9. svibnja 2014., Erasmus Hogeschool, Bruxelles

Dobro jutro svima i hvala vam na pozivu za obraćanje ovom četvrtom događaju Dataharvest. Kao što ste možda pročitali u mojim biografskim bilješkama, ja sam bivši novinar i iako se temeljna svrha novinarstva nije iz temelja promijenila, saznati što se događa i reći ljudima o tome, krajolik na kojem se otkriva „što” i način na koji se ljudima priča o tome promijenio se na prethodno nezamislive i nezamislive načine.

Prije trideset godina, radio sam ono što sada radite, ali na ručnom pisaćem stroju bez mobilnih telefona, faksa, e-pošte ili interneta, u političkoj klimi u kojoj su državna tajnost i državno vlasništvo nad podacima prihvaćene norme, ali i u medijskoj klimi u kojoj su samo profesionalni novinari i vlasnici medija odredili što je posredovano. Mogućnost da se drugi pridruže, iznesu svoje stavove i predlože različite stvarnosti bila je ograničena na dobro uređene stranice s pismima. I vlada i mediji bili su, ironično, ujedinjeni u svom zatvorenom pristupu onome što su učinili i kako su to učinili.

Nema potrebe reći ovoj publici kako je IT revolucija sve to promijenila. Linije između bivših stručnjaka i neprofesionalnih građana nisu samo zamagljene, već su praktički iskorijenjene. I to je povezano, ili čak uvjetovano time, povećani pritisak na vlade da otvore svoje spise, svoje arhive, svoje podatke, ljudima kako bi mogli koristiti svoju mudrost, svoju inteligenciju i svoje temeljno pravo da aktivno sudjeluju u demokratskom procesu, da igraju svoju ulogu u stvaranju zakona i struktura vrste društva u kojem žele živjeti.

Jučer sam sudjelovao na prvom europskom seminaru Partnerstva za otvorenu vlast, globalnoj inicijativi, započetoj u SAD-u, ali sada se širi diljem svijeta, čiji su ciljevi upravo ono što sam upravo opisao, dovesti građanina u vladin šator, kako bi sudjelovanje građana postalo živa, dišna, transformativna stvarnost.

Zemlje koje se žele pridružiti moraju izraditi nacionalne akcijske planove s pojedinostima o konkretnim mjerama koje predlažu poduzeti u područjima transparentnosti, odgovornosti, mjera protiv korupcije i, kritički, inicijativa za otvorene podatke. Na jučerašnjem seminaru opisao sam potencijal OGP-a kao „revolucionaran” i sada ga spominjem jer se toliko toga o čemu ćete govoriti na ovoj konferenciji podudara s idealima onih koji promiču Partnerstvo za otvorenu vlast.

Prije dva dana sastao sam se s predsjednikom Europske središnje banke Mariom Draghijem kako bih raspravio o planovima njegove organizacije da postane transparentnija i odgovornija kako doseg i utjecaj banke postaju sve veći s obzirom na nove mjere koje su uvedene kako bi se izbjeglo ponavljanje gospodarskog i bankarskog kolapsa posljednjih godina. U prolazu smo razgovarali o najnovijoj knjizi o ekonomiji koja trenutno privlači veliku pozornost francuskog ekonomista Thomasa Pikketyja. Za ovu je publiku zanimljivo napomenuti da su ranija istraživanja g. Pikketyja u području nejednakosti kapitala i dohotka i njezina učinka u biti proizašla iz prikupljanja podataka. Koristio je stotine, ako ne i tisuće arhiviranih poreznih prijava bogatih kako bi donio zaključke koje je učinio.

Danas su me zamolili da se pozabavim "vrućom temom u EU-u sada i u nadolazećim mjesecima". Kao bivši politički urednik ne bih želio ništa bolje nego govoriti o predstojećim izborima za Europski parlament, izboru novog predsjednika Komisije i Kolegija te o drugim visokim položajima koje će trebati popuniti u nadolazećim mjesecima. Međutim, s obzirom na raspoloživo vrijeme, umjesto toga istaknut ću niz tema i predmeta Ombudsmana za koje se nadam da će biti zanimljivi i koji bi mogli poslužiti kao temelj za neke od vaših rasprava kasnije danas.

Ali želim pozdraviti i napore koje ulažete kako biste duboko istražili podatke EU-a i izvijestili o tome što se događa u mnogim ključnim pitanjima za EU. Posebno me iznenadio projekt pod nazivom "Dosjei o migrantima", kojim se nastoji točno utvrditi koliko je ljudi umrlo od 2000. godine pokušavajući doći do EU-a, a to sam već spomenuo u nedavnim javnim razgovorima.

