Uvod

U svakodnevnom radu pučkih pravobranitelja često se suočavamo s pitanjima kao što su „trebalo se učiniti više kako bi se pomoglo podnositelju pritužbe?” ili „treba li podnositelj pritužbe primiti naknadu?”

Naši odgovori na takva praktična pitanja ovise, barem djelomično, o idejama o odnosu između zakonitosti i dobre uprave. Čak i sama pitanja odražavaju takve ideje: na primjer, neki prisutni kolege ne bi postavili pitanje o naknadi; Barem ne kako sam namjestio.

S druge strane, ideje o odnosu između zakonitosti i dobre uprave obično odražavaju različite povijesne kontekste u kojima se razvila institucija ombudsmana.

Započeo sam s povijesnim pristupom. Osvrnuvši se na to odakle smo došli pomaže nam razumjeti bolje varijacije u praksi pučkog pravobranitelja koje bi se inače mogle činiti zbunjujućima.

Nakon povijesne analize razlikovat ću uska i široka stajališta o zakonitosti.

Onda ću se okrenuti dobroj upravi i njezinom odnosu prema zakonitosti. Identificirat ću dva modela, koji se na prvi pogled čine vrlo različitima. Međutim, široko gledište o zakonitosti teži njihovoj konvergenciji, barem u pogledu njihovih praktičnih implikacija.

Naposljetku, objasnit ću zašto smatram da bi, čak i ako se uzme u obzir široko stajalište o zakonitosti, mogao postojati i „život izvan zakonitosti”.

1 Povijesni pristup

Kao što danas postoji u Europi, institucija pučkog pravobranitelja rezultat je triju vrsta povijesnog i društvenog razvoja. Bez prevelikog rizika od izobličenja, možemo misliti da su pučki pravobranitelji uspostavljeni u tri vala, a drugi se val nastavlja uz treći, možda čak i spajajući se s trećim.

Švedska je 1809. osnovala prvog pučkog pravobranitelja na svijetu kao dio ustavnog rješenja kojim je okončano razdoblje apsolutne monarhije. Nova institucija trebala je biti neovisna o vladi, nadzirati primjenu zakona od strane sudaca i drugih javnih službenika te kazneno goniti u slučajevima nezakonitog ponašanja (1).

Do sredine 20. stoljeća samo je jedna zemlja, Finska, osnovala pučkog pravobranitelja. Finski pučki pravobranitelj temeljio se na švedskom modelu i imao je ovlasti nadzirati sudove i kazneno goniti dužnosnike.

Karakteristike dviju institucija stvorenih tijekom ovog dugog prvog vala stvorile su trajnu i bitnu vezu između pučkog pravobranitelja i vladavine prava, što je temeljno ustavno načelo kojim se uređuje odnos između pojedinca i države.

U drugim dijelovima Europe tijekom tog razdoblja vladavina prava poistovjećivala se prvenstveno, pa čak i isključivo, sa sudovima.

Drugi val razvoja pučkog pravobranitelja započeo je kada je Danska sredinom 1950-ih osnovala treći ured pučkog pravobranitelja na svijetu. Tijekom tog vala uspostavljeni su pučki pravobranitelji kako bi se riješili problemi koji proizlaze iz širenja javne uprave tijekom dvadesetog stoljeća, posebno nakon Drugog svjetskog rata, kada su socijalna skrb i regulatorne funkcije države eksponencijalno rasle.

Čak i u zemljama u kojima su demokracija i vladavina prava bili duboko ukorijenjeni, opseg i složenost novih administrativnih aktivnosti predstavljali su teške izazove.

Naš kolega Hans Gammeltoft-Hansen jasno je objasnio točku u odnosu na svoju zemlju:

„Odnos između građana i uprave … promijenio se kvantitativno i kvalitativno. Građanima je postalo teško ući u sustav pravila, politička kontrola uprave smanjena je, a uspostavljeni mehanizmi sudske kontrole … pokazali su se neodgovarajućima.”(2)

Percipirana neprimjerenost postojećih sudskih kontrola bila je ključan razlog za naknadno širenje institucije pučkog pravobranitelja na mnoge druge zemlje. To je, primjerice, vrijedilo za Ujedinjenu Kraljevinu, u kojoj je razvoj sudskog nadzora upravnih postupaka bio u povojima, kada je 1967. osnovan ombudsman.

