Poštovani gospodine M.,
3. i 15. listopada 1997. uputili ste pritužbu Europskom ombudsmanu u ime talijanskog udruženja potrošača „Movimento Consumatori”. Podnositelj pritužbe odnosio se i na navodni propust Komisije da na odgovarajući način razmotri probleme istaknute u vašim pritužbama instituciji i da odgovori na jedan od dopisa od 14. lipnja 1996. koji se odnose na to pitanje.
Pritužbu sam 1. prosinca 1997. proslijedio predsjedniku Europske komisije. Komisija je 9. ožujka 1998. poslala svoje mišljenje, koje sam Vam proslijedila s pozivom na očitovanje. Dana 28. svibnja 1998. zaprimio sam vaša očitovanja.
Dana 3. kolovoza 1998. i 26. studenoga 1998. poslali ste mi dodatne informacije u vezi s vašim predmetom. Kako bih pojasnio neke elemente koje je institucija iznijela tijekom istrage, 17. ožujka 1999. zatražio sam od Komisije dodatne informacije. Komisija me 6. svibnja 1999. obavijestila da su njezine službe u tijeku prikupljanja traženih informacija te je zatražila produljenje roka za odgovor.
Institucija je te dodatne informacije poslala 18. svibnja 1999. Proslijedio sam Vam novi odgovor Komisije 27. svibnja 1999. i zaprimio Vaše primjedbe 1. srpnja 1999.
Pišem vam sada kako bih vas obavijestio o rezultatima istraga koje su napravljene.

COMPLAINT

Pritužba se odnosi na način na koji je Komisija riješila problem koji potrošačima predstavlja navodno nesiguran proizvod. Prema podnositelju pritužbe, određena vrsta svijećnjaka koji se prodaje u Italiji bila je uzrok nekoliko požara. M. je 14. lipnja 1996. u ime talijanske udruge potrošača podnio službenu pritužbu Europskoj komisiji u kojoj je osudio da je teška šteta za potrošače nastala zbog nesreća uzrokovanih tim svijećnjakom. Podnositelj pritužbe tvrdio je da talijanska tijela nisu poštovala odredbe članaka 6. i 8. Direktive 92/59/EEZ o općoj sigurnosti proizvoda (1) (Direktiva) jer nisu poduzela odgovarajuće mjere za kontrolu uporabe te robe. Uputila je i na činjenicu da ta tijela nisu poduzela nikakve mjere u vezi s prethodnom obaviješću koju su španjolska tijela proslijedila svim državama članicama u pogledu rizika slične vrste proizvoda.
Podnositelj pritužbe zatražio je od Komisije da pokrene istragu o tom pitanju jer talijanska tijela unatoč opasnosti proizvoda nisu pokrenula hitni postupak kako je utvrđeno u članku 8. Direktive. Zatražio je od Komisije da poduzme nekoliko inicijativa za kontrolu rizika za potrošače, uključujući osnivanje hitnog odbora za preispitivanje situacije, traženje daljnjih mjera od talijanskih vlasti i izravnu zabranu vrste svijećnjaka s tržišta.
Podnositelj pritužbe primio je 10. listopada 1996. potvrdu o primitku od Komisije u kojoj je navedeno da će pritužba biti proslijeđena talijanskim tijelima odgovornima za sigurnost potrošača.
Podnositelj pritužbe ponovno je pisao Komisiji 29. svibnja 1997., ali nije dobio daljnji odgovor na svoj dopis.
S obzirom na situaciju, podnositelj pritužbe pisao je Ombudsmanu 3. listopada 1997. tvrdeći da Komisija nije
(1) odgovorila na njegov drugi dopis od 29. svibnja 1997. i
(2) poduzela odgovarajuće mjere kako bi osigurala da proizvod naveden u njegovoj pritužbi ne predstavlja rizik za potrošače.

