(Izrađeno u skladu s člankom 3. stavkom 6. Statuta Europskog ombudsmana.(7))

Poštovani gospodine P.,
1. travnja 1998. podnijeli ste pritužbu Europskom ombudsmanu u vezi s propustom Europske komisije da vas vrati na radno mjesto po isteku neplaćenog dopusta za osobne potrebe i da vam odbije isplatiti naknadu za gubitak plaće i smanjenu mirovinu.
Pritužbu sam 18. svibnja 1998. proslijedio predsjedniku Europske komisije. Komisija je svoje mišljenje poslala 27. srpnja 1998., a ja sam Vam ga, ako to želite, proslijedio s pozivom na očitovanje. Dana 14. rujna 1998. zaprimio sam Vaše primjedbe na mišljenje Komisije. Dana 31. ožujka 1999. primio sam pismo zastupnika u Europskom parlamentu g. Brendana Donnellyja koji je pisao u vaše ime kako bi se raspitao o ishodu vaše pritužbe. Dana 12. travnja 1999. poslao sam odgovor kako bih ga obavijestio da je vaša pritužba još uvijek pod istragom. O tome sam vas istoga dana obavijestio.
Dana 22. travnja 1999. poslali ste detaljnije informacije o svojoj pritužbi. Dana 23. travnja 1999. zatražio sam od Komisije dodatne primjedbe o određenim aspektima Vaše pritužbe. Komisija je svoje drugo mišljenje poslala 1. srpnja 1999., a ja sam Vam ga proslijedio 20. srpnja 1999. s pozivom da iznesete nova opažanja. Dana 11. kolovoza 1999. poslali ste svoje primjedbe na drugo mišljenje Komisije.
Pišem vam sada kako bih vas obavijestio o rezultatima istraga koje su napravljene. Ispričavam se zbog kašnjenja u odlučivanju o vašoj pritužbi.

COMPLAINT

Podnositelj pritužbe smatra da su relevantne činjenice bile sljedeće:
Podnositelj pritužbe, dužnosnik Europske komisije u razredu A4, otišao je na neplaćeni dopust za osobne potrebe na godinu dana od 1. listopada 1995. do 30. rujna 1996. Žalio se da ga Komisija nije vratila na dužnost nakon tog razdoblja. Konkretnije, dva mjeseca nakon isteka njegova neplaćenog dopusta Komisija još uvijek nije ponudila vraćanje na posao niti je postojala mogućnost vraćanja na posao u budućnosti.
Podnositelj pritužbe stoga je 25. studenoga 1996. pisao glavnom direktoru GU-a IX i obavijestio ga da je, kako bi osigurao izvor redovitih prihoda i s obzirom na to da nije imao drugu mogućnost osim prijevremenog umirovljenja, podnio ostavku s učinkom od 1. listopada 1996.
Podnositelj pritužbe podnio je 10. lipnja 1997., na temelju članka 90. stavka 1. Pravilnika o osoblju, zahtjev za novčanu naknadu za gubitak plaće od isteka njegova godišnjeg odmora do datuma njegove ostavke i za smanjenu mirovinu. GU IX je 5. kolovoza 1997. odgovorio da je podnositelj pritužbe podnio nedvosmislen zahtjev za ostavku predviđen člankom 48. Pravilnika o osoblju i da stoga ne može uzeti u obzir njegov zahtjev za naknadu štete.
Podnositelj pritužbe podnio je 17. rujna 1997. tijelu za imenovanje žalbu protiv tog odbijanja na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju, ponavljajući svoj zahtjev za novčanu naknadu. Tijelo za imenovanje odbilo je zahtjev podnositelja pritužbe u svojem dopisu od 16. veljače 1998. Smatrao je da Komisija nije počinila administrativne nepravilnosti i da nije odgovorna za njegovu ostavku te da stoga nije morala platiti naknadu štete. Podnositelj pritužbe stoga je podnio ovu pritužbu Ombudsmanu, navodeći da ga Komisija nije vratila na radno mjesto po isteku njegova neplaćenog dopusta za osobne potrebe i da je odbila isplatiti naknadu za a) gubitak plaće zbog toga što ga nije vratila na radno mjesto i b) financijski gubitak zbog njegove ostavke.