Isto je vrijedilo i u Francuskoj, gdje je 1973. osnovan Médiateur de la République, bez obzira na postojanje dugogodišnjeg sustava upravnih sudova, primjenjujući visoko sofisticirano i široko prihvaćeno upravno pravo.

Općenito govoreći, postoje dvije vrste razloga zbog kojih se sudski nadzor uprave, iako je ključan za jamčenje vladavine prava, smatrao nedostatnim u zemljama „drugog vala”.

Kao prvo, pristup sudovima ograničen je kako praktičnim razmatranjima, kao što su trajanje i troškovi postupka, tako i pravnim preprekama, kao što su pravila o tome tko može pokrenuti postupak, tako i vrstama radnji koje se mogu pobijati.

Kao drugo, kriteriji sudskog nadzora koje primjenjuju sudovi nisu se smatrali prikladnima za rješavanje svih problema koji zaslužuju pravni lijek.

Na primjer, u Novom Zelandu, koji je kulturno, ali ne i zemljopisno, dio europske baštine, Ombudsman je bio ovlašten davati preporuke u vezi s upravnim aktima ili propustima ne samo ako su „u suprotnosti sa zakonom”, već i ako su „nerazumni, nepravedni, opresivni ili neprimjereno diskriminirajući”; „u cijelosti ili djelomično utemeljeno na pogrešci koja se tiče prava ili činjenica” ili samo „pogrešno”.

Druge zemlje „drugog vala” odredile su mandat ombudsmana na različite načine, kao što su nepravilnosti u postupanju ili disfonctionnement. Međutim, temeljna ideja je ista: Dobra administracija uključuje više od izbjegavanja nezakonitosti.

Treći val institucija pučkog pravobranitelja potaknut je društvenim i političkim promjenama različite vrste od drugog vala: To jest, prijelaz s autoritarne ili totalitarne vladavine na demokraciju. Primjerice, u Grčkoj, Portugalu i Španjolskoj pučki pravobranitelji osnovani su nakon prelaska s autoritarnih na demokratske sustave vlasti (3). U novije vrijeme, nakon pada komunizma, pučki pravobranitelji osnovani su u mnogim novim demokracijama srednje i istočne Europe (4).

S obzirom na povijesna iskustva koja su stvorila pozadinu i poticaj za te nove institucije pučkog pravobranitelja, nije iznenađujuće da su mnoge od njih dobile mandate usmjerene na prava, a posebno na ljudska prava. Iz istog razloga vladavina prava obično je vrlo zabrinjavajuća, a Vijeće Europe u svojem je radu na promicanju institucije pučkog pravobranitelja u Europi naglasilo i ljudska prava i vladavinu prava.

Po mom mišljenju, bila bi velika pogreška misliti da tri vala koja sam opisao rezultiraju različitim vrstama ili modelima ombudsmana. Naprotiv, svi pučki pravobranitelji u Europi za koje znam da bi se poistovjetili sa zabrinutostima svih triju valova.

Ali vjerujem da su različiti valovi rezultirali stalnim razlikama u idejama koje bi mogle biti prepreka međusobnom razumijevanju unutar zajednice pučkih pravobranitelja, osim ako se one izričito ne priznaju i o njima se ne raspravlja.

2 Što podrazumijevamo pod pojmom „zakonitost”?

Smatram da pojam zakonitosti ilustrira takve razlike. Objasnit ću na što mislim suprotstavljajući se dvama stajalištima o zakonitosti, koja karakteriziram kao „uska”, s onim što nazivam „širokim” stajalištem.

Prvim uskim stajalištem utvrđuje se zakonitost isključivo u smislu usklađenosti s valjano donesenim pravnim tekstovima. Uska je jer ograničava raspon materijala koji se smatra relevantnim.

Drugim uskim stajalištem utvrđuje se zakonitost s usklađenošću s pravilima koja bi se, u idealnom slučaju, primjenjivala sama, bez potrebe za raspravom ili raspravom. Uskost tog stajališta odnosi se na prirodu pravnog rasuđivanja.

Širokim stajalištem o zakonitosti proširuje se raspon relevantnih materijala kako bi se uključila opća pravna načela kao što su jednakost, proporcionalnost i pravični postupak.

Proširenje raspona relevantnih materijala podrazumijeva i širi pogled na pravno rasuđivanje jer razumijevanje i primjena načela nužno zahtijeva prosudbu i, u mnogim slučajevima, odvagivanje različitih načela.

