Strasbourg, 21. travnja 2008.

Poštovana gospođo G.,

Dana 18. studenoga 2004. podnijeli ste pritužbu Europskom ombudsmanu protiv odluke Europskog parlamenta o povratu određenog iznosa naknade koju ste primili kao dužnosnik s neaktivnim statusom.

Pritužbu sam 20. prosinca 2004. proslijedio predsjedniku Parlamenta. Parlament je svoje mišljenje poslao 19. travnja 2005. Proslijedila sam vam ga s pozivom na očitovanje, koji ste poslali 14. lipnja 2005.

Dana 24. listopada 2005. pisao sam Parlamentu tražeći dodatne informacije i dodatno mišljenje o novim navodima iznesenima u vašim očitovanjima. Parlament je informacije i mišljenje poslao 9. prosinca 2005. Proslijedila sam vam ga s pozivom na očitovanje, koji ste poslali 11. veljače 2006.

Dana 30. listopada 2006. predložio sam Parlamentu prijateljsko rješenje pritužbe. Parlament je svoj odgovor poslao 15. prosinca 2006. Proslijedila sam vam ga s pozivom na očitovanje, koji ste poslali 29. siječnja 2007.

Dana 4. travnja 2007. zatražio sam od Parlamenta da mi dostavi dodatne informacije o svojem odgovoru na moj prijedlog prijateljskog rješenja koji je poslao 29. svibnja 2007. Dana 7. lipnja 2007. proslijedio sam Vam odgovor Parlamenta na daljnje upite s pozivom na iznošenje daljnjih primjedbi, koji ste poslali 11. lipnja 2007.

Pišem vam sada kako bih vas obavijestio o rezultatima istraga koje su napravljene.

Ispričavam se na vremenu koje je bilo potrebno za rješavanje Vaše pritužbe.

COMPLAINT

Prema podnositelju pritužbe relevantne činjenice bile su, ukratko, sljedeće.

Podnositelj pritužbe radio je kao dužnosnik u institucijama Zajednice gotovo 30 godina kada mu je 1996. dodijeljen neaktivni status u skladu s člankom 41. Pravilnika o osoblju (1). Europski parlament obavijestio ju je o svojoj odluci o utvrđivanju njezinih prava ( fixation des droits) prije nego što joj je 1996. dodijeljen status neaktivne osobe.

U studenome 2003. podnositelj pritužbe primijetio je da je njezina mjesečna naknada smanjena s 2 685,55 GBP na 2 318,32 GBP. U prosincu 2003. dodatno je smanjen na 1949,32 GBP. Budući da u izjavama o naknadama nisu navedeni razlozi za ta smanjenja, pisala je Parlamentu 15. studenoga 2003. o tom pitanju. Budući da nije primila odgovor, ponovno je napisala 2. siječnja 2004. Parlament je 15. siječnja 2004. odgovorio da „zbog nepotpunog unosa podataka” nije izvršena prilagodba njezine naknade u kolovozu 2001. i da je zbog toga primila preplaćeni iznos od 936,88 GBP. Parlament je nadalje objasnio da je ispravna stopa naknade primijenjena od studenoga 2003. i da će se dodatni mjesečni odbitak od 369,00 GBP provesti do potpunog povrata iznosa preplaćenog iznosa.

Podnositelj pritužbe pisao je 26. siječnja 2004. Parlamentu i zatražio da se preplaćeni iznosi ne vrate primjenom članka 85. stavka 2. Pravilnika o osoblju. Dopisom od 12. veljače 2004. Parlament ju je obavijestio da je njezin slučaj upućen tijelu za imenovanje koje će donijeti odluku o tom pitanju i da će u međuvremenu biti vraćeni iznosi naplaćeni od njezine plaće u prosincu 2003., siječnju 2004. i veljači 2004.

Parlament je 14. travnja 2004. donio odluku o njezinu zahtjevu na temelju članka 90. stavka 1. Pravilnika o osoblju. U toj je odluci Parlament smatrao da se primjenjuje članak 85. i da treba vratiti iznos od 936,88 GBP. Podnositelj pritužbe podnio je žalbu protiv te odluke u skladu s člankom 90. stavkom 2. Pravilnika o osoblju i osporio primjenu članka 85. Pravilnika o osoblju. Parlament ju je 26. srpnja 2004. obavijestio da se njezina pritužba ne može podnijeti.

U svojoj pritužbi Ombudsmanu podnositelj pritužbe osporio je odluku Parlamenta o svojoj pritužbi na temelju članka 90. stavka 2. Navela je nekoliko argumenata prema kojima članak 85. Pravilnika o osoblju nije primjenjiv u njezinu slučaju. Ona je u biti tvrdila da je odluka Parlamenta o povratu iznosa od 936,88 GBP, koji joj je isplaćen zbog administrativne pogreške, nepoštena. Tvrdila je da bi Parlament trebao poništiti svoju odluku o povratu. Ombudsmanica je pokrenula istragu o navedenoj tvrdnji i tvrdnji podnositelja pritužbe.

INQUIRY

Mišljenje Parlamenta

Mišljenje Parlamenta može se sažeti kako slijedi.

Osnovne informacije

Podnositelj pritužbe, koji je od 1976. dužnosnik kategorije C, podnio je 1994. zahtjev za status osobe koja nije aktivna na temelju članka 41. Pravilnika o osoblju. Dodijeljen joj je status neaktivne osobe od 1. veljače 1996. Tijelo za imenovanje prvotno je namjeravalo da njezin neaktivni status stupi na snagu 15. prosinca 1995., ali se podnositelj pritužbe tome usprotivio jer joj je trebalo više vremena da se pripremi za promjene koje ova odluka uključuje. U vezi s tim podnositelj pritužbe podnio je i pritužbu Ombudsmanu (3) o retroaktivnosti odluke o dodjeli statusa neaktivne osobe. Također se pitala o zakonitosti povrata preplaćenih iznosa izvršenih nakon promjene datuma stupanja na snagu njezina novog statusa. Ombudsmanica je 24. srpnja 1997. zaključila da se Parlament ne može smatrati odgovornim za bilo kakav čin nepravilnosti u postupanju, osobito s obzirom na to da je, u skladu sa željama podnositelja pritužbe, institucija promijenila datum od kojeg bi njezin neaktivni status trebao stupiti na snagu.

