Strasbourg, 23. srpnja 2008.

Poštovana gospođo B.,

Dana 12. lipnja 2007., djelujući u ime društva B. (poduzeće), podnijeli ste pritužbu Europskom ombudsmanu u vezi s postupanjem Europske komisije s pritužbom u području tržišnog natjecanja.

Pritužbu sam 5. srpnja 2007. proslijedio predsjedniku Komisije. O tome ste istog dana obaviješteni.

Dana 1. listopada 2007. dostavili ste mi dodatne informacije. Odgovorio sam na Vaš dopis 12. listopada 2007.

Komisija je svoje mišljenje poslala 6. (engleski izvornik) i 14. studenoga 2007. (njemački prijevod). Proslijedila sam vam ga 16. studenoga 2007. s pozivom na očitovanje.

Dana 7. siječnja 2008. iznijeli ste nekoliko primjedbi. Obavijestili ste me i da želite pričekati odgovor Komisije na pitanje koje joj je uputio zastupnik u Europskom parlamentu prije nego što iznesete daljnje primjedbe. U svojem odgovoru od 1. veljače 2008. zamolio sam Vas da mi do 31. ožujka 2008. dostavite sva dodatna opažanja koja biste željeli iznijeti.

Komisija me je 28. veljače 2008. obavijestila da čeka vaš odgovor o tome treba li donijeti konačnu odluku. Komisija je dodala da ste bili pozvani dostaviti te informacije do kraja veljače 2008.

Dana 26. ožujka 2008. obavijestili ste me da vam zdravstveno stanje u tom trenutku nije omogućilo da iznesete daljnja opažanja. Međutim, dodali ste da će uskoro biti iznesene primjedbe. U svojem odgovoru od 7. travnja 2008. izrazio sam nadu da će zdravstveni problemi na koje ste uputili uskoro prestati. Također sam vam dopustio da do 31. svibnja 2008. iznesete daljnje primjedbe.

Dana 10. travnja 2008. podnijeli ste dodatna očitovanja.

Moj je ured 17. travnja 2008. pokrenuo postupak pred Komisijom kako bi utvrdio u kojoj je fazi istraga Komisije dospjela. Prilikom tog telefonskog razgovora Komisija je istaknula da je donijela odluku u ovom predmetu i da će mi primjerak biti proslijeđen.

Komisija je 7. svibnja 2008. dostavila dodatne informacije i proslijedila mi primjerak svoje odluke od 15. travnja 2008. o Vašoj pritužbi u području tržišnog natjecanja.

Dana 20. svibnja 2008. skrenuo sam vašu pozornost na tu odluku i pozvao vas da iznesete primjedbe. Primjedbe ste iznijeli 23. lipnja 2008.

Pišem vam sada kako bih vas obavijestio o rezultatima istraga koje su napravljene.

COMPLAINT

Osnovne informacije

Podnositelj pritužbe njemačko je društvo koje se prije bavilo trgovinom opeke.

Odlukom donesenom 29. travnja 1994.(1) ("Odluka") Komisija je na temelju nekoliko uvjeta i na razdoblje od pet godina (1992. - 1997.) odobrila izuzeće na temelju pravila EU-a o tržišnom natjecanju za sporazum između nizozemskih proizvođača opeke čiji je cilj bio smanjiti proizvodne kapacitete kako bi se uravnotežilo tržište.

U rujnu 1999. podnositelj pritužbe podnio je pritužbu Komisijinoj Glavnoj upravi za tržišno natjecanje („GU za tržišno natjecanje”) u kojoj je tvrdio da su relevantna nizozemska društva i njihovo udruženje počinili nekoliko teških povreda pravila EU-a o tržišnom natjecanju. Podnositelj pritužbe tvrdi da je zbog tih povreda izgubio svu svoju imovinu.

Podnositelj pritužbe u toj je pritužbi među ostalim istaknuo sljedeća pitanja:

• Točka 2. Odluke glasila je kako slijedi (naknadno istaknuto): „Proizvodi koji su predmet ugovora su glinene građevinske opeke spaljene u pećima, isključujući skuplje opeke i inženjerske opeke. Kao opće pravilo, tri vrste opeke mogu se razlikovati na strani potražnje, odnosno zajedničke opeke, okrenute opeke i inženjerske opeke; uobičajene cigle se općenito koriste u općim građevinskim radovima, okrenute cigle su skuplje i posebno su izrađene ili odabrane kako bi zidovima dale atraktivan izgled, a inženjerske cigle su otpornije i izdržljivije. Međutim, one se u velikoj mjeri mogu zamijeniti jedna za drugu na strani ponude, pa se opće tržište za opeke stoga smatra mjerodavnim tržištem." Međutim, podnositelj pritužbe smatra da je sporazum primijenjen na suočavanje s opekom.
• Točka 2. Odluke glasila je kako slijedi: „Međutim, primjena sporazuma ne bi trebala dovesti do razmjene informacija koje bi mogle dovesti do usklađenih djelovanja zabranjenih člankom 85. Ugovora; stoga je potrebno od poduzetnika koji su stranke sporazuma zahtijevati da se suzdrže od otkrivanja drugim strankama pojedinačnih podataka o proizvodnji i isporukama opeke svake stranke, bilo izravno među njima ili među nekima od njih, ili preko fiducijarnog tijela ili treće strane.„ Podnositelj pritužbe tvrdio je da su poduzetnici koji su stranke sporazuma koji je Komisija izuzela sudjelovali u dalekosežnoj razmjeni informacija.
• Iako je sporazum koji je Komisija izuzela navodno služio smanjenju proizvodnog kapaciteta, dodatni proizvodni kapacitet stvoren je na lokaciji u Belgiji koja je bila blizu nizozemske granice. Podnositelj pritužbe dodao je i da je tijekom razdoblja izuzeća u Nizozemskoj 1996./1997. stvoren novi proizvodni kapacitet.

Pritužba 227/2001/GG

U pritužbi podnesenoj Ombudsmanu u veljači 2001. (pritužba 227/2001/GG) podnositelj pritužbe tvrdio je da Komisija nije riješila njegovu pritužbu u razumnom roku. Ombudsmanica je pokrenula istragu, koja je zaključena utvrđenjem da u lipnju 2001. nije bilo nepravilnosti u postupanju, uz obrazloženje da je Komisija uspjela dokazati da se aktivno bavila predmetom.

Daljnja korespondencija između Komisije i podnositelja pritužbe

Komisija je 24. travnja 2003. podnositelju pritužbe uputila detaljan dopis. Komisija je u svojem dopisu priznala da bi tekst točke 2. njezine Odluke mogao dovesti do nesporazuma i da bi mogao poduprijeti stajalište podnositelja pritužbe da nije odobreno nikakvo izuzeće u pogledu suočavanja s opekom. Međutim, Komisija je potvrdila da je nizozemska industrija opeke smanjila svoj kapacitet uz suglasnost Komisije. Komisija smatra da to jasno proizlazi iz njezina spisa i Odluke. Komisija se nadalje pozvala na dopis koji su joj 1992. uputile stranke uključene u sporazum. U skladu s tim dopisom predloženo se restrukturiranje „isključivo odnosilo na opeke („gevelbakstenen”) i nijedan drugi proizvod ili skupina proizvoda koji su s time bili povezani ili nisu bili povezani”. Komisija je nadalje navela da predmetni sporazum nije spriječio stranke da povećaju svoje proizvodne kapacitete izvan Nizozemske, primjerice u Belgiji. Dodao je da je sporazumom također predviđeno da obveze stranaka koje se pridržavaju tog sporazuma istječu „najkasnije 30. rujna 1997.”.

Komisija je zaključila da nema dovoljno razloga za prihvaćanje zahtjeva podnositelja pritužbe, ali da će donijeti konačnu odluku tek nakon što primi primjedbe podnositelja pritužbe.

Podnositelj pritužbe dostavio je 25. lipnja 2003. svoja očitovanja na taj dopis. Podnositelj pritužbe ponovio je svoje stajalište da suočavanje s opekom nije obuhvaćeno Odlukom te je izrazio stajalište da objašnjenja Komisije u vezi s tim pitanjem nisu vrijedna europskog izvršnog tijela. Prema podnositelju pritužbe, sporazum je, kako je stvarno proveden, doveo do gubitaka za potrošače u iznosu od 675 milijuna EUR. Podnositelj pritužbe nadalje je tvrdio da je dodavanje novog proizvodnog kapaciteta tijekom razdoblja izuzeća, i u Nizozemskoj i u Belgiji, učinilo sporazum apsurdnim. Istaknula je i da, iako su se zalihe povećale tijekom predmetnog razdoblja, cijene nisu pale, nego su se povećale. Prema podnositelju pritužbe cijene jednog od uključenih društava povećale su se za oko 71 % u pet godina, a profitna marža iznosila je oko 40 %. Podnositelj pritužbe uputio je i na dopis odvjetnika jedne od stranaka sporazuma od 22. svibnja 2001. Prema podnositelju pritužbe, taj dopis, koji je dostavljen Komisiji, pokazao je da je cilj sporazuma bio uzrokovati probleme s isporukom te je stoga odobrio da će treće strane aktivne na tržištu biti oštećene. Podnositelj pritužbe smatra da se u takvim okolnostima nije moglo odobriti izuzeće. Podnositelj pritužbe ponovno je istaknuo razmjenu informacija između poduzetnika koji su bili stranke relevantnog sporazuma. Podnositelj pritužbe smatra da je ta razmjena informacija bila očito u suprotnosti s uvjetima koje je Komisija uvela pri izuzimanju sporazuma. Podnositelj pritužbe tvrdio je i da je smanjenje proizvodnog kapaciteta već provedeno 1990. To se pitanje tako dugo rješavalo kada su zainteresirane stranke Komisiji priopćile svoju suglasnost.

