogodile, da cijenimo kako su dijeljenje kapaciteta, udruživanje suvereniteta, izloženost različitim, često višim sustavima vrijednosti u području ljudskih prava i okoliša, na primjer, dali irskim građanima ono što naše vlade nisu mogle ili ne bi mogle same.

Prošlog sam mjeseca u Bruxellesu uručio prve nagrade Europskog ombudsmana za dobru upravu. Primili smo 90 prijava od institucija, agencija i tijela EU-a iz cijele Unije. Za mene su se posebno isticala dva pobjednika. Jedna je bila inicijativa Komisije i poljskih vlasti u teško onečišćenoj regiji Malopoljskoj u kojoj su zajednički uspjeli financirati projekt za koji se sada očekuje da će znatno smanjiti razine onečišćenja zraka i time poboljšati zdravlje milijuna građana Malopoljske.

Druga je suradnja ovaj put okupila stručno znanje na razini EU-a o rijetkim bolestima iz više od 300 bolnica u 24 države članice kako bi se omogućio brži razvoj liječenja, a možda čak i liječenja za više od 30 milijuna Europljana koji žive s rijetkom bolešću. U oba slučaja prosvijetljena razmjena informacija i stručnog znanja, udruživanje posebne vrste suvereniteta, kojim upravljaju naše zajedničke europske institucije, dovest će do boljih rezultata nego što bi to pojedinačne države članice trebale učiniti same. I to je ono što nas može i treba povezati, naše zajedničko čovječanstvo, naše zajedničko vjerovanje u prednosti prosvijetljene suradnje.

Zaključno, živimo u teškim vremenima, ali živimo i u vremenu sve većeg građanskog i političkog angažmana i aktivizma mladih poput vas. Vidimo nadahnjujuća okupljanja „Pulse of Europe” u mnogim njemačkim gradovima i drugdje u Europi na temelju vrlo praktične ideje da se Europa neće spasiti.

Mnogi od vas nisu znali ništa drugo osim EU-a, a vaša uključenost u ovu organizaciju govori o vašem idealizmu i vašoj sposobnosti da pokažete i pokažete vodstvo i želim vam dobro u tome.

Hvala ti.