Dobro jutro i hvala na pozivu.

Transparentnost nije samo u središtu mojeg mandata Europskog ombudsmana, već smatram da je i ključan temelj legitimnosti demokratskih institucija i postupaka donošenja odluka.

Već dugo tvrdim da transparentnost pomaže u izgradnji povjerenja javnosti u odluke koje donose institucije EU-a, a time i u legitimnost samog EU-a. To vrijedi ne samo za tri velike institucije, već i za druge agencije i tijela, koji imaju ključnu ulogu u tom procesu, među ostalim u pogledu pružanja i procjene znanstvenih savjeta.

Međutim, u trenutačnom informacijskom i medijskom okruženju, s različitim izvorima informacija na internetu i polariziranim društvenim diskursom, to je postalo još važnije.

Ključno je povećati transparentnost znanstvenih savjeta i odluka koje se temelje na tim savjetima. To podrazumijeva i transparentnost ako se znanstveni savjeti promijene.

Priroda znanstvene metode obično podrazumijeva spor napredak i evoluciju. Teorije su razvijene, testirane, osporavane i rafinirane. Bez neizvjesnosti ne bi bilo potrebe za znanošću.

Pravilno objavljivanje takvih promjena u znanstvenim savjetima i objašnjavanje razloga zbog kojih su se one promijenile ključno je za vjerodostojnost javnosti.

Donositelji odluka često moraju djelovati, čak i ako se znanstveni savjeti još uvijek razvijaju. Nikada to nije bilo jasnije nego tijekom pandemije.

U tako složenom okruženju u kojem se donose odluke javna tijela trebala bi biti u izravnom kontaktu s javnošću. Samo na taj način - navodeći da se njihove odluke temelje na najboljem dostupnom savjetu, ali priznajući da se taj savjet može promijeniti i biti transparentan kada se to dogodi - mogu istinski potaknuti povjerenje javnosti i spriječiti dezinformacije.

To sam istaknuo u nekim nedavnim istragama povezanima s radom uprave EU-a tijekom pandemije.

U veljači 2020. Europski centar za sprečavanje i kontrolu bolesti stavljen je u središte pozornosti. Njegova je uloga bila pridonijeti koordiniranom europskom pristupu pandemiji prikupljanjem i razmjenom informacija.

Tijekom prvih mjeseci došlo je do znatnog razvoja informacija za javnost o ključnim pitanjima kao što su prijenos virusa, učinkovitost nošenja maski i laboratorijski kapaciteti za testiranje u državama članicama. S obzirom na dosad nezabilježenu prirodu situacije – novi respiratorni virus i pandemiju koja se dogodila jednom u generaciji – to je bilo razumljivo.

U srpnju 2020. pokrenula sam istragu o tome kako je ECDC ispunio svoju ulogu u ranim fazama pandemije bolesti COVID-19. U okviru moje istrage općenitije se razmatralo kako ECDC prikuplja informacije o takvim pitanjima i kako zatim dijeli svoje preporuke na temelju tog prikupljanja podataka.

Istragom je utvrđeno da se ECDC često suočavao s poteškoćama u pravodobnom dobivanju informacija od nacionalnih tijela u državama članicama: problem povezan s njegovim ograničenim mandatom. Osim toga, iako je ECDC tijekom krize uzrokovane bolešću COVID-19 uložio određene napore kako bi svoju znanstvenu procjenu proveo na transparentan način, bilo je prostora za poboljšanje načina na koji priopćava informacije javnosti.

Dao sam ECDC-u niz prijedloga za poboljšanje, posebno s ciljem osiguravanja proaktivnije objave i komunikacije u vezi s njegovim informacijama, procjenama i preporukama.

Konkretno, predložio sam da bi ECDC u svojim procjenama rizika trebao jasno i dosljedno navesti kada mijenja svoje savjete na temelju novih znanstvenih dokaza koji su postali dostupni.

Prirodno je da se takve procjene razvijaju kako nove informacije postanu dostupne. Međutim, ključno je da se u slučaju razvoja savjeta ili informacija i promjena u ključnim pitanjima, na primjer u pogledu upotrebe maski, ta promjena istakne u javnosti i da se objasne razlozi za promjenu.

Ako to ne učini, to bi moglo dovesti do percepcije da možda pokušava zakopati tu promjenu, što bi pak moglo potaknuti plamen zbunjenosti i dezinformacija.

To je u srži teme današnje rasprave.

U rujnu 2021. ECDC je pozitivno odgovorio na moje prijedloge o proaktivnom objavljivanju i komunikaciji.

Primio sam i razne pritužbe u vezi s transparentnošću javne nabave cjepiva protiv bolesti COVID-19 od strane Europske komisije u ime država članica EU-a. Budući da je to bila nezapamćena uloga Komisije, postojao je, naravno, znatan javni interes. Nedostatak potpune transparentnosti postao je plodno tlo za špekulacije.

Podnositelji pritužbe zatražili su javni pristup „ugovorima o predviđenoj kupoprodaji” sklopljenima između Europske komisije i farmaceutskih poduzeća za buduću kupnju cjepiva protiv bolesti COVID-19 i drugim dokumentima povezanima s tim pregovorima. Komisija u početku nije pristala objaviti te dokumente.