Financijska prava podnositelja pritužbe konačno su utvrđena odlukom od 6. rujna 1996. Podnositelju pritužbe isplaćivala bi se naknada predviđena Prilogom IV. Pravilniku o osoblju. Jedini članak tog priloga predviđao je načine isplate naknade koja se isplaćuje dužnosnicima koji nisu zaposleni. Naknada se temeljila na degresivnoj stopi koja se primjenjivala na osnovne plaće. U odluci od 6. rujna 1996. navedeno je, među ostalim, da će tužiteljica od 1. kolovoza 1996. do 31. srpnja 2001. primati 70 % svoje osnovne plaće i 60 % svoje osnovne plaće od 1. kolovoza 2001. do 28. veljače 2009., nakon čega će dobiti starosnu mirovinu. Stopa koja se primjenjuje na osnovnu plaću navedena je u mjesečnim platnim listama.

Dopisom od 15. siječnja 2004. voditelj Odjela za plaće i naknade obavijestio je podnositelja pritužbe da zbog neunošenja svih podataka o njezinoj naknadi u računalni sustav ta stopa nije smanjena sa 70 % na 60 % u kolovozu 2001., kao što je to trebalo biti. Budući da je ta pogreška ispravljena tek u studenome 2003., podnositelj pritužbe primio je preplaćeni iznos od 936,88 GBP, koji će se vratiti na temelju mjesečnih odbitaka od 369 GBP od njezinih isplata naknada.

Podnositelj pritužbe usprotivio se povratu neopravdano isplaćenih iznosa. Tvrdila je da je odgovornost Parlamenta provjeriti jesu li izvršena plaćanja ispravna. Također je tvrdila da platne liste nisu bile dovoljno jasne da bi omogućile pravilnu provjeru i da stoga, s obzirom na to da nije mogla znati da je bila preplaćena, nisu bili ispunjeni uvjeti za primjenu članka 85. Pravilnika o osoblju.

Podnositelj pritužbe zatražio je poništenje odluke o povratu u skladu s člankom 90. stavkom 1. i člankom 90. stavkom 2. Pravilnika o osoblju . Njezin zahtjev na temelju članka 90. stavka 1. Pravilnika o osoblju , i njezina žalba na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju nisu uspjeli.

U vezi s pritužbom Europskom ombudsmanu

Parlament je napomenuo da je doista pogriješio zbog pogreške pri unosu podataka. Pogrešku je otkrio Odjel za plaće i naknade tijekom provjera provedenih krajem 2003. godine kada je promijenjena informatička aplikacija koja se koristila za plaće osoblja.

Međutim, člankom 85. Pravilnika o osoblju instituciji za imenovanje omogućeno je da povrati novac koji je pogrešno platila. Sud je u predmetu T-122/95 Chabert protiv Komisije presudio da „nemar ili pogreška uprave u određivanju novčanih prava dužnosnika nije bitna u pogledu primjene članka 85. Pravilnika o osoblju, što pretpostavlja upravo da je uprava počinila pogrešku u neopravdanom plaćanju”(4).

Kako bi primijenila tu odredbu Pravilnika o osoblju, uprava mora dokazati da je dužnosnik koji je primio neopravdano plaćanje znao da ne postoji valjani razlog za plaćanje ili da je neopravdano plaćanje bilo očito takvo da nije mogao ne znati za to. Kako bi se utvrdilo je li ispunjen drugi uvjet iz članka 85. Pravilnika o osoblju, u ustaljenoj sudskoj praksi navodi se da nije potrebno utvrditi je li pogreška bila jasna upravi, nego je li dotičnom dužnosniku bila jasna.

U ovom je slučaju saznanje podnositelja pritužbe o pravilima o neaktivnom statusu iz članka 41. Pravilnika o osoblju potkrijepljeno nizom odluka iz spisa. Parlament je napomenuo da je i sama podnositeljica pritužbe zatražila da joj se dodijeli status neaktivne osobe te je odredio datum od kojeg će taj status stupiti na snagu kako bi joj se omogućilo da se pripremi za promjenu koja će nastati zbog njezina novog administrativnog statusa. Podnositelj pritužbe stoga nije mogao tvrditi da nije znao za financijske aranžmane koji se odnose na njezin neaktivni status. U tom pogledu valja istaknuti da od podnošenja zahtjeva podnositelj pritužbe nije izmijenio pravila o neaktivnom statusu. Parlament podnositelju pritužbe nije poslao dodatne informacije jer je njezina osobna situacija konačno utvrđena 1996.

Osim toga, sudskom praksom utvrđeno je da je nepravilnost jasno vidljiva kada uprava može dokazati da je nepravilnost takva da ne može izbjeći obavijest dužnosnika koji postupa s uobičajenom pažnjom. U tom je pogledu podnositelj pritužbe smatrao da se ne može smatrati da nije postupala s uobičajenom pažnjom, s obzirom na to da je uprava pogrešku otkrila tek u studenome 2003.

Također je predložila da se mora pretpostaviti da je institucija izvršila točna plaćanja svojim dužnosnicima i bivšim dužnosnicima. Osim toga, tvrdila je da, s obzirom na to da tijekom svoje karijere nikada nije počinila nikakve pogreške, nije imala razloga sumnjati da bi do takve pogreške moglo doći kada joj je dodijeljen status neaktivne osobe. Međutim, Parlament smatra da to podnositelja pritužbe nije oslobodilo obveze provedbe potrebnih provjera. Sud je jasno naveo da dužnosnik ima osobni interes za provjeru iznosa koji su mu isplaćeni na mjesečnoj osnovi (5).

Iako se može prihvatiti da, kada je postupala s uobičajenom pažnjom, tužiteljica nije primijetila pogrešku koja je prvi put počinjena u kolovozu 2001., , je bilo teže prihvatiti da ni u jednom trenutku nije reagirala, unatoč činjenici da joj je i dalje isplaćivan isti iznos iz godine u godinu. Tvrdnja podnositeljice pritužbe da joj nije bilo moguće pristupiti njezinim administrativnim dokumentima, koji su bili pohranjeni nakon što je nekoliko puta preselila kuću, ne može se smatrati dovoljnom da je se oslobodi obveze dužne pažnje jer su, osim u slučajevima više sile, zainteresirane strane bile obvezne držati na raspolaganju glavne odluke o njihovim pravima.

Slično tome, iako se osobne poteškoće podnositelja pritužbe - na koje je prvi put uputila u svojoj pritužbi Ombudsmanu - mogu smatrati legitimnim opravdanjem za kašnjenje u otkrivanju pogreške koju je počinio ,, one nisu pružile dostatno opravdanje za njezino neprovođenje provjera ili bilo kakvih upita tijekom cijelog razdoblja.