INQUIRY

Mišljenje Komisije Primjedbe
Europske komisije na pritužbu sažete su kako slijedi:
Službe Komisije zaprimile su prvi dopis o pritužbi od M.-a u lipnju 1996. Pritužba se odnosila na navodni propust talijanskih tijela da donesu odgovarajuće hitne mjere za kontrolu rizika koje predstavlja određena vrsta svijećnjaka, kako je propisano odredbama članka 8. Direktive 92/59/EEZ (2).
Institucija je istaknula da je cilj tog članka 8. omogućiti učinkovit i brz sustav razmjene informacija između država članica i Komisije u izvanrednim situacijama koje predstavljaju opasni proizvodi. Prema mišljenju Komisije, na temelju Direktive samo države članice mogu pokrenuti primjenu članka 8. Direktive.
U tim bi slučajevima Komisiju trebalo obavijestiti o donesenim mjerama, nakon čega bi o tim mjerama trebalo obavijestiti druge države članice.
Na temelju tih pravnih odredbi Komisija je objasnila da je njezina uloga u toj vrsti potrošačkih predmeta vrlo ograničena. Može samo provjeriti usklađenost primljenih informacija s odredbama Direktive, a zatim ih proslijediti drugim državama članicama. Institucija može provesti vlastitu istragu samo ako proizvod predstavlja ozbiljan i neposredan rizik te ako nacionalne mjere nisu primjerene. Komisija je smatrala da, s obzirom na ta pravna ograničenja, nije mogla poduzeti nijednu od mjera koje je zatražio podnositelj pritužbe.
Komisija je naglasila da je pritužbu proslijedila talijanskim tijelima jer su ona odgovorna za praćenje sigurnosti proizvoda i mogu poduzeti odgovarajuće mjere. Komisija je zatražila i da je se obavješćuje o ishodu ispitnog postupka. U svojem dopisu talijanskim tijelima službe Komisije uputile su na činjenicu da su španjolske vlasti 1994. obavijestile druge države članice o mogućim opasnostima koje predstavlja slična vrsta svijećnjaka, kako se zahtijeva člankom 7. Direktive. U tom je predmetu Komisija napomenula da je talijanska tijela nisu obavijestila ni o kakvim donesenim mjerama.
Talijanska nadležna tijela odgovorila su 9. rujna 1996. na dopis Komisije iz lipnja 1996. i navela da nisu smatrala potrebnim poduzeti nikakve mjere u pogledu predmetnog proizvoda jer se nije činio opasnim za potrošače. U toj je odluci uzeta u obzir činjenica da su obje stranke odustale od sudskog postupka koji je uključivao uporabu proizvoda pred sucima društva C.
Na temelju tog odgovora Komisija je smatrala da se tvrdnja odnosila samo na pojedinačni slučaj koji nije utjecao na ograničen broj proizvoda.
Komisija je te informacije proslijedila podnositelju pritužbe 10. listopada 1996. U dopisu je objasnila da zbog ograničenja koja su instituciji nametnuta postojećim pravnim pravilima, odnosno Direktivom 92/59/EEZ, nije mogla poduzeti nikakvu inicijativu.
Komisija je u svojem mišljenju uputila i na dopis podnositelja pritužbe od 29. svibnja 1997. Opravdao je izostanak odgovora na tu korespondenciju jer je, prema njegovu mišljenju, riječ samo o ponavljanju istih argumenata koje je podnositelj pritužbe iznio u prethodnim dopisima.
Naposljetku, Komisija je iskazala interes svojih službi za odgovarajuću primjenu Direktive u Italiji činjenicom da je tadašnja nadležna povjerenica, gđa Bonino, 13. svibnja 1997. pisala talijanskim tijelima kako bi izrazila zabrinutost zbog načina na koji se Direktiva 92/59/EEZ provodi u Italiji.
Primjedbe podnositelja pritužbe
Ombudsman je mišljenje Komisije proslijedio podnositeljima pritužbe s pozivom na očitovanje.
U svojem dopisu od 20. svibnja 1998. podnositelj pritužbe ustrajao je na argumentima koji su već navedeni u njegovoj pritužbi. Međutim, M. je odgovorio na određene primjedbe koje je Komisija iznijela u svojem mišljenju. Podnositelj pritužbe naglasio je da cilj njegove pritužbe nije tražiti od Komisije da podrži mjere koje je poduzelo njegovo udruženje ili da poduzme bilo kakve izravne mjere u vezi s navodno opasnim proizvodom. Cilj podnositelja pritužbe bio je osigurati da Komisija poduzme potrebne mjere kako bi talijanska tijela ispunila obveze utvrđene u Direktivi 92/59/EEZ.
Prema mišljenju podnositelja pritužbe, nakon obavijesti španjolskih tijela iz 1994. o opasnostima koje predstavlja sličan proizvod, u skladu s člankom 8. Direktive talijanska tijela bila su obvezna obavijestiti Komisiju o mjerama poduzetima na njihovu državnom području ili o razlogu zbog kojeg nisu donijela takvu mjeru.
Podnositelj pritužbe istaknuo je činjenicu da talijanska tijela nisu odgovorila na izvješća koja su španjolska tijela podnijela 1994. i koja su dostavljena svim državama članicama. Osim toga, Komisija nije poduzela nikakve mjere kako bi od talijanskih tijela zatražila te informacije. Njegove službe ispitivale su to pitanje dvije godine nakon toga i tek nakon dopisa podnositelja pritužbe iz lipnja 1996.
Iako je Komisija 13. svibnja 1997. uputila dopis povjerenika Bonina talijanskim tijelima kao primjer napora koje su njezine službe uložile kako bi osigurale pravilnu primjenu Direktive u Italiji, podnositelj pritužbe istaknuo je činjenicu da takav dopis nije povezan s posebnim problemima navedenima u njegovoj pritužbi.