INQUIRY

Mišljenje Komisije
Komisija se u svojem mišljenju pozvala na odgovor tijela za imenovanje od 16. veljače 1998. Tijelo za imenovanje podsjetilo je podnositelja pritužbe na odredbu članka 40. stavka 4. točke (d) Pravilnika o osoblju kojom se instituciji nalaže da dužnosnika nakon isteka neplaćenog dopusta za osobne potrebe vrati na prvo radno mjesto koje odgovara njegovu razredu i koje je upražnjeno u njegovoj kategoriji ili službi, pod uvjetom da ispunjava uvjete za to radno mjesto. Postupak za utvrđivanje ispunjava li dužnosnik te zahtjeve mora se stvarno provesti i mora se provoditi tako da dotična institucija može dokazati da je ispunjen uvjet. Neprovedba takvih provjera predstavljala bi protupravnu radnju ili propust koji bi podrazumijevao odgovornost Komisije prema tužitelju.
Komisija je zatim primijetila da ispitivanje koraka koje je poduzeo podnositelj pritužbe, s jedne strane, i Komisija, s druge strane, nije pokazalo nikakvu nepravilnost u postupku vraćanja na posao. Tijelo za imenovanje smatralo je da je činjenica da podnositelj pritužbe nije bio vraćen na radno mjesto krajem studenoga 1996. razumna s obzirom na to da je njegov dopust iz osobnih razloga istekao dva mjeseca prije, 30. rujna 1996. Zbog toga je zahtjev podnositelja pritužbe za naknadu štete odbijen u pogledu razdoblja od završetka njegova dopusta iz osobnih razloga do datuma njegova pisma ostavke.
Tijelo za imenovanje istaknulo je da je Sud u svojoj presudi od 1. srpnja 1976.(1) odlučio da u slučaju zahtjeva za naknadu štete zbog nemogućnosti vraćanja na posao nakon isteka dopusta iz osobnih razloga tužitelj ne može, u nedostatku pruženih usluga, zahtijevati isplatu zaostalih plaća. Međutim, on ima pravo na naknadu stvarne štete koju je pretrpio zbog gubitka te plaće zbog nezakonitog postupanja uprave.
Kad je riječ o zahtjevu za novčanu naknadu od datuma umirovljenja, podnositelj pritužbe tvrdio je da je bio prisiljen podnijeti ostavku s obzirom na to da ga je uprava ostavila bez prihoda tijekom dva mjeseca nakon isteka dopusta. Komisija je podsjetila na ustaljenu sudsku praksu prema kojoj je institucija Zajednice odgovorna ako je navodno postupanje nezakonito, ako je šteta stvarno pretrpljena i ako postoji uzročna veza između navedenog postupanja i štete.
U ovom je slučaju tijelo za imenovanje provjerilo je li Komisija stvarno poduzela mjere i je li to učinila na pravilan način te je li razdoblje od dva mjeseca između isteka dopusta i njegova pisma ostavke razuman rok, čak i ako podnositelj pritužbe nije bio ponovno imenovan. Ostavka podnositelja pritužbe također je posljedica toga što je nedvosmisleno u pisanom obliku izrazio svoju namjeru da konačno napusti službu institucije, kako je utvrđeno u članku 48. Pravilnika o osoblju. S obzirom na to da je ostavka bila dobrovoljni akt podnositelja pritužbe, Komisija je zaključila da ne snosi izravnu odgovornost za to pitanje i da se Komisiji ne može pripisati nikakva krivnja. Stoga je zahtjev za financijsku naknadu odbijen.
Primjedbe podnositelja pritužbe
Podnositelj pritužbe zadržao je svoju pritužbu. Naveo je da je u to vrijeme doista bilo slobodnih nekoliko savršeno prikladnih radnih mjesta i da Komisija nije ispitala njegove kvalifikacije ni za jedno od tih radnih mjesta. Naveo je da su četiri prikladna radna mjesta rezervirana za druge određene kandidate ili za pojedince iz novih država članica. Stoga je podnositelj pritužbe smatrao da izjava Komisije da nije bilo nepravilnosti u postupku ponovnog uvođenja nije točna. Mjere koje je poduzela Komisija nisu bile učinkovite s obzirom na to da nisu dovele do jedinstvene ponude za vraćanje u razdoblju od 3,5 mjeseca od datuma na koji je potvrdio svoju namjeru da se vrati, kao ni do mogućnosti da će se vratiti u budućnosti. Podnositelj pritužbe zaključio je da je postupanje Komisije bilo nemarno, da je pretrpio štetu i da je uzročno-posljedična veza između njih bila jasna. Podnositelj pritužbe poslao je 22. travnja 1999. dodatne pojedinosti o četirima slobodnim radnim mjestima u trenutku kada je zatražio vraćanje na radno mjesto.

