Gospodine predsjedniče, uvaženi gosti, dame i gospodo.

Zahvalit ću Transparency Internationalu u Irskoj i Johnu Devittu što su me pozvali da vam se obratim jutros. Moram čestitati Irskoj na njezinu radu u tom području i na njezinoj odluci da sazove taj važan događaj. Trebao bih napomenuti i da je ured EU-a organizacije Transparency International u Bruxellesu posebno aktivan u vezi s tom temom u Bruxellesu te je, među ostalim, potaknuo moj ured da učini više kako bi zaštitio zviždače u administraciji EU-a.

No, prije nego što govorim o zviždačima, želim s vama podijeliti neka razmišljanja iz posjeta koji sam ranije ovog tjedna obavio u Danskoj, gdje sam se susreo s danskim pučkim pravobraniteljem, nekim političkim i drugim višim dužnosnicima uprave, kao i studentima, nevladinim organizacijama i akademicima.

Za razliku od te zemlje, ili za razliku od mnogih institucija EU-a, Danska je relativno blaga kada je riječ o regulaciji onoga što smatramo etičkim pitanjima.  Nemaju registar lobiranja kao mi, nemaju pravila o „rotirajućim vratima” ni pravila o zaštiti zviždača. Iako su njihove opće administrativne prakse u velikoj mjeri kodificirane, to se ne odnosi na neka područja o kojima danas govorimo, područja u kojima smo u Irskoj u posljednjem desetljeću počeli snažno regulirati.

Prvi nagovještaj kulturnih razlika došao je kada sam danskim novinarima opisao slučajeve s kojima sam se bavio u kojima su se viši državni službenici EU-a povremeno selili u privatni sektor u područja vrlo bliska onima koja su regulirana kao državni službenici.  Govorio sam i o slučaju bivšeg predsjednika Komisije Barrosa i njegovoj prošlogodišnjoj odluci da preuzme viši položaj u banci Goldman Sachs. „A što”, odgovorio je novinar , „je u krivu s bilo kojim od toga”.

I dok je, naravno, u određenoj mjeri igrao vražjeg odvjetnika, mantra „što nije u redu s tim” uhodila me tijekom ostatka mojeg posjeta Danskoj.

Kasnije, tijekom posjeta pučkom pravobranitelju i nekoliko viših državnih službenika koji rade na dobroj upravnoj praksi u danskoj javnoj službi, napomenuo sam da ne postoje propisi u područjima koja sam ranije spomenuo.  Ukratko, rečeno mi je da se to nije dogodilo jer postoji visok stupanj povjerenja u dansko društvo, visok stupanj očekivanja da će ljudi obavljati svoj posao u javnom interesu i uvjerenje da bi se vještine i talenti ljudi trebali upotrebljavati gdje god su najpotrebniji u bilo kojem trenutku i ako to znači da će se odvijati između javnog i privatnog sektora, tada nema problema sve dok se ne vidi nikakva šteta.

Trebao bih reći da član organizacije Transparency International, koji je također bio na sastanku, nije bio toliko zvjezdani pogled na viziju danskog društva koja mi je bila pred očima, ali ipak, kad sam kasnije tog dana govorio studentskoj skupini o opisu razine povjerenja u danskom društvu, primijetio sam dosta mladih glava koje su se složile.

Ne znam dovoljno o unutarnjem djelovanju danske uprave kako bi se to ocijenilo, ali ostaje činjenica da, u najmanju ruku, nije bilo hitnog osjećaja za provedbu etičkih reformi koje smo mi i drugi proveli u posljednje vrijeme.

Kada sam, na putu kući, malo više proučio danski fenomen kroz neko čitanje, naučio sam da je povjerenje nešto što je društvena norma u danskim i drugim nordijskim kulturama, da je to nešto što je inkulturirano od djetinjstva kroz obiteljske i školske sustave i nešto što je teško pomaknuti čak i kada danski narod i drugi iz tih kultura migriraju u vrlo različite.  To je, kao i njihov DNK, nešto ugrađeno. Povjerenje, napisano je dansko zlato.

