Predmet se odnosio na odbijanje Europske središnje banke (ESB) da omogući javni pristup dokumentima koji sadržavaju savjete o njezinoj rodnoj politici i povezanim mjerama. ESB je smatrao da bi otkrivanje ugrozilo zaštitu pravnih savjeta i interno donošenje odluka. Podnositelj pritužbe tvrdio je da postoji prevladavajući javni interes za objavu, odnosno za razumijevanje pravnog rasuđivanja na kojem se temelji rodna politika ESB-a i povezane mjere.

Istražni tim Ombudsmana pregledao je predmetne dokumente. Na temelju toga Ombudsman je utvrdio da se sadržaj dokumenata razumno može smatrati pravnim savjetom i da je bilo razumno da ESB smatra da bi otkrivanje dokumenata ugrozilo zaštitu koja se pruža pravnim savjetima. Osim toga, Ombudsmanica je smatrala razumnim da ESB smatra da ne postoji prevladavajući javni interes za otkrivanje.

Ombudsmanica je stoga zatvorila istragu i utvrdila da ne postoje nepravilnosti u postupanju.

Tri slučaja odnose se na način na koji je Europska komisija primijenila svoja pravila o boljoj regulativi i druge postupovne zahtjeve pri pripremi zakonodavnih prijedloga o dužnoj pažnji za održivo poslovanje (983/2025/MAS), borbi protiv krijumčarenja migranata (2031/2024/VB) i zajedničkoj poljoprivrednoj politici (1379/2024/MIK). Komisija je te prijedloge smatrala hitnima te je stoga propustila korake predviđene u svojim pravilima, kao što su procjene učinka i javna savjetovanja. Podnositelji pritužbe, koji su organizacije civilnog društva, smatrali su da se tim propustima krše pravila Komisije o boljoj regulativi. U dva slučaja podnositelji pritužbe tvrdili su i da Komisija nije provjerila usklađenost zakonodavnih prijedloga s klimatskim ciljevima EU-a, kako je propisano Europskim zakonom o klimi. U jednom je predmetu podnositelj pritužbe nadalje bio zabrinut da je Komisija prekršila svoj Poslovnik o savjetovanjima među službama.   

Ombudsmanica je pokrenula istrage o tim trima predmetima. Zaprimila je pisani odgovor Komisije u sva tri predmeta, pregledala relevantne spise Komisije i njezini istražni timovi sastali su se s predstavnicima Komisije u okviru dviju istraga.

Komisija je odgovorila da pravila o boljoj regulativi nisu obvezujuće pravo, već skup alata za oblikovanje politika za prikupljanje relevantnih informacija koje bi trebalo primjenjivati na razmjeran način. Tvrdila je i da je prikupila sve relevantne dokaze prije donošenja predmetnih zakonodavnih prijedloga, savjetovala se s dionicima i provela procjene klimatske dosljednosti i savjetovanje među službama u skladu s primjenjivim pravilima.

Na temelju svojih istraga Ombudsmanica je utvrdila niz postupovnih nedostataka u načinu na koji je Komisija pripremila zakonodavne prijedloge koji zajedno čine nepravilnosti u postupanju.

Ombudsmanica je posebno utvrdila da je Komisija usvojila široko tumačenje „hitnosti” i da nije u dovoljnoj mjeri opravdala „hitnost” zakonodavnih prijedloga prema javnosti te da nije dokumentirala svoja odstupanja od primjenjivih pravila za bolju regulativu. Ombudsmanica je također utvrdila da Komisija nije uspostavila postupak kojim bi se, u skladu s Ugovorima i sudskom praksom, osigurala transparentna, na dokazima utemeljena i uključiva priprema „hitnih” zakonodavnih prijedloga. Ombudsmanica je nadalje utvrdila da Komisija nije postupila odgovorno jer nije vodila odgovarajuću evidenciju o obveznim provjerama usklađenosti svojih prijedloga s klimatskim ciljevima EU-a.