Nadalje, nedostatak jasnoće platnih lista nije bio valjan razlog za tvrdnju da nije bilo moguće provesti potrebne provjere jer je stopa koja se primjenjivala na osnovnu plaću bila navedena na vrhu platnih lista, koje su u predmetu podnositelja pritužbe bile lako čitljive i identične od jednog mjeseca do drugog.

U predmetu T-122/95 Chabert protiv Komisije Sud je utvrdio da pri izvršavanju obveze dužne pažnje nije bilo potrebno da dužnosnik može „utvrditi (...) točan opseg pogreške koju je počinila uprava”, nego samo sumnjati u pravilnost plaćanja i obavijestiti nadležne članove osoblja. Kontakti podnositelja pritužbe s mirovinskom službom, a ne s Službom za plaće i naknade, nisu bili dovoljni za dokazivanje njezine pažnje jer se ti kontakti nisu odnosili na iznos na koji je imala pravo, nego su trebali obavijestiti upravu o promjeni adrese.

Parlament je nadalje napomenuo da se, u skladu sa sudskom praksom sudova Zajednice, u svakom slučaju mora uzeti u obzir sposobnost dužnosnika da provede potrebnu provjeru. U tom je pogledu podnositelj pritužbe nastojao dokazati da Parlament nije imao valjane razloge za pozivanje na predmet T-122/95 Chabert protiv Komisije jer ona sama nije bila dužnosnik kategorije B i jer je njezina karijera bila kraća od karijere dotičnog dužnosnika u predmetu T-122/95 Chabert protiv Komisije. Međutim, predmet T-122/95 Chabert protiv Komisije, zajedno s drugim predmetima sudova Zajednice, nije uvjetovao pravo institucije na povrat neopravdano isplaćenih iznosa jednom od njezinih dužnosnika ni na koji način razredom dužnosnika. Umjesto toga, sudska praksa predviđala je da se sposobnosti dužnosnika moraju ocjenjivati od slučaja do slučaja, uzimajući u obzir posebne uvjete u svakom pojedinom slučaju i prirodu počinjene pogreške. U ovom je slučaju podnositelj pritužbe proveo otprilike 20 godina u službi Parlamenta. Dostigla je 8. stupanj razreda C 1 kada joj je dodijeljen status neaktivne osobe. Podnositelj pritužbe sam je podnio zahtjev za neaktivan status. Stoga nije mogla poreći da je bila svjesna posljedica svojeg zahtjeva za status osobe koja nije aktivna. Osim toga, u ranijoj pritužbi podnositelja pritužbe Ombudsmanu izražena je njezina želja da osigura strogu primjenu odredaba Pravilnika o osoblju. Stoga valja utvrditi da je tužiteljica mogla provesti potrebne provjere plaćanja koja su joj izvršena.

Činjenica da podnositelj pritužbe nije imao zakonsko pravo na preplaćeni iznos nije osporena. U skladu s tim, dopuštanje podnositelju pritužbe da zadrži preplaćeni iznos bilo bi protivno i načelu jednakog postupanja i načelu dobrog financijskog upravljanja. Odluka o povratu preplaćenog iznosa u obrocima bila je u skladu s obvezom institucije da pokaže dužnu pažnju za dobrobit svojeg osoblja. Bilo je jasno da je pogreška uzrokovala neugodnosti i Parlament je to nastojao nadoknaditi razdvajanjem odbitaka tijekom razdoblja od otprilike dvije godine.

S obzirom na navedeno, Parlament je smatrao da je članak 85. primijenio na potpuno pravilan način i da nije kriv ni za kakvu nepažnju ili nepravilnosti u postupanju.

Primjedbe podnositelja pritužbe

Primjedbe podnositelja pritužbe mogu se sažeti kako slijedi.

Mišljenje Parlamenta bilo je ponavljanje njegovih prethodnih odgovora na njezina pisma te stoga nije imala puno toga za dodati. Međutim, tvrdila je da nije znala kada treba smanjiti naknadu jer je dokument koji bi je upozorio na tu činjenicu bio u dugotrajnom smještaju. Uprava, sa svim svojim računalnim zapisima, iskusnim osobljem i zapovjednim lancem, nije primijetila pogrešku. Osim toga, kad je riječ o povratu preplaćenih iznosa, platne liste bile su zbunjujuće jer su upućivale na to da su iznosi odbijeni bez objašnjenja razloga za odbitak. U platnim listićima nije bilo ničega što bi je upozorilo na činjenicu da bi trebala promijeniti svoj doplatak.

Daljnje istrage

Nakon pažljivog razmatranja mišljenja Parlamenta i primjedbi podnositelja pritužbe, činilo se da su potrebne daljnje istrage.

Pismo Europskog ombudsmana Parlamentu

Ombudsmanica je stoga 24. listopada 2005. od Parlamenta zatražila dodatne informacije i dodatno mišljenje.

(1) Zahtjev za dodatne informacije

U svojem je mišljenju Parlament naveo da „iako se može prihvatiti da [podnositelj pritužbe] prilikom postupanja s dužnom pažnjom nije primijetio pogrešku koja je prvi put počinjena u kolovozu 2001., teže je prihvatiti da ni u jednom trenutku nije reagirala unatoč činjenici da joj se nastavio isplaćivati isti iznos iz godine u godinu.”

S obzirom na tu izjavu Parlamenta, ombudsmanica je imala razloga ispitati je li Parlament zapravo priznao da, iako je postupala s dužnom pažnjom, podnositelj pritužbe barem u početku nije imao razloga sumnjati da je došlo do pogreške u pogledu njezine naknade. S obzirom na te okolnosti, od Parlamenta je zatraženo da objasni zašto smatra da bi trebalo zatražiti povrat cijelog iznosa preplaćenog iznosa.

(2) Novi navodi podnositelja pritužbe

Ombudsmanica je nadalje napomenula da je u svojim očitovanjima podnositeljica pritužbe ponovila svoje stajalište da su njezine platne liste "sporne", odnosno da je na platnim listama primijetila da je Parlament počeo mjesečno odbijati određeni iznos od njezine naknade, a da je nije obavijestila o svojoj odluci da to učini. Čini se da je ta argumentacija usko povezana s njezinim ranijim argumentom da je Parlament kasnio s pojašnjavanjem tog pitanja jer mu je morala dvaput pisati prije nego što je dobila objašnjenje razloga za mjesečne odbitke. Ombudsmanica je stoga utvrdila da je podnositelj pritužbe želio iznijeti sljedeće nove navode o kojima je od Parlamenta zatraženo dodatno mišljenje:

(i) Parlament je nije na odgovarajući način obavijestio o svojoj odluci o povratu relevantnih iznosa prije nego što je to počeo činiti; i

ii. Parlament je sa zakašnjenjem obrazložio svoju odluku, unatoč činjenici da mu je dvaput pisala kako bi to zatražila.

