Sastavljeno u skladu s člankom 4. stavkom 1. Statuta Europskog ombudsmana ^[1]

Kontekst pritužbe

1. Krizni uzajamni fond EU-a za stabilnost i rješavanje temeljnih uzroka nezakonitih migracija i raseljenih osoba u Africi (EUTFA) osnovan je 2015.[2]. Programi u okviru EUTFA-e provode se u 26 partnerskih zemalja u trima afričkim regijama. U 2022. Skrbnički fond EU-a mobilizirao je gotovo 456 milijuna EUR u projektima u Libiji [3].

2. Ti projekti uključuju dobrovoljni povratak migranata u njihove zemlje podrijetla uz potporu za reintegraciju i evakuaciju izbjeglica i tražitelja azila iz Libije, izravnu hitnu pomoć izbjeglicama i ranjivim migrantima, aktivnosti stabilizacije zajednice (kao što je pristup obrazovanju za djecu) i potporu za COVID-19.[4] Obuhvaća i projekte povezane s upravljanjem granicama.[5]  

3. Komisija je objavila da „s obzirom na posebne izazove libijskog konteksta EU upotrebljava praćenje koje provodi treća strana kako bi provjerio rezultate i poštovanje načela nenanošenja štete u operacijama uzajamnog fonda EU-a u Libiji”.[6] Načelo nenanošenja štete [7] „uključuje nenanošenje daljnje štete pogođenom stanovništvu i okolišu”[8].

4. U travnju 2022. predstavnik Europske komisije izjavio je [9] na sastanku Odbora Europskog parlamenta za građanske slobode, pravosuđe i unutarnje poslove (Odbor LIBE) da je Komisija uspostavila „praćenje operacija koje provodi treća strana” u Libiji u okviru EUTFA-e „s posebnim naglaskom na osiguravanju poštovanja politike „nenanošenja štete”. Predstavnik je dodao da „ugovaratelj dosad nije prijavio kršenja načela „nenanošenja štete” koja su izravno povezana sa svim troškovima programa uzajamnih fondova [Komisije]”.

5. U svibnju 2022. podnositelj pritužbe, novinar, zatražio je javni pristup dokumentima u posjedu Komisije u skladu sa zakonodavstvom EU-a o pristupu dokumentima [10] kako bi provjerio tu izjavu. Zahtjev je obuhvaćao poruke e-pošte u kojima bi se otkrio identitet vanjskog izvođača, opseg izvješćivanja, svi financijski troškovi povezani s ugovorom te „izvješće” na koje se Komisija pozvala tijekom sjednice odbora LIBE.

6. Komisija je u srpnju 2022. odbila pristup šest dokumenata za koje je utvrdila da su obuhvaćeni područjem primjene zahtjeva, pozivajući se na zaštitu javnog interesa u pogledu međunarodnih odnosa [11] i postupak donošenja odluka koji je u tijeku [12].

7. Nezadovoljni odbijanjem Komisije da omogući pristup dokumentima, podnositelj pritužbe zatražio je od Komisije da preispita svoju odluku (podnošenjem „potvrdnog zahtjeva”) u kolovozu 2022.

8. Nakon sudjelovanja Europskog ombudsmana [13] Komisija je u listopadu 2023. donijela konačnu odluku („potvrdna odluka”) o zahtjevu. U njemu je navedeno da je 14 dokumenata obuhvaćeno područjem primjene zahtjeva, uključujući:

• ugovor s organizacijom kojoj je povjereno praćenje, njegove dopune i prilozi, uključujući opis poslova i zahtjev za bespovratna sredstva; 
• dva „priručnika” o ljudskim pravima i praćenju „nenanošenja štete”;
• Tri „izvješća”: jedno pod naslovom „Faza početka praćenja ljudskih resursa”, a drugo pod naslovom „Privremeno izvješće o praćenju ljudskih resursa”.

9. Komisija je odobrila djelomičan pristup određenim dokumentima, kao što su ugovor kojim se uspostavlja praćenje i njegove dopune. Odbijanjem daljnjeg pristupa Komisija se pozvala na zaštitu javnog interesa u pogledu javne sigurnosti [14] i međunarodnih odnosa [15] te zaštitu osobnih podataka [16] i komercijalnih interesa ugovaratelja [17].