OSTALI MJERILA

Kako bi pojasnio neke argumente koje je Komisija upotrijebila u svojoj potpori, Ombudsman je dopisom od 17. ožujka 1999. od institucije zatražio dodatne informacije. Komisija je branila svoje stajalište u ovom predmetu na temelju činjenice da su se odredbe Direktive 92/59/EEZ u velikoj mjeri odnosile na države članice te stoga institucija nije mogla poduzeti nikakvu inicijativu. U svojem dopisu Komisiji Ombudsman je podsjetio da se čini da se Direktivom, u stavku 8. njezina Priloga, Komisiji omogućuje da izravno istraži opasnosti određene robe široke potrošnje (3).
Uzimajući u obzir okolnosti slučaja, Ombudsman je pitao Komisiju je li razmotrio ili bi trebao razmotriti korištenje svojih ovlasti za pokretanje istrage po službenoj dužnosti.
U svojem dopisu od 6. svibnja 1999. Komisija je priznala da na temelju Direktive ima određenu ovlast inicijative, kao što je pokretanje istrage po službenoj dužnosti i/ili sazivanje odbora za izvanredna stanja. Međutim, dodao je da se te ovlasti dodjeljuju samo u iznimnim okolnostima koje u ovom slučaju nisu postojale. Komisija smatra da se te ovlasti mogu upotrijebiti samo ako i kada država članica prethodno obavijesti o postojanju opasnog proizvoda.
Nije dostavljena obavijest o situaciji koju je prijavio podnositelj pritužbe. Čak i u slučaju takve obavijesti, dodala je Komisija, njezino djelovanje ovisi o potrebi prikupljanja dodatnih informacija i tek nakon provjere postojanja iznimnih okolnosti. Te iznimne okolnosti treba utvrditi na temelju hitnosti i važnosti rizika koji predstavlja proizvod, veličine njegova tržišta i nepredvidljivosti nesreća.
Institucija je također iznijela određena razmatranja o činjeničnom okviru predmeta. Istaknuo je da je proizvod do tada prouzročio samo jednu nesreću.
Ombudsmanica je to dodatno mišljenje Komisije proslijedila podnositelju pritužbe. U svojem odgovoru od 30. lipnja 1999. M. je istaknuo da je Komisija već 12. srpnja 1994. zaprimila obavijest španjolskih tijela koja se odnosila na vrlo sličnu vrstu proizvoda. Prema njegovu mišljenju, stav Komisije da se doslovno oslanja na odredbe Direktive pokazao je nedostatak spremnosti institucije za obranu potrošača.