Kako bi otklonila te nedostatke, ombudsmanica je dala dvije preporuke. Ombudsmanica je preporučila da bi Komisija trebala osigurati predvidljivu, dosljednu i neproizvoljnu primjenu svojih pravila za bolju regulativu definiranjem „hitnih” situacija kojima se opravdava odstupanje od zahtjeva utvrđenih u pravilima. Nadalje, ako se odobre odstupanja, Komisija bi trebala uspostaviti postupak kako bi osigurala da hitna priprema zakonodavnih prijedloga i dalje bude u skladu s načelima transparentnog i uključivog zakonodavnog postupka koji se temelji na dokazima. Kako bi pomogao Komisiji u toj zadaći, Ombudsman je iznio četiri prijedloga, koji uključuju pojašnjenje pravila savjetovanja s dionicima za hitne prijedloge i osiguravanje da se dokazi kojima se potkrepljuju njegovi prijedlozi pravodobno objave kako bi se omogućila javna rasprava prije donošenja zakonodavstva.

Ova istraga na vlastitu inicijativu odnosila se na način na koji Europska komisija odlučuje o zahtjevima koje su podnijela poduzeća za autorizaciju posebno opasnih kemijskih tvari u skladu s Uredbom EU-a o registraciji, evaluaciji, autorizaciji i ograničavanju kemikalija („Uredba REACH”). Takve posebno opasne tvari mogu biti kancerogene, mutagene, reproduktivno toksične ili imati svojstva endokrine disrupcije. Iako je postupak donošenja odluka o tim zahtjevima u tijeku, poduzeća koja su podnijela zahtjeve u roku mogu nastaviti upotrebljavati te tvari u EU-u. S obzirom na zabrinutost zbog kašnjenja u Komisijinu postupku donošenja odluka, Ombudsmanica je istražila vrijeme koje je Komisiji potrebno za odlučivanje o zahtjevima za odobrenje posebno opasnih kemijskih tvari, kao i transparentnost postupka odobravanja.

Ombudsmanica je utvrdila da je, iako je zakonski rok tri mjeseca, Komisiji u prosjeku trebalo 14,5 mjeseci, a u nekim slučajevima i nekoliko godina za pripremu nacrta odluka o izdavanju ili odbijanju odobrenja. Osim toga, postupak donošenja odluka nije bio transparentan. Ombudsmanica je utvrdila da sustavno nepoštovanje propisanog roka od strane Komisije i osiguravanje transparentnosti predstavljaju nepravilnosti u postupanju.

Kašnjenja predstavljaju ozbiljan rizik za javno zdravlje i okoliš. Kašnjenjima se ugrožavaju i interesi poduzeća čije bi gospodarske djelatnosti mogle biti narušene zbog trajne nesigurnosti u pogledu toga hoće li se izdati odobrenje za rad. Suočena s tim izazovima, Komisija bi trebala učiniti sve što je u njezinoj moći kako bi predstavila jasan plan za rješavanje kašnjenja.

Ombudsmanica je Komisiji dala preporuke za reviziju svojih unutarnjih postupaka kako bi osigurala brže donošenje odluka o tim zahtjevima. U okviru toga Komisija bi trebala primijeniti pravilo prema kojem podnositelji zahtjeva moraju dokazati da su ispunili pravne uvjete za odobrenje (teret dokazivanja) i dati prednost odbijanju zahtjeva koji ne sadržavaju dovoljno informacija u tom pogledu. Komisija bi također trebala osigurati da objavljuje smislenije sažete zapise sa sastanaka „Odbora REACH”, sastavljenog od predstavnika država članica, koji odobrava konačne odluke.

Komisija je prihvatila preporuku Ombudsmana da se objave smisleniji sažeti zapisnici sa sastanaka „Odbora REACH”. Međutim, nije se složio s Ombudsmanovom analizom glavnih uzroka kašnjenja, navodeći da su kašnjenja uglavnom uzrokovana čimbenicima izvan njegove kontrole, odnosno pukim brojem zahtjeva, razlikama među članovima Odbora REACH i vremenom potrebnim za provedbu promjena koje zahtijeva Sud.