U dopisu poslanom 22. travnja 2005. Komisija je podnositelju pritužbe ponovno objasnila zašto smatra da ne postoje razlozi za aktivno djelovanje. Komisija je napomenula da je njezin dopis nadopunio dopis od 24. travnja 2003. i da se bavio argumentima iznesenima u dopisu podnositelja pritužbe od 25. lipnja 2003. Kad je riječ o argumentu podnositelja pritužbe da su stranke relevantnog sporazuma povećale svoje proizvodne kapacitete, suprotno svrsi navedenog sporazuma, Komisija je zauzela stajalište da je to na samim strankama da riješe. Kad je riječ o proizvodima obuhvaćenima sporazumom, Komisija je na temelju posljednje rečenice točke 2. svoje odluke tvrdila da smanjenje proizvodnog kapaciteta za jednu vrstu opeke podrazumijeva i smanjenje proizvodnog kapaciteta za druge opeke. Što se tiče suradnje između stranaka sporazuma, Komisija je objasnila da nije mogla utvrditi postojanje nezakonite razmjene informacija. Komisija smatra da razmjena informacija koja se odvijala nije bila nezakonita jer su razmijenjeni samo zbirni podaci i jer te informacije nisu omogućile strankama da kontroliraju svoje uzajamno ponašanje. Kad je riječ o povećanju cijena tijekom predmetnog razdoblja, Komisija je tvrdila da se ono može objasniti i bumom zgrada u novim saveznim zemljama u Njemačkoj u to vrijeme. Kad je riječ o tvrdnji podnositelja pritužbe da je bio žrtva bojkota stranaka relevantnog sporazuma, Komisija je napomenula da je podnositelj pritužbe već podnio to pitanje nacionalnim sudovima. Komisija smatra da stoga nije postojao interes Zajednice za rješavanje tog pitanja.

Kao i u svojem dopisu od 24. travnja 2003., Komisija je naglasila da će se konačna odluka donijeti tek nakon što se uzmu u obzir eventualne primjedbe podnositelja pritužbe.

Podnositelj pritužbe 19. svibnja 2005. iznio je primjedbe na taj dopis u kojima je naglasio da želi zadržati svoju pritužbu. Podnositelj pritužbe ponovio je svoje stajalište da je smanjenje proizvodnog kapaciteta provedeno prije priopćavanja sporazuma. Tvrdila je da izuzeća na temelju prava Zajednice ne mogu imati retroaktivan učinak nakon dana obavijesti. Podnositelj pritužbe smatra da je Odluka stoga ništava. Podnositelj pritužbe naglasio je i da, s obzirom na povećanje cijena, potrošači nisu primili pravedan udio u koristima koje proizlaze iz relevantnog sporazuma, kako se zahtijeva člankom 81. stavkom 3. Ugovora o EZ-u.

Podnositelj pritužbe zatražio je od Komisije da opozove svoju Odluku ili, alternativno, da se uvjeri da su ova Odluka i uvjeti kojima je bila podložna provedeni. Također je tvrdio da dodatnu dobit koju su ostvarili predmetni poduzetnici treba vratiti potrošačima u mjeri u kojoj premašuje stopu inflacije.

Pritužba 3065/2005/GG

Podnositelj pritužbe ponovno se obratio Ombudsmanu 20. rujna 2005. (pritužba 3065/2005/GG). Budući da je podnositelj pritužbe zatražio pomoć Ombudsmana, pismo je registrirano kao nova pritužba. Budući da je podnositelj pritužbe zatražio od Ombudsmana da pozove Komisiju „da ispravi odluke koje je dosad donijela”, činilo se da podnositelj pritužbe nije zadovoljan sadržajem stajališta Komisije, a ne činjenicom da je od podnošenja pritužbe prošlo šest godina.