I zato mislim da kad god uzmemo u obzir pitanja poput zviždanja, sukoba interesa ili transparentnosti ,, moramo razmisliti o dubljim silama koje su nas gurnule u vrijeme ili kulturu u kojoj osjećamo da je najbolji način da se ljudi ponašaju kroz usvajanje pravila, kroz strožu kontrolu.  I dok su takve kontrole općenito dobrodošle, jer se vrlo često pojavljuju kao odgovor na skandal, možda bismo se također trebali osjećati nelagodno da još nismo postali vrsta ljudi kojima se kulturno može vjerovati da će učiniti pravu stvar.  Naravno, naglašava i sveobuhvatnu važnost kulture kad je riječ o procjeni vjerodostojnosti javne institucije te činjenicu da su kultura, dobra ili loša, uvijek ljudi na vrhu.

Jutros ću govoriti o radu koji je moj ured obavio i nastavlja raditi na zaštiti zviždača koji prijavljuju ozbiljne nepravilnosti u institucijama, tijelima, uredima i agencijama EU-a. Ali započnimo s nekoliko misli o zviždačima općenito.

IIt može pomoći započeti s nečim vrlo jednostavnim:

„Sve što trebate znati o zviždačima naučili ste u vrtiću.” 

To je prema profesoru vlade na Sveučilištu Maryland, C Fredu Alfordu, autoru zviždača: Slomljeni životi i organizacijska moć i ono što on pokušava prijeći, mislim, je da su općenito zviždači vođeni jednostavnim, čak i urođenim, osjećajem za dobro i loše. Osobe s malom djecom često će ih čuti kako govore o nečemu što je „pošteno” ili nije „pošteno”.  Ponekad možda ne mogu u potpunosti objasniti zašto, jednostavno osjećaju da nešto u njihovom svemiru nije u redu.

Nedavni događaji visokog profila diljem svijeta stvorili su značajan javni interes za ovo pitanje, ali dok riječ stvara duboke političke intrige, svakodnevna stvarnost često je daleko od drame Juliana Assangea i Wikileaksa ili Edwarda Snowdena ili Chelsea Manninga i mnogo je svjetovnija.

Skloni smo samo čuti priče zviždača kojima prijete zatvorske kazne i velike novčane kazne, čije karijere leže u ruševinama, čiji su životi uništeni, obitelji uništene.

Ipak, nije svaki čin zviždanja oštar za zviždača i napominjem da danas poslijepodne imate sjednicu pod nazivom „Upravljanje”, tijekom koje će sudionici čuti ono što bih se nadao da su „priče o uspjehu” iz javnog, privatnog i neprofitnog sektora.

Naravno, postoje rizici koje je potrebno riješiti na odgovarajući način, ali to je složeno pitanje i ključno je prepoznati njegovu složenost. Biti zviždač na jednoj razini znači baciti se izvan svog plemena, bilo da je riječ o vašem osobnom, društvenom ili radnom plemenu.  Samim činom riskira se izlučivanje i još gore.

Kolege zviždača, čak i oni koji nisu izravno pogođeni njegovim postupcima, često se prijavljuju kako bi uključili zviždača, moleći pitanje postavljeno u izvrsnom članku iz 2014. u Guardianu Andrewa Smitha: „Zašto apstraktno idealiziramo zviždače, ali ih tako lako uključujemo u tijelo?” 

Može li to biti nesigurnost uzrokovana razbijanjem neizgovorene zajednice omerta? Smatra li se prijetnja instituciji i prijetnjom neuključenim pojedincima? U određenim okolnostima na ljude utječe ishod optužbi o zviždačima čak i ako sami nisu učinili ništa loše.

Iskustvo upućuje na to da je ono što često motivira pojedinca da se javi jednostavna odanost instituciji koja je povezana s dubokom frustracijom da odgovorni ne rješavaju njihove probleme na odgovarajući način. Stoga su prisiljeni potražiti vanjsku pomoć.

Stoga je izazov spriječiti potrebu za protjerivanjem zviždača razvojem struktura ne samo kako bi se zaštitile osobe koje govore o ozbiljnim nepravilnostima, već i kako bi se osiguralo da se sadržaj njihove pritužbe u potpunosti istraži i da ih se obavještava o mjerama koje će se poduzeti kako bi se ispravila situacija. To je izazov jer prisiljava institucije da ostave po strani institucionalne interese i poduzmu neke hrabre poteze, što može imati značajne posljedice za pojedince i samu instituciju.

