Konferencija FRAME

13. rujna 2016. - Dublin

Hvala vam na tom uvodu i želio bih se prije svega ispričati što danas nisam fizički prisutan s vama. To je takozvani tjedan zasjedanja u Strasbourgu kada se Europski parlament sastaje na plenarnoj sjednici i gdje će ovaj tjedan predsjednik Komisije Juncker održati govor o stanju Unije. Naravno, svaka takva adresa važna je, ali predloženi izlazak Ujedinjene Kraljevine iz EU-a dat će joj, naravno, dodatnu dimenziju, kao i mnogi drugi izazovi s kojima se Unija trenutačno suočava.

I nijedan od tih izazova, od izbjegličke i migrantske krize do pitanja vladavine prava u Poljskoj i Mađarskoj, pa čak i do trenutačne povezanosti Irske s Komisijom u pogledu poreznih sporazuma s društvom Apple Corporation, nema dimenziju ljudskih prava.  Kako i tko je artikulirao tu dimenziju, kako i tko je angažirao ili izrazio ili donio ljudska prava, naravno, ide u središte vaše rasprave danas ovdje i na sam projekt Frame.

Projekt FRAME bavi se pitanjima usklađenosti i nedosljednosti u politikama EU-a u području ljudskih prava. U određenom smislu, projekt ispituje jaz između retorike i djelovanja EU-a i njegovih država članica. Sada postoji dobro prepoznat obrazac ambivalencije, blago rečeno, od strane vlada kada je riječ o zadovoljavanju zahtjeva instrumenata ljudskih prava na koje su se obvezale. To je obrazac iz kojeg ni institucije EU-a ni države članice nisu imune. Bio sam ,, ako ne i zabavljen, barem zaintrigiran prijedlogom na posljednjim izborima da se donese zaseban zakon o ljudskim pravima u Ujedinjenoj Kraljevini, koji je odvojen od Europske konvencije o ljudskim pravima kako je ugrađena u pravo Ujedinjene Kraljevine krajem 1990-ih - kao da su ljudska prava u Ujedinjenoj Kraljevini drukčije kvalitete - ili je trebao biti drukčije kvalitete od onih koje se smatraju univerzalno primjenjivima na sve ostale.

Zadaća mog ureda u osnovi je rješavanje pritužbi protiv uprave EU-a. To uključuje sve institucije, tijela i agencije EU-a, od Komisije do najmanje izvršne agencije, uključujući Europsku središnju banku i Sud u njegovim administrativnim funkcijama. Svaki građanin, stanovnik, poduzeće ili organizacija unutar EU-a može podnijeti pritužbu mojem uredu bez obzira na to utječe li se na njih izravno ili ne, tako da nam brojne pritužbe upućuju skupine civilnog društva i nevladine organizacije.

Pritužbe uključuju izostanak odgovora na komunikaciju, davanje pristupa dokumentima, navodne sukobe interesa, ugovorne sporove, navodne propuste u istražnim postupcima u vezi s državnom potporom, uočenu nepoštenost u postupku zapošljavanja, u biti svaku pritužbu kojom se tvrdi da tijelo Unije nije poštovalo zakon ili načelo dobre uprave koji su za njega obvezujući.

Pravo na dobru upravu pravo je građana, sadržano u Povelji EU-a o temeljnim pravima, a smatram ga i ljudskim pravom. način na koji se zakoni primjenjuju nakon svega odražava cjelokupnu interakciju države s građaninom; to je upravo način na koji građanin doživljava svoje postupanje od strane te države i stoga djeluje kao svojevrsni termometar za ljudska prava. Moj posao je da se pridružim točkama između administrativnog neuspjeha, nedostatka transparentnosti, sukoba interesa, etičkog neuspjeha i stvarnih ljudskih posljedica.

