(Izrađeno u skladu s člankom 3. stavkom 6. Statuta Europskog ombudsmana (1))

COMPLAINT

Tijekom 1990-ih podnositelj pritužbe, Internationaler Hilfsfonds e.V., njemačka nevladina organizacija (2), podnio je Europskoj komisiji razne zahtjeve za financijsku pomoć, uključujući Komisijin Odjel za humanitarnu pomoć („ECHO”). Ti su zahtjevi doveli do niza pritužbi Europskom ombudsmanu (npr. pritužbe 745/2004/GG i 2862/2004/GG) i do sporova pred sudovima Zajednice (npr. predmet T-372/02 i predmet C-521/03 P).

U tim je slučajevima dopis koji je 15. ožujka 1995. Auswärtiges Amt (njemačko ministarstvo vanjskih poslova) uputio ECHO-u imao određenu ulogu. Ovaj dopis (sastavljen na engleskom jeziku) odnosi se na sljedeću primjedbu u pogledu podnositelja pritužbe:

„Njihove su aktivnosti dale razloge za službeni kazneni progon, koji je još u tijeku.”

U dopisu upućenom ECHO-u 15. studenoga 2001. njemačko Ministarstvo vanjskih poslova istaknulo je, pozivajući se na svoj dopis od 15. ožujka 1995., „da je, prema podacima koji su nam dostavljeni, Ured javnog tužitelja pri Regionalnom sudu u Gießenu 30. travnja 1996. odbacio optužbe protiv dr. Kocha i triju drugih zaposlenika „Internationaler Hilfsfonds e.V.”

U svojim podnescima Europskom ombudsmanu i sudovima Zajednice u navedenim predmetima Komisija je uputila na „kaznene postupke”, „kazneni progon” i „optužbe” protiv podnositelja pritužbe, njegova predsjednika ili drugih članova podnositelja pritužbe u Njemačkoj.

Relevantne izjave su sljedeće (3):

"Iz kasne korespondencije proizašlo je da je podignuta optužnica protiv Dr. Kocha i trojice drugih zaposlenika Internationaler Hilfsfondsa (..)."

(točka 40. odgovora na tužbu Komisije u predmetu T-372/02 P)

„U svjetlu informacija dobivenih od njemačkog Ministarstva vanjskih poslova, koje daju informacije o kaznenom progonu koji je u tijeku, ECHO je odlučio obustaviti obradu zahtjeva Internationalera Hilfsfondsa dok se ne dobiju dodatne informacije o kaznenom progonu koji je u tijeku.”

(točka 45. odgovora na tužbu Komisije u predmetu T-372/02 P)

„Što se tiče pitanja čestitosti direktora, Komisiju je posebno zabrinjavala činjenica da je u trenutku podnošenja zahtjeva g. Koch propustio spomenuti da su protiv njega i triju drugih članova osoblja društva Internationaler Hilfsfonds pokrenuti kazneni postupci. Budući da je to nedvojbeno bila relevantna činjenica koja je izostavljena iz tužbe, Komisija bi imala pravo, nakon što se ta činjenica otkrije, odbiti tužiteljev zahtjev in limine.”

(točka 105. odgovora na tužbu Komisije u predmetu T-372/02 P)

"...Dr. Koch (predsjednik IH-a) pokušavao je dobiti pristup dokumentima koje posjeduje Komisija kako bi otkrio tko je u Auswärtiges Amtu 1995. obavijestio Komisiju da je u tijeku kazneni progon protiv Internationalera Hilfsfondsa."

(točka 86. odgovora Komisije u predmetu C-521/03 P)

„Treba napomenuti da je jedna svrha, makar sekundarna, e-poruke od 8.8.2001. bila zatražiti ažurirane informacije o svim promjenama u sudskom postupku protiv IH-a u Njemačkoj.”

(mišljenje Komisije od 24. lipnja 2004. o pritužbi 745/2004/GG)(4)

„(...) Komisija je obvezna istaknuti da su u trenutku podnošenja njegova zahtjeva za potpisivanje okvirnog sporazuma o partnerstvu [okvirni sporazum o partnerstvu] protiv g. Kocha u Njemačkoj bili otvoreni kazneni postupci.”

(mišljenje Komisije od 13. siječnja 2005. o pritužbi 2862/2004/GG)

Prema navodima podnositelja pritužbe, državno odvjetništvo pri Landgerichtu Gießen samo je provelo preliminarnu istragu („Ermittlungsverfahren”) protiv dr. Kocha i triju drugih osoba, a ne samog (tj. podnositelja pritužbe). Osim toga, ta je preliminarna istraga 30. travnja 1996. okončana u korist dotičnih osoba. Podnositelj pritužbe naglasio je da je Komisija o tome obaviještena u više navrata, počevši od dopisa poslanog Komisiji 21. svibnja 1996.