Međutim, u dopisima Komisije od 24. travnja 2003. i 22. travnja 2005. jasno je navedeno da Komisija još nije donijela konačnu odluku o pritužbi u vezi s tržišnim natjecanjem. Ombudsmanica je stoga obavijestila podnositelja pritužbe da ne postoje dostatni razlozi za istragu.

Podnositelju pritužbe savjetovano je da ima mogućnost obnoviti pritužbu (1) ako Komisija odbije njegovu pritužbu u području tržišnog natjecanja ili (2) ako smatra da Komisija nije riješila to pitanje u razumnom roku.

Ovaj prigovor

Podnositelj pritužbe obavijestio je 12. lipnja 2007. Ombudsmana da Komisija još nije odgovorila na njegov dopis od 19. svibnja 2005. Podnositelj pritužbe stoga je zatražio od Ombudsmana da riješi predmet.

Daljnji dopis podnositelja pritužbe

Ombudsmanica je 5. srpnja 2007. od Komisije zatražila mišljenje o pritužbi. Ombudsmanica je istaknula da je podnositelj pritužbe u biti tvrdio da Komisija nije obradila njegovu pritužbu u vezi s tržišnim natjecanjem u odgovarajućem roku, nakon što je primila njezin dopis od 19. svibnja 2005. Podnositelj pritužbe o tome je obaviješten istog dana.

Podnositelj pritužbe obavijestio je 1. listopada 2007. Ombudsmana da je od Komisije primio dopis od 3. rujna 2007. Komisija je u tom dopisu odgovorila na argumente koje je podnositelj pritužbe iznio u svojem dopisu od 19. svibnja 2005. i ponovila svoje stajalište da ne postoje dostatni razlozi za prihvaćanje zahtjeva podnositelja pritužbe ili provođenje daljnjih istraga. Komisija je stoga od podnositelja pritužbe zatražila da pojasni želi li zadržati svoje argumente i je li inzistirala na službenoj odluci o svojoj pritužbi.

U svojem dopisu Ombudsmanu od 1. listopada 2007. podnositelj pritužbe objasnio je da stajalište Komisije ne smatra zadovoljavajućim. Ističući da je Ombudsman njegova posljednja nada, podnositelj pritužbe pozvao je Ombudsmana da iskoristi sve mogućnosti kako bi utjecao na odluku Komisije. Podnositelj pritužbe predložio je i sastanak kako bi se raspravilo o tom pitanju.

U svojem odgovoru od 12. listopada 2007. Ombudsman je podsjetio podnositelja pritužbe da se ovaj predmet odnosi na propust Komisije da riješi pritužbu u vezi s tržišnim natjecanjem u razumnom roku i da će moći preispitati meritum stajališta Komisije tek nakon što ona odluči o predmetu. Ombudsman je također istaknuo da je njegova uloga ispitati moguće slučajeve nepravilnosti u postupanju, ali ne pokušati utjecati na odluke koje je Komisija u postupku donošenja.

Ombudsmanica je obavijestila podnositelja pritužbe da bi mu stoga moglo biti korisno zatražiti od Komisije da donese službenu i konačnu odluku o predmetu. Dodao je da bi podnositelj pritužbe mogao iskoristiti tu priliku da još jednom iznese svoje argumente Komisiji. Ako je Komisija ipak odlučila odbiti pritužbu u vezi s tržišnim natjecanjem, ta bi se odluka tada mogla osporiti na sudu ili bi se protiv nje mogla podnijeti daljnja pritužba Europskom ombudsmanu.

Ombudsman je dodao da, s obzirom na navedeno, smatra da sastanak s podnositeljem pritužbe trenutačno nije potreban.

INQUIRY

Mišljenje Komisije

Komisija je u svojem mišljenju iznijela sljedeće primjedbe:

Nakon što je zaprimila pritužbu podnositelja pritužbe o tržišnom natjecanju od 17. rujna 1999., Glavna uprava za tržišno natjecanje savjetovala se s nizozemskim tijelom nadležnim za tržišno natjecanje i poslala službene zahtjeve za informacije KNB-u, udruženju nizozemskih proizvođača opeke (tri puta), kao i pojedinačnim proizvođačima opeke u Nizozemskoj (48), Belgiji (16) i Njemačkoj (55).

Komisija je 24. travnja 2003. obavijestila podnositelja pritužbe o nalazima svoje istrage i o svojoj namjeri da odbaci pritužbu. Podnositelj pritužbe odgovorio je 25. lipnja 2003. osporavajući zaključke Komisije.