Jedna od mojih prvih strateških istraga ili istraga na vlastitu inicijativu, nakon preuzimanja dužnosti, 2014. obuhvatila je zviždače.

kontekst je djelomično bio prvo izvješće EU-a o borbi protiv korupcije u kojem je navedeno da se „zviždači […] suočavaju s poteškoćama s obzirom na opću nesklonost prijavljivanju takvih djela unutar vlastite organizacije i strah od odmazde. U tom su pogledu ključni izgradnja kulture integriteta unutar svake organizacije, podizanje svijesti i stvaranje učinkovitih mehanizama zaštite kojima bi se dalo povjerenje potencijalnim zviždačima […].”

Kontekst su oblikovale i nove odredbe Pravilnika o osoblju EU-a kojima su obuhvaćeni svi javni službenici EU-a, a koji je stupio na snagu u siječnju 2014. Te nove odredbe obuhvaćale su i. potrebu za pružanjem informacija službenicima o postupanju s pitanjima o kojima su izvijestili; ii. zaštitu legitimnih interesa tih dužnosnika i njihove privatnosti; iii. postupak za rješavanje pritužbi službenika u vezi s načinom na koji se s njima postupalo.

Pritužbe

Važnost tih posebnih odredbi potvrđuje moje iskustvo u postupanju s pritužbama zviždača. Većina slučajeva kojima sam se bavio potječe od pojedinaca koji tvrde da ih se nije dovoljno ozbiljno shvatilo, da njihova uprava nije na odgovarajući način pratila njihove prijave, da nisu bili obaviješteni o daljnjim mjerama (drugim riječima, nemaju povratnu informaciju o tome jesu li uopće bili u pravu ili ne) i da su se suočili s osvetom.

Dat ću vam dva primjera.

U prvom predmetu podnositelj pritužbe, inženjer, izrazio je zabrinutost u pogledu sigurnosti i sukoba interesa s Europskim tijelom za sigurnost zračnog prometa (EASA) u pogledu određenog tipa zrakoplova u čije je projektiranje bio uključen. EASA je certificirala zrakoplov, ali je odgovorila samo na dio zabrinutosti podnositelja pritužbe.

Tijekom naše istrage EASA je podnositelju pritužbe dostavila odgovarajuće odgovore na neke od njegovih prethodno neodgovorenih argumenata. Međutim, moj je ured kritizirao EASA-u jer nije na odgovarajući način odgovorila na zabrinutost podnositelja pritužbe u pogledu postojanja sukoba interesa u postupku certificiranja. Moj je ured također napomenuo da interna pravila EASA-e za postupanje s informacijama o zviždačima omogućuju samo pružanje generičkih povratnih informacija zviždačima, što nije dovoljno. Potaknuli smo EASA-u da izmijeni ta pravila ili da ih tumači na način kojim se osigurava da zviždači dobiju smislene povratne informacije o ishodu istraga EASA-e na temelju njihovih zabrinutosti.

Drugi slučaj uključivao je i EASA-u, ali je bio usmjeren na djelovanje Europskog ureda za borbu protiv prijevara (OLAF) nakon što je zaprimio izvješće o zviždačima kojim se EASA povezuje s navodnom manipulacijom izvješćem o inspekciji zaštite zračnog prometa. Nakon preliminarne procjene bio sam zabrinut zbog odluke OLAF-a da odbaci predmet i vrati predmet EASA-i unatoč činjenici da je zviždač svjesno odlučio podnijeti svoje izvješće OLAF-u, a ne tijelu za sigurnost zračnog prometa. Zauzeo sam preliminarno stajalište da bi takva odluka mogla negativno utjecati na učinkovitost odredbi o zviždačima općenito i odlučio sam se zapitati o tom pitanju.