Odgovor Parlamenta

Odgovor Parlamenta na zahtjev Ombudsmana za dodatne informacije i dodatno mišljenje mogu se sažeti kako slijedi.

Što se tiče zahtjeva za dodatne informacije, članak 85. Pravilnika o osoblju, koji se odnosi na povrat neopravdanih plaćanja, propisuje da tijelo za imenovanje mora dokazati da je primatelj znao da ne postoji valjani razlog za plaćanje ili da je činjenica neopravdane isplate bila očigledno takva da primatelj nije mogao ne znati za njezinu neopravdanost . Budući da je podnositeljica pritužbe izjavila da nije svjesna pogreške u vezi s njezinom naknadom, Parlament je pokazao da to ne može biti slučaj, osobito ne tijekom tako dugog razdoblja. Tužiteljica nije mogla u dobroj vjeri tvrditi da nije bila svjesna činjenice da će se njezina mjesečna isplata postupno smanjivati i da njezino potpuno nereagiranje tijekom razdoblja duljeg od dvije godine predstavlja dodatni dokaz njezina nedostatka dužne pažnje te je stoga opravdala odluku o primjeni članka 85. Pravilnika o osoblju.

Nakon što je jasno utvrđeno da je podnositelj pritužbe bio svjestan nepravilnosti , s obzirom na to da bi ona bila očigledna, Parlament je imao pravo, pa čak i dužnost, na povrat cijelog dugovanog iznosa. Nijedna odredba Pravilnika o osoblju ni opće pravno načelo nisu zahtijevali da institucija izvrši povrat samo dijela nepropisno isplaćenog iznosa nakon što se utvrdi da postoje opravdani razlozi za postupak povrata. U skladu s relevantnom sudskom praksom „ne može se valjano smatrati da su provjere uporabe javnih sredstava od strane uprave, kojima se opravdava postupak povrata neopravdanih plaćanja, u suprotnosti s načelima dobre uprave (...) i pravne sigurnosti.”(6)

Parlament je nadalje istaknuo da je Sud presudio da bi uobičajeno pažljiv dužnosnik trebao znati pravila kojima se uređuje njegova plaća (7).

Osim toga, suprotno novom navodu podnositelja pritužbe, odnosno da su odbici izvršeni bez objašnjenja, u njezinu izvješću o naknadi za studeni 2003. detaljno su navedeni odbici koje treba provesti svaki mjesec. Osim toga, stopa od 60 % navedena u toj izjavi o naknadi trebala je podnositelju pritužbe omogućiti da se poveže sa smanjenjem naknade predviđenim Prilogom IV. Pravilniku o osoblju i odlukom o njezinu raspoređivanju u neaktivni status o kojoj je obaviještena.

Nadalje, Parlament nije bio nemaran jer je presporo odgovarao na zahtjeve podnositelja pritužbe za informacije. Tužitelj je 15. studenoga 2003. i 2. siječnja 2004. poslao dopise Službi za mirovinsko osiguranje, koja ni na koji način nije bila odgovorna za pripremu i provjeru izvješća o naknadama. Dopisi su stoga proslijeđeni Službi za plaće i naknade, koja je odgovorila 15. siječnja 2004.

Parlament stoga nije neopravdano kasnio niti je bio nemaran u svojim naporima da podnositelja pritužbe obavijesti o počinjenoj pogrešci.

Primjedbe podnositelja pritužbe

Primjedbe podnositelja pritužbe mogu se sažeti kako slijedi.

Parlament je izjavio da je razina primitaka od rada jasno navedena u izjavama o naknadama. U izvješćima o naknadama navodi se brojka od „60 00000” na vrhu. Podnositelju pritužbe nije bilo jasno na što se ta brojka odnosi. Ako bi se trebala odnositi na 60 % njezine plaće, očekivala bi da će biti izražena kao „60 %”, a ne besmisleni skup od sedam znamenki. Osim toga, očekivala je da će se u naslovu objasniti što ta brojka znači, na primjer, „postotak osnovne plaće = 60 %”. U skladu s tim, razina primitaka od rada navedena u izvješćima o naknadama bila je nejasna. Osim toga, u izvješću o naknadama za studeni 2003. navode se izvršeni odbici, ali se ne navode pojedinosti o tome za što su ti odbici namijenjeni.

Parlament se također osvrnuo na njezin izostanak reakcije tijekom razdoblja duljeg od dvije godine. Međutim, nije bilo jasno na što je točno trebala reagirati jer su izjave o naknadi bile nejasne i stoga nisu bile korisne kao okidač da je se podsjeti da se nešto trebalo promijeniti u pogledu njezine naknade. Vjerovala je da će promjene biti napravljene automatski i da to nije nešto što je trebala pratiti. Nakon što joj je dodijeljen neaktivni status, pročitala je pravila koja se odnose na njezin novi status, ali nije zapamtila datume izmjena njezine naknade.

Parlament nije na odgovarajući način odgovorio na zahtjev ombudsmanice za informacije o tome je li bila obaviještena o svojoj odluci o povratu relevantnih iznosa prije nego što ih je stvarno naplatila.

Parlament je također implicirao da joj je pogreška postala očigledna negdje u razdoblju od kolovoza 2001. do siječnja 2004. Međutim, to je bila samo pretpostavka i ne predstavlja dokaz koji je uprava bila dužna podnijeti kako bi primijenila članak 85. Pravilnika o osoblju. Nadalje, komentari Parlamenta bili su proturječni, navodeći da je Parlament imao pravo na povrat sredstava "nakon što je jasno utvrđeno" da je bila svjesna pogreške. Posljedice te izjave bile su da je u nekom trenutku između kolovoza 2001. i siječnja 2004. jasno utvrđena činjenica da je saznala za pogrešku i da je Parlament u tom trenutku imao pravo na povrat predmetnog iznosa. Zatim su se pojavila sljedeća pitanja. Kada je ta činjenica utvrđena? Tko je utvrdio tu činjenicu? Zašto Parlament nije poduzeo mjere kada je ta činjenica jasno utvrđena? Podnositelj pritužbe naveo je da ta činjenica nije jasno utvrđena sve dok joj Parlament nije pisao u siječnju 2004. i obavijestio je o pogrešci u njihovoj evidenciji i razlogu za odbitak njezine naknade. Parlament nije, kao što se to zahtijeva u predmetu T-122/95 Chabert protiv Komisije, utvrdio je li joj pogreška bila očita, nego je samo zaključio, na temelju labave povezanosti pretpostavki, da je to bio slučaj. Nadalje, s obzirom na to da Parlament nije dostavio nikakve pravne ili dokumentarne dokaze kojima bi potkrijepio svoj argument da su sve osobe bile dužne čuvati preslike odluka koje se odnose na njihova prava radi uvida, taj argument treba smatrati bespredmetnim i neosnovanim.

