Predmet se odnosio na zahtjev za javni pristup izvješću o procjeni rizika za 2023. velike platforme društvenih medija o njezinoj usklađenosti s odredbama Akta o digitalnim uslugama. Komisija je odbila pristup izvješću, pozivajući se na iznimke u skladu sa zakonodavstvom EU-a o javnom pristupu dokumentima (Uredba 1049/2001). Smatrala je da postoji opća pretpostavka da bi se objavom izvješća ugrozili komercijalni interesi platforme i njezina istraga u tijeku o usklađenosti platforme s njezinim obvezama na temelju Akta o digitalnim uslugama. Stoga Komisija nije provela pojedinačnu ocjenu izvješća kako bi utvrdila njegovu moguću objavu.

Ombudsmanica je utvrdila da je primjena opće pretpostavke neotkrivanja na izvješće o procjeni rizika sastavljeno u okviru Akta o digitalnim uslugama nerazumna. Ombudsmanica je smatrala da se okolnosti u kojima su sudovi EU-a priznali mogućnost primjene opće pretpostavke znatno razlikuju od pravila koja se primjenjuju na izvješća o procjeni rizika. S obzirom na to, preliminarno stajalište Ombudsmana bilo je da Komisijino pozivanje na opću pretpostavku predstavlja nepravilnost u postupanju.

Kada je Komisija zadržala svoje stajalište, ombudsmanica je potvrdila svoje stajalište da pozivanje na opću pretpostavku neotkrivanja predstavlja nepravilnost u postupanju. Preporučila je Komisiji da provede pojedinačnu procjenu predmetnog izvješća o procjeni rizika kako bi se omogućio najširi mogući pristup u skladu s Uredbom 1049/2001.

Komisija nije prihvatila preporuku Ombudsmana i ponovila je svoje stajalište da se općenito može pretpostaviti da bi otkrivanje izvješća o procjeni rizika ugrozilo zaštitu svrhe njezine istrage Akta o digitalnim uslugama i komercijalnih interesa predmetne platforme. Također je smatrao da ne može ocijeniti sadržava li izvješće ikakvu poslovno osjetljivu informaciju i da je interes podnositelja pritužbe privatne prirode.

Ombudsmanica je izrazila žaljenje zbog odgovora Komisije. I dalje nije bila uvjerena da bi se opća pretpostavka neotkrivanja mogla primijeniti na izvješća o procjeni rizika sastavljena u skladu s Aktom o digitalnim uslugama, među ostalim nakon što dotična platforma objavi redigiranu verziju izvješća. Ombudsmanica je smatrala i da mogućnost nadzora usklađenosti vrlo velike internetske platforme s njezinim obvezama na temelju Akta o digitalnim uslugama predstavlja javni interes za otkrivanje informacija koji je Komisija trebala odvagnuti u odnosu na interese koje je nastojala zaštititi. Naposljetku, Ombudsmanica je napomenula da je procjena poslovno osjetljivih informacija dio obveza institucija EU-a na temelju Uredbe 1049/2001.

Stoga je ombudsmanica zaključila predmet i potvrdila da je utvrdila nepravilnosti u postupanju.

Predmet se odnosio na zahtjev za javni pristup dokumentima Europske komisije u vezi s mogućim razmjenama ili korespondencijom s rumunjskim vlastima o predsjedničkim izborima 2024. u Rumunjskoj. Komisija je utvrdila skup dokumenata koji se odnose na dvije istrage u skladu s Aktom o digitalnim uslugama i odbila pristup. Konkretno, Komisija je tvrdila da su dokumenti obuhvaćeni općom pretpostavkom neotkrivanja i da bi se otkrivanjem ugrozila zaštita svrhe istraga i komercijalnih interesa društva.

Podnositelj pritužbe zatražio je od Komisije da preispita svoju odluku tvrdeći da postoji prevladavajući javni interes za objavu. Nakon što je Komisija zadržala svoje odbijanje otkrivanja dokumenata, podnositelj pritužbe obratio se Ombudsmanu.

Istražni tim Ombudsmana pregledao je predmetne dokumente. Ombudsmanica je od Komisije zatražila i da dostavi detaljan popis utvrđenih dokumenata koji bi se mogli podijeliti s podnositeljem pritužbe.

Na temelju inspekcije Ombudsman je utvrdio da je bilo razumno da Komisija odbije pristup zatraženim dokumentima s obzirom na njihovu osjetljivu prirodu. Iako Komisija nije dostavila detaljan popis dokumenata, tijekom istrage detaljnije je opisala predmetnu kategoriju dokumenata, koju je Ombudsman smatrao razumnom u konkretnom kontekstu ovog predmeta.

Ombudsmanica je stoga zaključila predmet sa zaključkom da daljnje istrage nisu opravdane.

Podnositelj pritužbe zatražio je od Europske komisije javni pristup izvješću o procjeni rizika za 2023. velike platforme društvenih medija o njezinoj usklađenosti s odredbama Akta o digitalnim uslugama. Godišnje izvješćivanje dio je obveza „vrlo velikih internetskih platformi” u skladu s Aktom o digitalnim uslugama. Komisija je odbila pristup izvješću, pozivajući se na iznimku u skladu sa zakonodavstvom EU-a o javnom pristupu dokumentima (Uredba 1049/2001). Konkretno, Komisija je tvrdila da se može pretpostaviti da bi se objavom izvješća ugrozili komercijalni interesi platforme i njezina istraga u tijeku o usklađenosti platforme s njezinim obvezama na temelju Akta o digitalnim uslugama. Komisija stoga nije pojedinačno ocijenila izvješće s obzirom na njegovu moguću objavu.