 EU se trenutačno suočava sa savršenom olujom onoga što neki nazivaju egzistencijalnim izazovima. To uključuje veliku humanitarnu krizu s izbjeglicama i migrantima; terorističke napade; porast rasizma i vjerskih napetosti u mnogim državama članicama; politička nestabilnost; povlačenje s otvorenih granica u zemljama schengenskog prostora; te rast populizma i potpore političkim strankama koje šire politike koje su u suprotnosti s temeljnim vrijednostima i načelima na kojima je izgrađen EU.

Francuska je trenutačno suspendirala svoje poštovanje Europske konvencije o ljudskim pravima i Međunarodnog pakta UN-a o građanskim i političkim pravima. Turska, zemlja podnositeljica zahtjeva za članstvo u EU-u, suspendirala je primjenu Europske konvencije o ljudskim pravima. Naravno, oni jednostavno primjenjuju dogovorene mehanizme kako bi to učinili suočeni s određenim prijetnjama, ali potezi upućuju na krhkost instrumenata ljudskih prava, barem djelomično, kada se zemlja osjeća ugroženom, a time i potrebu za ostvarivanjem veće i manje odgovorne kontrole nad svojim građanima i drugima.

Retorika političkog diskursa, kako u Europi tako i na globalnoj razini, također je duboko zabrinuta zbog dosad neizrecivog sada primjetnog. Pametno, manipulativno poticanje strahova i u SAD-u i u Europi stvara takvo ozračje straha i paranoje da ljudski impuls nije analiza i provjera istinitosti, već prihvaćanje sirovih panaceja koje se nude kako bi se uključilo demoniziranje onoga što se smatra „drugim” u korijenu percipiranih prijetnji njihovu postojanju ili sredstvima za život. Ništa novo tamo…

Unatoč tim izazovima, ključno je nastojati očuvati vrijednosti i načela na kojima je EU utemeljen jer su upravo one vrijednosti ljudskih prava za koje su osnivači EU-a vjerovali da će očuvati sigurnost Europe, a posebno njezinih građana. 

Uspostavila je institucije i mehanizme kojima se nastoji osigurati da ljudska prava ostanu u središtu europskog projekta. Pitanje je funkcioniraju li te institucije i mehanizmi što učinkovitije i djelotvornije, a pitanje je koje se rješava u okviru projekta FRAME. Međutim, unutar EU-a imamo sustav provjere i ravnoteže koji uvjetuje ponašanje i, u najmanju ruku, čini manje vjerojatnim da će poštovanje ljudskih prava biti na drugom mjestu u odnosu na druga razmatranja. Međutim, kao što su pokazali događaji u posljednjih 18 mjeseci, poštovanje ljudskih prava ne pobjeđuje u svakom slučaju.

Bivši Taoiseach, Garret Fitzgerald, jednom je primijetio da je politika etički najzahtjevnija profesija od svih, zasigurno sada možemo vidjeti istinu o tome u EU-u u kojem neuredni kompromisi koji se trenutačno pokušavaju riješiti kako bi se ublažili raznoliki i često suprotstavljeni zahtjevi država članica razotkrivaju sivilo našeg stvarnog okruženja ljudskih prava.

Moramo razumjeti, naravno, poteškoće u pokušaju pomirenja etike i politike. Njemačka kancelarka Merkel bila je na rubu toga u slučaju izbjegličke i migrantske krize. Njezin otvoreni poziv sirijskim izbjeglicama politički ju je oštetio, ali etička dilema s kojom se suočava suočava suočava se sa svima nama unutar EU-a.

Većina pitanja s kojima se bavim nema očite veze s glavnim pitanjima ljudskih prava - migracijama, ugnjetavanjem, siromaštvom resursa i drugim velikim stavkama koje se najlakše mogu identificirati kao takve - ali zapravo, granica između pritužbi koje primam i velikih pitanja ljudskih prava je mnogo izravnija nego što bi se u početku moglo zamisliti.