Osim toga, jedna od najvažnijih značajki europskog pravnog poretka jest da su ljudska prava također zakonska prava, kako u okviru prava Europske unije tako i u širem sustavu Europske konvencije o ljudskim pravima. Zakonitost stoga općenito podrazumijeva i poštovanje ljudskih prava.

Dopustite mi da ovdje istaknem još jednu važnu točku.

U okviru EU-a opća načela nije moguće razumjeti i primijeniti bez uzimanja u obzir sudske prakse Suda. Niti je moguće razumjeti i poštovati Europsku konvenciju o ljudskim pravima bez uzimanja u obzir sudske prakse Europskog suda za ljudska prava.

Široko stajalište stoga uključuje pravna načela, ljudska prava i sudsku praksu dvaju europskih sudova kao relevantne elemente za ocjenu zakonitosti. Istodobno, to podrazumijeva bogat oblik pravnog rasuđivanja za provedbu ocjene.

Požurim dodati da široko stajalište o zakonitosti ne isključuje postojanje jasnih pravila koja treba pravilno primijeniti. Međutim, to znači da će državni službenik koji smatra da se tekst može primijeniti mehanički ili da je nepravedan, nepravedan ili nerazuman upravni akt zakonit, obično pogrešno razumjeti zakon.

3 Dobra primjena

Spominjanje javnog službenika dovodi me do dobre uprave i odnosa između dobre uprave i zakonitosti.

Uz rizik od pretjeranog pojednostavljenja složene teme, nacrtat ću dva modela dobre uprave. Odmah ću istaknuti da su modeli vrlo shematski i nepotpuni te da ih nudim samo kao preliminarni doprinos promišljanju i raspravi, a da ni na koji način ne želim biti direktiva, a kamoli preskriptivna.

U oba modela prepoznaje se da javna uprava uključuje odluke koje nisu u potpunosti utvrđene unaprijed utvrđenim pravilima. Ako se modeli razlikuju, oni su svojstveni odlukama i odlukama uprave.

U prvom se modelu postupak upravljanja tumači kao primjena prava na određene slučajeve. Potreba za upravnom presudom i izborom proizlazi iz nepotpunosti pravnih pravila. U načelu, u svakom slučaju postoji samo jedan ispravan pravni rezultat, a zadaća je upravitelja definirati i provesti taj rezultat konkretnim oblikovanjem pravila.

Tim se modelom priznaje i štiti sloboda uprave da pri donošenju političkih odluka utvrdi i slijedi javni interes. U toj ograničenoj mjeri model omogućuje administrativno diskrecijsko pravo (5).

U drugom modelu, pojam diskrecije je mnogo opsežniji. Diskrecijska ovlast smatra se sveprisutnom i nužnom značajkom moderne javne uprave, a presude i izbori, čak i u pojedinačnim slučajevima, konceptualizirani su kao izvršavanje diskrecijske ovlasti. Temeljni problem, kao što se vidi iz perspektive ovog modela, jest kako osigurati da se diskrecijsko pravo koristi pravilno i mudro, putem odgovarajućih mehanizama odgovornosti.

S velikim stupnjem aproksimacije, prvi model povezujem s administrativnom teorijom koja je bila utjecajna u mnogim kontinentalnim europskim zemljama. Još očitije, drugi model povezujem s „drugim valom” pučkih pravobranitelja koji sam ranije opisao, iako s velikom rezervom u pogledu francuskog predmeta, što možda zaslužuje zaseban model. Ostavljam kolegama koji predstavljaju prvi val pučkih pravobranitelja da odrede koji od ta dva modela, ako ih ima, najbliže približuje njihovu praksu i tradiciju.

Iako se ta dva modela razlikuju u pogledu opsega pravnih obveza javne uprave, oba modela smatraju da je poštovanje tih obveza bitan aspekt vladavine prava. To znači da nikada ne može biti dobra uprava da djeluje protuzakonito.

Dva modela također se slažu oko potrebe da uprava bude odgovorna. Međutim, u prvom se modelu odgovornost smatra prvenstveno pravnom, dok se u drugom također vidi važna uloga onoga što se smatra nepravnim oblicima odgovornosti.