OSTALI MJERILA

Kako bi provjerila je li Komisija detaljno ispitala sposobnosti podnositelja pritužbe u pogledu slobodnih radnih mjesta koja odgovaraju njegovu razredu, Ombudsman je 23. travnja 1999. od Komisije zatražio dodatne primjedbe o trima točkama.
Kao prvo, Ombudsman je zatražio da se dobije popis svih radnih mjesta (uključujući zahtjeve) koja odgovaraju razredu podnositelja pritužbe (A4) koja su bila slobodna u razdoblju nakon isteka njegova dopusta za osobne potrebe (30. rujna 1996.).
Kao drugo, od Komisije je zatraženo da odgovori na prigovor podnositelja pritužbe da nije ispitala njegove kvalifikacije ni za jedno od slobodnih radnih mjesta jer su bila rezervirana za druge podnositelje zahtjeva.
Naposljetku, ombudsmanica je pitala koje je opravdanje za razmatranje tijela za imenovanje da slobodna radna mjesta ne odgovaraju kvalifikacijama podnositelja pritužbe (pismo povjerenika Liikanena od 16. veljače 1998., stranica 3., posljednji stavak).
Drugo mišljenje Komisije
Komisija je Ombudsmanu poslala popise slobodnih rukovodećih radnih mjesta koji su se objavljivali svaki tjedan između 18. srpnja 1996. i 28. studenoga 1996. Komisija je ponovila da je taj spor posljedica jednostrane odluke podnositelja pritužbe od 25. studenoga 1996. da podnese ostavku u Komisiji, manje od dva mjeseca nakon 1. listopada 1996. Stoga je Komisija navela da se ne može smatrati odgovornom za tu odluku ili njezin učinak na prihode podnositelja pritužbe.
Što se tiče tvrdnje podnositelja pritužbe da nije ispitala njegove kvalifikacije ni za jedno od slobodnih radnih mjesta, Komisija je istaknula da nije sporno da je između 1. listopada 1996. i 30. studenoga 1996. bilo slobodnih radnih mjesta A5/A4, uključujući četiri radna mjesta načelnika odjela koja je naveo podnositelj pritužbe. Komisija je prvo istaknula da je jedno od radnih mjesta na koja se podnositelj pritužbe pozvao radno mjesto A3 i stoga nije relevantno. Stoga je bilo potrebno ispitati je li životopis podnositelja pritužbe dokazao da ispunjava uvjete za ostala tri radna mjesta.
Prema životopisu podnositelja pritužbe, kao dužnosnik A4 bio je glavni upravitelj (A5/4), a zatim voditelj odjela u GU-u II (Gospodarski i financijski poslovi) od 1974. do 1990. Od 1990. do 1995. bio je savjetnik Glavne uprave I u Parizu. Komisija je primijetila da je životopis podnositelja pritužbe nejasan u pogledu njegove karijere i vještina te da je do 1988. radno mjesto načelnika odjela bilo rezervirano za dužnosnike A3. Nakon 1990. podnositelj pritužbe više nije bio načelnik odjela (odnosno načelnik odjela).
Predmetna slobodna radna mjesta bila su za načelnika Odjela za vanjsku dimenziju unutarnjeg tržišta i financijske usluge u Glavnoj upravi XV., načelnika Odjela za praćenje učinka Europskog socijalnog fonda u Glavnoj upravi V. i načelnika Odjela Ujedinjenih naroda u Glavnoj upravi IA. Svaki od tih radnih mjesta zahtijevao je posebne vještine. Komisija je navela da postoji opravdana sumnja u to ispunjava li podnositelj pritužbe zahtjev za ta radna mjesta, kako u pogledu razine odgovornosti (kandidat za radno mjesto načelnika odjela mora imati dokazane upravljačke vještine) tako i u pogledu drugih zahtjeva. Stoga se ne može prigovoriti upravi da nije odmah vratila podnositelja pritužbe jer u takvim okolnostima mora zatražiti dodatne informacije od dotične osobe. Komisija to nije učinila zbog činjenice da je podnositelj pritužbe otišao u mirovinu prije nego što se to moglo učiniti u razumnom roku.
GU IX. Komisije stupio je u kontakt i s različitim glavnim upravama, uključujući GU I., GU II., GU VI. i GU XXI., kako bi pokušao pronaći odgovarajuće radno mjesto za podnositelja pritužbe. Međutim, ti pokušaji nisu doveli do njegova vraćanja na radno mjesto jer životopis podnositelja pritužbe nije sadržavao dovoljno pojedinosti o njegovim sposobnostima. Komisija je primijetila da je taj životopis previše nejasan da bi se mogla donijeti neposredna odluka.
Komisija je stoga zaključila da uprava nije bila ni približno neaktivna u tom pogledu te je počela poduzimati korake kako bi ponovno uspostavila podnositelja pritužbe.
Podnositelj pritužbe
zadržao je svoju pritužbu ponavljajući da mu nije ponuđeno radno mjesto u razdoblju od 3,5 mjeseca nakon njegova zahtjeva za vraćanje na radno mjesto. Podnositelj pritužbe također je istaknuo da je njegov životopis namijenjen sažimanju njegova profesionalnog iskustva koje je Komisiji poznato već 22 godine. Podnositelj pritužbe dodao je da je od 1986. do 1987. doista bio na radnom mjestu načelnika odjela A3 u GU-u II-E-2. Podnositelj pritužbe naveo je da su sva radna mjesta na koja je Komisija uputila u skladu s njegovim iskustvom i odgovornostima u Pariškoj delegaciji. Naposljetku je istaknuo da je Komisija mogla zatražiti dodatne informacije o njegovu životopisu.