Dvije od mojih prvih istraga odnosile su se na pitanja od ključnog javnog interesa: sigurnost lijekova odobrenih za uporabu u Europskoj uniji i pregovori između EU-a i SAD-a o TTIP-u, Transatlantskom partnerstvu za trgovinu i ulaganja.

Prva istraga potaknuta je brojnim zahtjevima za pristup dokumentima, jedan od Iraca čiji je mladi odrasli sin uzeo svoj život dok je uzimao lijek roaccutane za kožni problem. Ocu je Europska agencija za lijekove uskratila pristup rezultatima kliničkih ispitivanja lijeka.

Kao rezultat rada mojeg prethodnika i rada koji sam nastavio uz potporu Parlamenta, Agencija je na kraju promijenila cijelu svoju politiku transparentnosti, što je sada dovelo do znatno veće proaktivnosti i ishoda koji pomaže u jačanju sigurnosnih standarda lijekova koje uzimamo mi i naše obitelji.

Strateška istraga TTIP-a potaknuta je ne samo nizom pojedinačnih zahtjeva za pristup dokumentima, već i raširenom zabrinutošću da civilno društvo nije moglo u potpunosti doprinijeti dijalogu o tom ključnom trgovinskom sporazumu jer nije imalo potreban pristup dokumentima koji se izrađuju. Komisija je otad donijela mnogo proaktivniju politiku kako bi omogućila informiraniju raspravu o mogućim gospodarskim, financijskim, okolišnim i drugim ključnim ishodima predloženog sporazuma. Svjestan sam, naravno, da se TTIP suočava s neizvjesnom budućnošću, a neki dovode u pitanje vrijednost transparentnosti koja omogućuje protivnicima da iskoriste ili čak iskrive objavljene informacije u vlastite svrhe. Ali svi se moramo naviknuti na svijet u kojem je očekivanje otvorenih informacijskih granica ogromno i gdje političke bitke za srca i umove više neće biti dozvoljene tamo gdje su informacije djelomične ili racionirane.

Isto tako, ispitivao sam transparentnost takozvanog postupka „Trilogues”, neformalnih pregovora između Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije usmjerenih na postizanje ranih dogovora o novom zakonodavstvu EU-a.  Moja istraga, još jednom, bila je potaknuta zabrinutošću - od zastupnika u parlamentu do nevladinih organizacija, do poslovnih grupa - da ovaj kritični zakonodavni akt nije bio dovoljno transparentan.

Pitanje lobiranja također se pojavljuje u mojem radu na predmetima i s pravom jer ide u središte procesa donošenja odluka u EU-u i mjere u kojoj je privatnim interesima dopušteno, izvan javnog pogleda, utjecati na donošenje zakona. Slučaj od posebnog interesa uključuje temeljno pravo na zdravlje i način na koji se Europska komisija bavi duhanskom industrijom dok se pokušava boriti protiv štetnih propisa u industriji, što je također vrlo velik problem u Irskoj.

Nakon pritužbe nevladine organizacije ispitivao sam prakse Europske komisije u proaktivnom objavljivanju pojedinosti svojih sastanaka s duhanskom industrijom. Zaključio sam da je pristup Komisije neodgovarajući, nepouzdan i nezadovoljavajući te da Komisija, osim svoje uprave za zdravstvo, ne provodi u potpunosti Konvenciju Svjetske zdravstvene organizacije UN-a o nadzoru nad duhanom.

Preporučio sam Komisiji da na internetu proaktivno objavljuje sve sastanke s lobistima duhana ili njihovim pravnim zastupnicima, kao i zapisnike s tih sastanaka, kako bi se pomoglo u zaštiti temeljnog prava na zdravlje. U odgovoru na moju preporuku Komisija je, koju je savjetovala njezina pravna služba, tvrdila da ispunjava svoje obveze iz Konvencije o nadzoru nad duhanom. Koristeći terminologiju koja se primjenjuje za potrebe istraživanja FRAME-a, smatram da je praksa Komisije u slučaju duhanske industrije primjer „unutarnje nedosljednosti [tj. politika EU-a koje su u suprotnosti s njezinom obvezom H[uman]R[ights]”.