10. Nezadovoljni primljenim pristupom, podnositelj pritužbe ponovno se obratio Ombudsmanu.

Istraga

11. Ombudsmanica je pokrenula istragu o odbijanju Komisije da omogući širi pristup utvrđenim dokumentima. Budući da se podnositelj pritužbe nije usprotivio redigiranju osobnih podataka u dokumentima, istraga Ombudsmana nije obuhvaćala ta redigiranja.

12. Tijekom istrage istražni tim Ombudsmana pregledao je sve dokumente za koje je Komisija utvrdila da su obuhvaćeni područjem primjene zahtjeva. Ta je inspekcija upućivala na postojanje dodatnih dokumenata koji bi mogli biti obuhvaćeni područjem primjene zahtjeva, a koje Komisija nije utvrdila. Stoga je na uzorku tih dokumenata provedena daljnja inspekcija. Istražni tim pregledao je i dokumentaciju koja se odnosi na savjetovanje s ugovarateljem o zahtjevu za javni pristup.

13. Ombudsmanica je Komisiji dala priliku da podnese dodatne primjedbe na pritužbu, ali je samo [18] dobila određena pojašnjenja o opsegu zahtjeva.

Izneseni argumenti

14. Argumenti Komisije da odbije širi pristup na temelju zaštite javnog interesa u pogledu javne sigurnosti mogu se sažeti kako slijedi:

• Sud je priznao da institucije Unije raspolažu širokom diskrecijskom ovlašću kada ocjenjuju može li otkrivanje ugroziti javni interes u pogledu javne sigurnosti.
• Predmetni dokumenti sadržavaju osjetljive informacije kao što su identitet ugovaratelja, lokacije na kojima će se ugovor provoditi i detaljna metodologija koju je ugovaratelj razvio za provedbu financiranih aktivnosti, uključujući informacije o tome kako će funkcionirati članovi mreže za praćenje na terenu.
• Otkrivanje takvih informacija, pa čak i jedini identitet ugovaratelja, moglo bi olakšati napade na zaposlenike ugovaratelja, stručnjake i mrežu za praćenje na terenu koja se nalazi u Libiji, s obzirom na nestabilnu situaciju u Libiji.
• Ugovaratelj se dvaput savjetovao i svaki put je izrazio zabrinutost u pogledu sigurnosti u slučaju otkrivanja dokumenata.
• Izvođač je pripremio nekoliko dokumenata koristeći se posebnim grafičkim značajkama kao što su logotip, izgled i font. Otkrivanje takvih dokumenata moglo bi samo po sebi otkriti identitet ugovaratelja jer je on objavio druge dokumente s istim grafičkim obilježjima.
•  Ugovorom se predviđaju obveze ugovaratelja da zaštiti svoje zaposlenike, stručnjake i njihove obitelji koji se nalaze u Libiji od fizičkih rizika. Otkrivanje dokumenata moglo bi ugovaratelja dovesti u položaj u kojem bi to moglo ugroziti njegovu sposobnost da ispuni tu obvezu.
• Ugovor je produljen. Stoga su aktivnosti ugovaratelja još u tijeku (u listopadu 2023., kad je donesena potvrdna odluka).

15. Kad je riječ o riziku od ugrožavanja međunarodnih odnosa s libijskim vlastima, Komisija je tvrdila da je u opisu poslova ugovora navedena detaljna analiza političkog i sigurnosnog stanja te stanja ljudskih prava u Libiji. Te informacije nisu javno dostupne i libijske vlasti mogle bi ih smatrati neprimjerenom kritikom. Objasnila je i da EU nastoji pomoći toj zemlji u njezinim naporima prema demokratskoj, stabilnoj i prosperitetnoj državi putem „Berlinskog procesa” pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda. To znači da Komisija mora održavati kvalitetne odnose s libijskim vlastima, a otkrivanje takvih dokumenata ugrozilo bi te odnose.