ODLUKA

1 Neuspjeh Komisije da vrati podnositelja pritužbe na radno mjesto po isteku njegova neplaćenog dopusta za osobne potrebe
1.1 Podnositelj pritužbe tvrdio je da ga Komisija nije vratila na radno mjesto po isteku njegova neplaćenog dopusta za osobne potrebe 30. rujna 1996. Točnije, dva mjeseca nakon tog datuma još uvijek nije primio ponudu za vraćanje na posao niti je bilo izgleda za vraćanje na posao u bliskoj budućnosti. Komisija je primijetila da je ispitivanje koraka koje je poduzela pokazala da nije bilo nepravilnosti u postupku vraćanja na posao. Komisija je u svojem drugom mišljenju dodala da postoje opravdane sumnje u pogledu toga ispunjava li podnositelj pritužbe uvjete za slobodna radna mjesta. Komisija je istaknula i da je životopis podnositelja pritužbe previše nejasan da bi se odmah donijela odluka o njegovu vraćanju na radno mjesto.
1.2 Ombudsman ističe da se člankom 40. stavkom 4. točkom (d) Pravilnika o osoblju predviđa da se po isteku dopusta dužnosnik mora vratiti na prvo radno mjesto koje odgovara njegovu razredu i koje je upražnjeno u njegovoj kategoriji ili službi, pod uvjetom da ispunjava uvjete za to radno mjesto. U skladu sa sudskom praksom Prvostupanjskog suda, uprava detaljnom provjerom sustavno provjerava sposobnosti dužnosnika koji čeka vraćanje na radno mjesto u odnosu na svako slobodno radno mjesto koje odgovara njegovu razredu. Stoga postupak provjere sposobnosti dužnosnika koji čekaju vraćanje na posao mora biti učinkovit i odvijati se na takav način da institucije mogu dokazati da je poštovan. U tom pogledu, iako se nadležna tijela ne mogu obvezati da dokažu da su ispitala sposobnosti dužnosnika u slučaju očitog razilaženja između njegovih sposobnosti i sposobnosti potrebnih za određeno slobodno radno mjesto, takav se dokaz ipak mora podnijeti u svim slučajevima u kojima je, u nedostatku takvog očitog razilaženja, potrebna potpuna provjera sposobnosti dotične osobe u pogledu slobodnog radnog mjesta. Nesustavna provjera sposobnosti dotičnog dužnosnika u odnosu na svako slobodno radno mjesto na koje je mogao biti vraćen predstavlja pogrešku povezanu sa službom koja može dovesti do odgovornosti uprave u mjeri u kojoj takav propust odgađa vraćanje dotične osobe na radno mjesto (2).
1.3 Ombudsman stoga provjerava je li u ovom slučaju Komisija detaljno ispitala sposobnosti podnositelja pritužbe u odnosu na slobodna radna mjesta. Čini se da je podnositelj pritužbe 12. kolovoza 1996. zatražio ponovno uvođenje s učinkom od 1. listopada 1996. U svojoj konačnoj odluci od 16. veljače 1998. o žalbi podnositelja pritužbe u skladu s člankom 90. stavkom 2. Pravilnika o osoblju, tijelo za imenovanje samo je primijetilo da nijedna glavna uprava nije mogla ponuditi radno mjesto podnositelju pritužbe prije kraja studenoga 1996. jer „nisu raspolagali odgovarajućim slobodnim radnim mjestima ili slobodna radna mjesta nisu odgovarala sposobnostima podnositelja pritužbe”. Tijelo za imenovanje nije obrazložilo svoj zaključak da sposobnosti podnositelja pritužbe ne odgovaraju sposobnostima koje se zahtijevaju za slobodna radna mjesta niti je uputilo na određena slobodna radna mjesta.