Posljedice lobiranja također mogu biti čimbenik u nedavnom Volkswagenovom skandalu. Postavlja se pitanje kako se mogao uspostaviti sustav koji je omogućavao prikrivanje stopa emisija. Prihvaćam da povezanost ljudskih prava nije uvijek odmah očita kada se govori o transparentnosti lobiranja, ali kad se uzmu u obzir učinci emisija dizelskog goriva na zdravlje, postaje mnogo jasnija.

Drugi slučaj ima izraženiju dimenziju ljudskih prava.  Ovaj se predmet odnosio na pregovore Europske komisije o Sporazumu o slobodnoj trgovini između EU-a i Vijetnama koji je zaključen u prosincu 2015. Moja istraga odnosila se na odbijanje Komisije da provede procjenu učinka na ljudska prava prije pregovora s Vijetnamom.

Iako su trgovinski sporazumi osmišljeni tako da budu dobri za gospodarstvo, nije nužno da uvijek donose koristi na isti način za sve narode dotičnih zemalja. Trgovinski sporazumi ponekad mogu imati negativne posljedice za ljudska prava naroda na koje ti sporazumi utječu. Stoga je to bilo važno istražiti posebno u odnosu na Vijetnam, zemlju u pogledu koje već postoje zabrinutosti u pogledu ljudskih prava. Nije postojala izričita obveza Komisije da provede prethodnu procjenu ljudskih prava, a u tom slučaju nije.

Međutim, činilo mi se da je djelovanje Komisije u tom području u suprotnosti s duhom članka 21. Ugovora iz Lisabona kojim se predviđa da se djelovanje Unije na međunarodnoj sceni „vodi načelima koja su nadahnula njezino stvaranje, razvoj i proširenje i koja ona nastoji promicati u ostatku svijeta: demokracija, vladavina prava, univerzalnost i nedjeljivost ljudskih prava i temeljnih sloboda, poštovanje ljudskog dostojanstva, načela jednakosti i solidarnosti te poštovanje načela Povelje Ujedinjenih naroda i međunarodnog prava.

Komisija, nažalost, nije postupila u skladu s mojom preporukom iz ožujka 2015. da bi trebala provesti procjenu ljudskih prava, što je preporuka za Europski parlament koji je u travnju 2014. donio rezoluciju u kojoj poziva Komisiju da u ovom slučaju provede procjenu ljudskih prava. Pristup Komisije u ovom slučaju bio je u suprotnosti i s Akcijskim planom Europskog vijeća za ljudska prava i demokraciju za razdoblje 2012. – 2014. (koji je donesen dan prije početka pregovora s Vijetnamom) i u kojem je Komisija pozvana da ljudska prava uključi u sve procjene učinka koje se odnose na trgovinske sporazume.

Iz perspektive istraživanja FRAME-a, pretpostavljam da je to još jedan primjer „unutarnje nedosljednosti”.

Slučajno mi je pružen vrlo zanimljiv uvid u praktičan način na koji se ovaj trgovinski sporazum između EU-a i Vijetnama ostvaruje u odnosu na ljudska prava kad sam slušao prošlosubotnji jutarnji program za cijelu zemlju na RTÉ Radiju 1. Jedno izvješće odnosilo se na trgovinski posjet irskog ministra poljoprivrede i interesa irske prehrambene industrije Vijetnamu kako bi se pronašle prilike za prodaju na tom novootvorenom tržištu.

Jedan vijetnamski ispitanik objasnio je da se ljudi sada udaljavaju od tradicionalnih tržnica i traže uvezenu robu u supermarketima i drugim trgovinama. Predložila je da je to zato što kvaliteta tržišnih proizvoda nije uvijek bila osigurana i, iako je to možda slučaj, pitala sam se o ljudima koji su vodili te štandove na tržištu i što će od njih postati sada kada irski i drugi proizvođači iz EU-a razrjeđuju svoje poslovanje kako bi napunili svoje supermarkete. Bit će zanimljivo vidjeti što će post hoc evaluacija tog sporazuma o ljudskim pravima koju je obećala Komisija imati za reći o tome.