OMBUDSMAN-ovi instrumenti za pronalaženje prijateljskog rješenja i odgovarajućih rješenja

Nakon pažljivog razmatranja mišljenja i odgovora Parlamenta, kao i primjedbi podnositelja pritužbe, Ombudsmanica nije bila uvjerena da je Parlament na odgovarajući način odgovorio na navode i tvrdnje podnositelja pritužbe. Stoga je na temelju obrazložene analize relevantnih pitanja Parlamentu predložio prijateljsko rješenje u skladu s člankom 3. stavkom 5. Statuta (8). Konkretnije, predložio je Parlamentu da ponovno razmotri svoju odluku o povratu iznosa od 936,88 GBP od podnositelja pritužbe, koji joj je isplaćen zbog administrativne pogreške. Ombudsmanica je napomenula da Parlament nije dao nikakve naznake o tome kada je, prema njezinu mišljenju, podnositelj pritužbe trebao saznati za pogrešku u plaćanju, ali da je, logično, taj datum morao biti negdje između kolovoza 2001. i studenoga 2003. Također imajući na umu da se čini da Parlament nije pravilno obavijestio podnositelja pritužbe o svojoj odluci o povratu i razlozima za nju, Ombudsman je predložio da bi se pravedno rješenje moglo sastojati od smanjenja iznosa povrata za 50 %.

Parlament nije prihvatio prijedlog prijateljskog rješenja. U svojim primjedbama na odgovor Parlamenta podnositeljica pritužbe navela je da nije zadovoljna njezinim odgovorom te je ostala pri svojim navodima i tvrdnjama. Nakon što je razmotrio odgovor Parlamenta na prijedlog Ombudsmana o prijateljskom rješenju i primjedbe podnositelja pritužbe na taj odgovor, Ombudsman je zatražio od Parlamenta da mu dostavi dodatne informacije o svojem odgovoru na prijedlog o prijateljskom rješenju, a Parlament mu je te informacije poslao 29. svibnja 2007. Podnositeljica pritužbe poslala je svoja očitovanja na te dodatne informacije 11. lipnja 2007.

ODLUKA

1 Tvrdnja da je sporna odluka o povratu nepoštena

1.1 Pritužba se odnosi na odluku Europskog parlamenta o povratu određenog iznosa naknade koju je podnositelj pritužbe primio kao dužnosnik kojem je dodijeljen neaktivni status. Podnositeljica pritužbe radila je za Parlament kao dužnosnik razreda C gotovo 30 godina, kada joj je 1996., nakon njezina zahtjeva, dodijeljen status neaktivne osobe. Prije nego što je 1996. promijenila status neaktivne osobe, Parlament ju je obavijestio o svojoj odluci o utvrđivanju njezinih prava. U toj se odluci, među ostalim, spominje prilagodba njezina doplatka na nižu vrijednost od kolovoza 2001. Međutim, ta prilagodba u to vrijeme nije izvršena. Parlament je u studenome 2003. počeo odbijati njezinu naknadu te je te odbitke zabilježio u svojim izjavama o naknadi. Budući da ti odbici nisu bili obrazloženi, podnositelj pritužbe pisao je Parlamentu 15. studenoga 2003. i 2. siječnja 2004. Parlament je 15. siječnja 2004. objasnio da prilagodba koja je trebala biti izvršena od kolovoza 2001. zapravo nije izvršena zbog nepotpunog unosa podataka. Zbog te je pogreške primila preplaćeni iznos od 936,88 GBP, koji će se odbiti od njezine naknade dodatnim mjesečnim odbitkom od 369,00 GBP, dok se preplaćeni iznos ne vrati u cijelosti. Podnositelj pritužbe nije bio zadovoljan tim odgovorom i zatražio je od Parlamenta da donese odluku o tom pitanju s obzirom na članak 85. Pravilnika o osoblju. U svojoj odluci od 14. travnja 2004. Parlament je presudio da se primjenjuje članak 85. i da treba izvršiti povrat cijelog preplaćenog iznosa. Podnositelj pritužbe podnio je Parlamentu pritužbu na tu odluku u skladu s člankom 92. stavkom 2. Pravilnika o osoblju, ali njezina pritužba nije bila uspješna. Podnositeljica pritužbe osporila je odluku Parlamenta o svojoj pritužbi na temelju članka 90. stavka 2. podnošenjem pritužbe Europskom ombudsmanu.

Ombudsmanica je istražila i. tvrdnju podnositelja pritužbe da je odluka Parlamenta o povratu iznosa od 936,88 GBP, koji joj je isplaćen zbog administrativne pogreške, nepoštena; i ii. njezin zahtjev da Parlament poništi svoju odluku o povratu. U prilog svojoj prethodno navedenoj tvrdnji tužiteljica je tvrdila da nije znala niti je mogla znati točne datume smanjenja njezine naknade te da stoga nisu bili ispunjeni uvjeti za primjenu članka 85. Pravilnika o osoblju. Parlament je ukratko tvrdio da je članak 85. Pravilnika o osoblju primjenjiv i da mu je dopušten povrat neopravdano isplaćenog iznosa od 936,88 GBP jer je (a) podnositelj pritužbe bio upoznat s relevantnom odlukom i pravilima kojima se određuje dugovani iznos novca koji mu treba isplatiti nakon što je na njegov zahtjev prebačen u neaktivan status i (b) ako je postupao s uobičajenom pažnjom, mogao je provesti potrebne provjere mjesečnih iznosa koji su mu isplaćeni nakon preraspoređivanja.

