Kada 600 osoba umre u ljetnoj noći na Sredozemlju, na putovanju za koje su agencija EU-a, tijela dviju država članica, civilno društvo te privatni brodovi i brodice znali ili kojima su svjedočili mnogo sati i u različito vrijeme, kao i na putovanju i utapanju, a koje je zapravo bilo vidljivo, postoji jedno očito pitanje na koje treba odgovoriti: „Kako se to dogodilo?”

Drugo pitanje je, kako procijeniti ili preuzeti našu kolektivnu odgovornost?

Oni izvan naše izravne kontrole koji profitiraju od ljudske bijede i očaja snose vlastitu odgovornost. Ali što se događa kada ranjive osobe dođu u našu europsku zonu kontrole i imamo izbor?

Oblikovatelji politika često se pozivaju na europske vrijednosti jer izražavaju svoju potporu temeljnim pravima.

Upravo kako najosnovnija ljudska prava, pravo na život, preživljavaju kontakt s onima čija je odgovornost upravljati našim granicama predmet je istrage mog ureda koja će biti objavljena u sljedećih deset dana. Ne želim predvidjeti zaključke te istrage u ovom trenutku, tako da će se moje primjedbe odnositi na širi kontekst.

Nakon brodoloma Adriana, primijetio sam službeni odgovor.

Izražena je istinska simpatija i zabrinutost, ali pitanje „kako se to dogodilo?”, iako je postavljeno, nije bilo odmah ili, do danas, nije odgovoreno.

Tragedija ovog razmjera obično bi zahtijevala neovisnu, forenzičku, javnu istragu, ali ubrzo je postalo jasno da se takva istraga neće ili ne može dogoditi.

Nemam nikakvu ulogu u odnosu na države članice, ali odlučio sam pokrenuti istragu o djelovanju agencije EU-a koja je pod mojim mandatom kako bih posebno ispitao kako Frontex ispunjava svoje obveze u pogledu temeljnih prava, ne samo u ovom incidentu u kojem je bio prisutan u određenim točkama, već općenito u svojem sudjelovanju u operacijama traganja i spašavanja na Sredozemlju.

Ova istraga se provodi u isto vrijeme kada i istraga grčkog pučkog pravobranitelja Pottakisa o postupcima grčkih vlasti u tragediji Adriana. Nadamo se da će te istrage zajedno donijeti znatnu jasnoću o onome što se dogodilo u lipnju prošle godine, a možda čak i pružiti model za buduće istrage u nedostatku jedinstvenog mehanizma odgovornosti.

Frontex nema primarnu odgovornost za operacije traganja i spašavanja. To je u nadležnosti tijela država članica, ali ipak sam smatrao da je važno opisati ulogu agencije koja djeluje u ime građana EU-a.

Zbog strukture EU-a za sigurnost granica nedostaci u odgovornosti postaju neizbježni, ali političke odluke utječu i na njih. 

Frontex ne djeluje u vakuumu, a razumijevanje sustava u koji je ugrađen ključno je za pitanje „kako se to dogodilo?”.

Mare Nostrum, proaktivna operacija traganja i spašavanja koju je financirao EU i koju su vodile talijanske vlasti, završena je 2014.

Agencija EU-a za temeljna prava dokumentirala je više slučajeva u kojima više država članica prijeti ili zapravo progoni nevladine organizacije uključene u slične proaktivne operacije spašavanja. To mora postaviti pitanje o stvarnom, za razliku od retoričkog, prioritet spašavanja života.

Proaktivno spašavanje smatra se čimbenikom privlačenja migranata. Stoga napetost između dužnosti spašavanja života i obveze obeshrabrivanja prelazaka dovodi do toga da Frontex uravnotežuje svoju ulogu zaštite granica s dužnošću poštovanja prava na život.

Agencija se sada naziva „obalna straža”, ali njezin mandat i misija nisu dovoljni. To je instrument nadzora, ali ne i spašavanja te je dodatno ograničen činjenicom da tijela država članica imaju isključivo zakonsko pravo usmjeravati i koordinirati misije traganja i spašavanja.

Frontex ima izbora u pogledu načina na koji reagira na hitne situacije u pomorstvu koje otkriva svojim nadzorom, posebno u pogledu načina na koji komunicira s nacionalnim tijelima i donosi odluke o izdavanju signala za hitne slučajeve. Međutim, njegova ovisnost o dobroj vjeri država članica ključna je za njegovu sposobnost da ispuni svoje obveze u pogledu temeljnih prava, a time i za sposobnost EU-a da to učini.

No što se događa ako Frontex sumnja u dobru vjeru države članice? Što ako su naredbe koje je prisiljeno slijediti upitne?

Frontex ima razloga sumnjati u to ispunjavaju li neke države članice svoje obveze u pogledu temeljnih prava. Ured EU-a za borbu protiv prijevara utvrdio je da su sredstva Frontexa za nadzor namjerno preusmjerena kako bi se izbjeglo svjedočenje „povrataka”. To, zajedno s drugim incidentima, postavlja ozbiljna pitanja za Frontexov odnos s nacionalnim tijelima i za njegovo razumijevanje njegovih obveza u pogledu temeljnih prava u takvim okolnostima.

Ako Frontex ima dužnost spasiti živote, ali nedostaju pravni i drugi alati koji su mu potrebni za to ili se ponekad dovodi u pitanje dobra vjera država članica, to nužno mora biti pitanje koje zabrinjava zakonodavce EU-a.

Mnogo sam puta ispitivao Frontex i taj će se nadzor nastaviti i proširiti, ne samo za Frontex, već i za mnoge institucije EU-a jer EU sve više preuzima ulogu praktičnog izvršnog tijela za sve, od obrade zahtjeva za azil i nabave cjepiva do isporuke oružja, što su sva pitanja koja znatno utječu na temeljna prava pojedinaca.

Spašavanje života sada je glavna briga EU-a i njegovih agencija. Potrebno je široko i trajno promišljanje o tome kako se nositi s tom odgovornošću. Pozdravljam ulogu odbora LIBE u tom pogledu i nadam se da će zaključci moje istrage također doprinijeti toj ključnoj i hitnoj javnoj raspravi.