Podnositelj pritužbe stoga je u svojoj pritužbi Ombudsmanu tvrdio da su upućivanja Komisije na „kaznene postupke”, „kazneni progon” i „optužbe” protiv podnositelja pritužbe, njegova predsjednika ili drugih članova podnositelja pritužbe netočna, namjerno obmanjujuća i klevetnička. Tvrdio je da bi Komisija trebala poduzeti potrebne korektivne mjere, posebno tako da se obveže da će se suzdržati od davanja takvih izjava u budućnosti.

Podnositelj pritužbe istaknuo je da je njegov odvjetnik dopisom od 5. kolovoza 2005. zatražio od Komisije da ga potpiše do 19. kolovoza 2005. Prema podnositelju pritužbe, odgovor na taj dopis nije dostavljen do trenutka podnošenja ove pritužbe u rujnu 2005.

Podnositelj pritužbe naglasio je da kao dobrotvorna organizacija posebno ovisi o povjerenju javnosti. Stoga je širenje netočnih informacija, koje je moglo narušiti to povjerenje, bilo vrlo ozbiljno pitanje.

INQUIRY

Mišljenje Komisije

Komisija je u svojem mišljenju iznijela sljedeće primjedbe:

U svojem odgovoru u predmetu 745/204/GG Komisija nije uputila na „kaznene postupke”, „kazneni progon” ili „optužbe”, nego je umjesto toga upotrijebila izraz „sudski postupak”. Komisija je u svojem mišljenju u predmetu 2862/2004/GG upotrijebila pojam „kazneni postupak”. Kad je riječ o podnesku Komisije Prvostupanjskom sudu u predmetu T-372/02, Komisija je uputila na „kaznene postupke”, „kazneni progon” i „optužbe”.

Međutim, sve izjave koje je Komisija dala Prvostupanjskom sudu ili Sudu tijekom sudskog postupka kao što je predmet T-372/02 dane su isključivo za potrebe postupka, a informacije dostavljene u okviru pisanog postupka bile su poznate samo strankama i Općem sudu. Treće osobe nisu imale pristup tim informacijama. Stoga su izjave koje su dane Sudu bile podložne samo nadzoru Općeg suda te su stoga bile nedopuštene u svrhu ovog prigovora.

Komisija bi ipak odgovorila na primjedbe podnositelja pritužbe u duhu dobre suradnje s Ombudsmanom.

Prvo, predmetna upućivanja temeljila su se na informacijama primljenima u dopisu koji je 15. ožujka 1995. njemačko Ministarstvo vanjskih poslova uputilo Komisiji. U tom se dopisu u pogledu podnositelja pritužbe navodi sljedeće: „Njihove su aktivnosti dale razloge za službeni kazneni progon, koji je još u tijeku.”

Prvostupanjski sud nije mogao biti i doista nije bio doveden u zabludu izjavom Komisije u odgovoru na tužbu u pogledu izraza koje su upotrebljavala njemačka tijela jer je Komisija svojem podnesku priložila primjerak prethodno navedenog dopisa od 15. ožujka 1995. Nadalje, u dokumentu koji je podnositelj pritužbe podnio Prvostupanjskom sudu 4. srpnja 2003. odgovorio je na taj konkretni odlomak Komisijina odgovora na tužbu, kao i na druge odlomke za koje je podnositelj pritužbe smatrao da se temelje na „seriji sumnji, nesporazuma, pa čak i kleveta”.

Taj je dokument bio uključen u spis podnesaka Općeg suda nakon izričite odluke njegova predsjednika. Slijedom toga, Prvostupanjski sud raspolagao je svim relevantnim elementima. Sud je u svojem rješenju od 15. listopada 2003. naveo točne izraze koje je njemačko Ministarstvo vanjskih poslova upotrijebilo u svojem dopisu.

Budući da su izjave iznesene u Komisijinim podnescima bile poznate samo strankama i Općem sudu te da im nijedna treća strana nije imala pristup, ne može ih se smatrati klevetničkima.

Slično tome, kad je riječ o podnescima u predmetima pred Ombudsmanom, upućivanja Komisije na „sudske postupke” i „kazneni postupak” temeljila su se na tekstu dopisa njemačkog Ministarstva vanjskih poslova.

Primjerak tog dopisa dostavljen je Ombudsmanu. Upućivanje na „sudske postupke” koji su u njima navedeni stoga Ombudsman teško da je mogao pogrešno razumjeti na način na koji to tvrdi podnositelj pritužbe.

Tvrdnja podnositelja pritužbe da su upućivanja Komisije na „kaznene postupke”, „kazneni progon” i „optužbe” u njezinim podnescima sudovima Zajednice i Ombudsmanu bila netočna, namjerno obmanjujuća i klevetnička stoga je nedopuštena u pogledu podnesaka podnesenih sudovima Zajednice i neutemeljena u oba slučaja.