ODLUKA

Na temelju informacija koje je dostavio podnositelj pritužbe i primjedbi koje je podnijela Europska komisija, ombudsmanica je donijela sljedeće zaključke:
1 Odgovor na dopise podnositelja pritužbe
1.1. Pritužba je prvi put upućena Komisiji 14. lipnja 1996. U pismu se upozorava na rizike koje predstavlja određena vrsta svijećnjaka koji se stavlja na tržište u Italiji te na potrebu da Komisija poduzme daljnje mjere kako bi se izbjegla moguća šteta. Komisija je na taj zahtjev odgovorila 10. listopada 1996.
Budući da je podnositelj pritužbe smatrao da Komisija problem nije riješila na zadovoljavajući način, 29. svibnja 1997. poslao je instituciji dodatni dopis. U svojoj pritužbi Ombudsmanu podnositelj pritužbe tvrdi da Komisija nikad nije odgovorila na taj dopis.
1.2. Komisija je prepoznala da je drugi dopis podnositelja pritužbe ostao bez odgovora. Međutim, Komisija je svoj izostanak odgovora opravdala time što se ta nova korespondencija odnosila na iste tvrdnje kao i prva, na koju je već odgovorila.
1.3. Europski ombudsman izjavio je da je Komisija dužna na odgovarajući način odgovoriti na upite građana. Međutim, čini se, kao što je to istaknula Komisija, da je na upite koje je podnositelj pritužbe postavio u svojem drugom dopisu već odgovoreno. U tim okolnostima Ombudsman smatra da nije potrebna daljnja napomena u pogledu tog aspekta predmeta.
2 Mjere koje Komisija treba poduzeti u slučaju izvanrednih situacija
2.1. Podnositelj pritužbe smatrao je da Komisija nije na odgovarajući način riješila problem istaknut u njegovim dopisima jer institucija nije poduzela mjere koje su joj upućene. Kako bi se kontrolirali rizici koje navodno opasan svijećnjak predstavlja za potrošače, podnositelj pritužbe zatražio je od Komisije da poduzme niz inicijativa, uključujući osnivanje hitnog odbora za preispitivanje situacije, traženje daljnjih mjera od talijanskih tijela i izravnu zabranu vrste svijećnjaka s tržišta.
2.2. Komisija je tvrdila da je, na temelju primjenjivog zakonodavstva Zajednice, odnosno Direktive 92/59/EEZ, poduzimanje takvih mjera izvan njezinih ovlasti. Naglasila je da samo predmetna nacionalna tijela mogu utvrditi razmjer rizika koje proizvod predstavlja i utvrditi odgovarajuće mjere za njegovu kontrolu. U okviru tog postupka Komisija može samo provjeriti informacije koje su dostavila nadležna nacionalna tijela i proslijediti ih drugim državama članicama.
Osim toga, dodao je da je čak i u slučaju obavijesti države članice njezina intervencija moguća samo u iznimnim okolnostima. One se utvrđuju na temelju hitnosti i važnosti rizika koji predstavlja proizvod, veličine njegova tržišta i nepredvidljivosti nesreća.
Budući da talijanska tijela nisu dostavila nikakvu obavijest, Komisija je smatrala da nije nadležna intervenirati u tom pitanju. Osim toga, zaključila je da rizici koje proizvod predstavlja nisu znatni i da stoga u ovom slučaju ne postoje iznimne okolnosti.
2.3. Kako je utvrđeno u Direktivi 92/59/EEZ, Komisija može poduzeti određene inicijative kako bi kontrolirala ozbiljne i neposredne rizike proizvoda za zdravlje i sigurnost potrošača. Te mjere uključuju:
a. pokrenuti vlastitu istragu i/ili sazvati Odbor za izvanredna stanja (članak 8.; Prilog, stavak 8.), nakon obavijesti države članice o postojanju ozbiljnog i neposrednog rizika;
b. donijeti odluku kojom se od država članica zahtijeva da poduzmu privremene mjere ako nakon obavijesti institucija sazna da su odluke koje se donose na nacionalnoj razini proturječne ili da je potreban pristup Zajednice (članak 9.). U oba slučaja Direktivom se zahtijeva da prije poduzimanja takvih mjera država članica o tome obavijesti Komisiju.
2.4. Stoga je potrebno procijeniti jesu li takve informacije o opasnostima predmetnog proizvoda bile prijavljene. Kao što je sama Komisija istaknula u svojem mišljenju, španjolska nadležna tijela proslijedila su 12. srpnja 1994. obavijest svim državama članicama i Komisiji o sličnom proizvodu. Međutim, institucija je naglasila da na temelju članaka 8. i 9. Direktive ne može poduzeti mjere ako nije poslala obavijest talijanskih tijela u vezi s određenim opasnim proizvodom.