1.4 Ombudsmanica je stoga zatražila više pojedinosti o popisu slobodnih radnih mjesta u razdoblju nakon isteka dopusta podnositelja pritužbe iz osobnih razloga. Također je zatražio od Komisije da navede što je tijelo za imenovanje opravdalo za svoj zaključak da sposobnosti podnositelja pritužbe ne odgovaraju sposobnostima slobodnih radnih mjesta. Iz popisa slobodnih radnih mjesta objavljenih između 18. srpnja 1996. i 28. studenoga 1996. čini se da je tijekom tog razdoblja bilo više od dvadeset i pet slobodnih radnih mjesta A5/A4 (3).
1.5 Međutim, u svojem mišljenju Ombudsmanu, osim četiri radna mjesta koja je naveo sam podnositelj pritužbe, Komisija nije navela nijedno posebno slobodno radno mjesto A5/A4 s tih popisa niti je čak i u kratkom roku obrazložila zašto se podnositelj pritužbe ne može vratiti na jedno od tih radnih mjesta. Kad je riječ o trima od četiriju radnih mjesta koja je naveo podnositelj pritužbe, Komisija je ponovno samo primijetila, bez detaljnog ispitivanja, da postoji opravdana sumnja u to ispunjava li podnositelj pritužbe zahtjeve za ta radna mjesta, kako u pogledu razine odgovornosti (potreba dokazanih upravljačkih vještina za radna mjesta načelnika odjela) tako i u pogledu drugih zahtjeva. Komisija je čak dodala da, s obzirom na tu stvarnu nesigurnost, uprava u takvim okolnostima mora zatražiti dodatne informacije od dotične osobe. Taj je zahtjev potvrđen i sudskom praksom Prvostupanjskog suda (4). Međutim, Komisija to nije učinila.
1.6 Iz prethodno navedenoga ombudsmanica zaključuje da Komisija nije provela detaljno ispitivanje sposobnosti podnositelja pritužbe u odnosu na svako slobodno radno mjesto koje odgovara njegovu razredu, kako to zahtijeva sudska praksa Suda. To potvrđuje i činjenica da je Komisija svoju prosudbu o sposobnostima podnositelja pritužbe u pogledu slobodnih radnih mjesta temeljila samo na životopisu podnositelja pritužbe, za koji je smatrala da je previše nejasan i nejasan te bez traženja detaljnijih informacija od podnositelja pritužbe. Čini se i da Komisija ni u jednom trenutku nije provjerila pojedinosti osobnog dosjea podnositelja pritužbe, što je mogla učiniti s obzirom na to da je 22 godine radio za Komisiju.
1.7 Iz tih razmatranja stoga proizlazi da činjenica da Komisija nije detaljno ispitala kvalifikacije podnositelja pritužbe za predmetna radna mjesta predstavlja nepravilnost u postupanju koja može dovesti do odgovornosti Komisije prema podnositelju pritužbe. S obzirom na to da zbog suprotnih mišljenja Komisije i podnositelja pritužbe nije bilo moguće pronaći prijateljsko rješenje među strankama u tom pogledu, Ombudsman u nastavku iznosi nacrt preporuke.
2 Zahtjevi podnositelja pritužbe za novčanu naknadu zbog toga što ga Komisija nije vratila na radno mjesto i financijske posljedice njegove ostavke
2.1 Podnositelj pritužbe zatražio je naknadu za 1) gubitak plaće (između završetka njegova neplaćenog dopusta do datuma njegove ostavke) zbog toga što ga Komisija nije vratila na radno mjesto na kraju njegova neplaćenog dopusta za osobne potrebe i za 2) financijski gubitak povezan s činjenicom da je morao podnijeti ostavku u Komisiji. Komisija je odbila platiti obje naknade jer je smatrala da, s jedne strane, nije počinila nepravilnost u postupku vraćanja na radno mjesto i da se, s druge strane, ne može smatrati odgovornom za jednostranu odluku podnositelja pritužbe da podnese ostavku.