Komisija je 22. travnja 2005. poslala dodatni dopis kao odgovor na argumente podnositelja pritužbe. Komisija je ponovno obavijestila podnositelja pritužbe o svojoj namjeri da odbije pritužbu. Podnositelj pritužbe odgovorio je 19. svibnja 2005.

Komisija je izrazila žaljenje zbog toga što nije odgovorila na dopis podnositelja pritužbe od 19. svibnja 2005., iako je sadržaj tog dopisa u velikoj mjeri identičan sadržaju prethodnog dopisa od 25. lipnja 2003. te je podnositelj pritužbe već bio u potpunosti svjestan namjere Komisije da odbaci pritužbu.

Komisija je 3. rujna 2007. odgovorila na dopis podnositelja pritužbe od 19. svibnja 2005. i pitala podnositelja pritužbe inzistira li na službenoj odluci o svojoj pritužbi.

Glavna uprava za tržišno natjecanje održala je 20. rujna 2007. telefonsku konferenciju s podnositeljem pritužbe. Relevantna služba objasnila je podnositelju pritužbe da namjerava Komisiji predložiti odluku o odbijanju pritužbe. Komisija je 28. rujna 2007. prihvatila zahtjev podnositelja pritužbe za produljenje roka do 31. prosinca 2007. kako bi odlučila želi li primiti konačnu odluku.

Razlog zbog kojeg je Komisija najprije zatražila potvrdu da podnositelj pritužbe želi konačnu odluku o svojoj pritužbi bio je taj što u mnogim slučajevima podnositelji pritužbe zapravo ne žele primiti službenu odluku (odbijanje) jer bi ih takva odluka mogla spriječiti u građanskom postupku. U skladu s člankom 16. stavkom 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima 81. i 82. Ugovora, nacionalni suci ne mogu donositi odluke koje su u suprotnosti s odlukom Komisije.

Osim ako ga podnositelj pritužbe ne obavijesti do 31. prosinca 2007. da ne želi primiti službenu odluku, Komisija očekuje da će donijeti konačnu odluku i o njoj obavijestiti podnositelja pritužbe početkom 2008.

Primjedbe podnositelja pritužbe

Podnositelj pritužbe podnio je 7. siječnja 2008. Ombudsmanu određena očitovanja u kojima je tvrdio da je Komisija već od listopada 1999. znala da se njegovo izuzeće zlouporabno primjenjuje na suočavanje s opekom. Podnositelj pritužbe dodao je da je već u lipnju 2001. dokazao da su poduzetnici koji su bili stranke relevantnog sporazuma imali samo vrlo ograničenu proizvodnju u pogledu proizvoda obuhvaćenih odlukom o izuzeću, tj. zajedničkih opeka. Prema podnositelju pritužbe, Komisiji je u listopadu 2001. također dokazano da je cilj sporazuma bio uzrokovati probleme s isporukom. Podnositelj pritužbe smatra da je sektorska istraga koju je provela Komisija stoga bila nepotrebna i da je preuzela dragocjena sredstva.

Podnositelj pritužbe podnio je 10. travnja 2008. dodatna očitovanja.

U tim primjedbama podnositelj pritužbe iznio je, među ostalim, sljedeće primjedbe:

• U Odluci je navedeno da njome nisu obuhvaćene opeke koje se suočavaju s opekom. Točka 7. Odluke, koja upućuje na pad potrošnje, sadržavala je sljedeće objašnjenje: „Trend je i dalje u padu, uglavnom zato što su alternativni materijali jeftiniji i daju bolje tehničke rezultate; To objašnjava rastuću tendenciju zamjene nosivih zidova izrađenih od opeke betonom i čelikom te korištenja materijala od lima umjesto drugih oblika opeke." To se jasno odnosilo na uobičajene opeke ("Mauerwerksziegel"), budući da se samo te opeke natječu s prethodno navedenim drugim građevinskim materijalima.
• Da je opeka bila uključena u sporazum, Komisija je u svoju analizu trebala uključiti barem susjedna tržišta opeke u Njemačkoj i cijelo belgijsko tržište, s obzirom na to da je opeka bila ponuđena i da se njome trgovalo u krugu od 700 km u EU-u. Osim toga, uobičajene opeke i opeke okrenute prema njima očito nisu bile zamjenjive sa stajališta potrošača.
• Suprotno onome što je navedeno u Odluci, razvoj industrije opeke 1980-ih bio je izvrstan. Prodaja nizozemskih opeka stalno se povećavala s 1,138 milijuna 1985. na 1,554 milijuna 1990. Prvo povećanje cijena, koje je provedeno na prijelazu iz 1990. u 1991. i iznosilo je 7,1 %, bilo je opravdano s obzirom na troškove restrukturiranja. Drugo povećanje cijena, koje je provedeno na prijelazu iz 1991. u 1992. i iznosilo je 7,3 %, bilo je opravdano i s obzirom na troškove restrukturiranja. Od 1990. do 1993. cijene su se povećale za 30,2 %. Stoga nije bilo potrebe za sporazumom kojim bi se ograničilo tržišno natjecanje. Komisija nije provjerila relevantne podatke.
• Izuzeće je zatraženo 10. rujna 1992., odnosno dvije godine nakon smanjenja proizvodnog kapaciteta.

