Strasbourg, 31. siječnja 2007.

Poštovani gospodine X.,

Dana 9. svibnja 2005. podnijeli ste pritužbu Europskom ombudsmanu u vezi s postupanjem Europskog ureda za borbu protiv prijevara (OLAF) sa zahtjevom za pristup dokumentima.

Pritužbu sam 19. svibnja 2005. proslijedio glavnom direktoru OLAF-a. OLAF je dostavio svoje mišljenje 9. kolovoza 2005. Proslijedila sam vam ga 29. kolovoza 2005. s pozivom na očitovanje, koji ste poslali 16. rujna 2005.

Dana 21. rujna 2005. obavijestio sam Vas da, s obzirom na činjenicu da je predmet ove pritužbe vrlo sličan predmetu nove pritužbe koju ste podnijeli protiv Europske investicijske banke (pritužba 1776/2005/GG - Povjerljivo), smatram primjerenim istodobno obraditi obje pritužbe.

OLAF-u sam 19. prosinca 2005. uputio prijedlog prijateljskog rješenja. O tome ste istog dana obaviješteni.

OLAF je 31. siječnja 2006. dostavio svoje mišljenje o tom prijedlogu. Proslijedila sam vam ga 14. veljače 2006. s pozivom na očitovanje, koji ste poslali 30. ožujka 2006.

Dana 29. svibnja 2006. OLAF-u sam uputio zahtjev za dodatne informacije. O tome sam vas istog dana obavijestio.

OLAF je 30. lipnja 2006. odgovorio na moj zahtjev za dodatne informacije. Taj sam vam odgovor proslijedio 10. srpnja 2006. s pozivom na očitovanje koji ste poslali 25. kolovoza 2006.

Dana 21. rujna 2006. OLAF-u sam uputio drugi zahtjev za dodatne informacije. O tome sam vas istog dana obavijestio. OLAF je svoj odgovor poslao 26. listopada 2006., a ja sam Vam 14. studenoga 2006. proslijedio na očitovanje koje ste poslali 18. prosinca 2006.

Pišem vam sada kako bih vas obavijestio o rezultatima istraga koje su napravljene.

COMPLAINT

Osnovne informacije

Prema mišljenju podnositelja pritužbe, njemačkog odvjetnika, kontekst ovog predmeta je, ukratko, sljedeći:

Početkom 1990-ih dva poduzeća međunarodne grupacije (jedno iz Švedske i jedno iz Njemačke) sudjelovala su u projektu u Lesotu („Projekt voda Lesotho Highlands”), koji je podržan sredstvima EU-a, uključujući sredstva koja je stavila na raspolaganje Europska investicijska banka („EIB”). Prije dodjele relevantnih ugovora ta su dva poduzeća angažirala lokalnog savjetnika kako bi ih savjetovala o projektu i pomogla im da steknu lokalno znanje. Kasnije je utvrđeno da je taj konzultant, koji je također savjetovao druga društva, djelovao u suradnji s voditeljem tijela za nabavu Lesota i da su barem neka sredstva koja su neki od njegovih klijenata platili konzultantu kao konzultantske naknade prenesena javnom naručitelju. Načelnika tijela za nabavu sud u Lesotu naknadno je proglasio krivim za korupciju i osudio na zatvorsku kaznu.

Skupina je obaviještena o navodnom slučaju podmićivanja 1998. te je odmah i u potpunosti surađivala s vlastima Lesota. U zamjenu za dobrovoljno pružanje informacija o projektu, direktor državnog odvjetništva u Lesotu dodijelio je skupini imunitet od kaznenog progona. Skupina je imala politiku nulte tolerancije što se tiče bilo kojeg oblika podmićivanja i korupcije.

U travnju 2000. Europska komisija i EIB odlučili su provesti reviziju tog pitanja. Europski ured za borbu protiv prijevara („OLAF”) obaviješten je o toj reviziji. Na temelju zaključaka izvješća o reviziji zaključena je istraga OLAF-a.

OLAF je u lipnju 2003. na temelju novih informacija pokrenuo novu istragu o tom pitanju, obraćajući se švicarskom društvu koje pripada grupi.

U dopisu od 16. rujna 2004. podnositelj pritužbe zatražio je pristup svim dokumentima iz spisa OLAF-a koji se odnose na projekt „Lesotho Highlands Water Project”(1). Taj je zahtjev podnesen na temelju Uredbe (EZ) br. 1049/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 2001. o javnom pristupu dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije (2) („Uredba 1049/2001”).

U svojem odgovoru od 7. listopada 2004. OLAF je odbio taj zahtjev navodeći tri izuzeća iz Uredbe 1049/2001 na kojima se temeljila njegova odluka: (1) zaštitu svrhe inspekcija, istraga i revizija (članak 4. stavak 2. treća alineja Uredbe), "jer je istraga još u tijeku"; (2) zaštita privatnosti i integriteta pojedinca, u skladu sa zakonodavstvom Zajednice o zaštiti osobnih podataka (članak 4. stavak 1. točka (b) Uredbe); i 3. komercijalne interese fizičkih ili pravnih osoba (članak 4. stavak 2. prva alineja Uredbe). U odgovoru na pitanje koje mu je u tom smislu postavio podnositelj pritužbe u svojem dopisu od 16. rujna 2004., OLAF je također potvrdio da je 2003. pokrenuo novu istragu.

Podnositelj pritužbe podnio je 2. studenoga 2004. ponovni zahtjev, tvrdeći da bi trebalo omogućiti pristup barem revizorskom izvješću iz 2000. Podnositelj pritužbe naglasio je da bez pristupa tom izvješću njegov klijent nije mogao procijeniti u kojoj mjeri OLAF sada posjeduje nove informacije koje opravdavaju pokretanje nove istrage.

U svojem odgovoru od 30. studenoga 2004. OLAF je potvrdio svoje stajalište, osobito pozivajući se na članak 4. stavak 2. treću alineju Uredbe 1049/2001. Kad je riječ o revizorskom izvješću iz 2000., OLAF je naglasio da ono sadržava preliminarne rezultate, mišljenja i zaključke o početnoj istrazi. OLAF je istaknuo da su to početno izvješće i nove informacije koje je primio u međuvremenu bili temelj za daljnje istrage koje su u to vrijeme bile u tijeku. Dodala je da se dokumentacija u spisu predmeta sastojala od dosad prikupljenih dokaza i da su ti dokazi bili predmet daljnje analize. OLAF je tvrdio da bi otkrivanje dokumenata iz njegova spisa omelo istragu koja se trenutačno provodi. Prema OLAF-ovu mišljenju, nije bilo moguće odobriti ni djelomičan pristup jer bi povezano administrativno opterećenje bilo neproporcionalno.

Pritužba 1450/2005/GG (povjerljivo)

Ovaj podnositelj pritužbe podnio je 29. ožujka 2005. pritužbu protiv odluke OLAF-a Europskom ombudsmanu (pritužba 1450/2005/GG - povjerljivo). Međutim, sadašnji podnositelj pritužbe jasno je dao do znanja da je podnositelj pritužbe u tom predmetu trebao biti njegov klijent, švicarsko društvo. Člankom 195. Ugovora o EZ-u propisano je da pritužbu Europskom ombudsmanu može podnijeti bilo koji državljanin EU-a ili bilo koja fizička ili pravna osoba s boravištem ili registriranim sjedištem u EU-u. Ombudsman je stoga 2. svibnja 2005. odbio pritužbu s obzirom na to da podnositelj pritužbe nije pripadao kategoriji osoba koje imaju pravo podnijeti pritužbe Ombudsmanu u skladu s člankom 195. Ugovora o EZ-u.

Ovaj prigovor

Odvjetnik koji je podnio pritužbu 1450/2005/GG obnovio je 9. svibnja 2005. pritužbu ističući da se on sam treba smatrati podnositeljem pritužbe. Stoga je taj dopis evidentiran kao nova pritužba (1777/2005/GG – povjerljivo).

Podnositelj pritužbe tvrdio je da je OLAF pogrešno propustio odobriti pristup svojem spisu, a osobito izvješću koje je proizašlo iz revizije provedene 2000., te je tvrdio da bi takav pristup trebalo odobriti. Prema mišljenju podnositelja pritužbe, članak 4. stavak 2. treća alineja Uredbe 1049/2001 ne može se tumačiti tako široko da obuhvaća već dovršene istrage. Osim toga, zaštita u svakom slučaju više nije bila opravdana na temelju sadržaja predmetnog dokumenta (članak 4. stavak 7. Uredbe 1049/2001). Podnositelj pritužbe stoga je tvrdio da bi trebalo omogućiti pristup barem onim dokumentima koji više nisu bili izravno relevantni za trenutačni ispitni postupak, kao što je izvješće o reviziji iz 2000.

Podnositelj pritužbe naglasio je da je važno razumjeti koji su novi dokazi izašli na vidjelo i koji opravdavaju ponovno pokretanje OLAF-ove istrage. To je bilo nužno kako bi se grupa mogla braniti.

INQUIRY

Mišljenje OLAF-a

OLAF je u svojem mišljenju iznio sljedeće primjedbe:

EU je bio uključen u relevantni projekt u Lesotu od ranih 1980-ih.

Na zahtjev EIB-a i Komisije u travnju 2000. provedena je neovisna revizija. U toj je reviziji zaključeno da nije otkrivena nikakva posebna ili izravna zlouporaba sredstava EIB-a, ali da je vjerojatno da su ugovaratelji koji primaju sredstva EIB-a izvršili plaćanja onima koji provode projekt u zamjenu za usluge.

OLAF je u lipnju 2003. primio nove informacije na temelju sudske istrage u Lesotu. Te su informacije pokazale da su sredstva EIB-a i Europskog razvojnog fonda zloupotrijebljena. Zbog toga je pokrenuta istraga OLAF-a.

Bilo je važno razlikovati pravo javnosti na pristup dokumentima u skladu s Uredbom 1049/2001 od prava osobe na koju se to odnosi na pristup spisu. Kad je riječ o prvom, pristup se morao odobriti osim ako je predmetni dokument bio obuhvaćen jednim od izuzeća navedenih u članku 4. Uredbe 1049/2001. Suprotno tomu, osoba na koju se odnosi nacionalni sudski postupak imala je pravo na pristup spisu, u skladu s primjenjivim nacionalnim postupovnim pravilima. U tom je kontekstu zainteresirana osoba imala prava na pristup povezana sa svojim pravima na obranu, koja pripadnici javnosti nisu imali. Argument podnositelja pritužbe da ima pravo na pristup zbog svoje potrebe za obranom svojeg klijenta stoga nije relevantan za analizu na temelju Uredbe 1049/2001.

Budući da su u Lesotu trenutačno u tijeku nacionalni sudski postupci, pristup spisu bio je pod kontrolom njegovih postupovnih pravila. Podnositelj pritužbe imao je mogućnost obratiti se tijelima Lesota kako bi zatražio pravo na pristup spisu. Na tim je tijelima bilo da odluče treba li i kada odobriti pristup.

Naposljetku, OLAF-ovim pravnim okvirom nije predviđeno pravo na pristup spisu osobe na koju se odnosi OLAF-ova istraga.

OLAF nije mogao otkriti revizijsko izvješće iz 2000. ili „bilo koji dokument iz istražnog spisa” na temelju članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe 1049/2001. Otkrivanje bi bilo štetno za istragu OLAF-a koja je u tijeku, kao i za istragu pravosudnih tijela Lesota o tom pitanju. Kako je već objašnjeno u odgovoru na ponovni zahtjev za pristup, odobravanjem pristupa otkrili bi se dokazi koje OLAF posjeduje i njegove istražne strategije.

Izvješće o reviziji sadržavalo je preliminarne rezultate, mišljenja i zaključke početne istrage te je bilo jedan od elemenata na kojima su se temeljile daljnje istrage o tom pitanju koje trenutačno provode OLAF i tijela Lesota.

Primjedbe podnositelja pritužbe

U svojim očitovanjima o mišljenju OLAF-a podnositelj pritužbe naglasio je da, kad je riječ o zakonu kojim se uređuje pristup spisima OLAF-a, nije bilo (prema njegovim saznanjima) postupaka u tijeku protiv skupine u Lesotu. Podnositelj pritužbe dodao je da se ravnatelj državnog odvjetništva u Lesotu pravno obvezao da neće pokrenuti postupak protiv skupine (3). Naglasio je da je, neovisno o tim činjenicama, tvrdnja da je pitanje pristupa spisu OLAF-a bilo pod utjecajem prava Lesota ili čak njime bilo uređeno besmisleno. Prema mišljenju podnositelja pritužbe, aktivnosti institucija Zajednice bile su uređene pravom Zajednice.

Podnositelj pritužbe snažno se usprotivio mišljenju OLAF-a u mjeri u kojoj je ono podrazumijevalo da, zbog nepostojanja izričite odredbe, osobe na koje se odnose istrage OLAF-a nemaju pravo pristupa spisu OLAF-a. Prema mišljenju podnositelja pritužbe, takvo bi stajalište očito bilo u suprotnosti s temeljnim pravima, kao i s Uredbom (EZ) br. 1073/1999 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. svibnja 1999. o istragama koje provodi Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF)(4). Podnositelj pritužbe iznio je detaljne primjedbe, kako u pogledu prava Zajednice tako i u pogledu Europske konvencije o ljudskim pravima, kako bi potkrijepio svoje stajalište da osobe koje su predmet istrage OLAF-a imaju pravo na pristup vlastitom spisu i da bi stoga skupini trebalo odobriti pristup spisu OLAF-a.

Kad je riječ o Uredbi 1049/2001, podnositelj pritužbe podsjetio je na ustaljenu sudsku praksu sudova Zajednice prema kojoj se iznimke moraju usko tumačiti. Podnositelj pritužbe tvrdio je da je vrlo malo vjerojatno da bi otkrivanje svakog dokumenta iz OLAF-ova spisa bilo štetno za istragu.

OMBUDSMAN-ovi uspjesi da dođu do prijateljskog rješenja

Prijedlog Europskog ombudsmana za prijateljsko rješenje

Nakon pažljivog razmatranja mišljenja OLAF-a i primjedbi podnositelja pritužbe, Ombudsmanica nije bila uvjerena da je OLAF na odgovarajući način odgovorio na argumente podnositelja pritužbe.

To se stajalište temeljilo na sljedećim razmatranjima:

1. Ombudsmanica je smatrala primjerenim riješiti niz preliminarnih pitanja prije ispitivanja navoda i zahtjeva podnositelja pritužbe.

Preliminarna pitanja

2. Ombudsmanica je smatrala da je OLAF-ov argument da je potrebno razlikovati (1) pravo javnosti na pristup dokumentima u skladu s Uredbom 1049/2001 i (2) pravo dotične osobe na pristup spisu u tom predmetu točan. U ovom slučaju, podnositeljev zahtjev za pristup dokumentima od 16. rujna 2004. i njegov ponovni zahtjev od 2. studenoga 2004. očito su se temeljili na Uredbi 1049/2001. Odgovori OLAF-a na te zahtjeve također su se temeljili na navedenoj Uredbi. Budući da je podnositelj pritužbe u svojoj pritužbi naveo da je OLAF-ova odluka o odbijanju zahtjeva za pristup bila pogrešna, ispitivanje koje je proveo Ombudsman trebalo je stoga biti ograničeno na provjeru je li ta odluka bila dovoljna osnova u Uredbi 1049/2001. Stoga u okviru ove istrage nije bilo potrebno razmatrati argumente koje je podnositelj pritužbe iznio kako bi potkrijepio svoje stajalište prema kojem bi osobe koje su predmet OLAF-ove istrage trebale imati pravo na pristup svojem spisu.

3. Podnositelj pritužbe u svojoj je pritužbi naglasio da je, kako bi se skupini pomoglo da se brani, važno razumjeti koji su novi dokazi izašli na vidjelo koji opravdavaju ponovno pokretanje OLAF-ove istrage. OLAF je u svojem mišljenju naveo da argument podnositelja pritužbe da ima pravo na pristup zbog svoje potrebe za obranom svojeg klijenta nije relevantan za analizu na temelju Uredbe 1049/2001. Budući da se Uredbom 1049/2001 od podnositelja zahtjeva ne zahtijeva da navede razloge kojima bi opravdao svoj zahtjev za pristup dokumentima, Ombudsman je smatrao da nije potrebno razmotriti svrhu koju podnositelj pritužbe nastoji postići svojim zahtjevom za pristup.

4. OLAF je u svojem mišljenju smatrao da je, s obzirom na to da su u Lesotu trenutačno u tijeku nacionalni sudski postupci, pristup spisu pod kontrolom postupovnih pravila te zemlje. OLAF je dodao da podnositelj pritužbe ima mogućnost obratiti se tijelima Lesota kako bi zatražio pravo na pristup spisu. Prema OLAF-ovu mišljenju, na tim je tijelima da odluče treba li i kada odobriti pristup. Podnositelj pritužbe u svojim je očitovanjima naveo da je tvrdnja da je na pitanje pristupa OLAF-ovu spisu utjecalo ili čak bilo uređeno Lesotovim pravom besmislena. Prema mišljenju podnositelja pritužbe, aktivnosti institucija Zajednice bile su uređene pravom Zajednice.

5. Ombudsmanica je napomenula da se ovaj predmet odnosio na zahtjev za pristup spisu OLAF-a, a ne na zahtjev za pristup spisu tijela Lesota. Primjedbe iz OLAF-ova mišljenja o mogućnosti da se podnositelj pritužbe obrati tijelima Lesota stoga nisu relevantne za potrebe istrage Ombudsmana.

6. Zahtjev podnositelja pritužbe za pristup spisu OLAF-a temeljio se na Uredbi 1049/2001. U svojem dopisu od 7. listopada 2004. kojim je odbio prvotni zahtjev za pristup OLAF se pozvao na tri iznimke iz Uredbe 1049/2001, a to su: 1. zaštita svrhe inspekcija, istraga i revizija (članak 4. stavak 2. treća alineja Uredbe); (2) zaštita privatnosti i integriteta pojedinca, u skladu sa zakonodavstvom Zajednice o zaštiti osobnih podataka (članak 4. stavak 1. točka (b) Uredbe); i 3. komercijalne interese fizičkih ili pravnih osoba (članak 4. stavak 2. prva alineja Uredbe). Ombudsmanica je napomenula da je samo prva od tih iznimaka izričito navedena u odluci OLAF-a o ponovnom zahtjevu i da se samo o toj iznimci raspravljalo u mišljenju OLAF-a. S obzirom na te činjenice ombudsmanica je smatrala da nije potrebno ispitati druge dvije iznimke na koje se OLAF prvotno oslonio.

Tvrdnja i tvrdnja podnositelja pritužbe

7. Podnositelj pritužbe tvrdio je da je OLAF pogrešno propustio odobriti pristup svojem spisu, a osobito izvješću koje je proizašlo iz revizije provedene 2000., te je tvrdio da bi takav pristup trebalo odobriti. Prema mišljenju podnositelja pritužbe, članak 4. stavak 2. treća alineja Uredbe 1049/2001 ne može se tumačiti tako široko da obuhvaća već dovršene istrage. Podnositelj pritužbe smatra da zaštita u svakom slučaju više nije bila opravdana na temelju sadržaja predmetnog dokumenta (članak 4. stavak 7. Uredbe 1049/2001). Podnositelj pritužbe stoga je tvrdio da bi trebalo omogućiti pristup barem onim dokumentima, kao što je izvješće o reviziji iz 2000., koji više nisu izravno relevantni za trenutačni ispitni postupak.

8. OLAF je u svojem mišljenju naveo da na temelju članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe 1049/2001 nije mogao otkriti revizorsko izvješće iz 2000. ni bilo koji dokument iz istražnog spisa. Prema OLAF-u, otkrivanje tih dokumenata bilo bi štetno za istragu OLAF-a koja je u tijeku, kao i za istragu pravosudnih tijela Lesota o tom pitanju. OLAF je naglasio da bi se odobravanjem pristupa predmetnim dokumentima otkrili dokazi u posjedu OLAF-a i njegove istražne strategije. Dodao je da je revizijsko izvješće iz 2000. sadržavalo preliminarne rezultate, mišljenja i zaključke početne istrage te je bilo jedan od elemenata na kojima su se temeljile daljnje istrage o tom pitanju koje trenutačno provode OLAF i tijela Lesota.

9. Ombudsmanica je primila na znanje OLAF-ov argument da je odbijanje otkrivanja predmetnih dokumenata opravdano potrebom zaštite istraga koje su provela tijela Lesota. Ni OLAF-ov odgovor od 7. listopada 2004. na zahtjev za pristup ni njegov odgovor od 30. studenoga 2004. na ponovni zahtjev nisu sadržavali nikakvo upućivanje na takve istrage. Ombudsman stoga nije mogao vidjeti kako bi gore navedeni argument mogao biti relevantan za utvrđivanje može li se OLAF-ova odluka o odbijanju pristupa predmetnim dokumentima opravdati u sadašnjim okolnostima.

10. Kad je riječ o OLAF-ovu argumentu da je odbijanje otkrivanja predmetnih dokumenata opravdano potrebom za zaštitom vlastite istrage, Ombudsman je napomenuo da se člankom 4. stavkom 2. trećom alinejom Uredbe 1049/2001 predviđa da institucije „odbijaju pristup dokumentu ako bi njegovo otkrivanje ugrozilo zaštitu (...) svrhe inspekcija, istraga i revizija”.

11. Iz interne bilješke od 11. srpnja 2003., čiju je presliku OLAF poslao podnositelju pritužbe zajedno sa svojim dopisom od 7. listopada 2004., proizlazi da je OLAF tog dana odlučio pokrenuti vanjsku istragu o projektu u Lesotu. S obzirom na informacije koje je OLAF dostavio u svojem mišljenju, ombudsmanica je pretpostavila da ta istraga još nije dovršena. Ombudsmanica je nadalje napomenula da je OLAF naveo da je odluka o pokretanju te nove istrage donesena s obzirom na nove informacije koje je primio. Ombudsmanica smatra da je bilo razumno pretpostaviti da bi se uvidom u spis OLAF-a otkrili dokazi u posjedu OLAF-a i njegove istražne strategije. Ombudsmanica je smatrala da bi otkrivanje takvih informacija doista ugrozilo zaštitu OLAF-ove istrage i da se OLAF-ovo upućivanje na članak 4. stavak 2. treću alineju Uredbe 1049/2001 stoga u načelu čini točnim.

12. Međutim, OLAF-ov argument da se ne može odobriti pristup „bilo kojem dokumentu iz istražnog spisa” pretpostavljao je da se izuzeće iz članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe 1049/2001 primjenjuje na sve te dokumente.

13. Ombudsmanica je smatrala dvojbenim da je to doista bio slučaj. Činilo se logičnim pretpostaviti da je OLAF-ov spis o istrazi sadržavao i OLAF-ovu odluku od 11. srpnja 2003. o pokretanju te istrage. Međutim, kako je prethodno navedeno, OLAF nije imao poteškoća u odobravanju pristupa tom dokumentu. Prema mišljenju Ombudsmana, OLAF stoga nije utvrdio da bi mu članak 4. stavak 2. treća alineja Uredbe 1049/2001 onemogućio otkrivanje svih dokumenata iz njegova spisa.

14. Konkretno, Ombudsman je imao ozbiljne sumnje u pogledu toga može li se OLAF-ovim obrazloženjem opravdati njegovo odbijanje pristupa izvješću o reviziji sastavljenom 2000. Iako je Ombudsman već prihvatio (5) da zaštita koju pruža odredba slična onoj o kojoj je riječ u ovom predmetu nije nužno bila dostupna samo do završetka relevantne inspekcije, istrage ili revizije, najprije je trebalo uzeti u obzir činjenicu da se čini da je dokument na koji se odnosi zahtjev podnositelja pritužbe sastavljen otprilike četiri godine prije podnošenja zahtjeva za pristup. Stoga nije bilo odmah jasno kako bi otkrivanje tog dokumenta moglo ugroziti zaštitu trenutačne istrage OLAF-a. Osim toga, iako je Ombudsman priznao da je OLAF opravdano bio zabrinut da bi davanje pristupa njegovu spisu otkrilo dokaze koje posjeduje i njegove istražne strategije, ništa nije upućivalo na to da bi davanje pristupa izvješću o reviziji sastavljenom 2000. imalo te negativne posljedice. Kad je riječ o prvom od dvaju aspekata na koje se OLAF poziva, valja napomenuti da je sam OLAF odlučio zaključiti svoju prvu istragu s obzirom na zaključke ovog izvješća. Stoga je u tim okolnostima na prvi pogled bilo teško vidjeti kako bi otkrivanje dokaza koje bi moglo biti sadržano u ovom izvješću o reviziji moglo utjecati na novu istragu. Ombudsmanica je smatrala da bi se moglo sa sigurnošću pretpostaviti da, da su postojali konkretni dokazi o prijestupima u pogledu klijenta podnositelja pritužbe ili povezanih društava, OLAF ne bi zaključio svoju prvu istragu, nego bi je nastavio provoditi. Kad je riječ o drugom aspektu, činilo se malo vjerojatnim da bi revizorsko izvješće iz 2000. trebalo sadržavati bilo kakve informacije o OLAF-ovim strategijama u pogledu istrage pokrenute 2003.

15. OLAF u svojem mišljenju nije razmotrio mogućnost odobravanja djelomičnog pristupa. Stoga nije bilo jasno je li OLAF nastavio tvrditi, kao što je to učinio u svojoj odluci od 30. studenoga 2004. o odbijanju ponovnog zahtjeva, da nije bilo moguće odobriti ni djelomičan pristup jer bi predmetno administrativno opterećenje bilo neproporcionalno. Iako bi to trebao biti slučaj, Ombudsmanica je smatrala važnim napomenuti da se čini da je ta izjava dana kako bi se omogućio djelomičan pristup svim dokumentima iz OLAF-ova istražnog spisa. Stoga nije bilo jasno bi li odobravanje djelomičnog pristupa revizorskom izvješću iz 2000. također uzrokovalo nerazmjerno administrativno opterećenje. U svakom slučaju, uzimajući u obzir nespornu činjenicu da izuzeća od pristupa na temelju Uredbe 1049/2001 treba usko tumačiti, Ombudsman je smatrao da se odbijanje djelomičnog pristupa može temeljiti samo na argumentu da bi ono u vrlo iznimnim okolnostima uzrokovalo nerazmjerno administrativno opterećenje.

16. S obzirom na navedeno, Ombudsman je došao do preliminarnog zaključka da bi OLAF-ovo odbijanje pristupa ili djelomičnog pristupa njegovu spisu, a posebno izvješću koje proizlazi iz revizije provedene 2000., moglo predstavljati nepravilnost u postupanju.

Člankom 3. stavkom 5. Statuta Europskog ombudsmana nalaže se da traži, koliko je to moguće, rješenje s dotičnom institucijom kako bi se uklonio slučaj nepravilnosti u postupanju i zadovoljio podnositelj pritužbe.

Ombudsmanica je stoga iznijela sljedeći prijedlog za prijateljsko rješenje za OLAF:

OLAF bi mogao ponovno razmotriti zahtjev podnositelja pritužbe za pristup njegovu spisu, a posebno izvješću koje proizlazi iz revizije provedene 2000.

Odgovor OLAF-a na prijedlog Europskog ombudsmana

OLAF je u svojem odgovoru na taj prijedlog iznio sljedeće primjedbe:

Ombudsman je priznao da je OLAF-ovo pozivanje na članak 4. stavak 2. treću alineju Uredbe 1049/2001 u pogledu pristupa njegovu istražnom spisu u načelu bilo ispravno. Međutim, Ombudsman je naveo da OLAF nije utvrdio kako bi ga ta odredba mogla spriječiti da otkrije sve dokumente u svojem spisu, uključujući revizijsko izvješće iz 2000.

OLAF je nadalje razmotrio bi li otkrivanje drugih dokumenata u spisu, a posebno revizorskog izvješća, ugrozilo zaštitu njegove istrage koja je u tijeku. OLAF je obavijestio EIB da otkrivanje tog izvješća neće naštetiti njegovoj istrazi. Međutim, EIB je obavijestio OLAF da bi otkrivanje izvješća o reviziji bilo štetno za komercijalne interese i zaštitu osobnih podataka sadržanih u izvješću. EIB je naveo da samo djelomična objava ograničena na sažetak i zaključke izvješća ne bi naštetila tim interesima.

OLAF je stoga priložio presliku tih dijelova izvješća, pri čemu su uklonjena imena osoba i poduzeća. EIB je obavijestio OLAF da će podnositelju pritužbe otkriti dio izvješća koji se odnosi na grupu privatno, a ne u okviru pravila o javnom pristupu dokumentima.

Primjedbe podnositelja pritužbe

Podnositelj pritužbe u svojim je očitovanjima naveo da je zadovoljan pitanjem pristupa revizorskom izvješću iz 2000.

Međutim, naveo je da je OLAF zanemario mišljenje Ombudsmana da nije razmotrio mogućnost odobravanja djelomičnog pristupa spisu povezanom s trenutačnom istragom. Podnositelj pritužbe naglasio je da je, ako je zahtjev za pristup podnesen u skladu s Uredbom 1049/2001, potrebno provesti konkretnu, pojedinačnu procjenu sadržaja relevantnih dokumenata. Odstupanje od obveze ispitivanja pojedinačnih dokumenata može se dopustiti samo u iznimnim slučajevima i samo ako se administrativno opterećenje pokazalo osobito teškim, čime se prekoračuju granice onoga što se razumno može zahtijevati. Podnositelj pritužbe istaknuo je da nije uvjeren da je OLAF u tom pogledu ispunio svoje dužnosti.

Podnositelj pritužbe naglasio je da se njegov klijent može braniti samo ako je znao za sumnje i pretpostavke koje mu se stavljaju na teret te ako ih je imao priliku pojasniti i oboriti. Njegov klijent također je imao pravo biti obaviješten o oslobađajućim činjenicama koje OLAF posjeduje.

Daljnje istrage

Nakon što je ispitao odgovor OLAF-a na prijedlog prijateljskog rješenja, Ombudsman je smatrao da su mu potrebne dodatne informacije za rješavanje ovog predmeta.

Prvi zahtjev za dodatne informacije

Ombudsmanica je stoga 29. svibnja 2006. uputila dopis OLAF-u. Ombudsman je u svojem pismu istaknuo da je u svojem prijedlogu prijateljskog rješenja predložio da OLAF „može ponovno razmotriti zahtjev podnositelja pritužbe za pristup njegovu spisu, a posebno izvješću koje proizlazi iz revizije provedene 2000.”. Međutim, Ombudsman je napomenuo da se OLAF u svojem odgovoru bavio samo pitanjem mogućnosti odobravanja pristupa revizorskom izvješću iz 2000. Stoga je pozvao OLAF da podnese svoje primjedbe o prijedlogu prijateljskog rješenja u pogledu pitanja može li se odobriti pristup svim dokumentima iz njegova spisa osim revizijskog izvješća iz 2000.

Podnositelj pritužbe o tome je obaviješten istog dana. Ombudsman je u svojem dopisu istaknuo da je u svojim očitovanjima o odgovoru OLAF-a na prijedlog prijateljskog rješenja podnositelj pritužbe ponovio svoje stajalište da njegov klijent mora imati pristup spisu OLAF-a kako bi se mogao braniti. Ombudsmanica je istaknula da se čini da se argumenti koje je podnositelj pritužbe iznio u tom kontekstu odnose na pitanje ima li osoba koja je predmet istrage OLAF-a pravo na pristup spisu potonjeg u okviru svojih prava na obranu. Međutim, to pitanje, kao što je Ombudsman objasnio u svojem prijedlogu prijateljskog rješenja, nije bilo obuhvaćeno ovom istragom. Ombudsman je stoga obavijestio podnositelja pritužbe da, ako želi riješiti to pitanje, može podnijeti zahtjev OLAF-u u tu svrhu i podnijeti dodatnu pritužbu Ombudsmanu ako ga odgovor OLAF-a ne zadovolji.

Odgovor OLAF-a

OLAF je u svojem odgovoru istaknuo da je, nakon daljnjeg ispitivanja, nažalost morao potvrditi da se izuzeće predviđeno člankom 4. stavkom 2. Uredbe 1049/2001 i dalje primjenjuje na druge dokumente iz njegova spisa jer bi otkrivanje tih dokumenata bilo štetno za istragu koja je u tijeku u vezi s tim pitanjem koju provode pravosudna tijela Lesota. Kako je prethodno navedeno, otkrivanjem bi se otkrili dokazi koje OLAF trenutačno posjeduje i njegove istražne strategije.

Primjedbe podnositelja pritužbe

Podnositelj pritužbe u svojim je očitovanjima dostavio sljedeće primjedbe:

OLAF-ov odgovor nije bio zadovoljavajući. OLAF ni u jednom trenutku nije razmotrio mogućnost odobravanja djelomičnog pristupa spisu povezanom s trenutačnom istragom. Bilo je vrlo dvojbeno primjenjuje li se izuzeće predviđeno člankom 4. stavkom 2. trećom alinejom Uredbe 1049/2001 na sve dokumente u tom spisu. U skladu s ustaljenom sudskom praksom sudova Zajednice, kada je institucija zaprimila zahtjev za pristup svojem spisu, načelno je bila dužna provesti konkretnu i pojedinačnu ocjenu dokumenata navedenih u tom zahtjevu. OLAF je u svojem dopisu od 30. lipnja 2006. samo odbio zahtjev za pristup pozivajući se na navedenu iznimku, a da pritom nije ni na koji način objasnio je li i na koji način primijenio tu iznimku na svoj spis. S obzirom na načelo uskog tumačenja iznimaka od prava na pristup dokumentima, bilo je vrlo malo vjerojatno da bi otkrivanje svakog dokumenta iz spisa bilo štetno za istragu i stoga bi ga trebalo odbiti. To je već dokazano činjenicom da OLAF nije imao poteškoća s dostavljanjem preslike odluke o pokretanju nove istrage. Kako stvari sada stoje, njegov klijent nije mogao procijeniti koje su dodatne informacije izašle na vidjelo kako bi nova istraga bila potrebna.

Suprotno OLAF-ovoj izjavi u tom smislu, prema saznanjima njegova klijenta nije bio u tijeku nikakav postupak protiv njegova klijenta u Lesotu.

Neovisno o prethodno navedenom, OLAF-u bi se uputio dodatni zahtjev za pristup na temelju privatnog prava njegova klijenta na obranu kao osobe uključene u istragu.

Drugi zahtjev za dodatne informacije

Prvostupanjski sud donio je 6. srpnja 2006. presudu u spojenim predmetima T-391/03 i T-70/04 Franchet i Byk protiv Komisije. Ti su se predmeti odnosili na zahtjeve za pristup dokumentima koje je OLAF odbio na temelju članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe 1049/2001.

Presuda Suda donesena je nakon što je OLAF poslao svoj odgovor na zahtjev Ombudsmana za dodatne informacije. Tužitelj se u svojim posljednjim očitovanjima nije pozvao na tu presudu. Međutim, budući da se presuda činila relevantnom za ovaj predmet, Ombudsman je 21. rujna 2006. uputio dopis OLAF-u kako bi ga pozvao da se izjasni o tome je li, s obzirom na tu presudu, i dalje smatrao da je pravilno postupio sa zahtjevom za pristup i, ako jest, da objasni razloge na kojima se temelji to stajalište.

Odgovor OLAF-a

OLAF je u svojem odgovoru istaknuo da je dopisom od 3. listopada 2006. obavijestio podnositelja pritužbe da je njegova istraga zaključena bez daljnjeg postupanja nakon što je saznao da tijela Lesota više ne namjeravaju pokrenuti postupak protiv skupine. OLAF je dodao da je pisao tijelima Lesota kako bi ih pitao imaju li prigovora na otkrivanje (ukupnih ili djelomičnih) dokumenata podnositelju pritužbe. Ombudsman će biti obaviješten o odgovoru tih tijela i konačnoj odluci OLAF-a o tom pitanju.

OLAF je nadalje istaknuo da je prvostupanjski sud u presudi na koju upućuje ombudsman naglasio potrebu za konkretnom analizom svakog predmetnog dokumenta. Dodala je da je u tijeku provedba te analize, ali da mora pričekati odgovor tijela Lesota kako bi utvrdila bi li se izuzeće i dalje primjenjivalo na bilo koji od predmetnih dokumenata. OLAF je napomenuo da će, s obzirom na količinu dokumenata u svojem spisu, od podnositelja pritužbe zatražiti da navede opseg svojeg zahtjeva za pristup.

OLAF je spomenuo da je 19. rujna 2006. zaprimljen novi zahtjev za pristup, koji se temeljio na pravima obrane, te je dodao presliku dopisa o posjedovanju koji je poslao podnositelju pritužbe u vezi s tim zahtjevom.

Primjedbe podnositelja pritužbe

Podnositelj pritužbe obavijestio je 18. prosinca 2006. Ombudsmana da ne želi iznijeti primjedbe u tom predmetu. Podnositelj pritužbe istaknuo je da će, s obzirom na činjenicu da je OLAF sada zatvorio svoju istragu bez daljnjeg postupanja, pisati OLAF-u kako bi potvrdio da neće nastaviti sa svojim zahtjevom za pristup spisu.

Podnositelj pritužbe zahvalio je Ombudsmanu na mjerama koje je poduzeo kao odgovor na pritužbu.

ODLUKA

1 Navodno uskraćivanje pristupa dokumentima

1.1 Tužitelj, njemački odvjetnik, zastupa društvo koje pripada međunarodnoj skupini. Druga dva poduzeća iz te skupine sudjelovala su u projektu u Lesotu koji je djelomično financirao EU. Europska investicijska banka („EIB”) provela je 2000. reviziju tog financiranja, što je dovelo do revizijskog izvješća. Europski ured za borbu protiv prijevara („OLAF”) obaviješten je o toj reviziji. Na temelju zaključaka iz izvješća EIB-a o reviziji („izvješće o reviziji iz 2000.”) zaključena je istraga OLAF-a.

OLAF je u lipnju 2003. na temelju novih informacija pokrenuo novu istragu o tom pitanju.

1.2 U dopisu od 16. rujna 2004. podnositelj pritužbe zatražio je pristup svim dokumentima iz spisa OLAF-a koji se odnose na "Projekt za vode Lesotho Highlands"(6). Zahtjev je upućen na temelju Uredbe (EZ) br. 1049/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 2001. o javnom pristupu dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije (7) ("Uredba 1049/2001").

U svojem odgovoru od 7. listopada 2004. OLAF je odbio taj zahtjev navodeći tri izuzeća iz Uredbe 1049/2001 na kojima se temeljila njegova odluka: (1) zaštitu svrhe inspekcija, istraga i revizija (članak 4. stavak 2. treća alineja Uredbe), "jer je istraga još u tijeku"; (2) zaštita privatnosti i integriteta pojedinca, u skladu sa zakonodavstvom Zajednice o zaštiti osobnih podataka (članak 4. stavak 1. točka (b) Uredbe); i 3. komercijalne interese fizičkih ili pravnih osoba (članak 4. stavak 2. prva alineja Uredbe). U odgovoru na pitanje koje mu je u tom smislu postavio podnositelj pritužbe u svojem dopisu od 16. rujna 2004., OLAF je također potvrdio da je 2003. pokrenuo novu istragu.

Podnositelj pritužbe podnio je 2. studenoga 2004. ponovni zahtjev. U svojem odgovoru od 30. studenoga 2004. OLAF je potvrdio svoje stajalište, osobito pozivajući se na članak 4. stavak 2. treću alineju Uredbe 1049/2001. Kad je riječ o revizorskom izvješću iz 2000., OLAF je naglasio da ono sadržava preliminarne rezultate, mišljenja i zaključke o početnoj istrazi. OLAF je istaknuo da su to početno izvješće i nove informacije koje je dobio u međuvremenu bili temelj za daljnje istrage koje su u to vrijeme bile u tijeku. Dodala je da se dokumentacija u spisu predmeta sastojala od dosad prikupljenih dokaza i da su ti dokazi bili predmet daljnje analize. OLAF je tvrdio da bi otkrivanje dokumenata iz njegova spisa ometalo istragu koja se trenutačno provodi. Prema OLAF-ovu mišljenju, nije bilo moguće odobriti ni djelomičan pristup jer bi povezano administrativno opterećenje bilo neproporcionalno.