16. Kad je riječ o riziku od ugrožavanja komercijalnih interesa ugovaratelja, Komisija je tvrdila da dokumenti uključuju zahtjev za bespovratna sredstva koji je podnio ugovaratelj i sadržavaju posebno znanje i iskustvo, strategiju, povlašteno znanje i druge specifične informacije s konkurentnom vrijednošću. Otkrivanje tih informacija omogućilo bi drugim podnositeljima zahtjeva za bespovratna sredstva da u budućim sličnim pozivima kopiraju te prijave i upotrebljavaju ih za potporu vlastitim prijavama. Jedan od dokumenata sadržava bankovne podatke ugovaratelja koje bi, ako se otkriju, kiberkriminalci mogli upotrijebiti za zlonamjerne napade.

17. Naposljetku, Komisija je smatrala da podnositelj pritužbe u ponovnom zahtjevu nije dokazao javni interes za objavu koji bi nadmašio zaštitu tog komercijalnog interesa. Komisija nije mogla utvrditi nijedan javni interes koji bi mogao prevagnuti nad poslovnim interesom ugovaratelja. 

18. Podnositelj pritužbe iznio je sljedeće argumente u ponovnom zahtjevu, koji su ponovljeni u pritužbi Ombudsmanu:

• Odbijanje pristupa nerazmjerno je ograničenje prava građana na najširi mogući pristup.
• Komisija je obvezna poštovati Povelju o temeljnim pravima [19] u svim svojim aktivnostima, uključujući raspodjelu i praćenje sredstava EU-a. Komisija bi trebala osigurati da se sredstvima EU-a ne podupiru mjere koje nisu u skladu s vrijednostima i pravima EU-a priznatima u Povelji.
• Institucije EU-a moraju navesti konkretne i konkretne razloge zbog kojih bi odobravanje pristupa zatraženim dokumentima moglo ugroziti zaštićene interese. Rizik ugrožavanja interesa mora biti razumno predvidljiv i ne smije biti isključivo hipotetski.
• Upućivanje Komisije na „teški kontekst u Libiji” nejasno je. Izjava da bi se otkrivanjem ugrozila sposobnost EU-a i njegova „partnera u provedbi da provode istraživanja o ljudskim pravima” također je hipotetska. Zatraženi dokumenti ne odnose se na stajalište nijedne pregovaračke strane i ne izražavaju nikakvo posebno mišljenje Komisije o bilo kojem pregovaračkom stajalištu. U skladu sa sudskom praksom EU-a [20], općenito upućivanje na osjetljivu prirodu informacija sadržanih u takvim izvješćima ili pregovora s dotičnom trećom zemljom nije dovoljan razlog za odbijanje pristupa dokumentima.
• Ako je samo jedan dio traženog dokumenta obuhvaćen iznimkom, ostali dijelovi dokumenta trebali bi biti objavljeni. Kao što su istaknuli sudovi EU-a, transparentnost omogućuje građanima da u većoj mjeri sudjeluju u postupku donošenja odluka. To pak omogućuje upravi EU-a da uživa veću legitimnost te da bude učinkovitija i demokratski odgovornija prema javnosti.
• Odbijajući priznati postojanje javnog interesa za otkrivanje, Komisija od javnosti traži da svoje javne izjave uzme u obzir kao nominalnu vrijednost.

19. Podnositelj pritužbe tvrdio je i da djelomični pristup odobren u fazi potvrđivanja nije pružio nikakve bitne informacije o praćenju koje je proveo ugovaratelj.

Procjena Europskog ombudsmana

a) Opseg zahtjeva za javni pristup

20. Pregled dokumenata za koje je Komisija utvrdila da su obuhvaćeni područjem primjene zahtjeva upućivao je na to da Komisija možda nije utvrdila sve dokumente relevantne za zahtjev.