1.2 Ombudsman podsjeća da se predmetna odluka o povratu temelji na članku 85. Pravilnika o osoblju, u kojem se navodi da se "[s]vaki preplaćeni iznos vraća ako je primatelj bio svjestan da ne postoji valjan razlog za plaćanje ili ako je činjenica preplaćenog iznosa bila očigledno takva da ga nije mogao zanemariti."Kako bi se opravdala primjena članka 85., dovoljno je da je ispunjen jedan od ta dva uvjeta (9). Institucija je dužna dokazati je li primatelj stvarno znao za razvoj događaja koji na njega utječu (10). U slučaju da primatelj negira da je znao za nepravilnost plaćanja i u nedostatku dokaza da je znao za nepravilnost plaćanja, potrebno je ispitati okolnosti u kojima je plaćanje izvršeno kako bi se utvrdilo je li nepravilnost plaćanja trebala biti očita (11). U tom pogledu izraz „očito takav” znači da se, u skladu s drugim uvjetom iz članka 85., mora izvršiti povrat „ako je riječ o pogrešci koja nije izbjegnuta obavijesti dužnosnika koji postupa s uobičajenom pažnjom i za kojeg se smatra da zna pravila kojima se uređuje njegova plaća”(12). Kad je riječ o obavljanju „redovne skrbi”, dužnosnik ima osobni interes za provjeru mjesečnih iznosa koji su mu isplaćeni (13). Nadalje, kako bi ispunio svoju dužnost brižnog postupanja, dužnosnik nije dužan utvrditi točan opseg pogreške koju je počinila uprava; dovoljno je da opravdano sumnja u pravilnost plaćanja (14). Osim toga, sposobnost dužnosnika da provede potrebne provjere važna je i u vezi s izvršavanjem "redovne skrbi"(15). Naposljetku, mora se napomenuti da primjena članka 85. Pravilnika o osoblju pretpostavlja upravo da je uprava počinila pogrešku time što je izvršila neopravdano plaćanje i, kako bi se utvrdilo je li ispunjen uvjet preplaćivanja patenta, nije relevantno je li pogreška bila jasna upravi, nego je li bila ili je trebala biti jasna dotičnom dužnosniku (16).

1.3 Ombudsmanica napominje da je u pobijanoj odluci, odnosno odluci tijela za imenovanje o pritužbama iz članka 90. stavka 2., Parlament smatrao da se članak 85. Pravilnika o osoblju primjenjuje jer je ispunjen uvjet "preplate patenta" te je u prilog tom stajalištu iznio dva glavna argumenta.

Parlament je tvrdio, kao prvo, da je tužiteljica bila upoznata s relevantnim odredbama kojima se uređuje njezino dodjeljivanje neaktivnom statusu. U tom pogledu Parlament je istaknuo da su prava podnositelja pritužbe nakon njezina ustupanja neaktivnom statusu utvrđena u njegovoj odluci od 6. rujna 1996., koja je propisno priopćena podnositelju pritužbe. Parlament je napomenuo da je i sama podnositeljica pritužbe poduzela korake kako bi zatražila dodjelu neaktivnog statusa te je u tom pogledu čak podnijela pritužbu Ombudsmanu. Parlament je također istaknuo da relevantna pravila nisu znatno revidirana od njezina ustupanja neaktivnom statusu te se stoga činjenica da podnositelj pritužbe nije imao pravila koja je posjedovao ne može navesti kao razlog za opravdanje neotkrivanja preplaćenog iznosa.

Kao drugo, Parlament je tvrdio da bi uobičajeni standardi skrbi naveli podnositelja pritužbe da čuva ključne dokumente koji se odnose na njezinu administrativnu situaciju i da u razumnom roku obavijesti da iz godine u godinu prima isti iznos u plaćanjima. U prilog svojem stajalištu da je uvjet preplate patenta predviđen člankom 85. ispunjen, Parlament se pozvao na relevantnu sudsku praksu (17), s obzirom na koju je odbio argumente podnositelja pritužbe prema kojima nije znala i nije mogla znati za preplatu. Ti su argumenti bili sljedeći: i. Parlament je bio odgovoran za pogrešku i stoga joj se nije moglo prigovoriti da ju je propustila uočiti; ii. imala je pravo pretpostaviti da su isplate koje je izvršio Parlament točne; iii. izvješća o naknadama nisu bila jasna; i iv. bila je obaviještena o svojim pravima još 1996. i tijekom predmetnog razdoblja nije raspolagala svojim administrativnim dokumentima jer se nekoliko puta preselila i većina njezinih administrativnih dokumenata bila je dugoročno pohranjena.

Osim prethodno navedenih argumenata, podnositeljica pritužbe u svojoj je pritužbi Ombudsmanu navela da su joj tijekom predmetnog razdoblja određeni događaji u njezinu osobnom životu, uključujući osobne bolesti i prometne nesreće, kao i smrt nekih njezinih bliskih rođaka, otežali da razmotri jesu li plaćanja koja joj je izvršio Parlament točna.

U svojem mišljenju o pritužbi Parlament je zadržao svoja stajališta izražena u pobijanoj odluci. Istaknuo je, među ostalim, da se tvrdnja podnositelja pritužbe da joj nije bilo moguće pristupiti njezinim administrativnim dokumentima, koji su bili pohranjeni nakon što je nekoliko puta preselila kuću, ne može smatrati dovoljnom da je se oslobodi obveze dužne pažnje. To je zato što, osim u slučajevima više sile, zainteresirane strane moraju osigurati dostupnost glavnih odluka koje se odnose na njihova prava.

1.4 Nakon što je uzeo u obzir dokumente iz spisa predmeta i argumente stranaka, Ombudsman smatra da pobijana odluka nije nepoštena. Kao prvo, nije sporno da joj je, u skladu s odlukom Parlamenta od 6. rujna 1996. o neaktivnom statusu podnositelja pritužbe, u trenutku dostave te odluke bilo jasno da će od 1. kolovoza 1996. do 31. srpnja 2001. primati 70 % svoje osnovne plaće i 60 % svoje osnovne plaće od 1. kolovoza 2001. Naravno, od tog se aranžmana razumno očekivalo da će dovesti do znatnog smanjenja njezina doplatka na potonji datum, što je zasigurno bio središnji element njezine nove situacije. Od dužnosnika koji se nađe u položaju kao što je podnositelj pritužbe, odnosno dužnosnika koji je obaviješten o gore navedenom dogovoru, očekuje se da, kada postupa s uobičajenom pažnjom, i. poduzme razumne korake kako bi na raspolaganju imao relevantne važne dokumente koji se odnose na njegov status i prava kao dužnosnika, kao što je, na primjer, odluka Parlamenta od 6. rujna 1996., koja se odnosi na neaktivan status podnositelja pritužbe; ii. da bude svjestan činjenice da bi se znatna promjena (smanjenje) njegove naknade dogodila otprilike u određenom trenutku i da ima precizna saznanja o toj točki, na temelju prethodno navedenih dokumenata; i iii. sumnjati u pravilnost plaćanja izvršenih nakon tog trenutka ako do takvog smanjenja nije došlo.