Primjedbe podnositelja pritužbe

Podnositelj pritužbe dostavio je detaljna očitovanja (37 stranica i razni prilozi), koja se mogu sažeti na sljedeći način:

• Ombudsman više nije mogao izbjeći zaključak da je Komisija lagala i da je počinila namjernu prijevaru.
• Upućivanje na „sudski postupak” imalo je jednako ozbiljno značenje kao upućivanje na „kazneni postupak”.
• Komisija je namjerno i u zloj vjeri Prvostupanjskom sudu skrenula pozornost na netočne informacije sadržane u dopisu njemačkog Ministarstva vanjskih poslova od 15. ožujka 1995. Budući da nije dostavila dopis njemačkog Ministarstva vanjskih poslova Komisiji od 15. studenoga 2001., u kojem je dopis od 15. ožujka 1995. ispravljen, Komisija je namjerno pogrešno objasnila, prevarila i lagala Sudu.
• Sud je postao žrtva te prijevare, s obzirom na to da je točka 11. njegova naloga, koja se nalazila pod naslovom „Činjenice”, glasila kako slijedi: „Auswärtiges Amt 15. ožujka 1995. izjavio je ECHO-u kao odgovor na taj zahtjev da su aktivnosti IH-a dale razloge za službeni kazneni progon.”
• Sadržaj žalbenih postupaka bio je dostupan svima na internetu. Ombudsmanica je čak pretjeranim detaljima iznijela netočne izjave Komisije.
• ECHO je svoje pogrešne optužbe protiv podnositelja pritužbe proširio na cijeli niz glavnih uprava unutar Komisije i time naštetio ugledu podnositelja pritužbe izvan onoga što je prihvatljivo.
• Ombudsmanica je netočne izjave Komisije podigla na razinu činjenica.
• S obzirom na to da je Komisija odgodila postupak, isprika je sada bila obvezna.

Podnositelj pritužbe iznio je i detaljne primjedbe o tome što smatra diskriminirajućim postupanjem ECHO-a s njegovom primjenom. Iznijela je i primjedbe o pitanjima koja se odnose na Komisijino postupanje sa zahtjevima za pristup dokumentima.

ODLUKA

1 Uvodne napomene

1.1 Tijekom 1990-ih podnositelj pritužbe, Internationaler Hilfsfonds e.V., njemačka nevladina organizacija (5), podnio je Europskoj komisiji razne zahtjeve za financijsku pomoć, uključujući Komisijin Odjel za humanitarnu pomoć ("ECHO"). Ti su zahtjevi doveli do niza pritužbi Europskom ombudsmanu (npr. pritužbe 745/2004/GG i 2862/2004/GG) i do sporova pred sudovima Zajednice (npr. predmet T-372/02 i predmet C-521/03 P). U svojim podnescima Europskom ombudsmanu i sudovima Zajednice Komisija je uputila na „kaznene postupke”, „kazneni progon” i „optužbe” protiv podnositelja pritužbe, njegova predsjednika ili drugih članova podnositelja pritužbe u Njemačkoj.

U svojoj pritužbi Ombudsmanu podnositelj pritužbe tvrdio je da su ta upućivanja netočna, namjerno obmanjujuća i klevetnička. Tvrdio je da bi Komisija trebala poduzeti potrebne korektivne mjere, posebno tako da se obveže da će se suzdržati od davanja takvih izjava u budućnosti.

1.2 Komisija je u svojem mišljenju među ostalim napomenula da u svojem odgovoru u predmetu 745/204/GG nije uputila na "kaznene postupke", "kazneni progon" ili "optužbe", nego je umjesto toga upotrijebila izraz "sudski postupak". Napomenula je i da je u svojem mišljenju u predmetu 2862/2004/GG upotrijebila pojam „kazneni postupak”. Podnositelj pritužbe u svojim je očitovanjima naveo da upućivanje na „sudske postupke” ima jednako ozbiljno značenje kao upućivanje na „kaznene postupke”.

1.3 Treba napomenuti da se u uvodnom pismu, u kojem je Ombudsman obavijestio Komisiju o opsegu svoje istrage, spominju samo pojmovi "kazneni postupak", "tužitelj" i "optužbe". Međutim, jasno je da se podnositelj pritužbe također protivi upućivanju Komisije na „sudske postupke” i „kazneni postupak”. Komisija je u svojem mišljenju iznijela argumente kojima opravdava svoju upotrebu navedenih izraza, uključujući dva izraza koja nisu navedena u uvodnom pismu Ombudsmana. Ombudsmanica stoga smatra legitimnim i primjerenim ispitati kako Komisija koristi svih pet izraza u ovoj odluci.

1.4 Podnositelj pritužbe u svojim je očitovanjima istaknuo tri pitanja koja očito nadilaze opseg istrage, kako je navedeno u uvodnom dopisu. Ta se pitanja mogu sažeti kako slijedi: i. Komisija je lagala i počinila namjernu prijevaru; ii. time što prvostupanjskom sudu nije dostavila dopis njemačkog Ministarstva vanjskih poslova Komisiji od 15. studenoga 2001., Komisija je namjerno pogrešno objasnila, prevarila i lagala Sudu; (iii) ECHO je proširio svoje pogrešne optužbe protiv podnositelja pritužbe na cijeli niz glavnih uprava unutar Komisije i time naštetio ugledu podnositelja pritužbe izvan onoga što je prihvatljivo. Podnositelj pritužbe iznio je i detaljne primjedbe o tome što smatra diskriminirajućim postupanjem ECHO-a s njegovom primjenom i o pitanjima koja se odnose na zahtjeve za pristup dokumentima.