21. Iz početnog zahtjeva i njegova konteksta bilo je jasno da podnositelj pritužbe traži pristup „izvješću” kako bi provjerio izjavu Komisije na sjednici odbora LIBE. To je još jasnije navedeno u ponovnom zahtjevu: „Moja je uloga novinara djelomično provjeriti istinitost takvih izjava”. Podnositelj pritužbe stoga je zatražio izvješće kojim se podupire izjava Komisije da „izvođač nije prijavio kršenja načela nenanošenja štete izravno povezana sa svim troškovima naših programa uzajamnih fondova”. Drugim riječima, podnositelj pritužbe tražio je pristup dokumentima koji sadržavaju materijalnu analizu ugovaratelja o praćenju ljudskih prava koje je proveo.

22. Istražni tim Ombudsmana utvrdio je da „izvješća” za koja je Komisija utvrdila da su obuhvaćena područjem primjene zahtjeva (čijem je pristupu uskraćen pristup) ne uključuju nalaze ugovaratelja, već se njima utvrđuje napredak aktivnosti provedenih u izvršenju ugovora.   

23. Nadalje, istražni tim napomenuo je da se opis poslova (priložen ugovoru), koji su u potpunosti redigirani, odnosi na tri vrste izvješća koja ugovaratelj treba izdati kako bi predstavio svoje bitne nalaze. Komisija nije utvrdila ta izvješća pri obradi zahtjeva podnositelja pritužbe za pristup. Međutim, na temelju njihova opisa ombudsmanica je smatrala da bi i oni mogli biti obuhvaćeni područjem primjene zahtjeva za pristup. Ombudsmanica je stoga zatražila od Komisije da pregleda uzorak tih izvješća.

24. Inspekcija je pokazala da ti dokumenti uključuju sadržajnu analizu i nalaze ugovaratelja. Stoga se čini da su ta materijalna izvješća ono što je podnositelj pritužbe tražio kada je u svojem zahtjevu za javni pristup uputio na „izvješće”.

25. Ombudsmanica stoga smatra da je Komisijina ocjena opsega zahtjeva za javni pristup bila preusko tumačena i da nije dovela do utvrđivanja svih relevantnih dokumenata. To je predstavljalo nepravilnosti u postupanju. Ombudsmanica preporučuje Komisiji da provede novo pretraživanje dokumenata obuhvaćenih područjem primjene zahtjeva podnositelja pritužbe i procijeni mogu li se oni otkriti u skladu s Uredbom 1049/2001. 

b) Ograničeno otkrivanje identificiranih dokumenata

Dokumenti kojima bi se mogao otkriti identitet ugovaratelja zbog njegova grafičkog identiteta

26. Nakon što su pregledali predmetne dokumente, mnogi od njih (tj. izvješća, računi i priručnik za praćenje i izvješćivanje o ljudskim pravima)[21] sadržavaju grafički identitet ugovaratelja, kako je navela Komisija. Osim logotipa ugovaratelja, koji bi se lako mogao redigirati, čini se vjerojatnim da su upotrijebljeni font i izgled dovoljno specifični da bi otkrivanje moglo dovesti do identifikacije ugovaratelja. 

27. Stoga se postavlja pitanje treba li u ovom slučaju zaštititi identitet ugovaratelja. Kako je tvrdio podnositelj pritužbe, javni pristup dokumentima temeljno je pravo i stoga bi ga trebalo široko tumačiti.

28. Međutim, uzimajući u obzir široku marginu prosudbe institucija Unije prilikom ocjene zabrinutosti u pogledu javne sigurnosti u skladu s člankom 4. stavkom 1. točkom (a) Uredbe 1049/2001, istraga Ombudsmana bila je ograničena na utvrđivanje je li Komisija „u pobijanoj odluci pružila uvjerljiva objašnjenja o tome kako bi pristup spornim dokumentima mogao konkretno i stvarno ugroziti zaštitu javne sigurnosti Europske unije” i može li se „rizik od tog ugrožavanja smatrati razumno predvidljivim, a ne samo hipotetskim”[22].

29. S obzirom na to da se rizici za fizički integritet zaposlenika ugovaratelja i stručnjaka na terenu čine konkretnima i realističnima s obzirom na pružene ilustracije, Ombudsman smatra da je neotkrivanje tih dokumenata bilo razumno. 

Ugovor i dopune, uključujući opis poslova

30. Većina preostalih dokumenata, koje je Komisija utvrdila, ne prikazuje vizualni identitet ugovaratelja. Ti dokumenti uključuju ugovor o praćenju i njegove dopune, uključujući opis poslova u različitim iteracijama. 