Uzeo sam vaše vrijeme s dva modela, uglavnom u nadi da nam mogu pomoći da se uključimo u smislen dijalog, umjesto da razgovaramo jedni s drugima ili zaključimo da su naše polazne točke toliko različite da ne možemo učiti jedni od drugih.

Dva razloga zbog kojih možemo očekivati konvergenciju

Međutim, želim naglasiti i ono što smatram razlozima za očekivanje barem određenog stupnja konvergencije tih dvaju modela.

Prvi razlog proizlazi iz onoga što sam rekao o zakonitosti. Naglasak na načelima i ljudskim pravima u europskom pravnom poretku neprestano jača široko stajalište o zakonitosti nauštrb uskog stajališta.

To ima očite posljedice za prvi model jer, kako bi pravilno primijenili zakon, upravitelji moraju zauzeti široko stajalište o zakonitosti.

To utječe i na diskrecijsko pravo drugog modela. Pri izvršavanju diskrecijskog prava sada se moraju uzeti u obzir ljudska prava. Nadalje, razvoj pravnih načela dovodi do sve većeg stupnja mogućeg preklapanja između sudskog nadzora nad izvršavanjem diskrecijske ovlasti i rada ombudsmana.

Stoga u praksi ta dva modela imaju tendenciju približavanja u pogledu kontrole uprave kako bi se usredotočila na prava i načela koja su u biti potpuno ista bez obzira na to primjenjuje li ih ombudsman ili sudovi. Stoga nema smisla ne priznati njihovu pravnu kvalitetu.

Drugi je razlog taj što u mnogim europskim zemljama, kao i na razini institucija i tijela Unije, postoji snažan pritisak da se na konkretan način prizna da javna uprava postoji kako bi služila građanima.

Pojedinci više nisu pasivni subjekti ili samo „les administrés” koji strpljivo čekaju da javna uprava utvrdi točan ishod (6). To su građani koji razumiju da imaju prava i da javna uprava uključuje pronalaženje ravnoteže između sukobljenih interesa i suprotstavljenih načela.

Kako bi pridobila povjerenje i prihvaćanje javnosti, javna uprava treba ne samo biti uljudna i uljudna prema građanima, već i pokazati da je odgovorna i reaktivna. To, među ostalim, znači biti spreman objasniti i opravdati svoje ponašanje istinskim i smislenim dijalogom s građanima, kako o pitanjima koja na njih osobno utječu tako i o tome kako se utvrđuje i provodi javni interes.

Sve sam uvjereniji da je, kako bi se ispunila očekivanja europskih građana od institucija i tijela EU-a, potrebno stvoriti i pažljivo njegovati kulturu službe u kojoj uprava EU-a

• djeluje otvoreno, pravedno, razumno, pažljivo i dosljedno;
• uzima u obzir i uravnotežuje sve uključene interese;
• izbjegava nepotrebno kašnjenje;
• uljudan je i koristan, kao i osjetljiv na pojedinačne okolnosti, potrebe i preferencije;
• priznaje pogreške i prema potrebi se ispričava; i
• ima za cilj stalno poboljšavanje uspješnosti.

Zbog razloga koje ću razviti u određenom trenutku, sumnjam da je isključiva usmjerenost na zakonitost, čak i široko gledište o zakonitosti, dovoljna za uspostavu i održavanje kulture službe u tom smislu. Mora postojati i prostor za „život izvan okvira zakonitosti”.

Na vama je, kolegama, da kažete osjećate li potrebu i za kulturom službe i za „životom koji nadilazi zakonitost” na razini uprava za koje ste odgovorni. U mjeri u kojoj to učinite, bilo bi još razloga očekivati određenu konvergenciju između dvaju modela uprave.

4 Život iznad zakonitosti

Sada ću objasniti što mislim pod pojmom „život izvan zakonitosti” i zašto smatram da je to važno za institucije i tijela EU-a na koje se sada želim usredotočiti.

U trenutačnom stanju prava EU-a dva ključna dokumenta na kojima radim kao Europski ombudsman nisu pravno obvezujuća.

To vrijedi za Povelju o temeljnim pravima, koja među ostalim uključuje pravo na dobru upravu. Isto vrijedi i za „Europski kodeks dobrog administrativnog postupanja”, koji je Europski parlament odobrio i zatražio od Europskog ombudsmana da ga primijeni.