1.5 Ova je istraga pokrenuta kako bi se ispitala uporaba određenih izraza koje je Komisija koristila u svojim podnescima sudovima Zajednice i Ombudsmanu. Primjedbe podnositelja pritužbe odnose se na širok raspon dodatnih aspekata. Rješavanje tih daljnjih pitanja zapravo bi zahtijevalo znatno novu istragu. Ombudsmanica stoga smatra da ne bi bilo primjereno proširiti opseg ove istrage kako bi se obuhvatili ti dodatni aspekti. Čini se da su neka od pitanja na koja se podnositelj pritužbe pozvao u svakom slučaju obuhvaćena dvjema dodatnim istragama koje su trenutačno u tijeku pred Ombudsmanom (pritužba 2283/2004/GG i istraga na vlastitu inicijativu OI/4/2005/GG).

1.6 U svojim očitovanjima podnositelj pritužbe naveo je da smatra da se Komisija u ovom slučaju treba ispričati. Podnositelj pritužbe stoga je iznio dodatnu tvrdnju. Ombudsmanica smatra da ne bi bilo primjereno odgoditi trenutačnu istragu tako da se od Komisije zatraži dodatno mišljenje o toj novoj tvrdnji. Podnositelj pritužbe i dalje može podnijeti novu pritužbu u vezi s tim pitanjem nakon što je Komisiji iznio odgovarajuće prethodne pristupe. Međutim, s obzirom na rezultate istrage Europskog ombudsmana o ovom predmetu (vidjeti točku 2. u nastavku), upitno je bi li istraga o takvoj novoj pritužbi bila opravdana.

1.7 Ova istraga odnosi se na ponašanje Komisije. Podnositelj pritužbe u svojem je mišljenju iznio i primjedbe o pristupu Prvostupanjskog suda i o pristupu samog Ombudsmana. Ombudsmanica stoga smatra da je korisno iznijeti nekoliko primjedbi kako bi se razjasnila određena pitanja.

1.8 Što se tiče Prvostupanjskog suda, čini se da se podnositelj pritužbe protivi tekstu rješenja od 15. listopada 2003. kojim je odbio tužbu u predmetu T-372/02. U skladu s člankom 195. Ugovora o EZ-u Europski ombudsman ne bi mogao rješavati pritužbu protiv odluke Suda, s obzirom na to da bi se takva pritužba odnosila na pravosudnu aktivnost sudova Zajednice.

Međutim, čini se korisnim napomenuti da je pretpostavka podnositelja pritužbe da je Sud pogriješio umetanjem određene rečenice u taj dio rješenja u kojem se navode relevantne činjenice u svakom slučaju očito pogrešna. Odgovarajući dio Naloga glasi: "Auswärtiges Amt je 15. ožujka 1995. rekao ECHO-u kao odgovor na taj zahtjev da su aktivnosti IH-a dale razloge za službeni kazneni progon." Relevantno pismo njemačkog Ministarstva vanjskih poslova glasilo je kako slijedi: "Njihove aktivnosti [podnositelja pritužbe] dale su razloge za službeni kazneni progon, koji je još uvijek u tijeku." Sud se stoga očito ograničava na navođenje onoga što se stvarno dogodilo, tj. da je njemačko Ministarstvo vanjskih poslova dostavilo takve informacije ECHO-u, bez izražavanja bilo kakvih stajališta o tome je li izjava njemačkog Ministarstva vanjskih poslova bila točna ili ne.

1.9 Slična se razmatranja primjenjuju u pogledu primjedbi podnositelja pritužbe koje se odnose na Europskog ombudsmana. Treba napomenuti da je podnositelj pritužbe već u dopisu poslanom 8. lipnja 2005. iz istih razloga kritizirao dva odlomka u odlukama Ombudsmana o pritužbama 745/2004/GG i 2862/2004/GG. U svojem odgovoru od 17. lipnja 2005. Ombudsman je objasnio da ti odlomci sadržavaju prikaz onoga što je Komisija rekla, a ne procjenu tih izjava koju je proveo Ombudsman. Kako bi se izbjegli mogući nesporazumi, bez obzira na to koliko se činilo da postoji takav rizik, Ombudsman se izjasnio spremnim izmijeniti drugi odlomak kako bi se pitanja još jasnije istaknula (6). Stoga je očito neutemeljen prijedlog podnositelja pritužbe da je Ombudsman povisio netočne izjave Komisije na rang činjenica.