Uzimajući u obzir prethodno navedeno i napomene iznesene u točki 1.2. ove odluke, Ombudsman smatra da predmetni preplaćeni iznosi nisu trebali biti izuzeti od obavijesti dužnosnika na položaju podnositelja pritužbe da je postupao s uobičajenom pažnjom. Osim toga, ne prihvaća argumente koje je tužiteljica iznijela u prilog svojem stajalištu prema kojem se članak 85. Pravilnika o osoblju na nju nije trebao primijeniti. Njezini su argumenti bili sljedeći:

(i) Parlament je bio odgovoran za pogrešku i stoga joj se nije moglo prigovoriti da ju je propustila uočiti;

ii. imala je pravo pretpostaviti da su isplate Parlamenta bile točne jer nikad prije nije počinila pogreške u plaćanjima;

iii. u njezinim izjavama o naknadama nije bilo ničega što bi je podsjetilo na prilagodbu;

iv. nije zapamtila datum prilagodbe i njezini su spisi koji su sadržavali odluku o njezinim pravima bili dugoročno pohranjeni.

Kad je riječ o argumentima podnositelja pritužbe da izjave o naknadi nisu bile dovoljno jasne, mora se napomenuti da je podnositelj pritužbe sigurno razumio ili je opravdano trebao razumjeti da od kolovoza 2001. nije došlo do smanjenja njegove mjesečne naknade. Naposljetku, što se tiče njezina argumenta prema kojem su joj tijekom predmetnog razdoblja određeni događaji u njezinu osobnom životu, uključujući osobne bolesti i prometne nesreće, kao i smrt nekih njezinih bliskih rođaka, otežali da ispita jesu li plaćanja koja joj je Parlament isplatio bila točna, valja istaknuti da se taj argument čini nedopuštenim jer je prvi put iznesen u njezinoj pritužbi Ombudsmanu i nije bio uključen u njezinu pritužbu Parlamentu na temelju članka 90. stavka 2. Neovisno o tome, također se može istaknuti da je tužiteljica taj argument formulirala samo nejasno i nepotkrijepljeno, a da pritom nije dokazala da su je njezine posebne okolnosti spriječile da se redovno brine o svojim gospodarskim poslovima, a osobito o predmetnom slučaju.

1.5 Ombudsman stoga zaključuje da se čini da je pobijana odluka Parlamenta u skladu s člankom 85. Pravilnika o osoblju, kako ga tumače sudovi Zajednice, te da je Parlament dao razumna objašnjenja za pozivanje na taj članak u ovom predmetu. Stoga ne nalazi nijedan slučaj nepravilnosti u postupanju koji bi odgovarao prvoj tvrdnji podnositelja pritužbe.

2 Navodni propust da se podnositelja pritužbe propisno obavijesti o odluci o povratu relevantnih iznosa prije nego što to počne činiti i kašnjenje u obrazloženju te odluke

2.1 Podnositelj pritužbe također je tvrdio da je Parlament (i ) nije na odgovarajući način obavijestio o svojoj odluci o povratu relevantnih iznosa prije nego što je to počeo činiti; i ii. kasno je obrazložila svoju odluku, unatoč činjenici da joj je dvaput pisala kako bi to zatražila. Parlament je tvrdio da nije pokazao nepotrebno kašnjenje ili nemar u svojim naporima da podnositelja pritužbe obavijesti o počinjenoj pogrešci. U svojem odgovoru na relevantni dio analize Ombudsmana u njegovu prijedlogu prijateljskog rješenja Parlament je nadalje napomenuo da, iako je točno da se u platnoj listi iz prosinca 2003. nije izričito upućivalo na članak 85. Pravilnika o osoblju, to ne predstavlja nepravilnosti u postupanju. U platnoj listi za studeni 2003. (trenutak u kojem je otkrivena pogreška) navedena je tromjesečna raščlamba nepropisno primljenih iznosa od kolovoza 2001. nadalje.

2.2 Nakon što je uzeo u obzir dokumente iz spisa predmeta i argumente stranaka, ombudsmanica, kao prvo, ponavlja da je u izjavi o naknadi štete podnositelja pritužbe za studeni 2003. navedeno "da se odbija [sic] -9936, 88 GBP", što nedvojbeno podrazumijeva da je Parlament donio odluku o odbijanju predmetnog iznosa. U skladu s Europskim kodeksom dobrog administrativnog postupanja, u svakoj odluci institucije koja bi mogla negativno utjecati na prava ili interese privatne osobe navode se razlozi na kojima se ona temelji tako da se jasno navedu relevantne činjenice i pravna osnova odluke. Zakonikom je također predviđeno da se takva odluka dostavlja dotičnoj osobi u pisanom obliku čim je donesena (18). Nadalje, u skladu s člankom 25. drugim stavkom Pravilnika o osoblju, „[s]vaka odluka koja se odnosi na određenu osobu i koja se donosi na temelju ovog Pravilnika o osoblju odmah se dostavlja dotičnom dužnosniku u pisanom obliku. U svakoj odluci koja negativno utječe na dužnosnika navode se razlozi na kojima se ona temelji." Odluka o povratu potpore je odluka koja negativno utječe na prava i interese dotične osobe koji se mogu zaštititi. Iako je Parlament tvrdio da mu je platna lista podnositelja pritužbe za studeni 2003. trebala omogućiti da utvrdi vezu između izvršenih odbitaka i smanjenja dugovanog iznosa, u predmetu 71/72 Kuhl protiv Vijeća (19) Sud je zaključio da se platna lista kojom se usklađuje plaća dužnosnika ne može smatrati odlukom donesenom na temelju članka 85. Pravilnika o osoblju jer iz te potvrde nije izričito vidljivo da je odluka donesena na temelju tog članka. Naime, Parlament je tek dopisom od 14. travnja 2004. obavijestio podnositelja pritužbe o svojoj odluci o povratu preplaćenog iznosa na temelju članka 85. Pravilnika o osoblju. Što je još važnije, Parlament je počeo provoditi odbitke od mjesečne naknade podnositelja pritužbe, a da pritom nije pojasnio da ti odbici odgovaraju neopravdanim plaćanjima čiji bi povrat bio osiguran i nije naveo zašto su ta plaćanja neopravdana. Dopis Parlamenta od 15. siječnja 2004., u kojem je naveo da je došlo do preplate koja je trebala biti nadoknađena na mjesečnoj osnovi te je uputio na prirodu relevantne pogreške, poslan je tek nakon što je podnositelj pritužbe zatražio objašnjenje za izvršene odbitke. S obzirom na navedeno ombudsmanica smatra da odluka Parlamenta o povratu sredstava, barem u pogledu njezinih ključnih elemenata, nije priopćena podnositelju pritužbe čim je donesena i prije nego što je počela biti izvršena. Ako Parlament ne obavijesti podnositelja pritužbe na odgovarajući i pravodoban način o svojoj odluci o povratu i o razlozima na kojima se temelji, to je bio slučaj nepravilnosti u postupanju. Ombudsmanica će stoga u nastavku iznijeti relevantnu kritičku napomenu.