31. Nakon što je pregledao te dokumente, Ombudsmanica smatra da važni dijelovi koji su redigirani ne uključuju osjetljive informacije u cijelom tekstu. Stoga, iako Ombudsman načelno prihvaća široku diskrecijsku ovlast Komisije kada se poziva na iznimku za zaštitu javnog interesa u pogledu javne sigurnosti i međunarodnih odnosa, ona se ne slaže da su uskraćene informacije u cijelosti obuhvaćene tim iznimkama.

32. Na primjer, kad je riječ o opisu poslova, koji je u potpunosti redigiran, inspekcija je pokazala da samo ograničeni dijelovi [23] mogu otkriti konkretne informacije o predviđenim aktivnostima (kao što su lokacije, logistika ili profil stručnjaka) te stoga mogu izazvati zabrinutost za javnu sigurnost osoblja ugovaratelja. Nije jasno kako bi otkrivanje velikih dijelova tog dokumenta izazvalo takvu zabrinutost.

33. Jedan odjeljak opisa poslova uključuje prilično detaljnu analizu stanja u Libiji [24], kako je navela Komisija. Međutim, to je samo jedan odjeljak opisa poslova. Nadalje, Sud je presudio da „sama činjenica da određeni dokumenti sadržavaju informacije ili negativne izjave o političkoj situaciji ili zaštiti ljudskih prava u trećoj zemlji ne znači nužno da se pristup tim dokumentima može uskratiti na temelju toga da postoji opasnost od ugrožavanja javnog interesa.”[25] S obzirom na to i s obzirom na sadržaj dokumenta, nije jasno koliko bi veliki dijelovi opisa poslova, ako se objave, ugrozili međunarodne odnose EU-a s libijskim vlastima.

34. Kad je riječ o „Priručniku za praćenje i izvješćivanje o ljudskim pravima”[26], ombudsmanica napominje da je taj dokument neutralan, za razliku od drugog prethodno navedenog „ručnog” dokumenta. Osim toga, iako se odnosi na identitet ugovaratelja (koji bi se mogao redigirati), dokument uglavnom sadržava standardno znanje o ljudskim pravima te o tome kako dokumentirati i pratiti kršenja u praksi. Većina sadržaja nije specifična za Libiju ili projekt. Stoga je teško razumjeti kako bi otkrivanje bitnih dijelova tog dokumenta moglo ugroziti javnu sigurnost, a time i zašto je Komisija odbila pristup tom dokumentu u cijelosti. 

Zahtjev za bespovratna sredstva

35. Komisija je u cijelosti odbila pristup zahtjevu za bespovratna sredstva priloženom ugovoru i njegovim različitim dopunama [27], pozivajući se na zaštitu poslovnog interesa ugovaratelja. Nakon što je pregledao dokument, Ombudsman potvrđuje da on uključuje određene informacije komercijalne vrijednosti. Također je razumno smatrati da bi njegovo potpuno objavljivanje moglo stvoriti nepoštenu prednost za buduće ponude [28] jer sadržava povlaštene informacije, iskustvo te znanje i iskustvo koji bi otkrili stručnost ugovaratelja. Međutim, neki dijelovi samo sažimaju zahtjeve navedene u opisu posla. Ombudsmanica stoga zaključuje da bi se barem neki elementi tog dokumenta mogli otkriti bez otkrivanja poslovno osjetljivih informacija.

36. U svakom slučaju, čak i ako bi se smatralo da otkrivanje zahtjeva za bespovratna sredstva u cijelosti ugrožava zaštitu komercijalnog interesa ugovaratelja, trebalo bi ga objaviti ako postoji prevladavajući javni interes za otkrivanje. Pri procjeni toga Komisija nije uzela u obzir javni interes da se omogući javni nadzor nad projektima koje financira EU, a posebno način na koji će se pratiti njihov potencijalni učinak na ljudska prava. Poštovanje ljudskih prava temeljna je vrijednost EU-a [29], a građani bi trebali moći pozvati institucije EU-a na odgovornost za sve poduzete ili financirane mjere koje bi bile u suprotnosti s tim vrijednostima. Osim toga, u ovom konkretnom slučaju praćenje ljudskih prava odnosilo se na projekte koje financira EU u zemlji u kojoj su uključenost EU-a i potencijalni učinak na ljudska prava već bili predmet kritika javnosti [30].