2 Navodno netočna, namjerno obmanjujuća i klevetnička upućivanja

2.1 Podnositelj pritužbe tvrdio je da su upućivanja Komisije, u njezinim podnescima sudovima Zajednice i Ombudsmanu, na "kaznene postupke", "sudske postupke", "kazneni postupak", "kazneni progon" i "optužbe" protiv podnositelja pritužbe, njegova predsjednika ili drugih članova podnositelja pritužbe bila pogrešna, namjerno obmanjujuća i klevetnička. Tvrdio je da bi Komisija trebala poduzeti potrebne korektivne mjere, posebno tako da se obveže da će se suzdržati od davanja takvih izjava u budućnosti.

2.2 Komisija je u svojem mišljenju smatrala da je ta tvrdnja nedopuštena u pogledu podnesaka podnesenih sudovima Zajednice. Komisija je nadalje tvrdila da je ta tvrdnja u svakom slučaju neosnovana.

2.3 Podnositelj pritužbe u svojim je očitovanjima zadržao svoju tvrdnju.

Što se tiče dopuštenosti prigovora

2.4 Stoga, s obzirom na stajalište koje je zauzela Komisija, najprije valja provjeriti je li pritužba doista nedopuštena u dijelu u kojem se odnosi na Komisijine argumente upućene sudovima Zajednice.

2.5 Komisija je u svojem mišljenju smatrala da je svaki podnesak koji je u svojim podnescima uputila Prvostupanjskom sudu ili Sudu tijekom sudskog postupka kao što je predmet T-372/02 iznesen isključivo za potrebe postupka i da su informacije dostavljene u okviru pisanog postupka bile poznate samo strankama i Općem sudu. Treće osobe nisu imale pristup tim informacijama. Stoga su izjave koje su dane sudu bile podložne samo nadzoru Suda te su stoga bile nedopuštene u svrhu ovog prigovora.

2.6 Ombudsman napominje da ga članak 195. Ugovora o EZ-u ovlašćuje da prima pritužbe „koje se odnose na slučajeve nepravilnosti u postupanju institucija ili tijela Zajednice, uz iznimku Suda i Prvostupanjskog suda koji djeluju u svojoj sudbenoj ulozi.” S obzirom na to da je ova pritužba upućena Komisiji, a ne Sudu ili Prvostupanjskom sudu, Ombudsman smatra da Komisija nije utvrdila zašto ne bi mogao obraditi ovu pritužbu u pogledu podnesaka koje je Komisija podnijela sudovima Zajednice. Ombudsman je, naravno, svjestan činjenice da njegovo ispitivanje u takvim slučajevima mora uzeti u obzir svrhu prethodno navedene odredbe i da se stoga ne može proširiti na pitanja kojima su se sami bavili ti sudovi. Međutim, čini se da ni Prvostupanjski sud ni Sud nisu razmotrili pitanje sadržavaju li Komisijini podnesci pogrešne, namjerno obmanjujuće i klevetničke izjave. Točno je da je Komisija tvrdila, a da je podnositelj pritužbe to nije osporio, da je podnositelj pritužbe pred Prvostupanjskim sudom tvrdio da su se određeni odlomci Komisijina odgovora na tužbu temeljili na „seriji sumnji, nesporazuma, pa čak i kleveta”. Međutim, čak i ako bi se pretpostavilo da je podnositelj pritužbe tako želio Sudu podnijeti iste prigovore koje je iznio u ovom predmetu, trebalo bi uzeti u obzir činjenicu da je Sud odbacio zahtjev podnositelja pritužbe kao nedopušten. Sud se stoga nije bavio meritumom predmeta.

2.7 S obzirom na tekst pritužbe, Ombudsman smatra da treba ispitati jesu li izrazi koje je upotrijebila Komisija bili i. netočni, ii. namjerno obmanjujući i iii. klevetnički.

Jesu li izrazi koje je upotrijebila Komisija bili netočni?

2.8 Ombudsmanica smatra da je dobra administrativna praksa da institucije i tijela EU-a vode računa o tome da su njihove izjave točne i da odmah isprave sve moguće pogreške.

2.9 Prije nego što ispita je li to ovdje bio slučaj, Ombudsman smatra da je potrebno pojasniti činjenice na koje se odnose relevantne izjave Komisije.

2.10 Iz dokaza koji su mu podneseni proizlazi da je državno odvjetništvo pri Landgerichtu Gießen provelo preliminarnu istragu ("Ermittlungsverfahren") protiv dr. Nadalje, čini se da je taj prethodni ispitni postupak 30. travnja 1996. okončan u korist dotičnih osoba. Naposljetku, Ombudsmanica napominje da je vrlo jasno da je Komisija o tim činjenicama bila obaviještena u više navrata, počevši od dopisa poslanog Komisiji 21. svibnja 1996.

2.11 U skladu s njemačkim pravom, državno odvjetništvo mora istražiti gdje prima informacije koje dovode do sumnje da je možda počinjeno kazneno djelo (članak 160. Strafprozeßordnunga - Zakonik o kaznenom postupku). Ako se tom preliminarnom istragom („Ermittlungsverfahren”) potvrdi navedena sumnja, državno odvjetništvo upućuje predmet kaznenom sudu i traži pokretanje kaznenog postupka („Strafverfahren”).