3 Tvrdnja podnositelja pritužbe

3.1 Podnositeljica pritužbe u svojoj je pritužbi tvrdila da bi Parlament trebao poništiti svoju odluku o povratu.

3.2 S obzirom na to da u točki 1.5. nije utvrđena nepravilnost u postupanju, Ombudsman smatra da se tvrdnja podnositelja pritužbe ne može prihvatiti.

4 Zaključak

Na temelju istraga Europskog ombudsmana u vezi s ovom pritužbom potrebno je iznijeti sljedeću kritičku napomenu u pogledu informacija dostavljenih podnositelju pritužbe u vezi s odlukom o povratu:

U skladu s člankom 25. drugim stavkom Pravilnika o osoblju „[s]vaka odluka koja se odnosi na određenog pojedinca donesena na temelju ovog Pravilnika o osoblju odmah se dostavlja dotičnom dužnosniku u pisanom obliku. U svakoj odluci koja negativno utječe na dužnosnika navode se razlozi na kojima se ona temelji." U skladu s Europskim kodeksom dobrog administrativnog postupanja, u svakoj odluci institucije koja bi mogla negativno utjecati na prava ili interese privatne osobe navode se razlozi na kojima se temelji tako da se jasno navedu relevantne činjenice i pravna osnova odluke, a odluka se dostavlja dotičnoj osobi u pisanom obliku čim je donesena. Odluka o povratu je odluka koja negativno utječe na dotičnu osobu.

Ombudsmanica smatra da sporna odluka Parlamenta o povratu sredstava, barem u pogledu njezinih ključnih elemenata, nije priopćena podnositelju pritužbe čim je donesena i prije nego što je počela biti izvršena. Propust Parlamenta da propisno i pravodobno obavijesti podnositelja pritužbe o svojoj odluci o povratu i razlozima predstavljao je nepravilnost u postupanju.

Na temelju prethodno navedenog, Europski ombudsman zaključuje predmet.

O toj će odluci biti obaviješten i predsjednik Parlamenta.

Tvoje iskreno,

 

P. Nikiforos DIAMANDOUROS

---

(1) Člankom 41. Pravilnika o osoblju predviđa se da se dužnosnicima koji su raspoređeni u neaktivni status dodjeljuje naknada. Pojedinosti o toj naknadi navedene su u Prilogu IV. Pravilniku o osoblju.

(2) Članak 85. Pravilnika o osoblju (prije i nakon revizije iz 2004.) glasi kako slijedi:

„Svaki preplaćeni iznos vraća se ako je primatelj bio svjestan da ne postoji valjani razlog za plaćanje ili ako je činjenica preplaćenog iznosa bila očigledno takva da nije mogao biti nesvjestan toga.

Zahtjev za povrat mora se podnijeti najkasnije pet godina od datuma isplate iznosa. Ako tijelo za imenovanje može utvrditi da je primatelj namjerno obmanuo upravu kako bi dobio predmetni iznos, zahtjev za naplatu ne poništava se čak i ako je taj rok istekao.”

(3) Odluka o pritužbi 483/4.3.96/DG/L/KT koja je dostupna na internetskoj stranici Europskog ombudsmana (http://www.ombudsman.europa.eu).

(4) Predmet T-122/95 Chabert protiv Komisije [1996.] ECR-SC I-A-19 i II-63.

(5) Predmet 252/78 Broe protiv Komisije [1979.] ECR 2393.

(6) Predmet T-205/01 Ronsse protiv Komisije [2002.] ECR-SC I-A-211 i II-1065.

(7) Predmet T-107/92 White protiv Komisije [1994.] ECR-SC I-A-41 i II-143.

(8) „U mjeri u kojoj je to moguće, Europski ombudsman traži rješenje s dotičnom institucijom ili tijelom kako bi se uklonio slučaj nepravilnosti u postupanju i riješila pritužba.”

(9) Predmet T-195/03 Thommes protiv Komisije [2005.] ECR-SC I-A-273 i II-1255, stavak 115.

(10) Predmet 142/78 Berghmans protiv Komisije [1979.] ECR 3125; Predmet T-14/99 Kraus protiv Komisije [2001.] ECR-SC I-A-7 i II-39, stavak 37.

(11) Predmet T-195/03 Thommes protiv Komisije [2005.] ECR-SC I-A-273 i II-1255, stavak 116.; Predmet 71/72 Kuhl protiv Vijeća [1973.] ECR 705, stavak 11.; Predmet T-205/01 Ronsse protiv Komisije [2002.] ECR-SC I-A-211 i II-1065, stavak 45.

(12) Predmet 310/87 Stempels protiv Komisije [1989.] ECR 43; vidjeti i predmet T-156/96 Jensen protiv Komisije [1998.] ECR-SC I-A-411 i II-1173, stavak 63.; kao i prethodno navedeni predmet T-205/01 Ronsse protiv Komisije, točka 45.

(13) Predmet T-109/92 White protiv Komisije [1994.] ECR-SC I-A-41 i II-143, stavci 38. i 39.

(14) Usp. predmet T-122/95 Chabert protiv Komisije [1996.] ECR-SC I-A-19 i II-63, stavci od 35. do 36.; Predmet T-14/03 Di Marzio protiv Komisije [2004.] ECR-SC I-A-43 i II-167, stavak 90.

(15) Predmet T-122/95 Chabert protiv Komisije, prethodno navedeno, točka 40.

(16) Vidjeti prethodno navedeni predmet C-122/95 Chabert protiv Komisije, točka 34.

(17) Osobito, Parlament je uputio na predmet C-122/95 Chabert protiv Komisije [1996.] ECR-SC I-A-19 i II-63, kao i na predmet 252/78 Broe protiv Komisije [1979.] ECR 2393.

(18) Članci 18. i 20. Europskog kodeksa dobrog administrativnog postupanja, koji je Europski parlament odobrio rezolucijom od 6. rujna 2001. Kodeks je dostupan na internetskoj stranici Europskog ombudsmana (http://www.ombudsman.europa.eu).

(19) Predmet 71/72 Kuhl protiv Vijeća [1973.] ECR 705, stavci od 4. do 7.