Daljnji upiti
Zahtjev za dodatne informacije

Komisija je 28. veljače 2008. obavijestila Ombudsmana da još čeka odgovor podnositelja pritužbe o tome treba li donijeti konačnu odluku. Komisija je dodala da je podnositelj pritužbe pozvan da dostavi te informacije do kraja veljače 2008.

Dana 17. travnja 2008. i u nedostatku dodatnih informacija o tom pitanju, Ured ombudsmana pokrenuo je postupak pred Komisijom kako bi utvrdio u kojoj je fazi istraga Ombudsmana dospjela. Prilikom tog telefonskog razgovora Komisija je istaknula da je donijela odluku u ovom predmetu i da će primjerak biti proslijeđen Ombudsmanu.

Dopis Komisije od 7. svibnja 2008.

Komisija je 7. svibnja 2008. obavijestila Ombudsmana da je podnositelj pritužbe 20. veljače 2008. potvrdio da želi primiti konačnu odluku. Komisija je Europskom ombudsmanu proslijedila i primjerak svoje odluke od 15. travnja 2008. o pritužbi podnositelja pritužbe u vezi s tržišnim natjecanjem.

U svojoj odluci od 15. travnja 2008. Komisija je obavijestila podnositelja pritužbe da ne postoji interes Zajednice za daljnje istrage u vezi s tim predmetom i da je stoga odbila njegovu pritužbu u vezi s tržišnim natjecanjem. Komisija je u svojoj odluci među ostalim navela i. da podnositelj pritužbe nije podnio dokaze kako bi dokazao svoj argument da su smanjenja proizvodnog kapaciteta već izvršena 1990., ii. da podnositelj pritužbe nije sudjelovao u postupku koji je doveo do Odluke iz 1994., iako bi to bilo moguće i iii. da se predmet odnosio na pitanje iz 1994.

Ombudsmanica je 20. svibnja 2008. podnositelju pritužbe skrenula pozornost na tu odluku i pozvala ga da iznese primjedbe.

Primjedbe podnositelja pritužbe

Podnositelj pritužbe u svojim je očitovanjima jasno naveo da se ne slaže s odlukom koju je donijela Komisija.

ODLUKA

1 Relevantne činjenice

1.1 Podnositelj pritužbe njemačko je društvo koje je prije bilo aktivno u trgovini prodajom opeke.

1.2 Odlukom donesenom 29. travnja 1994.(3) ("Odluka") Komisija je na temelju nekoliko uvjeta i na razdoblje od pet godina (1992. - 1997.) odobrila izuzeće na temelju pravila EU-a o tržišnom natjecanju za sporazum između nizozemskih proizvođača opeke čiji je cilj bio smanjiti proizvodni kapacitet kako bi se uravnotežilo tržište.

1.3 U rujnu 1999. podnositelj pritužbe podnio je pritužbu Komisijinoj Glavnoj upravi za tržišno natjecanje ("GU za tržišno natjecanje") u kojoj je tvrdio da su relevantna nizozemska društva i njihovo udruženje počinili nekoliko teških povreda pravila EU-a o tržišnom natjecanju.

1.4 U pritužbi podnesenoj Ombudsmanu u veljači 2001. (pritužba 227/2001/GG) podnositelj pritužbe tvrdio je da Komisija nije riješila njegovu pritužbu u vezi s tržišnim natjecanjem u razumnom roku. Ombudsmanica je u lipnju 2001. pokrenula istragu koja je zaključena utvrđenjem da nije bilo nepravilnosti u postupanju jer je Komisija mogla dokazati da se aktivno bavila predmetom.

1.5 Komisija je 24. travnja 2003. podnositelju pritužbe uputila detaljan dopis. Komisija je u svojem dopisu zauzela stajalište da ne postoje dostatni razlozi za prihvaćanje zahtjeva podnositelja pritužbe, ali da će donijeti konačnu odluku tek nakon što primi primjedbe podnositelja pritužbe.