2.12 S obzirom na navedeno, Ombudsmanica smatra da nijedan od izraza koje je upotrijebila Komisija nije bio točan. Ako se provodi preliminarna istraga, nije primjereno upućivati na „kazneni postupak”, „sudski postupak”, „kazneni postupak”, „državni progon” ili „optužbe”.

2.13 S obzirom na navedeno, ni izjava iz dopisa njemačkog Ministarstva vanjskih poslova od 15. ožujka 1995., prema kojoj je postojao "službeni kazneni progon", nije bila točna. Međutim, ostaje činjenica da je ta izjava dana. Ako bi se Komisijine izjave tumačile na način da se njima samo upućuje na (pogrešnu) izjavu njemačkog Ministarstva vanjskih poslova ili se na nju upućuje, one se stoga ne bi mogle same po sebi smatrati pogrešnima.

2.14 Ombudsmanica smatra da je to doista slučaj u pogledu sljedećih dviju izjava:

„U svjetlu informacija dobivenih od njemačkog Ministarstva vanjskih poslova, koje daju informacije o kaznenom progonu koji je u tijeku, ECHO je odlučio obustaviti obradu zahtjeva Internationalera Hilfsfondsa dok se ne dobiju dodatne informacije o kaznenom progonu koji je u tijeku.”

(točka 45. odgovora na tužbu Komisije u predmetu T-372/02 P)

"...Dr. Koch (predsjednik IH-a) pokušavao je dobiti pristup dokumentima koje posjeduje Komisija kako bi otkrio tko je u Auswärtiges Amtu 1995. obavijestio Komisiju da je u tijeku kazneni progon protiv Internationalera Hilfsfondsa."

(točka 86. odgovora Komisije u predmetu C-521/03 P)

Te se izjave odnose samo na (nespornu) činjenicu da je njemačko Ministarstvo vanjskih poslova (pogrešno) obavijestilo Komisiju da je protiv podnositelja pritužbe u tijeku kazneni progon. Stoga se ne može smatrati da su sami po sebi netočni.

2.15 Međutim, situacija je drukčija u pogledu sljedećih triju izjava:

"Iz kasne korespondencije proizašlo je da je podignuta optužnica protiv Dr. Kocha i trojice drugih zaposlenika Internationaler Hilfsfondsa (..)."

(točka 40. odgovora na tužbu Komisije u predmetu T-372/02 P)

„Što se tiče pitanja čestitosti direktora, Komisiju je posebno zabrinjavala činjenica da je u trenutku podnošenja zahtjeva g. Koch propustio spomenuti da su protiv njega i triju drugih članova osoblja društva Internationaler Hilfsfonds pokrenuti kazneni postupci. Budući da je to nedvojbeno bila relevantna činjenica koja je izostavljena iz tužbe, Komisija bi imala pravo, nakon što se ta činjenica otkrije, odbiti tužiteljev zahtjev in limine.”

(točka 105. odgovora na tužbu Komisije u predmetu T-372/02 P)

„(...) Komisija je obvezna istaknuti da su u trenutku podnošenja njegova zahtjeva za potpisivanje okvirnog sporazuma o partnerstvu [okvirni sporazum o partnerstvu] protiv g. Kocha u Njemačkoj bili otvoreni kazneni postupci.”

(mišljenje Komisije od 13. siječnja 2005. o pritužbi 2862/2004/GG)

Odmah je očito da se te izjave ne odnose na „kazneni progon” koji je navodno bio u tijeku protiv podnositelja pritužbe (kao što je njemačko Ministarstvo vanjskih poslova pogrešno tvrdilo u svojem dopisu od 15. ožujka 1995.), već na „kaznene postupke”, „kaznene postupke” i „optužbe”. Nadalje, te se izjave odnose na dr. Kocha i tri druge (neimenovane) osobe. Međutim, u dopisu koji je njemačko Ministarstvo vanjskih poslova uputilo ECHO-u 15. ožujka 1995. nisu navedena imena pojedinaca. Relevantne izjave stoga očito nadilaze puko upućivanje na dopis njemačkog Ministarstva vanjskih poslova od 15. ožujka 1995. ili pozivanje na njega. Izjave su također činjenično netočne jer (kao što je objašnjeno u točki 2.12. ovog mišljenja) protiv dr. Kocha nisu bili u tijeku ni "kazneni postupci" ni "kazneni postupci" niti su protiv njega podignute "optužbe".

2.16 Možda bi se moglo tvrditi da te izjave samo odražavaju stajalište koje je Komisija zauzela u relevantnom trenutku. S obzirom na to da je Komisija (pogrešno) obaviještena da je protiv podnositelja pritužbe u tijeku „kazneni progon”, moglo bi se tvrditi da su se relevantne izjave temeljile na tim (netočnim) informacijama i da tumačenje upućivanja na „službeni kazneni progon” iz dopisa njemačkog Ministarstva vanjskih poslova na način da znači „kazneni postupak” ili „kazneni postupak” stoga u to vrijeme nije bilo nerazumno.