37. S obzirom na navedeno, Ombudsmanica smatra da odbijanje Komisije da omogući širi pristup ugovoru, dopunama i odgovarajućim opisima poslova, kao i zahtjevu za bespovratna sredstva i generičkom priručniku za praćenje ljudskih prava, predstavlja nepravilnost u postupanju. Stoga daje odgovarajuće preporuke u nastavku.

Preporuke

Na temelju prethodno navedenih nalaza Ombudsman Europskoj komisiji daje sljedeće preporuke:

• Komisija bi trebala provesti novo pretraživanje dokumenata obuhvaćenih područjem primjene zahtjeva za pristup podnositelja pritužbe i procijeniti mogu li se takvi dodatno utvrđeni dokumenti otkriti u skladu s Uredbom 1049/2001;
• Komisija bi trebala ponovno procijeniti ugovor, dopune, opis poslova i zahtjev za bespovratna sredstva, kao i priručnik za praćenje i izvješćivanje o ljudskim pravima [31] kako bi se javnosti omogućio veći pristup i uzimajući u obzir primjedbe Ombudsmana navedene u ovoj preporuci.

Komisija i podnositelj pritužbe bit će obaviješteni o toj preporuci. U skladu s člankom 4. stavkom 2. Statuta Europskog ombudsmana Komisija šalje detaljno mišljenje do 4. lipnja 2024.

 

Emily O'Reilly
Europska ombudsmanica

Strasbourg, 4. ožujka 2024.

 

[1] Dostupno na: https://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/?uri=uriserv%3AOJ.L_.2021.253.01.0001.01.ENG&toc=OJ%3AL%3A2021%3A253%3ATOC

[2] Europska komisija, 25 država članica EU-a, Norveška i Švicarska potpisale su 12. studenoga 2015. osnivački sporazum EUTFA-e. EUTFA prima 73 % svojih sredstava iz Europskog razvojnog fonda (ERF), 20 % iz različitih programa u okviru općeg proračuna EU-a i 7 % iz doprinosa država članica i drugih donatora: https://ec.europa.eu/trustfundforafrica/index_en#:~:text=Our%20mission,contribute%20to%20better%20migration%20management

[3] Vidjeti informativni članak (veljača 2022.): https://neighbourhood-enlargement.ec.europa.eu/system/files/2022-03/EUTF_libya_en.pdf

[4] Vidjeti informativni članak (veljača 2022.): https://neighbourhood-enlargement.ec.europa.eu/system/files/2022-03/EUTF_libya_en.pdf

[5] Vidjeti informativni članak (veljača 2022.): https://neighbourhood-enlargement.ec.europa.eu/system/files/2022-03/EUTF_libya_en.pdf

[6] Vidjeti informativni članak (veljača 2022.), str. 2.: https://neighbourhood-enlargement.ec.europa.eu/system/files/2022-03/EUTF_libya_en.pdf

[7] Na koje se posebno upućuje u Europskom konsenzusu o humanitarnoj pomoći, vidjeti Zajedničku izjavu Vijeća i predstavnika vlada država članica koji su se sastali u okviru Vijeća, Europskog parlamenta i Europske komisije „Europski konsenzus o humanitarnoj pomoći”, SL C 25, 30.1.2008., str. 1.–12., dostupnu na: https://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/?toc=OJ%3AC%3A2008%3A025%3ATOC&uri=uriserv%3AOJ.C_.2008.025.01.0001.01.ENG

[8] https://civil-protection-humanitarian-aid.ec.europa.eu/who/humanitarian-principles_en:~:text=This%20is%20također%20essential%20to,zahvaćen%20populacija%20i%20the%20okoliš.