2.2 Kad je riječ o prvom zahtjevu za naknadu štete zbog toga što Komisija nije vratila podnositelja pritužbe na radno mjesto, Ombudsman napominje da, u skladu sa sudskom praksom Suda, podnositelj zahtjeva za naknadu štete zbog toga što se nije vratio na radno mjesto nakon isteka dopusta iz osobnih razloga ne može, u nedostatku pruženih usluga, zahtijevati isplatu zaostalih plaća. Međutim, on ima pravo na naknadu stvarne štete pretrpljene zbog gubitka te plaće zbog nezakonitog postupanja uprave (5).
2.3 Stoga bi u ovom slučaju Komisija trebala podnositelju pritužbe nadoknaditi imovinsku štetu koju je on izravno pretrpio zbog s time povezane pogreške službe Komisije, a to je nepoduzimanje detaljnog ispitivanja kvalifikacija podnositelja pritužbe za radna mjesta koja su bila slobodna nakon isteka njegova dopusta iz osobnih razloga. Ombudsman ne smatra da može utvrditi iznos te naknade. Poziva stranke da se dogovore o načelu i iznosu financijske naknade. Ombudsman stoga u nastavku iznosi nacrt preporuke. 2.4 Kad je riječ o drugom zahtjevu, Ombudsman napominje da se, u skladu sa sudskom praksom Suda, dotična institucija ne može smatrati odgovornom za bilo kakav financijski gubitak koji proizlazi iz odluke dužnosnika da napusti posao prije nego što primi obavijest o vraćanju na posao (6). Člankom 40. stavkom 4. točkom (d) in fine doista se predviđa da do stvarnog vraćanja dužnosnik ostaje na neplaćenom dopustu za osobne potrebe. Ombudsman stoga smatra da se u ovom slučaju Komisija ne može smatrati odgovornom za jednostranu odluku podnositelja pritužbe da podnese ostavku. Stoga zahtjev podnositelja pritužbe za naknadu štete nije utemeljen i nisu utvrđene nepravilnosti u postupanju u vezi s tim aspektom predmeta.
3 Zaključak
U skladu sa sudskom praksom Prvostupanjskog suda, uprava detaljnom provjerom sustavno provjerava sposobnosti dužnosnika koji čeka vraćanje na radno mjesto za svako slobodno radno mjesto koje odgovara njegovu razredu.
U ovom slučaju tijelo za imenovanje nije dalo nikakvo opravdanje za zaključak da sposobnosti podnositelja pritužbe ne odgovaraju sposobnostima koje se zahtijevaju za slobodna radna mjesta. Osim toga, osim četiri radna mjesta koja je naveo sam podnositelj pritužbe, Komisija nije navela nijedno posebno upražnjeno radno mjesto A5/A4 s popisa niti je, čak ni u kratkom roku, obrazložila zašto se podnositelj pritužbe ne može vratiti na jedno od tih radnih mjesta. Komisija je svoju prosudbu o sposobnostima podnositelja pritužbe u pogledu slobodnih radnih mjesta temeljila samo na životopisu podnositelja pritužbe, za koji je smatrala da je previše nejasan i nejasan te bez traženja detaljnijih informacija od podnositelja pritužbe. Stoga Ombudsman zaključuje da Komisija nije provela detaljno ispitivanje sposobnosti podnositelja pritužbe za svako slobodno radno mjesto koje odgovara njegovu razredu, kako se zahtijeva sudskom praksom Suda. Taj propust predstavlja nepravilnost u postupanju koja može dovesti do odgovornosti Komisije prema podnositelju pritužbe.
S obzirom na te zaključke (točke 1.7. i 2.3.) i s obzirom na to da nije bilo moguće pronaći prijateljsko rješenje među strankama u tom pogledu, Ombudsman Europskoj komisiji podnosi sljedeći nacrt preporuke:

Komisija bi podnositelju pritužbe trebala nadoknaditi materijalnu štetu koju je izravno pretrpio zbog pogreške povezane sa službom Komisije, a to je nepoduzimanje detaljnog ispitivanja kvalifikacija podnositelja pritužbe za radna mjesta koja su bila slobodna nakon isteka njegova dopusta za osobne potrebe.

Europska komisija bit će obaviještena o tom nacrtu preporuke. U skladu s člankom 3. stavkom 6. Statuta Europskog ombudsmana Komisija šalje detaljno mišljenje u roku od tri mjeseca. Detaljno mišljenje moglo bi se sastojati od prihvaćanja preporuke Ombudsmana i opisa mjera poduzetih za provedbu preporuke.
Vaš iskreno
Jacob SÖDERMAN

---

(1) Predmet 58/75, Sergy protiv Komisije, [1976.] ECR 1139.

(2) Predmet T-48/90, Giordani protiv Komisije, [1993.], ECR II-721, stavci 50. do 56.; Predmet T-276/94, Buick protiv Komisije, [1995.], ECR, II-667, stavci 34. do 46.; Predmet T-205/96, Bieber protiv Parlamenta, [1998.], ECR II-723.

(3) Slobodna radna mjesta COM/088/96, COM/090/96, COM/093/96, COM/094/96, COM/095/96, COM/096/96, COM/R/5138/96, COM/036/96, COM/105/96, COM/104/96, COM/103/96, COM/109/96, COM/110/96, COM/065/96, COM/113/96, COM/118/96, COM/122/96, COM/120/96, COM/126/96, COM/115/96, COM/116/96, COM/128/96, COM/R/5659/96, COM/131/96, COM/155/96, COM/157/96, COM/163/96.

(4) Vidjeti predmet T-276/94, točku 43.

(5) Predmet 58/75, Sergy protiv Komisije , [1976.] ECR 1139, stavak 39.

(6) Predmet 292/87, Pizziolo protiv Komisije , [1988.] ECR 5165.

(7) Odluka 94/262 Europskog parlamenta od 9. ožujka 1994. o uredbama i općim uvjetima kojima se uređuje obnašanje dužnosti Europskog ombudsmana, 1994., SL L 113/15.