Istražni tim Ombudsmana pregledao je sporno izvješće. Na temelju inspekcije ombudsmanica je Komisiji dostavila svoje preliminarno stajalište da je nerazumno primijeniti opću pretpostavku neotkrivanja na izvješće o procjeni rizika sastavljeno u skladu s Aktom o digitalnim uslugama. Ombudsmanica je smatrala da se okolnosti u kojima su sudovi EU-a priznali mogućnost primjene opće pretpostavke znatno razlikuju od pravila koja se primjenjuju na izvješća o procjeni rizika. S obzirom na to, preliminarno stajalište Ombudsmana bilo je da Komisijino pozivanje na opću pretpostavku predstavlja nepravilnost u postupanju.

U odgovoru Ombudsmanu Komisija je ostala pri svojem stajalištu i dodala da je primjena opće pretpostavke bila opravdana i s obzirom na potrebu zaštite svrhe neovisne revizije usklađenosti platforme s obvezama na temelju Akta o digitalnim uslugama koje su bile u tijeku u trenutku donošenja odluke o zahtjevu za pristup.

Ombudsmanica nije bila uvjerena da potreba zaštite svrhe revizije može opravdati Komisijinu primjenu opće pretpostavke neotkrivanja. Iako je zakonodavac vremenski okvir za proaktivno objavljivanje izvješća o procjeni rizika povezao s dovršetkom neovisne revizije, to ne znači da se zahtjevi za javni pristup na temelju Uredbe 1049/2001 moraju odbiti prije tog datuma. Umjesto toga, ako dotična platforma još nije proaktivno objavila izvješće o procjeni rizika kada postoji zahtjev za javni pristup za njegovo otkrivanje, Komisija bi to trebala uzeti u obzir u svojoj procjeni na temelju Uredbe 1049/2001. Ako nije jasno može li se odobriti javni pristup, Komisija bi se trebala savjetovati s platformom kako bi dobila njezina stajališta o tome može li se primijeniti bilo koje izuzeće iz članka 4. Uredbe 1049/2001.

Ombudsman je stoga utvrdio da Komisijina primjena opće pretpostavke neotkrivanja na sporno izvješće o procjeni rizika predstavlja nepravilnost u postupanju. Preporučila je Komisiji da provede pojedinačnu procjenu dokumenta kako bi se omogućio najširi mogući pristup u skladu s Uredbom 1049/2001.

Predmet se odnosio na zahtjev za javni pristup spisu predmeta koji se odnosio na navode o korupciji koje je Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF) odlučio ne istražiti. OLAF je odbio pristup na temelju opće pretpostavke neotkrivanja, tvrdeći da bi otkrivanje ugrozilo svrhu njegovih istraga. Podnositelj pritužbe osporio je OLAF-ovu primjenu opće pretpostavke neotkrivanja. Također je tvrdio da postoji prevladavajući javni interes za otkrivanje.

Nakon što je Europski ombudsman pokrenuo istragu, OLAF je ponovno razmotrio svoje stajalište i podnositelju pritužbe omogućio javni pristup odluci o zatvaranju predmeta o kojem je riječ. Podnositelj pritužbe smatrao je da je time odgovorio na njegov zahtjev za pristup, ali i da je OLAF trebao pružiti dodatna objašnjenja o tome zašto se suzdržao od pokretanja istrage.

Ombudsmanica smatra nerazumnim primijeniti opću pretpostavku neotkrivanja na odluku OLAF-a kojom se zaključuje postupak odabira ako OLAF ne pronađe dostatne razloge za pokretanje istrage. Ombudsmanica je stoga pozdravila pozitivan angažman OLAF-a u vezi s pritužbom i pohvalila OLAF zbog njegove spremnosti da riješi to pitanje. Budući da se ta istraga odnosila samo na OLAF-ovo odbijanje da omogući javni pristup, Ombudsmanica je smatrala da je pritužba riješena i zaključila istragu kako je riješena.

Predmet se odnosio na odbijanje Komisije da odobri puni javni pristup 11 „provedbenih odluka” kojima se utvrđuju pojedinačne „nadzorne naknade” koje pružatelji vrlo velikih internetskih platformi moraju platiti u skladu s Aktom o digitalnim uslugama. Kako bi odbila pristup, Komisija se oslonila na jednu od iznimaka na temelju zakonodavstva Unije o javnom pristupu dokumentima, tvrdeći da bi otkrivanje moglo ugroziti komercijalne interese. Podnositelj pritužbe osporio je primjenu te iznimke i tvrdio da postoji prevladavajući javni interes za objavu.

Istražni tim Ombudsmana pregledao je sporne dokumente, zajedno s drugim dijelovima Komisijina spisa, te je održao sastanak s predstavnicima Komisije. Na temelju inspekcije i dostavljenih informacija Ombudsman je utvrdio da su uskraćene informacije doista osjetljive informacije čije bi otkrivanje moglo ugroziti komercijalne interese, među ostalim s obzirom na mehanizam podjele troškova na temelju kojeg se izračunavaju pojedinačne naknade za nadzor. Ombudsmanica je također utvrdila da je bilo razumno da Komisija smatra da ne postoji prevladavajući javni interes za otkrivanje.

Ombudsmanica je stoga zaključila da je Komisija opravdano odbila dati potpuni javni pristup spornim provedbenim odlukama i zaključila istragu kojom je utvrđeno nepostojanje nepravilnosti u postupanju.