Jedan medij s pravom je opisao procjenu kao "šokantnu", više od 23.000 ljudi je umrlo ili nestalo od početka ovog vrlo mladog stoljeća pokušavajući ući u Europu, a brojke koje ste proizveli nisu bile prikupljene od strane bilo koje odgovorne agencije. Ne smijemo zaboraviti ni tragediju obitelji koje su zaostale.  Sunday Times je nedavno objavio najuzbudljiviju fotografiju majke koja gleda u more s obale sjeverne Afrike, žaleći zbog gubitka djeteta koje je pokušalo doći do boljeg života i nikada više nije viđeno.

 Nedavno sam proveo istragu Frontexa, agencije EU-a koja koordinira suradnju među državama članicama u području sigurnosti granica i nezakonite imigracije. Istraga me navela da preporučim Frontexu da uspostavi mehanizam za rješavanje pritužbi o povredama temeljnih prava koje proizlaze iz njegova rada. Frontex nije bio voljan to učiniti, tvrdeći da su pojedinačni incidenti koji se dogode odgovornost dotične države članice. U kontekstu tragedije u Lampedusi i drugih nedavnih humanitarnih katastrofa na granicama EU-a smatrao sam da je ključno da Frontex izravno rješava pritužbe imigranata, drugih pogođenih osoba i uključenih skupina.

Stoga sam Europskom parlamentu podnio tematsko izvješće u kojem sam zatražio njegovu potporu kako bi Frontex preispitao svoj pristup. Već sam se obratio dvama parlamentarnim odborima i jednom pododboru koji su održali saslušanja o tom pitanju. Sudjelovanje Parlamenta već je pomoglo u razjašnjavanju tih pitanja i optimističan sam da bi Frontex mogao znatno promijeniti svoje stajalište prije nego što novi Parlament ima priliku vratiti se na to pitanje u jesen.

I dopustite mi da kažem da nijedna osoba ili institucija ne može uvijek utjecati na promjene, ali projekti kao što su migrantske datoteke pridonose kolektivnom pritisku i to je njihova velika vrijednost i vrijednost.

Naravno, relativno je rijetko da se Europski ombudsman bavi pitanjima koja se tiču života i smrti. Pa ipak, daljnji primjer koji želim podijeliti s vama odnosi se na pristup podacima kliničkih ispitivanja - drugim riječima, podacima dobivenim kao rezultat ispitivanja usmjerenih na utvrđivanje sigurnosti i učinkovitosti lijekova koji se koriste za liječenje ljudi.

Tijekom posljednjih pet godina moj je ured obradio nekoliko pritužbi građana kojima je odbijen pristup dokumentima koji sadržavaju podatke o kliničkim ispitivanjima. U tim se protivničkim objavama tvrdilo da su podaci poslovno povjerljivi. Nakon uključivanja Europskog ombudsmana predmetno javno tijelo, Europska agencija za lijekove, izjavilo je da će proaktivno objavljivati podatke o kliničkim ispitivanjima. Agencija je obustavila provedbu te politike kada ju je američka farmaceutska tvrtka pokrenula pred sudom zbog svoje odluke da objavi posebno izvješće o kliničkom ispitivanju. Moj je ured intervenirao u potporu stajalištu Agencije da objavi izvješće. Samo da se ovaj slučaj stavi u kontekst, predmetni lijek je prošle godine ostvario prodaju u vrijednosti od 11 milijardi dolara.

Farmaceutska tvrtka sada je odbacila sudski postupak, budući da je Agencija pristala na daljnje redigiranje prije objavljivanja izvješća.  Tada sam odlučio otvoriti istragu o odluci Agencije da napravi ove redigacije. Istraga je pokrenuta prošlog mjeseca i nadamo se da će potvrditi da su redigiranja bila primjerena jer je teško utvrditi problem u kojem je potpuna transparentnost važnija i hitnija nego u zaštiti javnog zdravlja.

Stoga mi je bilo vrlo drago što je Europski parlament, također prošlog mjeseca, glasovao za posebno zakonodavstvo kojim bi se informacije o kliničkim ispitivanjima učinile javnima. Zahvaljujući novim pravilima, pojedinosti o svim kliničkim ispitivanjima u Europi bit će javno dostupne na internetu, što će omogućiti provjeru jesu li lijekovi jednako učinkoviti kao što se tvrdi da jesu i imaju li potencijalno opasne nuspojave. Time će se osigurati bolja zaštita pacijenata i spasiti nebrojeni životi diljem Europe. Međutim, nova će se pravila primjenjivati samo u slučaju novih kliničkih ispitivanja: neće imati retroaktivnu primjenu. To znači da u slučaju lijekova koji su već u širokoj uporabi diljem EU-a neće biti dostupan pristup podacima iz kliničkih ispitivanja koji se na njih odnose, osim ako ih same farmaceutske tvrtke odluče staviti na raspolaganje ili ako to učini regulatorno tijelo u skladu s pravilima o javnom pristupu. Iz rada istraživačkog novinarstva, i tiskanog i televizijskog, znamo da postoji nekoliko primjera lijekova visokog profila čija je sigurnost i/ili djelotvornost i dalje upitna – blago rečeno – ali u kojima cijeli niz podataka o kliničkim ispitivanjima nikad nije bio javno dostupan.

Sudjelovanje Europskog ombudsmana u toj raspravi rezultat je moje uloge u osiguravanju poštovanja prava na slobodu informiranja u institucijama EU-a. Uredbom 1049/2001, kojom se predviđa javni pristup dokumentima, podnositeljima zahtjeva daje se mogućnost podnošenja pritužbe Europskom ombudsmanu ili pokretanja sudskog postupka u slučaju da im institucija EU-a odbije pristup dokumentu. Odigrao sam sličnu ulogu u Irskoj, gdje sam bio povjerenik za informiranje od 2003. do 2013. Tijekom tih deset godina, krajolik se dramatično promijenio i sada živimo u stvarnosti nezamislivoj prije samo deset godina. S kapacitetom informacijske tehnologije koji nam je na raspolaganju i aplikacijama i preuzimanjima koja su slobodno dostupna na internetu, duh je stvarno izvan boce. Pa ipak, uz sve informacije koje postoje, znaju li građani uvijek što njihova javna tijela rade u njihovo ime?

Dopustite mi da vam dam još jedan primjer slučaja, ovoga puta u kojem se Ombudsman nije usprotivio odluci institucije da dokumente čuva kao povjerljive. U prosincu 2011. 28 digitalnih udruga za građanska prava žalilo se Ombudsmanu na odbijanje Europskog parlamenta da objavi dokumente koji se odnose na pregovore o trgovinskom sporazumu protiv krivotvorenja, poznatom mnogima od vas kao ACTA. Parlament je objasnio da ga obvezuje sporazum o povjerljivosti o kojem je pregovarala Komisija. Ombudsmanica je prihvatila to objašnjenje, ali je rekla Parlamentu da osigura da Komisija i Vijeće u budućnosti ne potpišu sporazume o povjerljivosti koji bi mogli ugroziti sposobnost Parlamenta da otvoreno raspravlja o takvim pitanjima.

Predsjednik Parlamenta Martin Schulz poslao mi je svoj odgovor ranije ove godine, obećavajući da će budući trgovinski pregovori, a posebno tekući pregovori s SAD-om o Transatlantskom partnerstvu za trgovinu i ulaganja (TTIP), biti transparentniji i otvoreniji za sudjelovanje dionika. S SAD-om nije potpisan sporazum o povjerljivosti u kontekstu pregovora o TTIP-u, kazao je. Pregovarači su se umjesto toga obvezali na provedbu pravila EU-a o pristupu dokumentima. Nadalje, Komisija je poduzela dosad nezabilježen korak u objavljivanju važnih dokumenata na početku postupka TTIP-a i pozvala dionike da iznesu svoja stajališta. 

Nedavno sam se susreo s glavnim pregovaračem SAD-a koji je odgovoran za regulatornu transparentnost. Naglasio sam joj da je transparentnost samog pregovaračkog procesa ključna za osiguravanje legitimnosti ishoda. Naravno, svjestan sam da postoji legitimna potreba da određeni dokumenti ostanu povjerljivi u kontekstu tako važnih pregovora. No, javnost treba znati o pitanjima koja će u konačnici utjecati na njihov svakodnevni život, a suočeni s padom vjere i padom povjerenja u javne vlasti, građani su sve manje i manje voljni dati onima koji ih predstavljaju taj prostor da pregovaraju u tajnosti u njihovo ime. Vrlo ću pomno pratiti element transparentnosti tih razgovora i nema sumnje da će civilno društvo i novinari poput onih danas biti iznimno oprezni u vezi s tim pitanjem.

Ti slučajevi otvaraju važna pitanja povjerenja i transparentnosti. Tako i moja istraga koja je u tijeku o „rotirajućim vratima”, fenomenu u kojem javni službenici EU-a zauzimaju radna mjesta u privatnom sektoru i obrnuto. Podnositelj pritužbe tvrdi da Komisija ne provodi relevantna pravila na odgovarajući način i da stoga omogućuje da dođe do stvarnih, očitih i potencijalnih sukoba interesa.

Podnositelj pritužbe tvrdi da Komisija ne osigurava da osoblje ispunjava svoje obveze i ne izriče sankcije u slučaju kršenja pravila. Nakon pregleda relevantnih spisa postavio sam Komisiji niz pitanja u vezi s tim pitanjima, među ostalim o tome je li spremna redovito na internetu objavljivati svoju procjenu zahtjeva višeg osoblja za zapošljavanje nakon odlaska iz službe.

Također sam pitao Komisiju bi li bila voljna uvesti neovisniji sustav procjene. Može postojati potreba za osnivanjem neovisnog tijela koje će na pojedinačnoj osnovi odlučivati o tome imaju li dužnosnici EU-a koji se sele u privatni sektor i iz njega pitanja sukoba interesa.

Kada se Komisija bavi ključnim pitanjima, donošenje odluka koje mogu imati znatan utjecaj, na primjer, na profitne marže privatne industrije, potrebno je pažljivo pratiti sindrom „rotirajućih vrata”.

I u vezi s velikim dijelom toga je vrlo aktualni problem zviždanja. Jesu li ti pojedinci savjesno djelovali u javnom interesu ili rušili tkivo odgovorne vlade, kako je to Hilary Clinton rekla nakon što su procurile mase diplomatskih kablova? Zanimljivo je da se javnost, ili barem američka javnost, čini konfliktnom po tom pitanju, pri čemu većina rado ima informacije, ali mnogo manji broj odobrava postupke zviždača.

Komisija je u svojem nedavnom i prvom izvješću EU-a o borbi protiv korupcije istaknula zviždače kao područje u kojem učinkovite politike mogu pomoći u smanjenju mogućnosti za korupciju. Međutim, u izvješću je navedeno da se „(…) zviždači suočavaju s poteškoćama s obzirom na opću nevoljkost prijavljivanja takvih djela unutar vlastite organizacije i strah od odmazde. U tom su pogledu ključni izgradnja kulture integriteta unutar svake organizacije, podizanje svijesti i stvaranje učinkovitih mehanizama zaštite kojima bi se dalo povjerenje potencijalnim zviždačima.(…)”

Nedavni događaji u mojoj zemlji u vezi s, primjerice, policijskim zviždačima pokazali su ispravnost opažanja Komisije i smatram da će, s obzirom na to da se sve više radi na većoj transparentnosti i da se inicijative kao što je Partnerstvo za otvorenu vlast ukorjenjuju u borbi protiv korupcije, zviždanje kao pitanje imati mnogo veću važnost te da se moj ured možda sustavno bavi tim pitanjem.

Vi, naravno, igrate ključnu ulogu u razotkrivanju koruptivnih praksi i ozbiljnih nepravilnosti, a s obzirom na političku osjetljivost nekih vaših radova, život istraživačkog novinara može biti sve izazovniji.

David Miranda, partner bivšeg novinara Guardiana Glenna Greenwalda, zaustavljen je i ispitan devet sati dok je prolazio kroz zračnu luku Heathrow u potezu za koji je Greenwald tvrdio da je „jasno namijenjen slanju poruke zastrašivanja onima od nas koji izvješćujemo o NSA-u i GCHQ-u”.  Kao što je odvjetnik koji zastupa Davida Mirandu nedavno napisao, „otkrića masovnog nadzora zasigurno su neugodna za Ujedinjenu Kraljevinu i druge vlade, a informacije su osjetljive, ali prejudicirati temeljne ustavne slobode i ‚pucati glasnika’ znači počiniti dodatnu nepravdu prema javnosti koja ima pravo ne ostati u mraku”.

 Njemački novinar tvrdio je mojem Uredu da je Komisija pogrešno odbila njegov zahtjev za javni pristup dokumentima povezanima s nadzorom interneta koji provode državne obavještajne agencije Ujedinjene Kraljevine. Podnositelj pritužbe zatražio je pristup dokumentima Komisije o nadzoru, zadržavanju i upotrebi podataka s interneta od strane tijela Ujedinjene Kraljevine te za dokumente koji pokazuju koje je korake i mjere Komisija poduzela kako bi istražila te navode. Istraga u ovom slučaju je u tijeku.

Sve to, naravno, postavlja pitanje: „Što javna tijela imaju pravo znati o nama?” Nakon rasprave o Direktivi EU-a o zadržavanju podataka, koju je Sud nedavno proglasio nevaljanom. Utvrđeno je da se tim propisom, kojim se zahtijevalo zadržavanje elektroničkih komunikacijskih podataka do dvije godine, povređuju Povelja o temeljnim pravima i, konkretno, temeljna prava na poštovanje privatnog života i zaštitu osobnih podataka.

Sud je naveo da se Direktivom, zahtijevajući zadržavanje tih podataka i dopuštajući nacionalnim tijelima pristup tim podacima, na osobito ozbiljan način zadire u ta temeljna prava.

Posebno je zanimljivo napomenuti da se Direktiva o zadržavanju podataka nije proširila na zadržavanje sadržaja komunikacije ili informacija s kojima se savjetovalo – drugim riječima, vrsta informacija kojoj sada razumijemo neka javna tijela, unutar i izvan Unije, mogla je pristupiti bez našeg znanja.

Potaknuo bih i druge novinare da se koriste mojim uredom ako im se odbije pristup dokumentima. U okviru istrage moj ured može pregledati sve dokumente u posjedu bilo koje institucije ili agencije EU-a, bez obzira na to koliko su povjerljivi. U okviru istrage mogu pozvati bilo kojeg dužnosnika EU-a da svjedoči kako bi utvrdio činjenice u predmetu.

Što se tiče pravnog okvira transparentnosti na razini Unije, smatram da problem nije područje primjene prava na pristup koje postoji u teoriji, koje je prilično široko, nego pravni lijekovi - odnosno nedostatak pravnih lijekova - za ostvarivanje prava. U usporedbi s pravnim lijekovima u mnogim državama članicama, oni na razini EU-a manje su nego primjereni.

Kao Europski ombudsman mogu samo preporučiti objavu dokumenta. Ako institucija to odbije, mogu to pitanje uputiti Europskom parlamentu. Kad sam bio irski povjerenik za informacije, mogao sam izravno otkriti i javno tijelo moralo je objaviti zapisnik ili me odvesti na sud, što je učinjeno u relativno malom broju slučajeva.

 Na razini EU-a podnositelj zahtjeva mora se obratiti sudu kako bi dobio pravno obvezujuću odluku. Čak i tada, sve što sud može učiniti jest poništiti odluku o odbijanju pristupa i vratiti predmet instituciji kako bi donijela novu odluku. Ne može, prema mojem mišljenju, znatiželjno naložiti da se dokument objavi.

Budući da ni sud ni pučki pravobranitelj ne mogu obvezati instituciju na otkrivanje dokumenta, kratak teoretski rok za odgovor na zahtjev za pristup nije toliko rok kao mrtvo slovo. Ako institucija ne želi objaviti dokument, u praksi može godinama ometati teoretsko pravo na javni pristup.

Stoga, nažalost, zakonodavstvo EU-a kojim bi se trebalo provesti temeljno pravo javnog pristupa ne odgovara njegovoj retorici. Parlament već šest godina zagovara izmjene područja primjene i sadržaja tog prava. Nije bilo promjena jer druge institucije posebno ne žele da te promjene stupe na snagu.

Mislim da je sada došlo vrijeme da se rasprava preusmjeri na poboljšanje pravnih lijekova kako bi građani u praksi mogli uživati pravo na javni pristup koje već imaju u teoriji.

Nadam se da će novi Europski parlament koji izaberemo za nekoliko tjedana biti spreman prihvatiti taj izazov sa zakonodavnog stajališta. S druge strane, nastavit ću raspravljati, zagovarati i istraživati mogućnosti za bolji okvir za transparentnost na razini EU-a.

Dame i gospodo, dopustite mi da zaključim citatom Martina Luthera Kinga koji je rekao: "Tama ne može istjerati tamu; Samo svjetlo to može učiniti." Nadam se da ćete nastaviti osvjetljavati pitanja koja su ključna za građane i da ćete ih odgovorno prijaviti javnosti koja, doista, „ima pravo da se ne drži u mraku”.