Međutim, Ombudsman smatra da je takvo tumačenje isključeno iz dva razloga. Prvo, relevantne izjave dane su nekoliko godina nakon relevantnih događaja i u njima nije jasno (ako je to doista bio slučaj) da se temelje na tadašnjem znanju i tumačenju Komisije. Osim toga, čini se da korištenje sadašnjeg vremena u drugoj izjavi potvrđuje da je Komisija dala te izjave na temelju saznanja o činjenicama koje je imala u trenutku podnošenja svojih podnesaka sudovima Zajednice i Ombudsmanu (u razdoblju od 2003. do 2005.). Međutim, Komisija je u to vrijeme odavno bila obaviještena da je provedena samo preliminarna istraga, a ne „kazneni postupak” ili „kazneni postupak”. Kao drugo, "informacije" o postojanju kaznenog progona koji je u tijeku protiv podnositelja pritužbe sadržane su u dopisu njemačkog Ministarstva vanjskih poslova od 15. ožujka 1995. Međutim, zahtjev podnositelja pritužbe za potpisivanje okvirnog sporazuma o partnerstvu službeno je podnesen ECHO-u tek 20. ožujka 1996.(7). Budući da ECHO od njemačkog Ministarstva vanjskih poslova od 15. ožujka 1995. nije primio nikakve dodatne informacije o podnositelju pritužbe, tvrdnja da su „kazneni postupci” ili „kazneni postupci” bili u tijeku protiv podnositelja pritužbe u trenutku podnošenja zahtjeva za potpisivanje okvirnog sporazuma o partnerstvu ne može se temeljiti na „informacijama” koje je 15. ožujka 1995. dostavilo njemačko Ministarstvo vanjskih poslova, tj. više od godinu dana ranije.

2.17 Situacija je još očitija u pogledu posljednje od navedenih izjava, koja glasi kako slijedi:

„Treba napomenuti da je jedna svrha, makar sekundarna, e-poruke od 8.8.2001. bila zatražiti ažurirane informacije o svim promjenama u sudskom postupku protiv IH-a u Njemačkoj.”

(mišljenje Komisije od 24. lipnja 2004. o pritužbi 745/2004/GG)

Budući da je Komisija do 2001. dugo bila obaviještena da ne postoji „sudski postupak” i da je preliminarna istraga zaključena u travnju 1996., Ombudsman ne razumije zašto je Komisija ipak uputila na takav „sudski postupak”. Ta je činjenica tim više zbunjujuća s obzirom na činjenicu da se čak i provedena preliminarna istraga odnosila samo na dr. Kocha i tri druge osobe, ali ne i na samog podnositelja pritužbe (IH).

2.18 S obzirom na navedeno, Ombudsmanica smatra da su upućivanja Komisije na "kaznene postupke", "sudske postupke", "kaznene postupke" i "optužbe" u njezinim podnescima sudovima Zajednice i samom sebi bila pogrešna. To je primjer nepravilnosti u postupanju.

Jesu li izjave Komisije namjerno obmanjivale?

2.19 Što se tiče argumenta podnositelja pritužbe da su relevantne izjave bile namjerno obmanjujuće, Ombudsman smatra da ovdje treba uzeti u obzir samo četiri izjave navedene u točki 2.15. i točki 2.17. jer izjave navedene u točki 2.14. nisu bile pogrešne.

2.20 Što se tiče tih preostalih izjava, Ombudsman smatra korisnim istaknuti da ništa ne upućuje na to da su one stvarno dovele u zabludu sudove Zajednice. Što se tiče samog Ombudsmana, on može uvjeriti podnositelja pritužbe da izjave Komisije nisu uzrokovale nikakve poteškoće u utvrđivanju stvarnih činjenica u predmetu. Nadalje, iako su relevantne izjave Komisije bile netočne, Ombudsman ne smatra da je podnositelj pritužbe utvrdio da je Komisija postupala s namjerom obmanjivanja sudova Zajednice i Ombudsmana pri njihovu donošenju. Stoga se u tom pogledu ne mogu utvrditi nepravilnosti u postupanju.

Jesu li izjave Komisije bile klevetničke?

2.21 Što se tiče argumenta podnositelja pritužbe da su relevantne izjave bile klevetničke, Ombudsman smatra da bi to pretpostavljalo da su bile ili bi mogle biti priopćene trećim stranama.

2.22 S obzirom na to da podnesci u predmetima pred sudovima Zajednice obično nisu dostupni trećim stranama, Ombudsman smatra da bi bilo kakve izjave dane u takvim podnescima mogle biti klevetničke samo ako su ponovljene na javnoj raspravi. Međutim, Ombudsman napominje da nije održana usmena rasprava ni u jednom od dvaju sudskih predmeta na koje je podnositelj pritužbe uputio.