1.6 Podnositelj pritužbe podnio je 25. lipnja 2003. svoja očitovanja na taj dopis i ponovio svoje stajalište da su prekršena pravila EU-a o tržišnom natjecanju.

1.7 Komisija je u dopisu poslanom 22. travnja 2005. podnositelju pritužbe ponovno objasnila da, prema njezinu mišljenju, ne postoji interes Zajednice za rješavanje tog pitanja. Kao i u svojem dopisu od 24. travnja 2003., Komisija je naglasila da će konačna odluka biti donesena tek nakon što se uzmu u obzir eventualne primjedbe podnositelja pritužbe.

1.8 Podnositelj pritužbe 19. svibnja 2005. iznio je primjedbe na taj dopis u kojima je naglasio da želi zadržati svoju pritužbu.

1.9 Podnositelj pritužbe ponovno se obratio Ombudsmanu 20. rujna 2005. (pritužba 3065/2005/GG). Budući da je podnositelj pritužbe zatražio od Ombudsmana da pozove Komisiju „da ispravi odluke koje je dosad donijela”, činilo se da podnositelj pritužbe nije zadovoljan sadržajem stajališta Komisije, a ne činjenicom da je od podnošenja pritužbe prošlo šest godina. Međutim, u dopisima Komisije od 24. travnja 2003. i 22. travnja 2005. jasno je navedeno da Komisija još nije donijela konačnu odluku o pritužbi u vezi s tržišnim natjecanjem. Ombudsmanica je stoga obavijestila podnositelja pritužbe da ne postoje dostatni razlozi za istragu. Podnositelju pritužbe savjetovano je da ima mogućnost obnoviti pritužbu (1) ako Komisija odbije njegovu pritužbu u području tržišnog natjecanja ili (2) ako smatra da Komisija nije riješila to pitanje u razumnom roku.

1.10 Podnositelj pritužbe je 12. lipnja 2007. obavijestio Ombudsmana da Komisija još nije odgovorila na njegov dopis od 19. svibnja 2005. Podnositelj pritužbe stoga je zatražio od Ombudsmana da riješi predmet.

2 Opseg ove istrage

2.1 Ombudsman je shvatio da podnositelj pritužbe u biti tvrdi da Komisija nije obradila njegovu pritužbu u vezi s tržišnim natjecanjem u odgovarajućem roku nakon što je primila njegov dopis od 19. svibnja 2005. Stoga je odlučio pokrenuti istragu o toj tvrdnji. Podnositelj pritužbe o tome je obaviješten istog dana.

2.2 Komisija je 15. travnja 2008. donijela službenu odluku o odbijanju pritužbe podnositelja pritužbe u vezi s tržišnim natjecanjem. U svojim očitovanjima od 23. lipnja 2008. podnositelj pritužbe jasno je naveo da se ne slaže s odlukom koju je donijela Komisija.

2.3 S obzirom na dokaze koji su mu dosad podneseni, Ombudsmanica smatra da bi istraga o meritumu odluke Komisije bila opravdana. Međutim, Ombudsman smatra da ne bi bilo primjereno baviti se tim pitanjem u okviru ove istrage, koja se usredotočila na vrijeme koje je Komisiji potrebno za rješavanje pritužbe podnositelja pritužbe u vezi s tržišnim natjecanjem. Ombudsman će stoga registrirati dopis podnositelja pritužbe od 23. lipnja 2008. kao novu pritužbu.

2.4 Ova istraga stoga će se baviti samo navodima o kojima je Komisija bila pozvana dati mišljenje u pismu Ombudsmana kojim se pokreće istraga.

3 Navodno neuspješno rješavanje pritužbe u vezi s tržišnim natjecanjem u odgovarajućem roku

3.1 U svojoj pritužbi Ombudsmanu od 12. lipnja 2007. podnositelj pritužbe tvrdio je da Komisija nije riješila njegovu pritužbu u vezi s tržišnim natjecanjem u odgovarajućem roku, nakon što je primila njegov dopis od 19. svibnja 2005.

3.2 Komisija je u svojem mišljenju izrazila žaljenje zbog toga što nije odgovorila na dopis podnositelja pritužbe od 19. svibnja 2005., ali je istaknula da je sadržaj tog dopisa u velikoj mjeri identičan sadržaju prethodnog dopisa od 25. lipnja 2003. te da je podnositelj pritužbe već bio u potpunosti svjestan namjere Komisije da odbaci pritužbu. Komisija je zatim rekla da je 3. rujna 2007. pisala podnositelju pritužbe kako bi odgovorila na obavijest iz dopisa od 19. svibnja 2005. i pitala podnositelja pritužbe je li inzistirala na službenoj odluci o svojoj pritužbi.