Nakon pregleda OLAF-ovih spisa primijetio sam da je OLAF na odgovarajući način razmotrio treba li pokrenuti istragu. Pokazalo se i da OLAF zapravo nije zaključio predmet, nego je od tijela za sigurnost zračnog prometa zatražio da ispita to pitanje i izvijesti o rezultatima svoje istrage. Osim toga, OLAF je zadržao pravo na pokretanje službene istrage u kasnijoj fazi. U tom sam kontekstu utvrdio da je OLAF na odgovarajući način obradio izvješće podnositelja pritužbe o zviždačima. Napomenuo sam da je OLAF trebao detaljnije obavijestiti podnositelja pritužbe da njegovo upućivanje predmeta EASA-i ne znači da OLAF neće poduzimati daljnje mjere u vezi s tim pitanjem te je to istaknuo OLAF-u.

Unutarnja pravila

S obzirom na iskustvo Ombudsmana u rješavanju pritužbi, smatrao sam da je posebno važno da moj Ured preuzme vodeću ulogu u provedbi novih odredbi Pravilnika o osoblju EU-a.

Pri izradi internih pravila moj se ured vodio sljedećim:

Učinkovita politika o zviždačima trebala bi odvratiti i otkriti prijestupe prije nego što bude prekasno.

· Trebala bi pokazati da više rukovodstvo želi rano čuti za zabrinutost i da će odgovoriti na odgovarajući način.

· Trebala bi upozoriti osoblje na odgovarajući način da izrazi zabrinutost.

Trebao bi uvjeriti osoblje da će biti zaštićeni ako iznesu zabrinutost.

· Trebala bi navesti da postoje sigurni vanjski putovi za izazivanje zabrinutosti (u slučaju institucija EU-a koje su prije svega Europski ured za borbu protiv prijevara, OLAF).

I to bi trebalo smanjiti rizik od šireg javnog objavljivanja.

Blisko sam surađivao s osobljem u izradi pravila. Naš Odbor osoblja savjetovao se sa svim osobljem kako bi im pomogao da se osjećaju odgovornima za pravila, kako bi ih osoblje razumjelo i osjećalo se sigurnima u zaštitu koju pružaju. Tražili smo savjet našeg internog službenika za zaštitu podataka i Europskog nadzornika za zaštitu podataka. Zatim sam objavio nacrt pravila za javnu primjedbu. Nakon što su javne primjedbe preispitane, održan je sastanak osoblja i ponovno je obaviješten odbor osoblja. U okviru naših nastojanja da informiramo i uključimo osoblje, pozvali smo Nicole Marie Meyer iz organizacije Transparency International France na sastanak osoblja kako bismo podijelili njezino iskustvo kao zviždača u francuskoj javnoj upravi i objasnili rad koji radi na poboljšanju zaštite zviždača u Francuskoj.

Konačna verzija pravila donesena je u veljači 2015. i dostupna je na našim internetskim stranicama.

Svrha je naših pravila omogućiti zviždačima da ispune svoju dužnost da izraze svoje mišljenje ako saznaju za tešku povredu dužnosti ili prijestupe u Uredu ombudsmana, čime se služi javnom interesu, poticanjem integriteta, transparentnosti, odgovornosti i, u konačnici, legitimnosti u Uredu ombudsmana i Ureda ombudsmana.

Pravila odražavaju ideju da je integritet ključno načelo europske javne službe. Javnost očekuje da će se članovi osoblja institucija, tijela, ureda i agencija EU-a ponašati s najvišim stupnjem integriteta. Stoga nije samo poželjno, već je ključno da osoblje u Uredu Europskog ombudsmana prijavi svaku razumnu sumnju na tešku povredu dužnosti ili prijestupe.

U pravilima se definiraju najvažniji pojmovi kao što su zviždač i teška povreda dužnosti. U njima je detaljno utvrđen postupak koji zviždači trebaju slijediti. U njima se opisuju prava zviždača, odnosno smjernice i potpora, jamstva u pogledu informacija, zaštita, povjerljivost, mobilnost, ocjenjivanje i promaknuće te pravni lijekovi. Spomenuli su kazne za pojedince koji se osvećuju zviždačima. Naposljetku, pravila Ombudsmana sadržavaju članke o zlouporabi postupka zviždanja, pravima umiješanih osoba, osposobljavanju i prijavljivanju, zaštiti podataka i vanjskim zviždačima.