2.5. Od Komisijina tumačenja umjetnosti. Čini se da su članci 8. i 9. Direktive točni, Europski ombudsman zaključio je da je Komisija u ovom slučaju djelovala u granicama svojih pravnih ovlasti te stoga nije utvrđen nijedan slučaj nepravilnosti u postupanju.
2.6. Međutim, Europski ombudsman trebao bi istaknuti da su problemi koje predstavljaju neispravni proizvodi važan izvor zabrinutosti za sve europske građane. Kako bi se osigurala visoka razina zaštite potrošača, kako je naglašeno Ugovorom iz Amsterdama (4), i ojačalo povjerenje građana u europske institucije, važno je da te institucije poduzmu sve moguće korake za kontrolu nesigurnih proizvoda.
3 Uloga Komisije u praćenju hitnih mjera koje poduzimaju države članice
3.1. Podnositelj pritužbe tvrdio je da Komisija također nije pravilno pratila primjenu prava Zajednice u predmetu koji je prijavio jer nije poduzela odgovarajuće mjere kako bi osigurala da talijanska tijela odgovore na obavijest španjolskih tijela od 12. srpnja 1994. . Takva obavijest odnosila se na rizike koje stvara slična vrsta proizvoda.
3.2. U skladu s člankom 8. stavcima 2. i 3. Direktive:
„Po primitku tih informacija [obavijest države članice] Komisija provjerava njihovu usklađenost s odredbama ove Direktive i prosljeđuje ih drugim državama članicama, koje zatim odmah obavješćuju Komisiju o svim donesenim mjerama”
„Detaljni postupci za informacijski sustav Zajednice opisani u ovom članku utvrđeni su u Prilogu [ ]”.
U točki 9. Priloga Direktivi navodi se sljedeće: „Druge države članice [tj. ne ona koja dostavlja obavijest] dužne su, kad god je to moguće, bez odgode obavijestiti Komisiju o sljedećem:
(a) je li proizvod stavljen na tržište na njezinu državnom području;
(b) dodatne informacije koje je prikupila o uključenoj opasnosti [ ]; i u svakom slučaju moraju što prije obavijestiti Komisiju o sljedećem:
(c) mjere koje su poduzete ili o kojima je odlučeno [ ];
(d) ako je proizvod naveden u ovim informacijama pronađen na njihovu državnom području, ali nisu poduzete nikakve mjere niti je o njima odlučeno te ako postoje razlozi zbog kojih nije potrebno poduzeti nikakve mjere.”
3.3. Komisija je navela da od talijanskih tijela nije primila nikakav odgovor na španjolsku obavijest iz srpnja 1994. o rizicima proizvoda sličnog riziku koji je prijavio podnositelj pritužbe. Unatoč izostanku odgovora talijanskih tijela, institucija nije poduzela nikakve mjere.
3.4. Iako je Komisija mogla učinkovitije djelovati u pogledu propusta talijanskih tijela da reagiraju na obavijest španjolskih tijela iz 1994., Ombudsman ipak napominje da je ta institucija poduzela korake kako bi osigurala odgovarajuću primjenu Direktive u Italiji. Pismo koje je gđa Bonino, tada nadležna povjerenica, uputila talijanskim vlastima pokazuje taj napor.
S obzirom na prethodna razmatranja, čini se da nisu potrebne dodatne napomene Ombudsmana. O toj će odluci biti obaviješten i predsjednik Europske komisije.
Zaključak Na
temelju upita Europskog ombudsmana u vezi s ovom pritužbom čini se da nije bilo nepravilnosti u postupanju Europske komisije.
Ombudsmanica je stoga odlučila zaključiti predmet.
O toj će odluci biti obaviješten i predsjednik Europske komisije.
Vaš iskreno,
Jacob SÖDERMAN

---

(1) Direktiva Vijeća 92/59/EEZ o općoj sigurnosti proizvoda, SL L 228/25 od 11.8.92.

(2) Članak 8. stavak 1. Direktive 92/59/EEZ: „Ako država članica donese ili odluči donijeti hitne mjere za sprečavanje, ograničavanje ili uvođenje posebnih uvjeta za moguće stavljanje na tržište ili uporabu, na vlastitom državnom području, proizvoda ili serije proizvoda zbog ozbiljnog i neposrednog rizika [ ] za zdravlje i sigurnost potrošača, o tome odmah obavješćuje Komisiju [ ].

(3) Stavak 8. Priloga Direktivi 92/59/EEZ: „[...] kada [Komisija] to smatra potrebnim i kako bi dopunila primljene informacije, u iznimnim okolnostima može pokrenuti istragu na vlastitu inicijativu i/ili sazvati Odbor za izvanredna stanja [...]”.

(4) Glava XIV. članak 153. UEZ-a