2.23 Što se tiče podnesaka Ombudsmanu, točno je da su oni u načelu dostupni trećim osobama u predmetima za koje (kao u pritužbama 745/2004/GG i 2862/2004/GG) podnositelj pritužbe nije zatražio povjerljivo postupanje. Međutim, treba uzeti u obzir činjenicu da Ombudsman rijetko prima zahtjeve za pristup svojem spisu na temelju pritužbe. Zapravo, čini se da dosad nije zaprimljen nijedan takav zahtjev u pogledu spisa o pritužbama 745/2004/GG i 2862/2004/GG. Ombudsman stoga smatra da je svaki učinak koji dovodi do mogućnosti da treće strane dobiju pristup izjavama Komisije putem zahtjeva za pristup spisu Ombudsmana previše udaljen i hipotetski da bi bio relevantan u ovom kontekstu. Kad je riječ o mogućem otkrivanju sadržaja izjava Komisije putem odluka Europskog ombudsmana, Europski ombudsman želio bi uputiti na ono što je prethodno navedeno u tom kontekstu (vidjeti točku 1.9.).

2.24 Ombudsmanica smatra da je korisno iznijeti jednu završnu primjedbu. S obzirom na važnost koju podnositelj pritužbe (razumljivo) pridaje potrebi zaštite svojeg ugleda od bilo kakve štete koja bi mogla proizaći iz izjava poput onih koje je dala Komisija, Ombudsmanica smatra iznenađujućim da se u mišljenju Komisije uopće nije razmatralo pitanje jesu li te izjave točne. Ombudsman također smatra da je teško razumjeti zašto Komisija nije reagirala na zahtjev podnositelja pritužbe od 5. kolovoza 2005., podnesen preko njegovih odvjetnika, kako bi potvrdila da više neće davati takve izjave. Komisija je u svojem mišljenju navela da je to bio peti put da je od nje zatraženo da odgovori na pritužbe podnositelja pritužbe u vezi s obradom zahtjeva za potpisivanje okvirnog sporazuma o partnerstvu. Ombudsmanica ne može pomoći misleći da se ova istraga mogla lako izbjeći da je Komisija prihvatila zahtjev podnositelja pritužbe od 5. kolovoza 2005. Podnositelj pritužbe proslijedio je Europskom ombudsmanu primjerak dopisa koji mu je Komisija uputila 9. prosinca 2005. Komisija smatra da se tim dopisom odgovara i na navedeni dopis od 5. kolovoza 2005. Međutim, Ombudsmanica napominje da je Komisija, umjesto da razmotri zahtjev iz ovog dopisa, jednostavno potvrdila stajalište koje je zauzela. Nadalje napominje da je Komisija obavijestila podnositelja pritužbe da će se svi daljnji dopisi u vezi s tim pitanjem smatrati ponavljajućima i da se stoga na njih neće odgovoriti.

Zaključak

S obzirom na navedeno, Europski ombudsman u skladu s člankom 3. stavkom 6. svojeg Statuta Komisiji podnosi sljedeći nacrt preporuke:

Nacrt preporuke

Komisija bi trebala priznati da su njezina upućivanja, u podnescima sudovima Zajednice i Europskom ombudsmanu, na „kaznene postupke”, „sudske postupke”, „kazneni postupak” i „optužbe” protiv podnositelja pritužbe, njegova predsjednika ili drugih članova podnositelja pritužbe bila netočna. Komisija bi nadalje trebala potvrditi da u budućnosti neće upotrebljavati takva netočna upućivanja.

Komisija i podnositelj pritužbe bit će obaviješteni o tom nacrtu preporuke. U skladu s člankom 3. stavkom 6. Statuta Europskog ombudsmana, Komisija šalje detaljno mišljenje do 28. veljače 2007. Detaljno mišljenje moglo bi se sastojati od prihvaćanja odluke Europskog ombudsmana i opisa mjera poduzetih za provedbu nacrta preporuke.

Strasbourg, 14. prosinca 2006.

 

P. Nikiforos DIAMANDOUROS

---

(1) Odluka Europskog parlamenta 94/262 od 9. ožujka 1994. o uredbama i općim uvjetima koji uređuju obnašanje dužnosti Europskog ombudsmana, SL 1994., L 113, str. 15.

(2) Podnositelj pritužbe ponekad se u dokumentima navedenima u ovoj odluci naziva „IH”.

(3) Ombudsman nije primio preslike podnesaka pred sudovima Zajednice. Pozivanja su stoga preuzeta iz podnesaka koje je podnositelj pritužbe podnio Ombudsmanu u ovom predmetu. Komisija nije tvrdila da ti podnesci pogrešno prikazuju ono što je iznijela u svojim podnescima.

(4) Kad je riječ o toj zadnjoj izjavi, vidjeti točku 1.3. odluke.

(5) Podnositelj pritužbe ponekad se u dokumentima navedenima u ovoj odluci naziva „IH”.

(6) Odluke su dostupne na internetskoj stranici Europskog ombudsmana (http://www.ombudsman.europa.eu). Riječ je o točki 2.2. odluke o pritužbi 745/2004/GG i točki 1.9. odluke o pritužbi 2862/2004/GG.

(7) Vidjeti točku 12. rješenja Prvostupanjskog suda od 15. listopada 2003. u predmetu T-372/02.