Mnogi od vas bit će svjesni trenutačne kontroverze oko toga da je bivši predsjednik Europske komisije Barroso prihvatio posao na visokoj razini u investicijskoj banci Goldman Sachs. Kontroverza nastaje zbog zahtjeva iz članka 245. UFEU-a da se povjerenici i bivši povjerenici „ponašaju časno i diskretno u pogledu prihvaćanja određenih imenovanja ili povlastica nakon prestanka obnašanja dužnosti”. Zabrinutost je što imenovanje bivšeg predsjednika u veliku globalnu banku nije u skladu s njegovom dužnošću na temelju Ugovora. Razumna je pretpostavka da je imenovanje izvršeno prvenstveno zbog znanja bivšeg predsjednika o EU-u i iskustva s njime. Argument je da, iako pojedinci uvijek imaju pravo zarađivati za život i zaposliti se, bivši nositelji vrlo visoke javne dužnosti imaju trajnu obvezu djelovati u interesu javnosti i prihvatiti potrebu za izvršavanjem diskrecijske ovlasti u poslovima koje zapošljavaju.

Prošlog sam tjedna pisao sadašnjem predsjedniku Komisije Junckeru u nastojanju da utvrdim koje mjere Komisija predlaže za rješavanje situacije. Predsjednik Juncker odgovorio je prošlog petka rekavši da se slaže da etičke obveze nisu vremenski ograničene te je sada zatražio od posebnog etičkog povjerenstva da ispita imenovanje Barrosa kako bi se utvrdilo je li to u skladu s obvezama iz Ugovora i da o tome izvijesti.

U uvjeravanju institucije da prihvati određenu preporuku, za to povremeno koristim poslovni argument. U tom smislu, bio sam zainteresiran vidjeti da su, kako se izvješćuje, čelnici na nedavnom sastanku na vrhu skupine G20 u Kini proveli neko vrijeme raspravljajući o negativnim posljedicama globalizacije, uključujući dohodovnu nejednakost i lošu razinu zaposlenosti ili kvalitetu. Meni je palo na pamet da sada možda plaćaju više od usne službe za to, jer po prvi put, mnogi od njihovih političkih baza su ugroženi od strane onih koji su razbjesnili javnost zbog tih pitanja. Pod prijetnjom sami, možda ćemo vidjeti konkretnije djelovanje.

Konačno, vidim da se vaš rad danas odvija u povijesnom području Wood Quay u Dublinu. Ono što neki od vas mlađih možda nisu svjesni je da je 1970-ih odluka o izgradnji ureda u kojima sada sjedite bila izvor ogromne zabrinutosti javnosti. Godine 1978. i 1979. tisuće ljudi izašle su na ulice Dublina kako bi prosvjedovale zbog odluke o izgradnji jednog od najvažnijih mjesta Vikinga, ne samo u Dublinu nego i u Europi. Bitka za Save Wood Quay je izgubljena. No možda vas zanima da je najpoznatija irska aktivistica za ljudska prava Mary Robinson bila vodeće svjetlo u toj kampanji. Mary Robinson je kasnije postala predsjednica Irske, a kasnije i visoka povjerenica UN-a za ljudska prava. Svoj rad nastavlja, na čudesno besprijekoran način, kroz svoje temelje o klimatskim promjenama i ljudskim pravima, konceptu koji je bio nezamisliv tijekom prošlog stoljeća.  Unatoč svemu što sam danas rekao u vezi s izazovima EU-a u području ljudskih prava, ipak smo prešli vrlo dug put i na ljudima poput vas je da se pobrinu da s vremenom idemo još dalje.

Hvala ti