Međutim, nakon što sam pokrenula istragu, Komisija je navela da poduzima korake kako bi osigurala najveću moguću transparentnost u pogledu pregovora o cjepivu te da se savjetuje s predmetnim farmaceutskim društvima s ciljem otkrivanja svih ugovora o predviđenoj kupoprodaji. Nakon toga objavila je redigirane primjerke tih sporazuma.

Zbog toga smo zaključili istragu, no naglasio sam Komisiji da je potrebno osigurati da zahtjevi u pogledu transparentnosti budu dio tekućih i budućih pregovora o cjepivima s obzirom na važne javne interese o kojima je riječ.

Slično tome, Sud je zaprimio pritužbu zbog nedostatka transparentnosti u pregovorima o nabavi cjepiva, posebno u vezi s timom stručnjaka iz nacionalnih tijela u državama članicama, koji je bio odgovoran za pregovore.

Iako sam razumio razloge privatnosti zbog kojih se ne otkrivaju imena uključenih osoba, izrazio sam žaljenje zbog toga što je Komisija odbila otkriti bilo kakve informacije o stručnjacima, kao što je to kojoj nacionalnoj upravi pripadaju. Smatrao sam da bi veća transparentnost pregovaračkog tima pomogla osigurati stvarnu odgovornost u pogledu pregovaračkog procesa za cjepiva protiv bolesti COVID-19.

Pozvao sam Komisiju da bez odgode objavi barem popis sedam država članica zastupljenih u pregovaračkom timu, na što se Komisija naknadno složila.

S obzirom na tu inherentnu nesigurnost i moguće posljedice za odluke koje se temelje na nepotpunim znanstvenim savjetima ili ako postoje različiti savjeti, ključno je da znanstvenici i stručnjaci s kojima se savjetuje budu neovisni i da se smatraju neovisnima.

To je također bio glavni fokus mog rada.

Jedan od primjera bila je moja istraga na vlastitu inicijativu o tome kako Europska agencija za lijekove surađuje sa subjektima koji razvijaju lijekove u razdoblju prije podnošenja zahtjeva za izdavanje odobrenja za stavljanje novih lijekova u promet u EU-u.

Kako bi se novi lijek stavio u promet u EU-u, farmaceutska poduzeća moraju EMA-i prvo podnijeti „zahtjev za odobrenje za stavljanje u promet”. EMA ocjenjuje lijek i donosi mišljenje o tome treba li ga odobriti. To je postupak s kojim smo se svi upoznali u kontekstu pandemije.

Prije podnošenja zahtjeva subjekti koji razvijaju lijekove mogu zatražiti i dobiti znanstveni savjet od EMA-e. Te „aktivnosti prije podnošenja zahtjeva” očito imaju pozitivne posljedice za javno zdravlje. Međutim, važno je izbjeći čak i percepciju da su na eventualna mišljenja EMA-e o lijekovima utjecale te ranije interakcije.

U mojoj istrazi razmotrene su te aktivnosti prije podnošenja zahtjeva, kao i općenitija transparentnost rada EMA-e u pogledu odobravanja lijekova.

Naša je istraga dovela do niza prijedloga za poboljšanje EMA-e, posebno kako bi se osiguralo razdvajanje osoblja EMA-e koje pruža znanstvene savjete subjektima koji razvijaju lijekove u fazi prije podnošenja zahtjeva i onih koji su naknadno uključeni u ocjenjivanje zahtjeva za odobrenje za stavljanje u promet. Također sam predložio poboljšanje transparentnosti tih aktivnosti prije podnošenja zahtjeva.

Kao odgovor na to, EMA je pristala uvesti evidenciju znanstvenih savjeta o lijekovima u postupak odobrenja za stavljanje u promet. Taj će se savjet objaviti nakon što se dopusti prodaja lijeka u Europi. EMA se također obvezala osigurati da, u najvećoj mogućoj mjeri, stručnjaci koji su u velikoj mjeri uključeni u savjetovanje farmaceutskih poduzeća u fazi primjene prije stavljanja na tržište neće biti oni koji sastavljaju EMA-ino izvješće o ocjeni za novi lijek.

Naposljetku, kako bi se ojačala legitimnost odluka koje se temelje na znanstvenim savjetima, potrebno je osigurati da javnost može sudjelovati u postupku donošenja odluka. To je moguće samo ako je postupak donošenja odluka transparentan. Tko odlučuje što, kada i zašto? Javnost treba imati pravodoban pristup tim informacijama kako bi učinkovito sudjelovala, ne u donošenju znanstvenih odluka, već u zakonodavnim odlukama koje mogu uslijediti.

To je poslužilo kao smjernica za moj važan rad na transparentnosti donošenja odluka u Vijeću EU-a, kao i za pregovore u okviru trijaloga o zakonodavstvu EU-a. To će ostati na vrhu mojeg dnevnog reda za moj mandat.

Postoji tendencija mnogih aktera - političara i lobista, ali i javnih vlasti, pa čak i znanstvenika - da transparentnost vide kao neku vrstu prijetnje. Može postojati percepcija da bi, otkrivanjem često nesavršenog načina donošenja odluka ili razvoja znanosti, transparentnost mogla ugroziti te odluke ili znanstvene savjete.

Moje mišljenje je da suprotno vrijedi. „Istina će izaći”, na ovaj ili onaj način. Povjerenje javnosti u te odluke i savjete može se poboljšati samo proaktivnom transparentnošću, koliko god je to moguće, i objašnjavanjem načina donošenja odluka ili razvoja znanstvenih savjeta.

Hvala ti.