[9] https://www.europarl.europa.eu/meetdocs/2014_2019/plmrep/COMMITTEES/LIBE/SL/2022/04-20/1253993EN.pdf ; internetski prijenos dostupan u 11:10: https://multimedia.europarl.europa.eu/en/webstreaming/libe-committee-meeting_20220421-0900-COMMITTEE-LIBE

[10] U skladu s Uredbom 1049/2001 o javnom pristupu dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije: https://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/PDF/?uri=CELEX:32001R1049&from=EN

[11] U skladu s člankom 4. stavkom 1. točkom (a) trećom alinejom Uredbe 1049/2001.

[12] U skladu s člankom 4. stavkom 3. prvim podstavkom Uredbe 1049/2001.

[13] Vidjeti predmet 1996/2022/NH.

[14] U skladu s člankom 4. stavkom 1. točkom (a) prvom alinejom Uredbe 1049/2001.

[15] U skladu s člankom 4. stavkom 1. točkom (a) trećom alinejom Uredbe 1049/2001.

[16] U skladu s člankom 4. stavkom 1. točkom (b) Uredbe 1049/2001.

[17] U skladu s člankom 4. stavkom 2. prvim podstavkom Uredbe 1049/2001.

[18] Točnije, Komisija je pojasnila da se za neke dokumente koji su prvotno bili obuhvaćeni područjem primjene zahtjeva u fazi potvrđivanja smatralo da nisu obuhvaćeni područjem primjene.

[19] Povelja Europske unije o temeljnim pravima, SL C 326, 26.10.2012., str. 391.–407., dostupno na: https://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/?uri=celex%3A12012P%2FTXT.

[20] Presuda Prvostupanjskog suda od 7. veljače 2002., Aldo Kuijer protiv Vijeća, T-211/00, ECLI:EU:T:2002:30, točke 60. i 61.

[21] Utvrđeno u potvrđujućoj odluci kao dokumenti 2.2., 2.3., 5.1., 5.2., 6.1., 6.2.

[22] Presuda Općeg suda u predmetu T-31/18, Izuzquiza protiv Frontexa, EU:T:2019:815, točke 63.–66., dostupna na: https://curia.europa.eu/juris/document/document.jsf?text=&docid=221083&pageIndex=0&doclang=en&mode=lst&dir=&occ=first&part=1&cid=759426

[23] Kao u odjeljcima 5.1. i 6. opisa poslova u dokumentima 1., 3.1. i 4.

[24] Odjeljak 1.3. „Pozadina zemlje” opisa poslova u dokumentima 1., 3.1. i 4.

[25] Presuda Prvostupanjskog suda od 7. veljače 2002., Aldo Kuijer protiv Vijeća, T-211/00, ECLI:EU:T:2002:30, točke 60. i 61., dostupna na: https://curia.europa.eu/juris/document/document.jsf?text=&docid=47741&pageIndex=0&doclang=EN&mode=lst&dir=&occ=first&part=1&cid=758261

[26] Komisija ga je u svojoj potvrđujućoj odluci uvrstila na popis kao dokument 2.1.

[27] U dokumentu 1., dokumentima 3.1. i 4., kako su navedeni u potvrdnoj odluci.

[28] Presuda Općeg suda u predmetu T‑363/14, Secolux protiv Komisije, EU:T:2016:521, točke 53.–54., dostupna na: https://curia.europa.eu/juris/document/document.jsf;jsessionid=898D8360DC106D08FCC843AD5C01851C?text=&docid=183581&pageIndex=0&doclang=en&mode=lst&dir=&occ=first&part=1&cid=757620 .

[29] Članak 2., Ugovor o EU-u, SL C 326, 26.10.2012., str. 13.–390., dostupno na: https://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/?uri=CELEX%3A12012M%2FTXT

[30] Vidjeti, primjerice, https://www.theguardian.com/world/2020/mar/12/revealed-the-veat-european-refugee-scandal; Vidjeti i otvoreno pismo civilnog društva iz 2020. http://www.gisti.org/spip.php?article6388. 

[31] Komisija je u svojem ponovnom zahtjevu uvrstila na popis kao dokumente 1., 2.1., 3., 3.1. i 4.