Nažalost, Komisija nije postupila u skladu s preporukom Ombudsmana da preispita svoje dugotrajne unutarnje postupke te je dostavila nedosljedne i nepotpune informacije o svojoj praksi izvršavanja tereta dokazivanja pri procjeni zahtjeva za odobrenje. Općenito, Komisija nije predstavila jasan i sveobuhvatan plan za rješavanje problema kašnjenja u postupku odobravanja. Potrebne su daljnje mjere Komisije za potpunu provedbu ciljeva Uredbe REACH i nedavne sudske prakse kako bi se izbjegla kašnjenja u upravljanju rizikom od posebno opasnih kemijskih tvari. Ombudsmanica stoga ostaje pri svojem nalazu o nepravilnostima u postupanju.

Ova istraga na vlastitu inicijativu odnosila se na način na koji Europska komisija odlučuje o zahtjevima koje su podnijela poduzeća za odobrenje posebnih uporaba posebno opasnih kemijskih tvari. Te tvari mogu biti kancerogene, mutagene, reproduktivno toksične ili imati svojstva endokrine disrupcije. U skladu s Uredbom EU-a o registraciji, evaluaciji, autorizaciji i ograničavanju kemikalija („Uredba REACH”), dok je taj postupak donošenja odluka u tijeku, poduzeća koja su podnijela zahtjeve u roku mogu nastaviti upotrebljavati te tvari u EU-u. Izražena je zabrinutost zbog kašnjenja u postupku donošenja odluka, što znači da se takve opasne tvari i dalje upotrebljavaju, kao i zbog nedostatka transparentnosti postupka.  

Ombudsmanica je utvrdila da je, iako je zakonski rok tri mjeseca, Komisiji u prosjeku trebalo 14,5 mjeseci, a u nekim slučajevima i nekoliko godina za pripremu nacrta odluka o izdavanju ili odbijanju odobrenja. Ta sustavna kašnjenja i posljedično nepoštovanje zakonskih rokova od strane Komisije u postupku donošenja odluka predstavljaju nepravilnosti u postupanju. Kako bi riješila taj problem, Ombudsmanica je dala preporuku da bi Komisija trebala revidirati svoje unutarnje postupke kako bi osigurala brže donošenje odluka o tim zahtjevima. To bi odražavalo svrhu zakonodavstva, a to je hitno ukidanje ili kontrola uporabe posebno opasnih kemijskih tvari. U okviru toga Komisija bi trebala osigurati da poduzeća koja podnose zahtjev za odobrenje ispunjavaju svoju obvezu podnošenja zahtjeva koji sadržavaju dovoljno informacija kako bi Komisija mogla odlučiti jesu li ispunjeni pravni uvjeti za odobrenje te bi trebala dati prednost odbijanju zahtjeva koji ne sadržavaju dovoljno informacija. To bi značilo i da poduzeća koja ne dostave dovoljno informacija o svojoj primjeni ne bi mogla nastaviti stavljati tvari na tržište za predmetnu uporabu.

Ombudsmanica je također zauzela stajalište da Komisija ne osigurava dovoljnu transparentnost postupka donošenja odluka, što predstavlja nepravilnost u postupanju. Kako bi se to riješilo, Ombudsmanica je preporučila da Komisija objavi smislenija izvješća sa sastanaka „Odbora REACH” koji okuplja predstavnike Komisije i država članica te odobrava konačne odluke. Ta bi izvješća trebalo objaviti pravodobno, a svakako prije sljedećeg sastanka. S obzirom na važnost rasprava odbora, javnost bi trebala moći pratiti njegov rad u različitim fazama postupka donošenja odluka o određenim tvarima i razumjeti razloge za moguća kašnjenja kako bi se uključene aktere pozvalo na odgovornost.