Strateška istraga

Nakon što sam pokrenuo postupak za dovršetak naših pravila, proveo sam istragu na vlastitu inicijativu kako bih utvrdio je li devet institucija EU-a, uključujući Parlament, Komisiju, Vijeće i Službu za vanjsko djelovanje, poduzelo slične mjere.

napomenuo sam da su samo Europska komisija i Europski revizorski sud donijeli potrebna pravila; kada sam zatvorio istragu u veljači 2015., ostale su institucije još uvijek bile u postupku pripreme pravila. U međuvremenu je ostalih sedam institucija EU-a uvelo ili ažuriralo relevantna pravila.

S obzirom na to da su pravila i politike o zviždačima sada na snazi, sada razmišljamo o sljedećim koracima. Na primjer, jedna od mogućnosti mogla bi biti saznati više o iskustvu institucija EU-a u provedbi pravila o zaštiti vlastitog osoblja u takvim okolnostima.

Prije nego što zaključim, moram spomenuti i da Europski parlament trenutačno raspravlja i sastavlja izvješće o tome kako zaštititi zviždače pri otkrivanju povjerljivih informacija poduzeća i javnih tijela u Europi. Kao što znamo, zaštita zviždača još nije zajamčena u mnogim državama članicama EU-a, tako da je rezultat rascjepkane zaštite, što im otežava otkrivanje njihovih prava i načina na koji mogu razotkriti zviždače, te stvara pravnu nesigurnost u prekograničnim scenarijima koji postaju sve češći. U nacrtu izvješća Europska komisija poziva se da predstavi zakonodavni prijedlog za učinkovitu zaštitu zviždača u EU-u. Također poziva države članice da uspostave neovisno tijelo odgovorno za prikupljanje prijava, provjeru njihove vjerodostojnosti i usmjeravanje zviždača, posebno u nedostatku pozitivnog odgovora njihove organizacije.

Europska komisija sluša te zabrinutosti parlamenta i civilnog društva te je početkom ove godine pokrenula javno savjetovanje o koristima i nedostacima zaštite zviždača; utvrditi elemente koji su važni za učinkovitu zaštitu zviždača; saznati više o problemima koji nastaju na nacionalnoj razini i razini EU-a zbog nedostataka i slabosti postojeće zaštite zviždača te o potrebi za minimalnim standardima zaštite. Uskoro bi trebali objaviti rezultate tog javnog savjetovanja.

Naposljetku, Komisija je u ožujku ove godine pokrenula i novi alat kojim bi se Europljanima olakšalo upozoravanje Komisije o tajnim kartelima i drugim kršenjima protumonopolskih pravila. Ljudi mogu odlučiti navesti svoja imena ili upotrijebiti alat za zviždače kojim se jamči njihova anonimnost. Komisija svoju odluku objašnjava upućivanjem na očitu vrijednost povlaštenih informacija pri njihovu upozoravanju na protutržišne prakse.

Zaključno, rekao bih da se povjerenje građana u javni sektor ne može postići u okruženju u kojem se oni s informacijama o prijevari ili korupciji boje govoriti. Navodeći točno što se može očekivati od osoblja u svakoj fazi postupka i osposobljavanjem rukovoditelja o tome kako pravilno postupati s prijavljenim informacijama, svakoj osobi u lancu pruža se sigurnost i zaštita.

Zviždači imaju ključnu ulogu u pomaganju bilo kojoj vrsti organizacije da odvrati od kršenja načela integriteta i otkrije moguća kršenja.  Oni djeluju kao kanarinci u rudniku, signalizirajući opasnost kako bi se drugi mogli zaštititi.  Naravno, ako je otrov u rudniku stvarno loš, kanarinci se često susreću s tužnim krajem. Dakle, pravi posao je spriječiti nakupljanje otrova u organizaciji na prvom mjestu.

Dopustite mi da još jednom čestitam TI Irskoj na ovoj važnoj inicijativi i vjerujem da ćete imati obogaćujući dan rasprave.

Hvala ti.