Pretraživanje istraga

Predmet se odnosio na zahtjev za javni pristup dokumentima u vezi s određenim informacijama dobivenima putem usluge CleanSeaNet, alata kojim upravlja Europska agencija za pomorsku sigurnost (EMSA) za praćenje onečišćenja mora. Podnositelja pritužbe, platformu za istraživačko novinarstvo, zanimali su rezultati provjera mogućih izljeva nafte na morsku površinu, posebice podatci za 2019. EMSA je tvrdila da se autori podataka, nacionalna tijela obalnih država, protive njihovu objavljivanju.

Ombudsmanica je utvrdila da, u skladu sa zakonodavstvom EU-a o javnom pristupu dokumentima, takav prigovor ne može sam po sebi biti opravdanje za odbijanje pristupa. Ombudsmanica je napomenula da je EMSA u prošlosti objavila slične podatke te je istaknula da su traženi podatci informacije o okolišu koje bi trebale biti transparentnije.

Ombudsmanica je stoga predložila da EMSA ponovno procijeni zahtjev s ciljem odobravanja javnog pristupa. EMSA je prihvatila prijedlog rješenja te je na svojem mrežnom mjestu objavila opsežne informacije o otkrivanju mogućih izljeva nafte i rezultate provjere u okviru sustava CleanSeaNet za cijelo razdoblje od 2015. do 2021. Ombudsmanica pozdravlja pozitivan odgovor EMSA-e na njezin prijedlog rješenja i zaključuje predmet.

Predmet se odnosio na odbijanje Europske komisije da podnositelju pritužbe omogući javni pristup dokumentima o Komisijinoj reviziji i administrativnoj istrazi irskih nadležnih tijela, što je Komisiju potaklo da opozove irski plan kontrole za vaganje ribarskih proizvoda. Komisija je tvrdila da je daljnje postupanje nakon revizije još bilo u tijeku i da bi otkrivanje dokumenata ugrozilo zaštitu svrhe inspekcija, istraga i revizija.

Ombudsman je utvrdio da irska nadležna tijela još nisu provela preporuke Komisije i stoga još nisu otklonila utvrđene nedostatke. To znači da je daljnje postupanje nakon revizije još u tijeku. S obzirom na to da bi Komisija mogla pokrenuti postupke zbog povrede protiv Irske ako se ti nedostatci ne riješe u dovoljnoj mjeri, Ombudsman je smatrao razumnim da se Komisija osloni na opću pretpostavku neotkrivanja dokumenata. Ombudsman je također utvrdio da se na osnovu argumenata podnositelja pritužbe ne može utvrditi postojanje prevladavajućeg javnog interesa za otkrivanje dokumenata.

Na temelju toga Ombudsman je ustvrdio da je Komisijino odbijanje javnog pristupa spornim dokumentima opravdano te je zaključio svoju istragu kojom je utvrđeno da nije bilo nepravilnosti u postupanju.

The case concerned the European Commission’s failure to reply in time to a request for public access to documents concerning an audit on an external Italian fleet.

The Ombudsman found that the Commission had failed to respect the deadlines set in the EU legislation on public access to documents. She considered that the Commission’s performance in this case fell short of meeting the standards of a modern, citizen-friendly and transparent administration. However, since the Commission adopted a final decision in the course of the inquiry and as the Ombudsman is now examining, from a systemic perspective, the time taken by the Commission to deal with requests for public access to documents, she considered that no further inquiries were justified. She thus closed the inquiry.

Pritužba se odnosila na transparentnost postupka donošenja odluka u Vijeću EU-a na temelju kojeg su donesene godišnje uredbe o određivanju ukupnog dopuštenog ulova (TAC) određenih ribljih stokova u sjeveroistočnom Atlantiku za 2017., 2018. i 2019. Pritužbu je podnijela organizacija koja se bavi pravom okoliša ClientEarth.

Podnositelj pritužbe smatrao je da Vijeće 1. nije zabilježilo stajališta država članica izražena u okviru pripremnih tijela Vijeća sastavljenih od nacionalnih državnih službenika i veleposlanika te na sastancima Vijeća ministara; 2. nije osiguralo pravodoban pristup dokumentima zakonodavne prirode na vlastitu inicijativu ni na zahtjev; te 3. vodi registar dokumenata koji je nepotpun i kompliciran za upotrebu.

Stajalište Ombudsmanice jest da se predmetni dokumenti smatraju „dokumentima zakonodavne prirode” kako su definirani u pravilima EU-a o javnom pristupu dokumentima. Osim toga, dokumenti sadržavaju „informacije o okolišu” u smislu Uredbe o Aarhuškoj konvenciji. Trebao bi se osigurati obuhvatniji i pravodobniji pristup takvim dokumentima. Ombudsmanica je utvrdila i da Vijeće nije dokazalo da bi objava dokumenata ozbiljno utjecala na postupak donošenja odluka, produljila ga ili učinila složenijim.

Ombudsmanica je stoga preporučila da Vijeće proaktivno stavi na raspolaganje dostupne dokumente povezane s donošenjem uredbe o ukupnom dopuštenom ulovu u trenutku njihova slanja državama članicama ili što prije je moguće nakon toga.

Vijeće je odlučilo da neće postupiti u skladu s preporukom Ombudsmanice, što je razočaravajuće. Osim toga, takva odluka pokazuje da Vijeće možda ne shvaća dovoljno koliko je demokracija povezana s transparentnim donošenjem odluka koje se odnose na pitanja sa znatnim učinkom na širu javnost. To je još važnije kad se postupak odlučivanja odnosi na zaštitu okoliša.

Čini se da Vijeće smatra da je potrebno žrtvovati jedan od ključnih standarda demokracije, zakonodavnu transparentnost, za ono što smatra općim dobrom, odnosno za postizanje konsenzusa o određenom političkom pitanju.

Ombudsmanica potvrđuje svoj zaključak da je riječ o nepravilnosti u postupanju te ponavlja svoju preporuku.