Komisija je objasnila da je razlog zbog kojeg je prvo zatražila potvrdu da podnositelj pritužbe želi ili bi mogao željeti konačnu odluku o svojoj pritužbi taj što u mnogim slučajevima podnositelji pritužbe zapravo ne žele primiti formalnu odluku (o odbijanju) jer bi ih takva odluka mogla spriječiti u građanskom postupku. U skladu s člankom 16. stavkom 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima 81. i 82. Ugovora (4), nacionalni suci ne mogu donositi odluke koje su u suprotnosti s odlukom Komisije.

3.3 Komisija je 28. veljače 2008. obavijestila Ombudsmana da još čeka odgovor podnositelja pritužbe o tome treba li donijeti konačnu odluku. Komisija je dodala da je podnositelj pritužbe pozvan da dostavi te informacije do kraja veljače 2008.

3.4 Komisija je 7. svibnja 2008. obavijestila Ombudsmana da je podnositelj pritužbe 20. veljače 2008. potvrdio svoju želju za konačnom odlukom. Komisija je Europskom ombudsmanu proslijedila i primjerak svoje odluke od 15. travnja 2008. o pritužbi podnositelja pritužbe u vezi s tržišnim natjecanjem.

3.5 U svojim očitovanjima podnositelj pritužbe nije iznio nikakve posebne primjedbe u pogledu vremena koje je bilo potrebno Komisiji da donese tu odluku.

3.6 Ombudsmanica sa zadovoljstvom primjećuje da je Komisija djelovala brzo nakon što joj je skrenuta pozornost na ovu pritužbu. Točno je da je nekoliko dodatnih mjeseci isteklo sve dok Komisija nije konačno, 15. travnja 2008., donijela odluku o pritužbi podnositelja pritužbe u području tržišnog natjecanja. Međutim, Komisija je objasnila razloge na temelju kojih je smatrala da je prije svega potrebno provjeriti je li podnositelj pritužbe doista želio primiti službenu odluku o svojoj pritužbi u području tržišnog natjecanja. Ombudsmanica smatra da je objašnjenje Komisije razumno. Nadalje napominje da podnositelj pritužbe nije uložio prigovor na pristup Komisije.

3.7 Međutim, Ombudsmanica smatra da je vrlo teško razumjeti zašto Komisija nije postala aktivna mnogo ranije. U svojem dopisu podnositelju pritužbe od 22. travnja 2005. Komisija je naglasila da će konačna odluka biti donesena tek nakon što se uzmu u obzir eventualne primjedbe podnositelja pritužbe. Podnositelj pritužbe dostavio je svoja očitovanja 19. svibnja 2005. Čim je primila taj dopis, Komisija je stoga mogla poduzeti potrebne korake kako bi donijela konačnu odluku o pritužbi podnositelja pritužbe u području tržišnog natjecanja. Međutim, čini se da takvi koraci nisu poduzeti sve dok Ombudsman Komisiji nije skrenuo pozornost na ovu pritužbu.

3.8 Komisija nije iznijela nikakvo objašnjenje koje bi moglo opravdati to kašnjenje. Ombudsmanica napominje da je Komisija izrazila žaljenje zbog kašnjenja do kojeg je došlo. Međutim, Ombudsman smatra da se to ne može smatrati zadovoljavajućom reakcijom. Ombudsmanica smatra da, ako, kao u ovom slučaju, dođe do znatnih kašnjenja, načela dobre upravne prakse zahtijevaju barem ispriku dotičnom građaninu.

3.9 Međutim, Ombudsman primjećuje da se čini da je zabrinutost podnositelja pritužbe usmjerena na sadržaj odluke Komisije, a ne na postupovne aspekte. S obzirom na to da će se sadržaj odluke Komisije ispitati u zasebnoj istrazi, Ombudsmanica smatra da nije potrebno poduzimati daljnje mjere u vezi s ovim predmetom.

4 Zaključak

S obzirom na navedeno, Ombudsmanica smatra da nije potrebno poduzimati daljnje mjere u vezi s ovim predmetom.

O toj će odluci biti obaviješten i predsjednik Europske komisije.

Tvoje iskreno,

 

P. Nikiforos DIAMANDOUROS

---

(1) SL 1994., L 131, str. 15.

(2) SL 2003., L 1, str. 1. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak

(3) SL 1994., L 131, str. 15.

(4) SL 2003., L 1, str. 1. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak