Strasbourg, 17. srpnja 2008.

Poštovani gospodine K.,

Dopisom od 25. veljače 2005. podnijeli ste pritužbu Europskom ombudsmanu protiv Europske komisije. Vaša pritužba odnosila se na Komisijino rješavanje pritužbe zbog povrede koju ste joj podnijeli protiv Grčke u vezi s izgradnjom tramvaja u Ateni. Dana 11. travnja 2005. pokrenuo sam istragu u vezi s vašom pritužbom.

Dana 30. lipnja 2005. primio sam mišljenje Komisije o pritužbi. Dana 27. rujna 2005. zaprimio sam Vaše primjedbe na ovo mišljenje. Dana 7. prosinca 2006. iznio sam prijateljski prijedlog rješenja u pogledu jednog aspekta Vaše pritužbe. Dana 7. veljače 2007. primio sam odgovor Komisije na taj prijedlog. U dopisu od 18. lipnja 2007. iznijeli ste primjedbe na odgovor Komisije. Također ste mi poslali određena dodatna pisma u vezi s vašim slučajem.

Sada pišem kako bih vas obavijestio o rezultatima svojih istraga u vezi s vašom pritužbom. Ispričavam se zbog kašnjenja u rješavanju vašeg slučaja.

COMPLAINT

Dopisom od 29. svibnja 2002. podnositelj pritužbe podnio je predstavništvu Europske komisije u Grčkoj pritužbu na temelju članka 226. protiv grčkih tijela zbog povrede prava Zajednice u području okoliša. Ta se pritužba odnosila na planirani projekt izgradnje tramvaja na području Atene. Projekt je sufinancirala Europska unija. U svojoj pritužbi na temelju članka 226. podnositelj pritužbe tvrdio je da je izvješće o procjeni utjecaja na okoliš za projekt manjkavo u pogledu njegova sadržaja te je priložio bilješku u kojoj se navode relevantni nedostaci i nedostaci. U tom je pogledu također istaknuo da nije bilo studije o preporučljivosti projekta i da je analiza troškova i koristi provedena nakon procjene utjecaja na okoliš. Naposljetku, tvrdio je da građani nisu bili obaviješteni i da projekt nije odobren zainteresiranoj javnosti.

Kako je navedeno u dopisu podnositelja pritužbe od 22. veljače 2005. Komisiji, koji ona nije osporila, (a) dopisom od 12. srpnja 2002. Komisija je odgovorila da će pritužba podnositelja pritužbe na temelju članka 226. biti ispitana u skladu s Direktivom Vijeća 85/337/EEZ od 27. lipnja 1985. o procjeni učinaka određenih javnih i privatnih projekata na okoliš, kako je izmijenjena (1) ("Direktiva"), te da će ga službe Komisije obavješćivati o daljnjem postupanju u vezi s njegovim predmetom; i (b) Glavno tajništvo Komisije obavijestilo je podnositelja pritužbe dopisom od 26. srpnja 2002. da će Komisija pokušati donijeti odluku o njegovoj pritužbi u roku od jedne godine.

Dopisom od 23. ožujka 2004., upućenim podnositelju pritužbe, Glavna uprava Komisije za okoliš („GU Env”) izjavila je da je dovršila ispitivanje njegove pritužbe i da ne namjerava predložiti Komisiji pokretanje postupaka zbog povrede. Napomenuo je da se Direktivom Komisija ne ovlašćuje za preispitivanje preporučljivosti projekta ili poštovanja odobrenih okolišnih uvjeta za projekt. Nadalje je istaknuo da su ocjenjivanje kvalitete procjene utjecaja na okoliš za projekt i primjerenost odobrenih okolišnih uvjeta u nadležnosti država članica. GU Env dodao je da ta pitanja nisu obuhvaćena preispitivanjem Komisije, nego nadležnih nacionalnih, upravnih i pravosudnih tijela.

GU Env također je istaknuo da, u skladu s grčkim zakonodavstvom, projekti poput predmetnog podliježu procjeni utjecaja na okoliš. Osim toga, iz njegove korespondencije s grčkim tijelima proizlazilo je da su u pogledu izgradnje i provedbe projekta ispunjeni postupovni zahtjevi predviđeni pravom Zajednice u pogledu provedbe procjene utjecaja na okoliš. Konkretnije, spis studije o procjeni utjecaja na okoliš dostavljen je nadležnom tijelu, a zatim je proslijeđen nadležnim prefekturalnim odborima i drugim nadležnim tijelima radi njihova mišljenja. Dana 11. lipnja 2001. prefektura Atena zatražila je od novina "Avgi" i "Imerisia" da objave priopćenje, pozivajući građane i njihova predstavnička tijela da se informiraju o studiji o procjeni utjecaja na okoliš za projekt. Komisija je stoga zaključila da je zainteresiranoj javnosti pružena prilika da bude obaviještena o zahtjevu za „odobrenje za razvoj” navedenog projekta i o svim relevantnim informacijama o projektu te da izrazi svoje mišljenje prije davanja takvog odobrenja. Zatim je donesena zajednička ministarska odluka kojom su odobreni okolišni uvjeti za projekt. Dana 6. studenog 2001. prefektura Atena zatražila je od novina "Imerisia" da objave najavu kojom će obavijestiti građane i njihova predstavnička tijela o toj odluci. Stoga je zainteresirana javnost propisno obaviještena. S obzirom na navedeno GU Env zaključio je da su grčka tijela u pogledu postupka procjene utjecaja na okoliš ispunila svoje obveze na temelju Direktive. Stoga Direktiva nije prekršena. U tim je okolnostima GU Env naveo da će predložiti Komisiji da zaključi predmet. Međutim, ako je podnositelj pritužbe bio svjestan drugih elemenata koji bi mogli dokazati postojanje povrede, od njega je zatraženo da podnese relevantne podneske GU-u Env u roku od četiri tjedna od slanja njegova dopisa.

Dopisom od 19. listopada 2004. GU Env obavijestio je podnositelja pritužbe da je nakon dopisa od 23. ožujka 2004. Komisija 13. listopada 2004. odlučila zaključiti predmet i da se može ponovno obratiti Komisiji u vezi s tim pitanjem u slučaju da pronađe nove elemente koji dokazuju povredu.

Dopisom od 19. studenoga 2004. podnositelj pritužbe zatražio je od GU-a Env da obrazloži navedenu odluku Komisije. Istaknuo je da nije znao za njegov dopis od 23. ožujka 2004., naveden u njegovu dopisu od 19. listopada 2004. Također je postavio određena pitanja, uključujući ona koja se odnose na vrijeme koje je Komisiji bilo potrebno da dovrši ispitivanje predmeta.

GU Env odgovorio je dopisom od 10. prosinca 2004. Priložila je svojem dopisu primjerak svojeg dopisa od 23. ožujka 2004. upućenog podnositelju pritužbe, koji je sadržavao obrazloženje Komisijine odluke o zatvaranju predmeta. Nadalje, GU Env naveo je da je, kad je riječ o trajanju ispitivanja predmeta, uputio odgovarajući dopis gradonačelniku Palaio Faliro od 15. rujna 2003. te je također obavijestio podnositelja pritužbe o tom pitanju i njegovim stajalištima na sastanku 2. veljače 2004. i u svojem dopisu od 23. ožujka 2004.

Podnositelj pritužbe odgovorio je dopisom od 22. veljače 2005., prigovarajući na obrazloženje odluke Komisije o zatvaranju predmeta. Tvrdio je da u predmetnom projektu nisu poštovani zahtjevi Direktive koji se odnose na potrebu obavješćivanja zainteresirane javnosti i savjetovanja s njom (članci 5., 6. i 9.). Priopćenja o procjeni utjecaja na okoliš, objavljena u novinama „Avgi” i „Imerisia” 12. lipnja 2001., bila su neispravna, s obzirom na to da su i. objavljena na stranicama novina koje sadržavaju bilance poduzeća i pozive na dražbe ili natječaje; ii. „Imerisia” su financijske novine, a i „Avgi” i „Imerisia” imaju nacionalnu, ali vrlo ograničenu distribuciju (svaka od oko 1750 primjeraka); iii. dio tramvaja bio bi izgrađen u Neo Faliru, koji je dio područja Pireja, te bi stoga naziv projekta, kako je najavljeno, trebao biti "tramvaj na područjima Atene i Pireja" (a ne "tramvaj na području Atene"); iv. zbog toga je slična priopćenja trebala objaviti i prefektura Pirej; v. javnost je pozvana da se jednostavno upozna s PUO-om, a ne da izrazi svoja stajališta o njemu; (vi) nikakva objava uopće nije objavljena ni u jednom od osam lokalnih novina Palaio Faliro, u Palaio Faliru nije organizirana izložba s crtežima, stolovima, modelima i tako dalje te nije provedeno istraživanje javnog mnijenja. Njegovih gotovo 70 000 stanovnika nije bilo pozvano ni da podnesu pisane prijedloge. S druge strane, podnositelj pritužbe primijetio je da se Zajedničkom ministarskom odlukom 75308/5512/1990, kojom je prenesena Direktiva, nije predviđalo pružanje informacija javnosti drugim sredstvima osim objavom u lokalnim medijima. Podnositelj pritužbe također je smatrao neodgovarajućom drugu najavu, objavljenu samo u „Imeriziji” 7. studenoga 2001., u vezi sa zajedničkom ministarskom odlukom kojom su odobreni okolišni uvjeti za projekt.

Podnositelj pritužbe nadalje je napomenuo da bi, čak i u slučaju da je jedan od dotičnih građana posjetio prefekturu kako bi bio obaviješten o projektu, mogao vrlo malo zaključiti iz tehničke studije o procjeni utjecaja na okoliš na stotinama stranica koja nije popraćena netehničkim sažetkom njezina sadržaja.

Nadalje, Vijeće prefekture nije, u skladu sa zahtjevima relevantnog grčkog zakonodavstva, nadležnoj upravi Ministarstva okoliša, planiranja i javnih radova dostavilo stajališta javnosti o projektu, popraćena vlastitim mišljenjem. Slijedom toga, izostanak odgovora vijeća prefektura Atene i Pireja u zajedničkoj ministarskoj odluci kojom je odobrena procjena utjecaja na okoliš proizvoljno se smatrao pozitivnim mišljenjem javnosti u pogledu izgradnje tramvaja.

Osim toga, tramvajski put naveden u odobrenoj studiji o procjeni utjecaja na okoliš naknadno je izmijenjen u nekoliko točaka. Ocjena je stoga trebala biti ponovno odobrena nakon što je zainteresirana javnost propisno obaviještena. Podnositelj pritužbe izjavio je da to nije učinjeno jer su grčka tijela žurila dovršiti izgradnju projekta pod svaku cijenu prije održavanja Olimpijskih igara.

Podnositelj pritužbe izrazio je čuđenje što je GU Env smatrao da su grčka tijela ispunila svoje obveze iz Direktive. Također je osporio primjerenost argumenta Komisije, sadržanog u njezinu dopisu od 23. ožujka 2004., da mišljenje Prefekturalnog odbora nije obvezujuće, napominjući da se člankom 8. Direktive zahtijeva da se „informacije prikupljene u skladu s člancima 5., 6. i 7. moraju uzeti u obzir u postupku odobrenja za provedbu projekta”.

Naposljetku, podnositelj pritužbe iznio je niz primjedbi o pravodobnosti Komisijine odluke o svojoj pritužbi na temelju članka 226. i o određenim pitanjima koja se odnose na njegovu korespondenciju s Komisijom.

Nakon toga podnositelj pritužbe podnio je pritužbu o tom pitanju Europskom ombudsmanu.

Dopisom od 5. travnja 2005. Komisija je odgovorila na dopis podnositelja pritužbe od 22. veljače 2005. Komisija se, kao prvo, pozvala na pitanje trajanja svojeg ispitivanja predmeta i odgovorila na jedno od očitovanja podnositelja pritužbe u vezi s upućivanjima na internetske stranice koje sadržavaju zakonodavstvo Zajednice u području okoliša koje mu je dala. Kad je riječ o meritumu predmeta, Komisija je napomenula da se Direktivom uvodi obveza obavješćivanja javnosti i savjetovanja s njom, ali se državama članicama prepušta diskrecijsko pravo u pogledu posebnih načina na koje bi se to obavješćivanje i savjetovanje trebali odvijati. Direktivom se potiče sudjelovanje javnosti u postupku donošenja odluka o pitanjima okoliša, ali mišljenje javnosti nije obvezujuće za upravu. Stoga odbijanje projekta od strane zainteresirane javnosti ne može predstavljati povredu prava Zajednice. Međutim, sudjelovanje javnosti u postupku procjene utjecaja na okoliš omogućuje građanima da osporavaju materijalnu ili postupovnu zakonitost relevantnih odluka sudskim ili drugim postupcima. Naime, građani Palaija Falira, koji su očito bili obaviješteni o predstojećoj izgradnji projekta tramvaja, uputili su predmet nadležnom nacionalnom sudu, odnosno Conseil d’État (Državno vijeće), koji je odbio njihov zahtjev kao neosnovan i presudio, među ostalim, da su ispunjeni zahtjevi u pogledu promidžbe iz grčkog zakonodavstva.

Dopisom od 27. svibnja 2005. podnositelj pritužbe iznio je niz primjedbi na sadržaj dopisa Komisije od 5. travnja 2005., osporavajući njegovu primjerenost. Komisija je odgovorila dopisom od 11. srpnja 2005., a podnositelj pritužbe dopisom od 27. srpnja 2005.

Dopisom od 25. veljače 2005. podnositelj pritužbe podnio je ovu pritužbu. Naveo je da je Komisija pogrešno i sa zakašnjenjem odbila njegovu pritužbu na temelju članka 226. te joj je priložila relevantnu korespondenciju s Komisijom. Ombudsmanica je pokrenula istragu o sljedećim navodima podnositelja pritužbe:

1. Komisija nije pravilno riješila njegovu pritužbu na temelju članka 226. od 29. svibnja 2002. u vezi s mogućim kršenjem Direktive 85/337/EEZ od strane grčkih vlasti u vezi s projektom tramvaja u Ateni.
2. Komisija je bila kriva za kašnjenje u postupanju s njegovom pritužbom na temelju članka 226. koje se moglo izbjeći.

Kad je riječ o prvoj tvrdnji, podnositelj pritužbe posebno je tvrdio da Komisija nije na odgovarajući način uzela u obzir zahtjeve Direktive koji se odnose na: (a) mogućnost da zainteresirana javnost izrazi mišljenje prije pokretanja projekta; i (b) procjenu utjecaja na okoliš, koju podnositelj pritužbe smatra neodgovarajućom. Podnositelj pritužbe tvrdio je i da Komisija nije propisno obrazložila svoju odluku o zatvaranju predmeta.

INQUIRY

Mišljenje Komisije

Komisija je u svojem mišljenju iznijela sljedeće primjedbe u pogledu prve tvrdnje podnositelja pritužbe.

Predmet pritužbe podnositelja pritužbe na temelju članka 226., odnosno odobrenje projekta izgradnje tramvaja u Ateni, već je bio predmet sudskog postupka pred grčkim Državnim vijećem na plenarnoj sjednici. Komisija je navela da je nacionalni sudac, koji je također odgovoran za primjenu prava Zajednice, odbio kao neosnovan zahtjev za poništenje odluke o odobrenju projekta.

Što se tiče različitih argumenata koje je iznio podnositelj pritužbe, Komisija je podsjetila na primjedbe koje je iznijela u svojoj korespondenciji s njim. Komisija je napomenula da se Direktivom utvrđuje niz postupaka koji se moraju poštovati u kontekstu procjene utjecaja na okoliš određenih projekata koji bi mogli imati znatan utjecaj na okoliš. Međutim, Direktivom se Komisiji ne dodjeljuje nadležnost za intervenciju u pogledu preporučljivosti projekta ili za preispitivanje kvalitete studije o procjeni utjecaja na okoliš i primjerenosti uvjeta propisanih za projekt.

U predmetnom slučaju projekt je bio podvrgnut procjeni utjecaja na okoliš u smislu Direktive te su se poštovali postupci predviđeni Direktivom. Na kraju postupka procjene utjecaja na okoliš donesena je Zajednička ministarska odluka 105061/29.8.2001. o odobravanju okolišnih uvjeta za projekt. Javnost je obaviještena i imala je mogućnost izraziti svoje mišljenje prije konačnog odobrenja projekta. Osim toga, nakon odobrenja projekta nadležna tijela obavijestila su javnost i stavila joj na raspolaganje sve potrebne informacije.

Komisija je stoga zaključila da je propisno uzela u obzir zahtjeve Direktive i dala odgovarajuće obrazloženje za svoju odluku o zatvaranju predmeta.

Komisija je iznijela i primjedbe na drugu tvrdnju podnositelja pritužbe, koju je odbila.

Primjedbe podnositelja pritužbe

U svojim očitovanjima na Komisijino mišljenje o meritumu predmeta i njezinu odluku o njegovu zaključenju podnositelj pritužbe ukratko je iznio sljedeće primjedbe. Kad je riječ o Komisijinu argumentu koji se odnosi na presudu grčkog Državnog vijeća, podnositelj pritužbe napomenuo je da je Komisija prvi put iznijela taj argument u svojem dopisu od 5. travnja 2005., odnosno šest mjeseci nakon odbijanja njegove pritužbe na temelju članka 226., što pokazuje da njegova pritužba nije odbijena na temelju tog argumenta. S druge strane, pozvao se na svoj dopis od 27. svibnja 2005., u kojem se bavio tim argumentom. Podsjetio je da grčko Državno vijeće nije odobrilo izgradnju projekta tramvaja i da je samo odbilo zahtjev za poništenje ministarske odluke o odobrenju studije o procjeni utjecaja na okoliš, na temelju koje je za taj projekt izdano odobrenje za provedbu projekta. Podnositelj pritužbe nadalje je napomenuo da je, suprotno onomu što je smatrala Komisija, Državno vijeće prihvatilo da zainteresirana javnost nije obaviještena o studiji PUO-a.

Podnositelj pritužbe potvrdio je da Komisija nema ovlasti za odlučivanje o preporučljivosti projekta javnih radova ni za preispitivanje kvalitete studije o procjeni utjecaja na okoliš. Međutim, on to nije tražio. Suprotno tomu, Komisija je dužna provjeriti jesu li poštovani postupovni zahtjevi predviđeni Direktivom.

Kad je riječ o argumentu Komisije da je javnost obaviještena i da je imala mogućnost izraziti svoje mišljenje prije konačnog odobrenja projekta, podnositelj pritužbe primijetio je da je Komisija ponovila tu izjavu bez pružanja popratnih dokaza, što znači da javnost nije uložila prigovor na projekt. Podnositelj pritužbe tvrdio je da je Komisija zanemarila suprotne dokaze iz njegovih dopisa od 22. veljače, 27. svibnja 2005. i 27. srpnja 2005.

Podnositelj pritužbe iznio je primjedbe i na dio mišljenja Komisije koji se odnosi na njegovu drugu tvrdnju.

Napori Ombudsmana za postizanje prijateljskog rješenja

Nakon pažljivog razmatranja mišljenja i zapažanja ombudsmanica nije bila uvjerena da je Komisija na odgovarajući način odgovorila na prvu tvrdnju podnositelja pritužbe. Stoga je na temelju obrazložene analize relevantnih pitanja (vidjeti točku 1.2. i sljedeće točke ove Odluke) Komisiji predložio prijateljsko rješenje u skladu s člankom 3. stavkom 5. Statuta Europskog ombudsmana. Konkretnije, ombudsmanica je predložila da bi Komisija mogla (a) razmotriti ispitivanje argumenata podnositelja pritužbe u pogledu primjerenosti i primjerenosti procjene utjecaja na okoliš predmetnog projekta; (b) u svjetlu objava u novinama „Avgi” i „Imerisia” ponovno razmotriti svoje stajalište da nije došlo do kršenja (odredbe članka 6. stavaka od 2. do 3. i članka 9.) Direktive.

U svojem odgovoru na prijedlog Ombudsmana o prijateljskom rješenju Komisija je iznijela svoja stajališta o navedenim pitanjima. U svojim očitovanjima na odgovor Komisije podnositelj pritužbe izrazio je neslaganje sa stajalištima Komisije i zadržao svoju pritužbu.

ODLUKA

1 Tvrdnja da Komisija nije pravilno riješila meritum pritužbe podnositelja pritužbe na temelju članka 226.

1.1 Što se tiče njegove prve tvrdnje, podnositelj pritužbe posebno je tvrdio da Komisija nije na odgovarajući način uzela u obzir zahtjeve Direktive Vijeća 85/337/EEZ od 27. lipnja 1985. o procjeni učinaka određenih javnih i privatnih projekata na okoliš, kako je izmijenjena (2) (u daljnjem tekstu: Direktiva), koji se odnose na: (a) mogućnost da zainteresirana javnost izrazi mišljenje prije pokretanja projekta; i (b) procjenu utjecaja na okoliš, za koju podnositelj pritužbe smatra da je neodgovarajuća. Podnositelj pritužbe tvrdio je i da Komisija nije propisno obrazložila svoju odluku o zatvaranju predmeta. Komisija, koja je smatrala da je Direktiva primjenjiva u predmetu (3), odbacila je i te argumente i tvrdnje podnositelja pritužbe.

1.2 U relevantnom dijelu svoje analize sadržanom u njegovu prijedlogu prijateljskog rješenja u ovom predmetu, Ombudsman je, kao prvo, podsjetio da Direktiva u relevantnom dijelu predviđa:

„Članak 3.

U procjeni utjecaja na okoliš utvrđuju se, opisuju i procjenjuju na odgovarajući način, s obzirom na svaki pojedinačni slučaj i u skladu s člancima od 4. do 11., izravni i neizravni učinci projekta na sljedeće čimbenike:

čovjeka, faunu i floru;
tlo, voda, zrak, klima i krajolik;
materijalna dobra i kulturna baština;
- međudjelovanje čimbenika navedenih u prvoj, drugoj i trećoj alineji.

Članak 5.

1. U slučaju projekata koji, u skladu s člankom 4., moraju biti podvrgnuti procjeni utjecaja na okoliš u skladu s člancima od 5. do 10., države članice donose potrebne mjere kako bi osigurale da nositelj projekta u odgovarajućem obliku dostavi informacije navedene u Prilogu IV. u mjeri u kojoj:

(a) države članice smatraju da su informacije relevantne za određenu fazu postupka odobrenja i za posebne značajke određenog projekta ili vrste projekta te za okolišne značajke na koje bi projekt mogao utjecati;

(b) države članice smatraju da se od nositelja projekta može razumno zahtijevati da prikupi te informacije uzimajući u obzir, među ostalim, trenutačno znanje i metode ocjenjivanja.

2. (...)

3. Informacije koje nositelj projekta treba dostaviti u skladu sa stavkom 1. uključuju barem:

- opis projekta koji sadržava informacije o lokaciji, projektu i veličini projekta,
- opis predviđenih mjera za izbjegavanje, smanjenje i, ako je moguće, otklanjanje značajnih štetnih učinaka,
- podatke potrebne za utvrđivanje i procjenu glavnih učinaka koje će projekt vjerojatno imati na okoliš,
- nacrt glavnih alternativa koje je proučio nositelj projekta i naznaku glavnih razloga za njegov odabir, uzimajući u obzir učinke na okoliš,
- netehnički sažetak informacija navedenih u prethodnim alinejama.

4. (...)

Članak 6.

1. Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi osigurale da se tijelima na koja bi projekt mogao utjecati zbog njihovih posebnih odgovornosti u području okoliša omogući da izraze svoje mišljenje o informacijama koje je dostavio nositelj projekta i o zahtjevu za izdavanje odobrenja za provedbu projekta. U tu svrhu države članice određuju tijela s kojima će se savjetovati, bilo u općem smislu ili na pojedinačnoj osnovi. Informacije prikupljene u skladu s člankom 5. prosljeđuju se tim tijelima. Države članice utvrđuju detaljne aranžmane za savjetovanje.

2. Države članice osiguravaju da se svaki zahtjev za odobrenje za provedbu projekta i sve informacije prikupljene u skladu s člankom 5. stave na raspolaganje javnosti u razumnom roku kako bi se zainteresiranoj javnosti omogućilo da izrazi svoje mišljenje prije davanja odobrenja za provedbu projekta.

3. Detaljne aranžmane za takvo obavješćivanje i savjetovanje određuju države članice, koje posebno mogu, ovisno o posebnim značajkama dotičnih projekata ili lokacija:

odrediti zainteresiranu javnost,
- odrediti mjesta na kojima se može pristupiti informacijama,
- odrediti način na koji se javnost može informirati, na primjer objavom računa u određenom radijusu, objavom u lokalnim novinama, organizacijom izložbi s planovima, crtežima, tablicama, grafikonima, modelima,
- odrediti način na koji se treba konzultirati s javnošću, na primjer, pisanim podnescima, javnom istragom
- odrediti odgovarajuće rokove za različite faze postupka kako bi se osiguralo donošenje odluke u razumnom roku.

Članak 8.

Rezultati savjetovanja i informacije prikupljene u skladu s člancima 5., 6. i 7. moraju se uzeti u obzir u postupku izdavanja odobrenja za provedbu projekta.

Članak 9.

1. Kada je donesena odluka o izdavanju ili odbijanju odobrenja za provedbu projekta, nadležno tijelo ili tijela o tome obavješćuju javnost u skladu s odgovarajućim postupcima i stavljaju na raspolaganje javnosti sljedeće informacije:

- sadržaj odluke i sve uvjete koji su s njom povezani,
- glavne razloge i razmatranja na kojima se odluka temelji,
- opis, prema potrebi, glavnih mjera za izbjegavanje, smanjenje i, ako je moguće, neutraliziranje glavnih štetnih učinaka. (...)".

Ombudsmanica je zatim napomenula sljedeće. Komisija je istaknula da joj Direktiva ne daje nadležnost za preispitivanje kvalitete studije o procjeni utjecaja na okoliš. To je istina. Međutim, ne postavlja se pitanje daje li ova Direktiva Komisiji gore navedenu nadležnost, nego ima li Komisija, pri pravilnom ispunjavanju svojih odgovornosti na temelju članka 226. Ugovora o EZ-u, ovlast ispitati je li država članica ispunila obveze koje joj Direktiva nameće u pogledu primjerenosti i prikladnosti procjene utjecaja na okoliš za predmetni projekt. Sama Komisija jasno je smatrala da ima takvu ovlast jer je pred Sudom pokrenula postupak zbog povrede protiv države članice upravo u predmetu u kojem je smatrala da procjena utjecaja na okoliš određenog projekta ne ispunjava te zahtjeve (4). U ovom je slučaju Sud ispitao argumente Komisije s obzirom na članke 2., 3., 5. i 8. Direktive i zaključio da je zahtjev Komisije neutemeljen jer je Komisija „trebala navesti koje konkretne točke nisu bile u skladu sa zahtjevima Direktive tijekom postupka davanja suglasnosti za predmetni projekt te je trebala dostaviti odgovarajuće dokaze o neusklađenosti.”(5)

Nadalje, Ombudsman je napomenuo da se ciljevi Direktive bolje ostvaruju kada se argumenti o primjerenosti i primjerenosti procjene utjecaja na okoliš, koji se iznose s obzirom na odredbe članaka 3. i 5. Direktive, podnose nadležnim nacionalnim tijelima i kada ih ona razmatraju u kontekstu postupka izdavanja odobrenja za provedbu projekta, u skladu s člancima 6. i 8. Direktive. Ombudsmanica napominje da Komisija, u svojstvu čuvarice Ugovora, mora osigurati usklađenost s člankom 8. Direktive. S obzirom na navedenu obvezu Komisija bi trebala savjesno razmotriti tvrdnju iz pritužbe na temelju članka 226. da je država članica dala odobrenje za provedbu projekta protivno članku 8., odnosno da država članica nije uzela u obzir rezultate određenih savjetovanja i konkretne informacije prikupljene u skladu s člancima od 5. do 7., a posebno informacije i mišljenja koje je dostavila javnost o primjerenosti i primjerenosti procjene utjecaja na okoliš koju je dostavio nositelj projekta.

Međutim, ako se navodi o neusklađenosti s odredbama članaka 3. i 5. Direktive podnose izravno Komisiji putem pritužbe zbog povrede članka 226., preispitivanje primjerenosti i primjerenosti procjene utjecaja na okoliš koje provodi Komisija obično se, s obzirom na znanstvenu i tehničku prirodu njezina sadržaja, može ograničiti na provjeru je li država članica počinila očitu pogrešku u ocjeni time što je smatrala da procjena utjecaja na okoliš ispunjava zahtjeve iz članaka 3. i 5. Direktive. Na primjer, takva se pogreška može utvrditi ako procjena utjecaja na okoliš ne uključuje, kao što je to tvrdio podnositelj pritužbe u pogledu procjene utjecaja na okoliš predmetnog projekta, netehnički sažetak informacija navedenih u prve četiri alineje članka 5. stavka 3. Direktive, iako se takav sažetak zahtijeva člankom 5. stavkom 3. petom alinejom.

Ombudsmanica je nadalje podsjetila da Direktiva obuhvaća "izmjene razvojnih projekata", kao što su tramvaji, jer bi njezina svrha bila ugrožena ako bi se "izmjene razvojnih projekata" tumačile tako da bi se određenim radovima omogućilo da izbjegnu zahtjev procjene utjecaja na okoliš kada bi zbog svoje prirode, veličine ili lokacije mogli imati značajne učinke na okoliš (6). U ovom je slučaju podnositelj pritužbe tvrdio da je tramvajska ruta navedena u odobrenoj studiji o procjeni utjecaja na okoliš naknadno izmijenjena u nekoliko točaka te je stoga trebalo provesti novu procjenu utjecaja na okoliš. Međutim, Komisija nije riješila to pitanje.

S obzirom na navedeno, Ombudsman je u analizi sadržanoj u njegovu prijedlogu prijateljskog rješenja zaključio da Komisija nije dokazala da je pravilno ispitala argumente podnositelja pritužbe u pogledu primjerenosti i primjerenosti procjene utjecaja na okoliš predmetnog projekta te da bi to mogao biti slučaj nepravilnosti u postupanju. U skladu s tim ombudsmanica je predložila da Komisija razmotri ispitivanje argumenata podnositelja pritužbe u pogledu primjerenosti i primjerenosti procjene utjecaja na okoliš predmetnog projekta.

1.3 Komisija je u relevantnom dijelu svojeg odgovora na prijedlog Ombudsmana o prijateljskom rješenju posebno napomenula sljedeće. Na temelju vlastitih tehničkih i znanstvenih ocjena projekta podnositelj pritužbe iznio je nekoliko argumenata protiv PUO-a predmetnog projekta. Procjena utjecaja na okoliš sadržavala je netehnički sažetak projekta. To nije bio slučaj ako je nadležno nacionalno tijelo počinilo očitu pogrešku u ocjeni u vezi s ispunjavanjem obveza koje proizlaze iz članaka 3. i 5. Direktive, nego slučaj u kojem bi Komisija morala provesti evaluaciju znanstvene i tehničke kvalitete studije o procjeni utjecaja na okoliš (7).

U svojim očitovanjima na Komisijin odgovor podnositelj pritužbe iznio je različite točke u kojima je izrazio svoje neslaganje s Komisijinom argumentacijom. Međutim, nije iznio konkretne, valjano potkrijepljene argumente kojima bi uvjerljivo osporio stajalište Komisije da to nije bio slučaj u kojem je nadležno nacionalno tijelo počinilo očitu pogrešku u ocjeni u pogledu ispunjavanja obveza predviđenih u člancima 3. i 5. Direktive.

1.4 U svojem odgovoru na prijedlog Ombudsmana o prijateljskom rješenju Komisija je posebno iznijela sljedeće napomene u vezi s argumentom podnositelja pritužbe da je tramvajski put naveden u odobrenoj studiji o procjeni utjecaja na okoliš naknadno izmijenjen u nekoliko točaka te je stoga trebalo provesti novu procjenu utjecaja na okoliš. U skladu s točkom 13. Priloga II. Direktivi, izmjene već odobrenog projekta zahtijevale bi relevantnu procjenu utjecaja na okoliš ako bi mogle imati znatne štetne učinke na okoliš. U tom pogledu nadležna nacionalna tijela imaju određeno diskrecijsko pravo. Kako bi utvrdila da su nacionalna tijela počinila očitu pogrešku u ocjeni u takvom kontekstu, Komisija mora podnijeti konkretne dokaze za utvrđivanje znatnih štetnih učinaka na okoliš zbog izmjena. Opći argumenti podnositelja pritužbe o izmjeni tramvajske rute u tom pogledu nisu bili dovoljni.

U svojim očitovanjima na odgovor Komisije podnositelj pritužbe nije bio zadovoljan Komisijinim pristupom te je iznio niz točaka u prilog prethodno navedenom argumentu.

Ombudsmanica napominje da se čini da podnositelj pritužbe nije prethodno iznio svoj argument nadležnim nacionalnim tijelima, koja su mogla ispitati to pitanje i pružiti relevantna objašnjenja. Umjesto toga, čini se da ga je izravno podnio Komisiji. A argument je formuliran u općem smislu. Međutim, procjena mogu li promjene u već odobrenom projektu, kao što su one o kojima je riječ u ovom predmetu, „znatno negativno utjecati na okoliš” u smislu točke 13. Priloga II. Direktivi uvelike ovisi o točnom sadržaju tih promjena i obično uključuje evaluacije koje se temelje na relevantnim podacima o okolišu.

U tom je pogledu Sud Europske unije presudio sljedeće. Kao prvo, Sud je objasnio što je potrebno kako bi se dokazalo da su nacionalna tijela prekoračila granice svoje diskrecijske ovlasti time što nisu zahtijevala provedbu procjene utjecaja na okoliš prije davanja odobrenja za određeni projekt. U tom pogledu Komisija se ne može ograničiti na opće tvrdnje a da pritom ne podnese konkretne dokaze kojima bi dokazala da su dotična nacionalna tijela počinila očitu pogrešku u ocjeni kada su dala suglasnost za projekt. Drugo, Komisija mora dostaviti barem neke dokaze o učincima koje bi projekt mogao imati na okoliš (8). To znači da je Komisija mogla razumno odlučiti da neće poduzeti daljnje mjere u vezi s prethodno navedenim općim argumentom podnositelja pritužbe, koji nije bio popraćen dostatnim, relevantnim podacima o prirodi predmetnih promjena, a posebno o njihovim vjerojatnim učincima na okoliš (9). U tim je okolnostima gore navedeni pristup koji je Komisija primijenila u svojem odgovoru na prijedlog Ombudsmana o prijateljskom rješenju razuman.

1.5 Osim toga, u analizi sadržanoj u njegovu prijedlogu prijateljskog rješenja, Ombudsman je istaknuo da, u skladu s Direktivom, države članice moraju osigurati da se svaki zahtjev za razvoj i sve informacije prikupljene u skladu s člankom 5. stave na raspolaganje javnosti kako bi se zainteresiranoj javnosti omogućilo da izrazi svoje mišljenje prije davanja odobrenja za provedbu projekta (članak 6. stavak 2. Direktive). Osim toga, ta se stajališta moraju uzeti u obzir u postupku izdavanja odobrenja za provedbu projekta (članak 8. Direktive). Iako detaljne aranžmane za takvo obavješćivanje javnosti i savjetovanje s njom određuju države članice (članak 6. stavak 3. Direktive), diskrecijsko pravo država članica u tom kontekstu mora se izvršavati na način koji je u skladu sa svrhom odredaba članka 6. stavka 2. i članka 8. Direktive i potrebom da se osigura njihov „korisni učinak” (effet utile). To znači da država članica prekoračuje granice svoje relevantne diskrecijske ovlasti kada njezini aranžmani u pogledu načina na koji zainteresirana javnost može biti obaviještena nisu razumno prikladni za postizanje cilja (a) upoznavanja zainteresirane javnosti s projektom i njegovim utjecajima na okoliš, na temelju posebnih informacija i (b) davanja mogućnosti da se na odgovarajući način pripremi i izrazi svoje mišljenje, prije davanja odobrenja za provedbu projekta.

Slično tome, člankom 9. Direktive državama članicama prepušta se zadaća određivanja „odgovarajućih postupaka” za obavješćivanje javnosti o odluci o izdavanju odobrenja za provedbu projekta. Međutim, postupci koji nisu razumno prikladni za predviđenu svrhu obavješćivanja zainteresirane javnosti o takvoj odluci ne mogu se smatrati „primjerenima” u smislu članka 9.

U ovom je slučaju Komisija u biti smatrala da, s obzirom na objave u novinama „Avgi” i „Imerisia”, u kojima se građane i njihova predstavnička tijela poziva da se informiraju o studiji o procjeni utjecaja na okoliš za projekt, nije došlo do kršenja odredaba članka 6. stavaka od 2. do 3. Direktive. Podnositelj pritužbe tvrdio je, u biti, da te objave nisu bile razumno prikladne za postizanje prethodno navedenog cilja, posebno napominjući da je i. „Imerisia” financijski list i da i „Avgi” i „Imerisia” imaju nacionalni, ali vrlo ograničen optjecaj (svaka od oko 1750 primjeraka); ii. nijedna objava nije objavljena ni u jednom od osam lokalnih novina Palaio Faliro; (iii) iako bi dio tramvaja bio izgrađen u Neo Faliru, koji je dio područja (prefektura) Pireja, naziv projekta, kako je najavljeno, jednostavno je bio "tramvaj na području Atene", a najave je objavila samo prefektura Atena. Međutim, Komisija nije konkretno razmotrila te argumente. Stoga se čini da ti argumenti nisu bespredmetni. Komisija isto tako nije posebno razmotrila argument podnositelja pritužbe da članak 9. Direktive nije poštovan, u mjeri u kojoj je najava o zajedničkoj ministarskoj odluci kojom su odobreni okolišni uvjeti za projekt objavljena samo u „Imeriji”.

U tim okolnostima (10) ombudsmanica je smatrala da bi izostanak izričitog odgovora Komisije na argumente podnositelja pritužbe da prethodno navedene objave u novinama "Avgi" i "Imerisia" ne ispunjavaju zahtjeve iz članka 6. stavaka od 2. do 3. i članka 9. Direktive mogao biti slučaj nepravilnosti u postupanju. U skladu s tim ombudsmanica je predložila da, s obzirom na prethodno navedene objave u novinama „Avgi” i „Imerisia”, Komisija može ponovno razmotriti svoje stajalište da nije došlo do kršenja (odredbe članka 6. stavaka od 2. do 3. i članka 9.) Direktive.

1.6 Komisija je u relevantnom dijelu svojeg odgovora na prijedlog Ombudsmana o prijateljskom rješenju posebno napomenula sljedeće. „Pravo” javnosti na ostvarivanje koristi od postupka obavješćivanja i savjetovanja, kako je predviđeno člankom 6. stavcima od 2. do 3. Direktive, ograničeno je jer su države članice ovlaštene utvrditi konkretan sadržaj tog postupka. Isto vrijedi, po analogiji, i za članak 9. Direktive. Međutim, široka margina prosudbe kojom države članice raspolažu u tom kontekstu ograničena je potrebom da se osigura koristan učinak Direktive.

U ovom predmetu javnost je obaviještena i imala je mogućnost izraziti svoje mišljenje prije odobrenja projekta. Prefektura Atena stavila je studiju o procjeni utjecaja na okoliš na raspolaganje javnosti u svojoj zgradi. Također je obavijestio općine Atena, Nea Smyrni, Palaio Faliro i Glyfada i objavio relevantnu objavu u novinama "Avgi" i "Imerisia". Odluka o odobrenju projekta objavljena je u "Imerisia". Stoga Komisija nije imala dovoljno elemenata za pokretanje postupka zbog povrede. Štoviše, gore navedene novine imaju dobru reputaciju i nacionalnu cirkulaciju. Često se koriste za takvu vrstu objave. Nije očito da bi lokalne novine bolje unaprijedile ciljeve Direktive jer nisu uvijek dnevne i imaju ograničen optjecaj i značaj. Osim toga, budući da se projekt nije odnosio samo na jednu općinu, nego na nekoliko njih i, u biti, na cijelo područje Atene, izbor novina nacionalnog optjecaja činio se opravdanim.

Osim toga, riječ je o projektu koji se odnosio na infrastrukturu i koji je, osim toga, bio od velike važnosti jer je bio povezan s organizacijom Olimpijskih igara. Relevantne studije već su započele 1995., a o projektu se 2000. raspravljalo u grčkom parlamentu, koji je donio zakon o osnivanju subjekta odgovornog za proučavanje, izgradnju i upravljanje tramvajem. Stoga je teško prihvatiti da su grčka tijela željela otežati informiranje javnosti o projektu. Nasuprot tomu, aktivna i zainteresirana javnost imala je mogućnost biti obaviještena i saslušana.

Naposljetku, iz točke 12. presude 2173/2002 grčkog Državnog vijeća, koja se odnosi na zajedničku ministarsku odluku kojom se odobrava izgradnja projekta, jasno proizlazi da je poštovan postupak objave te odluke.

S obzirom na navedeno Komisija je zaključila da nije utvrđena povreda članka 6. stavaka od 2. do 3. i članka 9. Direktive.

1.7 U svojim očitovanjima na odgovor Komisije podnositelj pritužbe je na obrazložen način osporio svoje prethodno navedene zaključke. Osobito je istaknuo da, iako države članice imaju široku diskrecijsku ovlast u pogledu načina na koji se javnost obavješćuje i na koji se s njom savjetuje, one moraju primijeniti barem jednu od metoda iz članka 6. stavka 3. Direktive, što u ovom slučaju nije učinjeno.

1.8 Kad je riječ o zadnjoj točki koju je iznio podnositelj pritužbe, Ombudsman primjećuje sljedeće. U skladu s člankom 6. stavcima od 2. do 3. Direktive države članice imaju znatno diskrecijsko pravo u pogledu utvrđivanja detaljnih aranžmana za obavješćivanje i savjetovanje s javnošću. Konkretno, države članice jednostavno „mogu” odrediti način na koji se javnost obavješćuje, „na primjer” na jedan od načina navedenih u trećoj alineji članka 6. stavka 3. Stoga, suprotno tvrdnjama podnositelja pritužbe, države članice nisu obvezne slijediti barem jedan od tih načina.

S druge strane, mora se napomenuti i da je podnositelj pritužbe posebno skrenuo pozornost Komisije na činjenicu da je u Zajedničkoj ministarskoj odluci Grčke 75308/5512/1990 („JMD”), koja je donesena u kontekstu provedbe Direktive, predviđeno da se u lokalnim medijima objavi obavijest o studiji o procjeni utjecaja na okoliš (11). Naime, u članku 1. Direktive JMD izričito se navodi da je njezin cilj usklađivanje grčkog prava, među ostalim, s odredbama članaka 6. i 9. Direktive. Nadalje, člankom 2. stavkom 2. ZMD-a predviđeno je da je Vijeće prefekture koje je primilo studiju o procjeni utjecaja na okoliš (od nadležnog odjela Ministarstva okoliša, planiranja i javnih radova) odgovorno za „objavu u lokalnim medijima” („δημοσίευση στον τοπικό τύπο”) najave studije o procjeni utjecaja na okoliš. Odgovorna je i za objavljivanje u medijima poziva građanima i subjektima koji ih predstavljaju da budu obaviješteni o toj studiji i iznesu svoja stajališta o njezinu sadržaju u roku od najviše 15 dana od objave. Stoga je Grčka iskoristila prethodno navedeno diskrecijsko pravo koje je imala na temelju članka 6. stavaka od 2. do 3. Direktive zahtijevajući, među ostalim, da se relevantna objava objavi u lokalnim medijima. S tim u vezi, valja napomenuti i da grčko Državno vijeće smatra da je taj zahtjev ključan element postupka odobravanja relevantnog projekta i da njegovo nepoštovanje utječe na odluku o odobrenju (okolišnih uvjeta) projekta (12). U ovom se predmetu čini da je objava studije o procjeni utjecaja na okoliš izvršena samo u novinama nacionalnog optjecaja. Stoga se može razumno zaključiti da prethodno navedeni zahtjev nacionalnog zakonodavstva nije ispunjen.

1.9 Međutim, takav zaključak ne znači nužno da je Komisija počinila nepravilnosti u postupanju time što je odlučila da neće pokrenuti postupak zbog povrede obveze u tom području. U tom pogledu najprije valja podsjetiti na to da Komisija ima diskrecijsku ovlast odlučiti hoće li pokrenuti postupak zbog povrede obveze na temelju članka 226. Ugovora o EZ-u (13). Ombudsmanica smatra da, kada Komisija donosi tu odluku u predmetu, kao što je onaj o kojem je riječ u ovom predmetu, koji se odnosi na usklađenost s odredbama članka 6. stavaka od 2. do 3. Direktive, ona ne bi prekoračila svoju gornju diskrecijsku ovlast ako bi, umjesto da se usredotoči na to je li poštovan određeni relevantni zahtjev primjenjivog nacionalnog zakonodavstva, trebala ispitati je li dotična država članica djelovala na način kojim se pružaju dostatna jamstva usklađenosti s odredbama članka 6. stavaka od 2. do 3. Direktive i s potrebom da se osigura njihov koristan učinak. Čini se da je Komisija to učinila u ovom predmetu.

1.10 Komisija je u biti došla do zaključka da nije utvrđeno da je država članica povrijedila svoju obvezu, na temelju članka 6. stavka 2. Direktive, da osigura da zainteresirana javnost ima mogućnost izraziti svoje mišljenje prije donošenja odluke o odobrenju za provedbu projekta. Komisija je taj zaključak temeljila na sljedećim točkama navedenima u točki 1.6.: (a) atenska prefektura stavila je studiju o procjeni utjecaja na okoliš na raspolaganje javnosti u svojoj zgradi; (b) prefektura Atena također je obavijestila općine Atena, Nea Smyrni, Palaio Faliro i Glyfada; (c) prefektura Atena objavila je relevantnu objavu u novinama "Avgi" i "Imerisia", koje imaju dobru reputaciju i nacionalnu cirkulaciju te se često koriste za takvu vrstu objave; (d) nije očito da bi lokalne novine bolje unaprijedile ciljeve Direktive jer nisu uvijek dnevne i imaju ograničen optjecaj i značaj; i (e) procjena utjecaja na okoliš odnosila se na projekt infrastrukture od velike važnosti povezan s organizacijom Olimpijskih igara; relevantne studije već su započele 1995., a o projektu se 2000. raspravljalo u grčkom parlamentu.

1.11 Ombudsmanica smatra da su prethodno navedene točke od (a) do (e) očito nedovoljne kako bi se pokazalo da je Grčka u pogledu predmetnog projekta ispunila svoju pozitivnu obvezu predviđenu člankom 6. stavkom 2. Direktive. Korisni učinak te odredbe podrazumijeva da bi način na koji je zainteresirana javnost obaviještena trebao biti razumno prikladan za postizanje dvostrukog cilja da se zainteresirana javnost upozna s postojanjem i dostupnošću studije o procjeni utjecaja na okoliš te da joj se pruži pravedna prilika da se na odgovarajući način pripremi i izrazi svoje mišljenje prije davanja odobrenja za provedbu projekta. Kad je riječ o točki (a) Komisijine argumentacije, dovoljno je istaknuti da sama činjenica da je atenska prefektura stavila studiju PUO na raspolaganje javnosti nije bila dovoljna ako nije bila popraćena odgovarajućim mjerama čiji je cilj upozoriti zainteresiranu javnost na postojanje i dostupnost studije PUO i mogućnost izražavanja mišljenja o njoj. Kad je riječ o točki (b), očito je da bi pružanje relevantnih informacija općinama na koje se projekt odnosi moglo biti relevantno za ispunjavanje obveze propisane člankom 6. stavkom 1. Direktive. Međutim, ona sama po sebi nije relevantna za članak 6. stavak 2. Direktive jer se ne odnosi na pružanje informacija zainteresiranoj javnosti. Slično tome, točka (c) nije uvjerljiva. Činjenica, na koju se poziva Komisija bez konkretnih popratnih informacija, da su se te dvije novine često upotrebljavale za objave u vezi sa studijama o procjeni utjecaja na okoliš nije općepoznata te ju je osporio podnositelj pritužbe, koji je ispravno naveo da je „Imerisia” uglavnom usmjerena na financijska pitanja. Što je još važnije, nije sporno da novine "Avgi" i "Imerisia" imaju nacionalnu i prilično ograničenu cirkulaciju. Takva vrsta optjecaja vjerojatno neće ponuditi dovoljna jamstva da će se prethodno navedeni dvostruki cilj ostvariti. Nadalje, objava objave u tim novinama dogodila se samo jednom. Kad je riječ o točki (d), Komisija nije osporila argument podnositelja pritužbe da je postojao znatan broj lokalnih novina koje su se mogle upotrijebiti za obavješćivanje javnosti na koju se projekt odnosi. Osim toga, čak i pod pretpostavkom da lokalni tisak vjerojatno ne bi poticao ciljeve iz članka 6. stavka 2., takva točka ne bi opravdala upotrebu drugih sredstava promidžbe koja ne bi bila razumno prikladna za postizanje tih ciljeva. Naposljetku, što se tiče točke (e), sama činjenica da je predmetni projekt bio važan i da je mogao biti objavljen u okviru parlamentarnih rasprava ili medija ne može stvoriti pretpostavku da su isti ciljevi ispunjeni.

1.12 S obzirom na navedeno, Ombudsman zaključuje da Komisija nije na odgovarajući način riješila argument podnositelja pritužbe o kršenju članka 6. stavka 2. Direktive i da taj propust, koji predstavlja nepravilnost u postupanju, nije otklonjen tijekom ove istrage, unatoč njegovim naporima u tom pogledu. Međutim, uzimajući u obzir prirodu ovog slučaja nepravilnosti u postupanju, činjenicu da je izgradnja predmetnog velikog projekta odavno dovršena i diskrecijsku ovlast Komisije navedenu u točki 1.9., Ombudsman ne smatra opravdanim dalje nastaviti s tim pitanjem. Stoga će taj aspekt predmeta zaključiti relevantnom kritičkom primjedbom.

1.13 Što se tiče argumenta podnositelja pritužbe o kršenju članka 9. Direktive, Komisija je u svojem odgovoru na odgovarajući dio prijedloga Ombudsmana o prijateljskom rješenju napomenula da iz točke 12. presude 2173/2002 grčkog Državnog vijeća u pogledu odluke o odobrenju izgradnje projekta jasno proizlazi da su poštovana postupovna pravila za objavljivanje te odluke. Ombudsmanica ističe da je Consiglio di Stato (Državno vijeće) doista potvrdio da je poštovan postupak predviđen člankom 3. ZDZ-a u pogledu, među ostalim, objave u tisku odluke kojom se odobravaju okolišni uvjeti za projekt. Člankom 3. ZMD-a predviđa se, među ostalim, da se relevantna objava mora objaviti u lokalnim medijima. Grčko Državno vijeće donijelo je gore navedeni zaključak, istodobno navodeći da mu je dostavljen primjerak relevantnih novina "u kojima ime novina nije bilo vidljivo." Zapravo, čini se da su te novine bile "Imerisia", koja ima nacionalni i prilično ograničen optjecaj (vidjeti i točku 1.11. ovog mišljenja). Stoga se čini da se Komisija oslonila na navedeni zaključak Državnog vijeća a da pritom nije pravilno uzela u obzir relevantnu primjedbu Suda. U svakom slučaju, Državno vijeće nije razmotrilo pitanje je li ispunjen zahtjev iz članka 9. Direktive.

1.14 S obzirom na prethodno navedeno i na njegovu relevantnu analizu u točki 1.5. ove Odluke, Ombudsman zaključuje da Komisija nije na odgovarajući način razmotrila argument podnositelja pritužbe u vezi s kršenjem članka 9. Direktive i da taj propust, koji predstavlja nepravilnost u postupanju, nije otklonjen tijekom ove istrage, unatoč njegovim naporima da se suprotstavi. Međutim, uzimajući u obzir i. prirodu ovog slučaja nepravilnosti u postupanju; ii. da je izgradnja predmetnog velikog projekta odavno dovršena; i iii. diskrecijske ovlasti Komisije navedene u točki 1.9., Europski ombudsman ne smatra opravdanim daljnje postupanje u vezi s tim pitanjem. Stoga će taj aspekt predmeta zaključiti relevantnom kritičkom primjedbom.

2 Tvrdnja o kašnjenju koje se može izbjeći u postupanju Komisije s pritužbom zbog povrede koju je podnio podnositelj pritužbe

2.1 Prilog Komisijinoj "Komunikaciji Europskom parlamentu i Europskom ombudsmanu o odnosima s podnositeljem pritužbe u vezi s povredama prava Zajednice"(14) predviđa, između ostalog, da "[a]općenito pravilo, službe Komisije istražit će pritužbe s ciljem donošenja odluke o izdavanju službene opomene ili zatvaranju predmeta u roku od najviše jedne godine od dana kada je Glavno tajništvo registriralo pritužbu."(točka 8.).

2.2 Čini se da je u ovom slučaju Glavno tajništvo Komisije zaprimilo pritužbu podnositelja pritužbe zbog povrede krajem lipnja ili početkom srpnja 2002. Čini se da je Komisija poslala svoju procjenu podnositelju pritužbe dopisom od 23. ožujka 2004.(15). U svojem mišljenju o pritužbi Komisija je priznala da se nije obratila grčkim tijelima odmah nakon evidentiranja predmetne pritužbe zbog povrede. Zapravo, čini se da je Komisija od grčkih tijela zatražila informacije o toj pritužbi tek u ožujku 2003., odnosno oko devet mjeseci nakon njezine registracije. Komisija je to kašnjenje objasnila upućivanjem na radno opterećenje Glavne uprave za okoliš i napominjući da ta glavna uprava rješava gotovo 50 % pritužbi zbog povrede prava koje obrađuje Komisija. Međutim, to nije zadovoljavajuće objašnjenje. Osim činjenice da je formulirana općenito, mora se napomenuti da je Komisija trebala poduzeti odgovarajuće korake u pogledu organizacije i funkcioniranja Glavne uprave za okoliš kako bi se osiguralo da ta glavna uprava može pravilno i pravodobno rješavati znatan broj svojih predmeta zbog povrede. S obzirom na navedeno ombudsmanica stoga smatra da je došlo do neopravdanog kašnjenja u postupanju Komisije u predmetu podnositelja pritužbe (16). To je bio slučaj nepravilnosti u postupanju, a Ombudsman će iznijeti relevantnu kritičku napomenu u nastavku (17).

Zaključak

Na temelju svojih istraga u ovom predmetu Ombudsman iznosi sljedeće kritične primjedbe:

Zbog razloga objašnjenih u točkama 1.5. i 1.11.-1.14. Komisija nije pravilno razmotrila argumente podnositelja pritužbe koji se odnose na povredu članka 6. stavka 2. i članka 9. Direktive 85/337. Taj neuspjeh predstavlja nepravilnost u postupanju.

Zbog razloga objašnjenih u točki 2.2. Komisija je uzela neopravdani rok za rješavanje pritužbe podnositelja pritužbe zbog povrede. To je bio slučaj nepravilnosti u postupanju.

Predsjednik Komisije također će biti obaviješten o ovoj odluci.

Tvoje iskreno,

 

P. Nikiforos DIAMANDOUROS

---

(1) SL 1985., L 175, str. 40., kako je izmijenjena Direktivom Vijeća 97/11/EZ od 3. ožujka 1997., SL 1997., L 73, str. 5.

(2) Vidjeti bilješku 1.

(3) Istraga Ombudsmana ne odnosi se na pitanje je li i u kojoj mjeri Direktiva bila primjenjiva na predmetni projekt. Međutim, ombudsmanica u tom pogledu napominje da je grčko Državno vijeće u svojoj presudi 2173/2002 navelo, među ostalim (stavak 15.), da je dio projekta koji se odnosi na liniju Neo Faliro-Palaio Faliro-Glifada predviđen Zakonom 1515/1985 („Regulatorni plan Atene”), u kojem je utvrđeno da će se taj dio tramvaja tumačiti duž obale uvale Faliro. Ta presuda, kojom je odbijena tužba za poništenje zajedničke ministarske odluke kojom se odobravaju okolišni uvjeti predmetnog projekta, nije se bavila navedenim pitanjem primjenjivosti Direktive.

(4) Vidjeti predmet C-431/92 Komisija protiv Njemačke [1995.] ECR I-2189, točke 1 i 42. Kako je navedeno u točki 42. presude, Komisija je smatrala da „procjena učinaka predmetnog projekta na okoliš (...) nije u skladu s obvezom uzimanja u obzir međudjelovanja čimbenika iz članka 3. prve i druge alineje Direktive (ljudska bića, životinjska flora, tlo, voda, zrak, klima i krajolik), što je obveza koja zahtijeva sveobuhvatnu procjenu tih čimbenika.”

(5) Vidjeti prethodno navedeni predmet C-431/92 Komisija protiv Njemačke, točke 39, 43-45.

(6) Usp. predmet C-72/95 Kraaijeveld [1996.] ECR I-5403, točka 39.; Predmet C-435/97 WWF [1999.] ECR I-5613, točka 40.

(7) Komisija se također pozvala, među ostalim, na svoj prethodni argument prema kojem je grčko Državno vijeće u svojoj presudi 2173/2002 odbilo tužbu za poništenje ministarske odluke kojom se odobravaju okolišni uvjeti projekta. U tom pogledu ombudsmanica napominje da grčko Državno vijeće u ovoj presudi nije smatralo da su zahtjevi Direktive 85/337 (ili provedbenog nacionalnog zakonodavstva) općenito ispunjeni. Umjesto toga, Consiglio di Stato (Državno vijeće) razmotrio je i odbio kao neosnovane posebne tužbene razloge koje su iznijeli tužitelji, a za koje se čini da ne obuhvaćaju zabrinutost koju je podnositelj pritužbe izrazio u pogledu predmetnog projekta.

(8) Vidjeti predmet C-508/03 Komisija protiv Ujedinjene Kraljevine [2006.] ECR I-5517, točka 91., navodeći predmet C-117/02 Komisija protiv Portugala [2004.] ECR I-5517, točke 85, 87.

(9) Vidjeti odluku Ombudsmana o pritužbi 3660/2004/PB, točke 2.6. i 2.7.

(10) U vezi s time, Ombudsman je ponovio da grčko Državno vijeće u svojoj presudi 2173/2002 nije razmotrilo pitanje jesu li u ovom slučaju ispunjeni zahtjevi iz (članci 6. i 9.) Direktive. Sud je jednostavno smatrao (stavak 12.) da sama činjenica da su ispunjeni zahtjevi za objavljivanje iz nacionalnog zakonodavstva za pobijanu odluku (odobrenje okolišnih uvjeta za projekt) ne znači da su podnositelji predstavki postali potpuno svjesni te odluke kako bi se ispitalo je li tužba za poništenje pravodobno podnesena.

(11) JMD (konkretnije njegov članak 3. o objavi odluke kojom se odobravaju okolišni uvjeti projekta) također je naveden kao primjenjiv u presudi 2173/2002 grčkog Državnog vijeća (t. 12.).

(12) Vidjeti presudu 970/2007, t. 12.

(13) Vidjeti osobito predmet 247/87 Star Fruit protiv Komisije [1989.] ECR 291, stavak 11.

(14) COM(2002) 141 final, SL 2002., C 244, str. 5.

(15) Podnositelj pritužbe izjavio je da u to vrijeme nije primio taj dopis. Očito ga je primio tek u prosincu 2004., nakon što ga je Komisija obavijestila o zaključenju predmeta. U kontekstu ove istrage podnositelj pritužbe izrazio je sumnje u pogledu toga je li mu Komisija doista poslala svoj dopis od 23. ožujka 2004. u trenutku njegova izdavanja. Predložio je da bi trebalo provesti unutarnju upravnu istragu i da bi Ombudsman mogao istražiti to pitanje. Ombudsman podsjeća da činjenična izjava Komisije da je poslala ovaj dopis podnositelju pritužbe nosi sa sobom (osporivu) pretpostavku istinitosti (usp. predmet T-311/00 British American Tobacco protiv Komisije [2002.] ECR II-2781, stavak 35.) i da Komisija općenito ima široko diskrecijsko pravo u pogledu provođenja unutarnjih administrativnih istraga. Također napominje da ništa u spisu predmeta ne upućuje na to da je Komisija možda namjerno propustila podnositelju pritužbe poslati svoj dopis od 23. ožujka 2004. Ombudsman stoga smatra da ne bi bilo opravdano proširiti opseg njegove trenutačne istrage o gore navedenom pitanju koje je postavio podnositelj pritužbe.

(16) Ombudsmanica smatra da nije potrebno procijeniti je li došlo do neopravdanog kašnjenja i u jednoj od sljedećih faza u Komisijinu postupanju s predmetom.

(17) Tijekom istrage podnositelj pritužbe zatražio je od Ombudsmana da razmotri mogu li članovi osoblja Komisije koji su počinili nepravilnosti u postupanju u njegovu slučaju biti krivi za kaznene ili disciplinske prekršaje. U tom pogledu Europski ombudsman podsjeća da je, u skladu s člankom 195. Ugovora o EZ-u, njegova uloga ispitati moguće slučajeve nepravilnosti u djelovanju institucija ili tijela Zajednice. On stoga ne provodi kaznene ili stegovne istrage u odnosu na osoblje institucija ili tijela Zajednice čije aktivnosti može ispitati zbog nepravilnosti u postupanju. U skladu s člankom 4. stavkom 2. svojeg Statuta Europski ombudsman obavješćuje nadležna nacionalna tijela o činjenicama koje se mogu odnositi na kazneno pravo. U ovom slučaju Ombudsmanu nisu priopćene takve činjenice. Osim toga, u skladu s člankom 4. stavkom 2. svojeg Statuta, Europski ombudsman može obavijestiti dotičnu instituciju ili tijelo Zajednice o činjenicama koje dovode u pitanje ponašanje člana njihova osoblja sa stegovnog stajališta. U svojoj ovoj odluci, koja je priopćena i podnositelju pritužbe i Komisiji, Ombudsman je predstavio elemente na temelju kojih je zaključio da je došlo do nepravilnosti u postupanju Komisije. Stoga je na Komisiji, a ne na Ombudsmanu, da ocijeni uključuje li predmet i stegovne povrede.