1.3 U svojoj pritužbi Europskom ombudsmanu, koja je podnesena 9. svibnja 2005., podnositelj pritužbe tvrdio je da je OLAF pogrešno propustio odobriti pristup svojem spisu i, osobito, izvješću koje je proizašlo iz revizije provedene 2000. te je tvrdio da takav pristup treba odobriti.

1.4 U svojem je mišljenju OLAF naveo da nije mogao otkriti revizorsko izvješće iz 2000. ni bilo koji dokument iz istražnog spisa na temelju članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe 1049/2001. Prema OLAF-u, otkrivanje tih dokumenata bilo bi štetno za istragu OLAF-a koja je u tijeku, kao i za istragu pravosudnih tijela Lesota o tom pitanju. OLAF je naglasio da bi se odobravanjem pristupa predmetnim dokumentima otkrili dokazi u posjedu OLAF-a i njegove istražne strategije.

1.5 Nakon preliminarnog ispitivanja podnesaka stranaka, ombudsmanica je smatrala da OLAF nije na odgovarajući način odgovorio na argumente podnositelja pritužbe. Stoga se 19. prosinca 2005. osvrnuo na prijedlog prijateljskog rješenja prema kojem bi OLAF mogao ponovno razmotriti zahtjev podnositelja pritužbe za pristup njegovu spisu, a osobito na izvješće koje proizlazi iz revizije provedene 2000.(8).

1.6 U svojem odgovoru na taj prijedlog OLAF je istaknuo da je obavijestio EIB da otkrivanje izvješća o reviziji iz 2000. neće naštetiti njegovoj istrazi. Međutim, EIB je obavijestio OLAF da bi otkrivanje izvješća o reviziji bilo štetno za komercijalne interese i zaštitu osobnih podataka sadržanih u izvješću. OLAF je dodao da je EIB naveo da samo djelomično otkrivanje ograničeno na sažetak i zaključke izvješća ne bi naštetilo tim interesima. OLAF je stoga uz svoj odgovor Ombudsmanu priložio presliku tih dijelova izvješća, pri čemu su uklonjena imena osoba i poduzeća. OLAF je istaknuo da je EIB obavijestio OLAF da će podnositelju pritužbe otkriti dio izvješća koji se odnosi na grupu privatno, a ne u okviru pravila o javnom pristupu dokumentima.

1.7 Podnositelj pritužbe u svojim je očitovanjima naveo da je zadovoljan pitanjem pristupa revizorskom izvješću iz 2000. Međutim, naveo je da je OLAF zanemario mišljenje Ombudsmana da nije razmotrio mogućnost odobravanja djelomičnog pristupa spisu povezanom s trenutačnom istragom.

1.8 S obzirom na navedeno, Ombudsmanica je zaključila da su potrebne daljnje istrage te je OLAF-u uputila dva zahtjeva za dodatne informacije.

1.9 U svojem odgovoru na drugi od tih zahtjeva OLAF je, među ostalim, istaknuo da je dopisom od 3. listopada 2006. obavijestio podnositelja pritužbe da je njegova istraga zaključena bez daljnjeg postupanja nakon što je saznao da tijela Lesota više ne namjeravaju pokrenuti postupak protiv skupine.

1.10 U svojim primjedbama na ovaj odgovor podnositelj pritužbe obavijestio je Ombudsmana da ne želi iznijeti primjedbe u ovom predmetu. Podnositelj pritužbe istaknuo je da će, s obzirom na činjenicu da je OLAF sada zatvorio svoju istragu bez daljnjeg postupanja, pisati OLAF-u kako bi potvrdio da neće nastaviti sa svojim zahtjevom za pristup spisu. Zahvalio je pučkom pravobranitelju na njegovoj potpori u tom području.

1.11 Ombudsman prima na znanje činjenicu da podnositelj pritužbe ne želi nastaviti sa svojim zahtjevom za pristup spisu OLAF-a. U tim okolnostima Ombudsman smatra da ne postoji osnova za nastavak njegove istrage o ovoj pritužbi.

Zaključak

Uzimajući u obzir rezultate svojeg ispitivanja, Ombudsman smatra da u ovom slučaju nema razloga za daljnje istrage. Stoga zaključuje slučaj. Glavni direktor OLAF-a također će biti obaviješten o toj odluci.

Tvoje iskreno,

 

P. Nikiforos DIAMANDOUROS

---

(1) Podnositelj pritužbe zatražio je od EIB-a i pristup izvješću o reviziji. Postupanje po tom zahtjevu dovelo je do pritužbe protiv EIB-a (pritužba 1776/2005/GG - povjerljivo).

(2) SL 2001., L 145, str. 43.

(3) Podnositelj pritužbe priložio je primjerak ovog dokumenta.

(4) SL 1999., L 136, str. 1.

(5) U svojem nacrtu preporuke u predmetu 1126/2004/GG (povjerljivo) od 28. veljače 2005. (točka 3.15.). Verzija koja nije povjerljiva dostupna je na internetskoj stranici Europskog ombudsmana (http://www.ombudsman.europa.eu).

(6) Podnositelj pritužbe zatražio je od EIB-a i pristup izvješću o reviziji. Postupanje po tom zahtjevu dovelo je do pritužbe protiv EIB-a (pritužba 1776/2005/GG - povjerljivo).

(7) SL 2001., L 145, str. 43.

(8) Sličan prijedlog prijateljskog rješenja iznesen je i 19. prosinca 2005. u istrazi o pritužbi protiv EIB-a (pritužba 1776/2005/GG - povjerljivo).