Rasprave na sastanku na vrhu u Lisabonu kasnije ovog tjedna mogle bi dovesti do promjena u budućnosti. Shvaćam da će Povelja postati pravno obvezujuća. Nadalje, nacrt Ugovora o reformi sadržava odredbu koja bi mogla biti pravna osnova za buduće donošenje „europskog upravnog prava” koje bi se primjenjivalo na sve institucije i tijela EU-a.

Međutim, čak i da se to dogodi, postoje dva razloga zbog kojih smatram da bi daljnje postojanje konceptualnog prostora za život izvan zakonitosti bilo pozitivno za europske građane.

Prvo je razmatranje da su zakon i zakonitost i dalje usko povezani s krivnjom i sankcijama. To ne iznosim kao konceptualnu točku o prirodi prava, već kao opažanje, na temelju mog iskustva kao ombudsmana, o načinu na koji mnogi administratori gledaju na svijet. Dodajem da to stajalište dijeli i znatan broj podnositelja pritužbe.

Krivnja i sankcije su, naravno, potrebne u nekim slučajevima. Korumpirani dužnosnici trebaju biti kažnjeni. Lijeni ili nesposobni dužnosnici trebaju biti disciplinirani. Ali kultura služenja nije kultura krivnje. Ako kažemo državnim službenicima da je dobra uprava zakonska obveza i da je loša služba nezakonita, možemo ojačati obrambenu kulturu.

Još jedna opasnost od definiranja zahtjeva dobre uprave kao pravnih obveza jest da se stvarni smisao služenja građanima može izgubiti u nastojanju da se postigne preciznost i sigurnost kojoj odvjetnici i upravitelji s pravom teže. Koliko točno treba biti spreman potrošiti na telefon kako bi bio od pomoći? Koje točne fraze riječi i fraze predstavljaju neugodu?

Ovo je pravi primjer za ilustraciju moje zabrinutosti. Postoji europska institucija koja ima kodeks dobrog administrativnog ponašanja kojim se zahtijeva da se na pisma odgovori u roku od 15 dana. Po mom iskustvu, njegovi upravitelji to shvaćaju ozbiljno, kao što bi trebali. Točno pravilo je prikladno i učinkovito. Pitanje bi li ona bila učinkovitija time što bi je se definiralo kao pravnu obvezu upitno je, ali to nije moje pitanje.

Zakonikom su predviđene iznimke, od kojih je jedna da se na korespondenciju ne mora odgovoriti ako se „razumno može smatrati nepravilnom, na primjer zato što je repetitivna, uvredljiva i/ili besmislena”. Prema mojem mišljenju, na to se načelo rijetko treba pozivati i, ako jest, potrebno je uvjerljivo objašnjenje o tome zašto bi se trebalo primjenjivati u konkretnom slučaju. Međutim, bio sam uznemiren kad sam pronašao dokaze da su neki administratori preuzeli riječ „ponavljajući” i pokušali to načelo pretvoriti u pravilo da se drugo slovo o istom pitanju može jednostavno zanemariti.

U administrativnoj kulturi u kojoj takvi stavovi postoje, pokušaj promicanja kulture službe putem prava mogao bi samo ojačati uski i legalistički pristup.

Istodobno bi moglo potaknuti i tendenciju nekih podnositelja pritužbi da svoju pritužbu smatraju otkazivanjem, a ne instrumentom za traženje praktične pravne zaštite ili konstruktivnim rješenjem problema.

Drugo razmatranje odnosi se na odnos između rada pučkih pravobranitelja i rada sudova. Kao Europski ombudsman, smatram se partnerom sudova Zajednice u vezi s dobrom upravom, pomažući osigurati da uprava Zajednice ozbiljno shvaća prava i utjelovljuje kulturu služenja građanima, kako u razumijevanju i primjeni prava tako i u izvršavanju diskrecijskih ovlasti.

Logika sudskih postupaka dovodi do donošenja presude u kojoj sud vjerodostojno utvrđuje zakonska prava stranaka.

S druge strane, logika mojih postupaka je različita i uključuje fleksibilnost između dvaju načina rada. S jedne strane, postoji način rješavanja sporova, koji je usmjeren na rješavanje problema, smanjenje sukoba, mogućnosti kompromisa i ishode od kojih svi imaju koristi. S druge strane, postoji način odlučivanja u kojem smatram ili da postoje nepravilnosti u postupanju ili da nema nepravilnosti u postupanju. Taj je način uređen logikom analognom onoj Suda, u kojoj jedna stranka obično sebe vidi kao pobjednika, a druga kao gubitnika.

