Hvala Berndu na uvodu, i dobro poslijepodne svima.

Nadao sam se da ću tijekom njemačkog predsjedanja posjetiti Berlin kako bih raspravljao o tim pitanjima s vladom i s organizacijama kao što je vaša, ali sretan sam što se ovaj događaj sada može održati, danas u tom digitalnom formatu.

Kao prvo, važno je navesti da institucije EU-a općenito već imaju vrlo visok stupanj transparentnosti, posebno u usporedbi s nekim državama članicama. Međutim, EU je i apstraktniji, složeniji i udaljeniji sustav od sustava nacionalnih ili regionalnih vlada te je stoga još važnije da se primjenjuju visoke razine transparentnosti i pristupačnosti.

Kao Europski ombudsman moj je ured neovisno nadzorno tijelo, zahtjevni glas administracije EU-a, kojim se institucije potiču da dokažu da se zapravo žele povezati s građanima, kao što to često tvrde.

Od građana, organizacija civilnog društva i poduzeća godišnje primam oko 2000 pritužbi, a institucije smatram odgovornima za nepravilnosti u postupanju.

Aktualna pandemija ujedinjuje nas na mnogo načina, ali posebno u našoj zajedničkoj tjeskobi samo da bismo znali što se događa. Ključno je znati zašto i kako gradonačelnici, nacionalne vlade i međunarodne organizacije donose odluke. Većina ljudi osjeća se nemoćno u ovoj pandemiji i očajnički želi biti u stanju vjerovati onima koji imaju moć.

A to nije apstrakcija. To ide u središte zaštite svih naših života jer ako želite da javnost učini ono što tražite ili ih prisilite da učine, trebate njihovo povjerenje. A povjerenje se zarađuje samo kada su ljudi uključeni u razgovor o opcijama politike. Otvorenost stoga, u ovom trenutku i u ovim pandemijskim okolnostima, ne postaje fetiš civilnog društva, već doslovno pitanje života i smrti.

U normalnim vremenima nedostatak otvorenosti ima i stvarne posljedice, ne uvijek tako dramatične kao pitanja povezana s bolešću COVID-19, ali jednako je važno povući poveznice između nedostupnosti i štete nanesene ključnom nacionalnom ili sindikalnom pitanju.

Na razini EU-a tu je otvorenost posebno teško dobiti od Vijeća ministara, u kojem nacionalne vlade donose zakone EU-a.

Godine 2018. objavio sam tematsko izvješće Europskom parlamentu o nedostatku odgovornosti Vijeća, posebno o nedostatku transparentnosti zakonodavnog postupka. Parlament je velikom većinom podržao moje izvješće, kao i mnogi nacionalni parlamenti, no neke velike države članice izrazile su otpor mojim preporukama.

U Vijeću vidim dva glavna pitanja.

Kao prvo, čini se da je početno stajalište Vijeća za većinu dokumenata da su ti dokumenti tajni, osim ako za to ne postoji poseban razlog. Međutim, Ugovori EU-a, Uredba o pristupu dokumentima, sudska praksa i zdrav razum upućuju na to da bi polazna točka trebala biti obrnuto. Svaki zakonodavni dokument trebao bi biti automatski javan, osim ako za to postoje posebni razlozi.

Kao drugo, teško je dobiti informacije o stajalištima pojedinačnih država članica. Sud je presudio da stajališta država članica moraju biti javna ako se zabilježe. Stoga je praksa u mnogim slučajevima bila da Vijeće ne bilježi stajališta država članica. Postoji ključna razlika između pristupa informacijama i pristupa dokumentima. Ako dokumenti ne postoje, ne postoje ni informacije.

Međutim, to pitanje nije ograničeno na odobravanje uredbi i direktiva EU-a. Prije dvije godine primila sam pritužbu francuske organizacije civilnog društva u vezi sa stajalištima nacionalnih tijela u tehničkom odboru Komisije. Ovaj se odbor bavi procjenom rizika od utjecaja pesticida na pčelinju populaciju, što je ključan javni interes.

Komisija je tvrdila da se dokumenti u kojima se iznose stajališta nacionalnih tijela ne mogu objaviti jer bi se time ugrozio postupak donošenja odluka koji je u tijeku, iako je taj postupak bio u tijeku gotovo sedam godina.

Izjavili smo da je jače pravo javnosti da zna, a time i da pozove svoja nacionalna tijela na odgovornost ako je to potrebno. Bilanca je još više ponderirana u pogledu ispuštanja jer se to pitanje odnosilo na informacije o okolišu koje su zaštićene Aarhuškom uredbom. Komisija i danas odbija odobriti javni pristup tim dokumentima, ali se obvezala da će preispitati relevantni postupak. Francuska nevladina organizacija u međuvremenu se obratila Sudu u vezi s tim pitanjem i to će biti vrlo važna presuda.

Javnost ima pravo znati kako njihove vlade doprinose oblikovanju zakonodavstva EU-a jednako kao što imaju pravo znati kako i zašto njihove vlade oblikuju domaće zakonodavstvo.

Kultura „okrivljenog Bruxellesa” nastavit će se bez ostvarivanja tog prava, pri čemu će nacionalni ministri prikrivati svoju ulogu u donošenju zakona koji izravno utječu na njihove građane. Da, donošenje odluka između 27 država članica složeno je i zahtjevno, ali ako EU želi da njegova ponekad nedostižna legitimnost postane stvarnija u očima svojih građana, mora se suočiti s tim izazovima.

Ali napredak se, čak i ako je spor, ostvaruje. Ovog ljeta rado sam dočekao neke male korake u pravom smjeru:

Vijeće je u srpnju tijekom njemačkog predsjedanja najavilo poboljšanja svojih pravila, uključujući proaktivne mjere za objavu:

•  izvješća o napretku upućena Coreperu, gdje se sastaju veleposlanici i veleposlanice pri EU-u, o pregovorima o nacrtima zakona;
•  početni mandat Vijeća čak i na razini Corepera;
•  dokument s četiri stupca za trijaloge, koji sadržava početna stajališta institucija, ali bez četvrtog stupca u kojem se navode izmjene tijekom pregovora;

Želim zahvaliti njemačkom predsjedništvu na ovom napretku, bez sumnje u lice nekog otpora.

Isto tako, u srpnju, nakon što je Vijeće odbilo moje preporuke u predmetu koji se odnosi na godišnje pregovore o ribolovnim kvotama, Komisija je najavila da će početi proaktivno objavljivati neke dokumente Komisije povezane s postupkom donošenja odluka u okviru kojeg države članice dogovaraju i raspodjeljuju ribolovne kvote za svaku godinu, što je još jedno iznimno važno pitanje.

Mnogo toga možemo učiniti kako bismo ostvarili napredak u Bruxellesu, ali nacionalni doprinos od ključne je važnosti. Prije nekoliko godina posjetio sam Berlin i susreo se s nekoliko zastupnika Bundestaga. Naglasio sam im da je najbolji način da saznaju što nacionalni ministri govore i glasuju u Bruxellesu da ih njihovi nacionalni parlamenti pozovu na odgovornost. U najmanju ruku, javnost bi trebala shvatiti da „Bruxelles” nije apstraktna zajednica „bezličnih birokrata” Bruxellesa, već su to i Pariz, Berlin i Bratislava te Atena i ministri svih drugih država članica koji sudjeluju u donošenju odluka za koje ponekad nacionalni ministri pokušavaju okriviti Bruxelles.

Drugi način za povećanje odgovornosti zakonodavnog postupka jest uvođenje zaštitnih mjera protiv neprimjerenog utjecaja. Pozdravljam njemačko predsjedništvo zbog neprihvaćanja bilo kakvog korporativnog sponzorstva i zadovoljstvo mi je čuti da Tajništvo Vijeća razmatra izradu smjernica o tom pitanju nakon istrage koju je proveo moj ured na temelju pritužbe njemačke nevladine organizacije.

EU je radio i na odgovornosti putem registra transparentnosti za lobiste, koji se trenutačno preispituje. Obrazloženje registra jasno je napisano na njegovoj web stranici, u lijepom primjeru jasnog pisanja prilagođenog građanima. U njemu se navodi sljedeće:

Građani mogu i doista bi trebali očekivati da postupak donošenja odluka u EU-u bude što transparentniji i otvoreniji. Što je postupak otvoreniji, to je lakše osigurati uravnoteženu zastupljenost i izbjeći nepotreban pritisak i [...] povlašteni pristup [...]. Transparentnost je također ključan dio poticanja europskih građana na sudjelovanje [...] u demokratskom životu EU-a.”

Rad lobista legitiman je i važan dio demokratskog procesa. Međutim, javni interes ostvaruje se samo ako se njihov rad i njegov učinak mogu ocijeniti.

Postojeći registar transparentnosti EU-a već je dobar početak, ali u reviziji bi se mogle uzeti u obzir točke koje moj ured dosljedno iznosi. Svaka dogovorena revizija registra trebala bi:

•  sadržavati potpunu transparentnost financiranja za sve interesne skupine;
•  poboljšana točnost podataka, poboljšano praćenje i bolje sankcioniranje;
•  uključuju odvjetnička društva koja lobiraju;
•  uputiti na pravo na podnošenje pritužbe Europskom ombudsmanu.

Definicija lobiranja također bi trebala biti dovoljno široka i ohrabrena sam da ovaj tjedan čujem da pregovori idu u smjeru široke definicije. To je dodatno važno tijekom pandemije jer se lobiranje mora odvijati na neizravniji način.

Lobiranje se također događa kroz nacionalne prijestolnice. Sada kada Berlin raspravlja o vlastitom mogućem registru lobista, njemački čelnici možda će se poželjeti nadahnuti EU-om u tom području.

Komisija je nedavno objavila izvješće o strateškim predviđanjima, u kojem se pruža dugoročnija perspektiva oblikovanja politika EU-a i dodaje otpornost kao potrebna sastavnica. U njemu se navodi:

„Otpornost je sposobnost ne samo izdržati izazove i nositi se s njima, već i proći kroz tranzicije na održiv, pravedan i demokratski način.”

Kako bi EU postao otporniji, administracija EU-a mora postati otpornija u pogledu transparentnosti, etike i demokratske odgovornosti. Moj je posao, uz vašu pomoć, pomoći upravi EU-a da postane otpornija.

Naposljetku, želim odati počast Europskom pokretu i Transparency Internationalu, kako u Berlinu tako i u Bruxellesu. Dobro smo surađivali, a vi ste uvijek bili snažni i utjecajni pobornici većeg demokratskog sudjelovanja u EU-u, želim vam dobro u svojem budućem radu i veliku otpornost dok se suočavate s njegovim izazovima.

Hvala ti na pažnji.

Veselim se našoj raspravi