Odgovarajuća ravnoteža između ta dva načina rada ovisi o slučaju, a neki slučajevi mogu uključivati prebacivanje između njih više puta.

Prema mojem mišljenju, europske institucije potiču se da surađuju sa mnom u načinu rješavanja sporova znajući da moja istraga nije usmjerena isključivo na pitanje „koja su zakonska prava stranaka?” Kako bi se to formalno istaknulo, uprava koju karakterizira kultura služenja građanima trebala bi pritužbu smatrati prilikom za primjenu načela usluge. Spremnost na suradnju s Ombudsmanom kako bi se postiglo zadovoljavajuće rješenje pritužbe važan je izraz predanosti tom načelu.

Ako ne bi bilo života izvan zakonitosti, institucije i podnositelji pritužbi bili bi ohrabreni da moje upite ne smatraju prilikom za traženje rješenja od kojeg svi imaju koristi, nego surogatom, pa čak i probom, za sudski postupak u kojem bi jedino relevantno pitanje bilo: „Je li se institucija ponašala zakonito?” Smatram da bi se takvim ishodom znatno smanjio doprinos Europskog ombudsmana jačanju odnosa između europskih institucija i europskih građana.

Međutim, ponovno želim inzistirati na tome da kolege moraju utvrditi dovode li ih postojeće kulture u upravama za koje su odgovorni i značajke njihovih vlastitih postupaka do toga da podijele moju analizu rizika od isključivog usmjeravanja na zakonitost i odgovarajućih koristi „života izvan zakonitosti”.

Zaključak

Prijatelji i kolege, dopustite mi da svoje primjedbe dovedem do zaključka naglašavajući da uspješno ombudsmanstvo uključuje, između ostalog, razboritu prilagodbu institucije ustavnim, pravnim i administrativnim kulturama u kojima djeluje. Fleksibilnost i raznolikost su prednosti.

Stoga postoji prostor i potreba da pučki pravobranitelji u različitim zemljama primjenjuju različita shvaćanja odnosa između zakonitosti i dobre uprave.

Međutim, uvjeren sam da su tri vala koja sam ranije opisao dala svoj prepoznatljiv i trajan doprinos praksi pučkog pravobranitelja; te da će se nastaviti približavati, budući da vladavina prava, ljudska prava i kultura služenja u javnoj upravi predstavljaju vrijednosti i težnje koje svi dijelimo.

Hvala ti na pažnji.

---

(1) Vidjeti Bengt Wieslander, Parlamentarni ombudsman u Švedskoj, The Bank of Sweden Tercentenary Foundation, 1994.

(2) Hans Gammeltoft-Hansen, „Trendovi koji vode uspostavi europskog ombudsmana”, P. Nikiforos Diamandouros (ur.), Europski ombudsman: Podrijetlo, poslovni nastan, razvoj (Luksemburg: Ured za službene publikacije Europskih zajednica: 2005.), str. 13.–26., 17.–18.

(3) Portugalski pučki pravobranitelj osnovan je 1975. (Uredba sa zakonskom snagom br. º212/75, 21. travnja), a zatim je uključen u portugalski Ustav iz 1976. (članak 23.). Španjolskim Ustavom iz 1978. predviđen je ured pučkog pravobranitelja (članak 54.), a prvi je pučki pravobranitelj imenovan 1982. U Grčkoj je ombudsman osnovan 1997. (članak 1. Zakona br. 2477/97 – vidjeti sada Zakon br. 3094/2003), a zatim je uključen u grčki Ustav iz 2001., u članak 103. stavak 9. Prvi grčki pučki pravobranitelj stupio je na dužnost 1998.

(4) Poljski pučki pravobranitelj iznimka je koja je uspostavljena 1987., neposredno prije pada komunizma u toj zemlji.

(5) Za pregled nacionalnih koncepata diskrecije vidjeti Jürgen Schwarze, Europsko upravno pravo, Revidirano prvo izdanje, (Ured za službene publikacije i Sweet and Maxwell: 2006.), str. 261.-295.

(6) Vidjeti općenito Jocelyne Bourgon, „Odgovorna, odgovorna i poštovana vlada: prema novoj teoriji javne uprave, Međunarodni pregled administrativnih znanosti, sv. 73 br. 1 (2007.) 7-26.