Strasbourg, 20. veljače 2007.

Poštovani gospodine S.,

Dana 22. srpnja 2004. podnijeli ste pritužbu Europskom ombudsmanu zbog toga što je Europska komisija odbila ponovni zahtjev za pristup dokumentima koji ste podnijeli 28. svibnja 2004.

Dana 23. srpnja 2004. poslali ste e-poruku u kojoj ste pitali jesam li primio vaše dvije (1) pritužbe poslane dan ranije. Dana 26. srpnja 2004. moje službe poslale su vam potvrdu o primitku. U svojem daljnjem dopisu od 30. srpnja 2004. naveli ste da, iako ste 22. srpnja 2004. podnijeli dvije različite pritužbe, čini se da su one registrirane pod istim referentnim brojem pritužbe. Moje su vas službe 2. kolovoza 2004. obavijestile da su, kao što ste pravilno istaknuli, vaše pritužbe prvotno registrirane pod istim referentnim brojem pritužbe. Međutim, one su naknadno registrirane kao dvije zasebne pritužbe. Dana 2. kolovoza 2004. zahvalili ste mojim službama na informaciji.

Dana 23. rujna 2004. proslijedio sam ovu pritužbu predsjedniku Komisije. Komisija je 14. prosinca 2004. poslala talijanski prijevod svojeg mišljenja. Proslijedila sam vam ga 16. prosinca 2004. s pozivom na očitovanje, koji ste poslali 22. prosinca 2004.

Nakon što sam ispitao mišljenje Komisije i Vaša opažanja, smatrao sam da je potrebno provesti daljnje istrage. Stoga sam 30. kolovoza 2005. pisao predsjedniku Komisije tražeći od njega da se očituje o vašim očitovanjima. Komisija je 3. siječnja 2006. poslala talijanski prijevod svojeg odgovora. Proslijedila sam vam ga 11. siječnja 2006. s pozivom na očitovanje, koji ste mi poslali 25. siječnja 2006.

Dana 11. travnja 2006. poslali ste telefaks pravnom službeniku odgovornom za vaš predmet tražeći odgovor na vaš telefaks od 11. ožujka 2006. kojim ste zatražili informacije o situaciji u ovom predmetu, kao i o vašim predmetima 1586/2005/IP, 3718/2005/IP i 454/2006. Dana 12. travnja 2006. poslali ste isti zahtjev na poštanski sandučić „euro-ombudsman”. Dana 27. travnja 2006. poslali ste dodatnu poruku u kojoj ste zatražili odgovor na svoj telefaks od 11. ožujka 2006.

Nakon što ste provjerili bazu podataka Ombudsmana, činilo se da moj ured nije primio telefaks koji ste, prema vašem mišljenju, poslali 11. ožujka 2006. Ujutro 4. svibnja 2006. pravni službenik odgovoran za vaš slučaj pokušao vas je kontaktirati kako bi razjasnio taj problem s vama, ali ona vas nije mogla kontaktirati. Istog dana poslali ste još jedan telefaks i zatražili odgovor na svoj telefaks od 27. travnja 2006.

Dana 5. svibnja 2006. gore navedeni pravni službenik stupio je u kontakt s vama telefonom. Objasnila je da se čini da telefaks od 11. ožujka 2006. nije primljen i da je postala svjesna vaše poruke od 12. travnja tek 26. travnja 2006. zbog činjenice da je bila na dopustu. Također vam je dala informacije koje ste zatražili.

Pišem vam sada kako bih vas obavijestio o rezultatima istraga koje su napravljene. Ispričavam se zbog vremena koje je proteklo kako bi se okončala ova istraga.

COMPLAINT

Podnositelj pritužbe smatra da su relevantne činjenice u pritužbi sljedeće:

Podnositelj pritužbe zatražio je 18. travnja 2004. od Komisije da mu omogući pristup i. cjelokupnoj korespondenciji (uključujući priloge) koja je razmijenjena između Komisije i talijanskih tijela u pogledu predmeta zbog povrede 2003/4372; ii. zapisnik sa sastanka održanog između predstavnika Komisije i talijanskih tijela; i iii. interne dokumente u vezi s relevantnim predmetom, osobito zapisnik sa sastanka Komisije od 30. ožujka 2004.

Nakon što mu je Glavna uprava za unutarnje tržište („GU MARKT”) 11. svibnja 2004. odbila dati pristup nekim traženim dokumentima, podnositelj pritužbe podnio je 28. svibnja 2004. ponovni zahtjev glavnom tajniku Komisije. Komisija je 12. srpnja 2004. odbila ponovni zahtjev i o tome obavijestila podnositelja pritužbe. Glavni argument koji je institucija iznijela kako bi opravdala svoje odbijanje bila je činjenica da su dokumenti koje je zatražio podnositelj pritužbe obuhvaćeni izuzećem utvrđenim u članku 4. stavku 2. trećoj alineji Uredbe (EZ) br. 1049/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 2001. o javnom pristupu dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije (2) („Uredba 1049/2001”) prema kojem institucije „odbijaju pristup dokumentu ako bi njegovo otkrivanje ugrozilo zaštitu (…-a) svrhe inspekcija, istraga i revizija”.

U svojem dopisu o pokretanju ove istrage ombudsmanica je sažela navode i tvrdnje podnositelja pritužbe kako slijedi:

Podnositelj pritužbe tvrdio je i. da je odluka Komisije o odbijanju pristupa zatraženim dokumentima zahvaćena zlouporabom ovlasti i pogrešnom primjenom izuzeća iz članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe 1049/2001; ii. da Komisija nije pružila dovoljno razloga da opravda svoje odbijanje; i iii. da je iznimka na koju se poziva Komisija u suprotnosti s općim načelom da se javnosti omogući najširi mogući pristup dokumentima.

Podnositelj pritužbe tvrdio je da bi Komisija trebala preispitati svoju odluku i odobriti mu pristup zatraženim dokumentima.

INQUIRY

Pristup Europskog ombudsmana

Ombudsmanica je odlučila pokrenuti istragu o prvim dvjema navodima podnositelja pritužbe. Što se tiče trećeg prigovora podnositelja pritužbe, Ombudsman je smatrao da se on odnosi na osnovanost zakonodavstva Zajednice, a ne na slučaj mogućih nepravilnosti u postupanju. Taj je aspekt predmeta stoga zaključen na temelju članka 2. stavka 2. Statuta Europskog ombudsmana te je podnositelju pritužbe savjetovano da može podnijeti predstavku Odboru za predstavke Europskog parlamenta.

Mišljenje Europske komisije

Komisija je u svojem mišljenju ukratko iznijela sljedeće točke:

Osnovne informacije

Podnositelj pritužbe podnio je pritužbu instituciji protiv Italije, koja je registrirana pod referentnim brojem pritužbe 2003/4372. Komisija je zatim pokrenula postupak zbog povrede obveze u tom predmetu. Komisija je 1. travnja 2004. talijanskim tijelima uputila službenu opomenu. Nakon službene opomene 18. listopada 2004. uslijedilo je obrazloženo mišljenje.

Podnositelj pritužbe podnio je 18. travnja 2004. zahtjev za pristup i. cjelokupnoj korespondenciji (uključujući priloge) koja je razmijenjena između Komisije i talijanskih tijela u pogledu predmeta zbog povrede 2003/4372; ii. zapisnik sa sastanka održanog između predstavnika Komisije i talijanskih tijela; i iii. interne dokumente koji se odnose na relevantni predmet, osobito zapisnik sa sastanka Komisije od 30. ožujka 2004.

GU MARKT poslao je 11. svibnja 2004. podnositelju pritužbe primjerak relevantnih izvadaka iz zapisnika Komisije, koji je također bio obaviješten o internetskoj adresi na kojoj je mogao preuzeti cijeli tekst. Kad je riječ o pristupu drugim dokumentima koje je zatražio podnositelj pritužbe, on je uskraćen. Kako bi opravdala svoje odbijanje, Komisija je naglasila da se primjenjuje izuzeće predviđeno člankom 4. stavkom 2. trećom alinejom Uredbe 1049/2001. GU MARKT tvrdio je da bi otkrivanje relevantnih dokumenata u toj fazi postupka moglo ugroziti dijalog između Komisije i talijanskih tijela. Nadalje, GU MARKT uputio je na presudu Prvostupanjskog suda u predmetu T-191/99 Petrie (3) o zahtjevu za pristup službenim opomenama i obrazloženim mišljenjima sastavljenima u vezi s istragama i inspekcijama koje je provela Komisija. U ovom je predmetu Sud naveo da, kako je već utvrđeno u predmetu T-105/95 WWF UK protiv Komisije, „države članice imaju pravo očekivati da će Komisija jamčiti povjerljivost tijekom istraga koje bi mogle dovesti do postupka zbog povrede. Taj zahtjev povjerljivosti i dalje postoji čak i nakon pokretanja postupka pred Sudom jer se ne može isključiti da se rasprave između Komisije i predmetne države članice o dobrovoljnom ispunjavanju zahtjeva iz Ugovora mogu nastaviti tijekom sudskog postupka i do objave presude Suda. Očuvanje tog cilja, odnosno sporazumno rješavanje spora između Komisije i dotične države članice prije nego što Sud donese presudu, opravdava odbijanje pristupa službenim opomenama i obrazloženim mišljenjima sastavljenima u vezi s postupkom iz članka 226. na temelju zaštite javnog interesa povezanog s pretragama, istragama i sudskim postupcima.

Podnositelj pritužbe podnio je 28. svibnja 2004. ponovni zahtjev glavnom tajniku Komisije, u kojem je tvrdio da bi, s obzirom na to da su zapisnici sa sastanaka Komisije javni, prilozi tim sastancima također trebali biti javni. Podnositelj pritužbe nadalje je tvrdio da je sudska praksa na koju upućuje GU MARKT zastarjela i da je u suprotnosti s člankom 1. Ugovora o Europskoj uniji i Uredbom 1049/2001.

Glavni tajnik odgovorio je na ponovni zahtjev podnositelja pritužbe 5. srpnja 2004. U svojem je odgovoru objasnio da zapisnik sa sastanka Komisije sadržava upućivanja na dokumente koje su članovi Komisije uzeli u obzir tijekom tog sastanka. Glavni tajnik izjavio je da ti dokumenti nisu sastavni dio zapisnika.

Glavni tajnik nadalje je istaknuo da činjenica da su zapisnici Komisije javni i dostupni na internetu ne znači da bi svi dokumenti navedeni u relevantnim zapisnicima trebali biti javni. Objasnio je da je zahtjev podnositelja pritužbe za pristup trima dokumentima navedenima u relevantnom zapisniku obrađen kao novi zahtjev. Što se tiče ostalih dokumenata, glavni tajnik potvrdio je početno odbijanje Komisije iz istih razloga.

Stajalište Komisije

Zapisnici sa sastanaka Komisije sadržavali su upućivanja na sve dokumente koje su njezini članovi uzeli u obzir tijekom sastanka. Međutim, to nije značilo da su relevantni dokumenti bili dio zapisnika. Zapisnik, koji je bio javan, bio je objavljen na internetu, ali se o pristupu dokumentima navedenima u zapisniku trebalo odlučivati od slučaja do slučaja. Odluka o obradi zahtjeva za tri dokumenta navedena u zapisniku kao početni zahtjev za pristup dokumentima opravdana je potrebom poštovanja dvostupanjskog upravnog postupka za obradu zahtjeva za pristup dokumentima.

Kad je riječ o stajalištu podnositelja pritužbe da se iznimka utvrđena u članku 4. stavku 2. trećoj alineji Uredbe 1049/2001 ne primjenjuje jer postupci zbog povrede nisu uključivali nikakve inspekcije ili istrage, Komisija je istaknula da relevantna iznimka obuhvaća i postupke zbog povrede, kako je izričito potvrdio Prvostupanjski sud u predmetu T-191/99 Petrie: „Države članice imaju pravo očekivati od Komisije da jamči povjerljivost tijekom istraga koje bi mogle dovesti do postupka zbog povrede.” Nadalje, u trenutku donošenja Uredbe 1049/2001 Komisija je dala vlastitu izjavu u tom smislu i da, u svakom slučaju, pri praćenju primjene prava Zajednice u državama članicama, Komisija istražuje navodne povrede. Za svaki dokument povezan s postupcima zbog povrede koji su u tijeku bilo je potrebno provesti studiju od slučaja do slučaja kako bi se utvrdilo može li se on otkriti ili ne. Na temelju internih smjernica Komisije o tome kako postupati sa zahtjevima za pristup dokumentima povezanima s postupcima zbog povrede (SEC(2003)260/3), pristup je obično odobren nakon zatvaranja relevantnog predmeta, a ponekad i prije, ovisno o rezultatu testa štete. U ovom konkretnom slučaju Komisija je smatrala da bi otkrivanje zatraženih dokumenata u toj fazi postupka zbog povrede ugrozilo zaštitu svrhe istraga.

U toj fazi postupka otkrivanje zatraženih dokumenata moglo bi negativno utjecati na trenutačne rasprave s talijanskim tijelima. Što se tiče postojanja prevladavajućeg javnog interesa za otkrivanje zatraženih dokumenata, Komisija je smatrala da u ovom slučaju ne postoji takav prevladavajući interes.

Što se tiče mogućnosti odobravanja djelomičnog pristupa, činilo se da ona u ovom slučaju nije moguća s obzirom na prirodu zatraženih dokumenata, odnosno zato što nije bilo moguće unaprijed utvrditi koji se dijelovi dokumenata mogu otkriti ne dovodeći u pitanje istražne aktivnosti koje su u tijeku.

Komisija se nadalje bavila sadržajem dopisa koji je podnositelj pritužbe poslao instituciji 8. lipnja 2004., u kojem je tvrdio da je Komisija pogrešno propustila objaviti na svojoj internetskoj stranici upućivanja na svoju odluku o upućivanju pisma opomene talijanskim tijelima u okviru predmeta zbog povrede 2003/4372. U tom je pogledu Komisija tvrdila da se, u skladu s relevantnim pravilima kojima se uređuje objavljivanje odluka o povredi, upućivanja na odluke o slanju službenih opomena nacionalnim tijelima ne objavljuju na internetskim stranicama Komisije. Nadalje, budući da se činilo da je podnositelj pritužbe, u svojstvu podnositelja pritužbe u predmetu 2003/4372, 1. travnja 2004. obaviješten da je Komisija odlučila poslati službenu opomenu talijanskim tijelima, nisu poduzete daljnje mjere u vezi s dopisom od 8. lipnja 2004.

Primjedbe podnositelja pritužbe

U svojim primjedbama na mišljenje Komisije podnositelj pritužbe istaknuo je da izjave Komisije nisu među izvorima prava i da se uredba ne može tumačiti ili izmijeniti erga omnes na temelju takvih izjava.

Kad je riječ o tvrdnji koju je Komisija iznijela u svojem mišljenju da je prilikom nadzora nad primjenom prava Zajednice u državama članicama ispitala navodne povrede, podnositelj pritužbe naveo je da se, kad je riječ o istrazi provedenoj u predmetu 2003/4372, čini da je Komisija pravilno postupila prema talijanskim tijelima i u skladu s Ugovorom o EZ-u. Međutim, nije mogao utvrditi je li u drugim slučajevima institucija pravilno iskoristila svoje istražne ovlasti jer nije raspolagao informacijama o tom pitanju. Podnositelj pritužbe smatrao je da bi Ombudsman trebao istražiti točnost izjave Komisije.

Kad je riječ o upućivanju Komisije na predmet T-191/99 Petrie, podnositelj pritužbe tvrdio je da je ta sudska praksa zastarjela i da bi je u svakom slučaju trebalo tumačiti s obzirom na načelo transparentnosti utvrđeno u članku 1. Ugovora o Europskoj uniji i značenje Uredbe 1049/2001, na koje se, prema podnositelju pritužbe, Komisija pogrešno pozvala kada je odlučila ne odobriti pristup dokumentima koje je zatražio podnositelj pritužbe.

Nadalje, podnositelj pritužbe tvrdio je da se postupak zbog povrede prava Zajednice koji je Komisija pokrenula protiv države članice temelji na suradnji između institucije i države članice. Stoga tu vrstu postupka nije bilo moguće izjednačiti s postupcima u kojima je proveden nadzor ili istraga.

Što se tiče razloga koji su mu dani zbog njegova odbijanja, podnositelj pritužbe tvrdio je da Komisija nije konkretno obrazložila takvo odbijanje. Podnositelj pritužbe stoga je zadržao svoju pritužbu.

Daljnji upiti
Zahtjev za dodatne informacije

Nakon što je ispitao mišljenje Komisije i primjedbe podnositelja pritužbe, Ombudsmanica je smatrala da je potrebno provesti daljnje istrage. Stoga je 30. kolovoza 2005. pisao Komisiji. Ombudsman se u svojem dopisu pozvao na mišljenje Komisije, u kojem je institucija navela da je, u skladu s vlastitim internim smjernicama o načinu postupanja sa zahtjevima za pristup dokumentima povezanima s postupcima zbog povrede (SEC(2003)260/3), pristup obično odobren nakon zatvaranja relevantnog predmeta, a ponekad i prije, ovisno o rezultatu testa štete. Komisija je također navela da se za te dokumente koji se odnose na postupke zbog povrede koji su u tijeku stoga mora provesti studija svakog pojedinačnog slučaja kako bi se utvrdilo može li se relevantni dokument otkriti ili ne. Budući da Ombudsmanu nije bilo jasno je li u ovom slučaju provedeno takvo pojedinačno ispitivanje, zatražio je od Komisije da se očituje o tom pitanju.

Nadalje, Ombudsman je naveo da je Komisija u svojem mišljenju uputila na činjenicu da je zahtjev podnositelja pritužbe za pristup dokumentima navedenima u zapisniku sa sastanka Komisije od 30. ožujka 2004. obrađen kao novi zahtjev za pristup dokumentima. U pogledu tog aspekta predmeta ombudsmanica je zatražila od Komisije da dostavi informacije o ishodu relevantnog postupka.

Ombudsmanica se naposljetku pozvala na izjavu Komisije u njezinu mišljenju da se djelomičan pristup dokumentima koje je zatražio podnositelj pritužbe ne može odobriti s obzirom na njihovu prirodu. Ombudsmanica je smatrala da je Komisija dala prilično općenito objašnjenje zašto nije mogla dati djelomičan pristup. Stoga je od njega zatražio da pruži detaljnije informacije o razlozima za uskraćivanje djelomičnog pristupa.

U svojoj pritužbi 2290/2004/IP podnositelj pritužbe tvrdio je, među ostalim, da Komisija nije odgovorila na njegov dopis od 8. lipnja 2004. kojim je skrenuo pozornost institucije na činjenicu da odluka od 30. ožujka 2004. o slanju službene opomene talijanskim tijelima nije objavljena na internetskoj stranici „povrede”. Iako u uvodnom dopisu od Komisije nije zatraženo da se očituje o tom aspektu predmeta, Ombudsmanica je napomenula da je, prema njezinu mišljenju, to učinila. Ustanova je navela da je, s obzirom na to da je podnositelj pritužbe 1. travnja 2004. obaviješten o relevantnim mjerama koje je poduzela, smatrala da nisu potrebne daljnje mjere u pogledu dopisa od 8. lipnja 2004. Budući da je proveo daljnje istrage u ovom predmetu, Ombudsman je smatrao da bi taj aspekt predmeta trebalo uključiti u ovu istragu. Stoga je zatražio od Komisije da mu proslijedi primjerak dopisa poslanog podnositelju pritužbe 1. travnja 2004.

Zahtjev za dodatno mišljenje

Podnositelj pritužbe podnio je 17. travnja 2005. Ombudsmanu pritužbu (1586/2005/IP) u vezi s Komisijinim odbijanjem ponovnog zahtjeva za pristup dokumentima koji je podnio 1. veljače 2005. na temelju Uredbe 1049/2001. Podnositelj pritužbe zatražio je od Komisije da mu omogući pristup preslici pisma opomene i obrazloženog mišljenja koje je Komisija poslala talijanskim tijelima u okviru postupka povezanog s postupkom zbog povrede u predmetu 2003/4372.

Dopisom od 15. ožujka 2005. glavni tajnik potvrdio je odluku da se podnositelju pritužbe ne odobri pristup zatraženim dokumentima. Glavni argument koji je iznesen kako bi se opravdalo njegovo odbijanje bio je da su dokumenti koje je zatražio podnositelj pritužbe obuhvaćeni izuzećem utvrđenim u članku 4. stavku 2. trećoj alineji Uredbe 1049/2001, prema kojem „institucije odbijaju pristup dokumentu ako bi njegovo otkrivanje ugrozilo zaštitu (…) svrhe inspekcija, istraga i revizija”. Glavni tajnik također se pozvao na činjenicu da je pismo opomene koje je Komisija uputila talijanskim tijelima već bilo predmet prethodnog zahtjeva za pristup dokumentima koji je podnositelj pritužbe podnio 18. travnja 2004. i ponovnog zahtjeva podnesenog 18. svibnja 2004.

Podnositelj pritužbe izrazio je stajalište da bi se pritužba 2290/2004/IP mogla smatrati dijelom pritužbe 1586/2005/IP. Budući da se činilo da je potrebno provesti daljnje istrage u pritužbi 2290/2004/IP, s kojom se činilo da je predmet pritužbe 1586/2005/IP usko povezan, Ombudsman je smatrao da bi stoga bilo primjereno riješiti pitanja istaknuta u objema pritužbama u jednoj te istoj istrazi koju je predložio sam podnositelj pritužbe. U svojem dopisu Komisiji od 30. kolovoza 2005., u kojem je zatražio dodatne informacije o pritužbi 2290/2004/IP, Ombudsman je stoga od institucije zatražio dodatno mišljenje o pitanjima postavljenima u dopisu podnositelja pritužbe od 17. travnja 2005.

Odgovor Komisije

Komisija je u svojem odgovoru istaknula sljedeće:

Kad je riječ o zahtjevu Ombudsmana da pojasni je li u ovom slučaju provedeno pojedinačno ispitivanje dokumenata koje je zatražio podnositelj pritužbe i da pruži detaljnije informacije o razlozima za uskraćivanje djelomičnog pristupa, Komisija je potvrdila da je provela pojedinačnu procjenu dokumenata kojima je podnositelj pritužbe zatražio pristup te da je u obzir uzeta i mogućnost odobravanja djelomičnog pristupa.

O predmetu o povredi 2003/4372 u vezi s navodnim kršenjem relevantnih pravila o javnoj nabavi od strane talijanskih tijela pri dodjeli projekta za postrojenje za pročišćavanje vode u Stintinu (Italija) raspravljalo se na takozvanom „paket-sastanku” između Komisije i talijanskih tijela 12. rujna 2003. Talijanska nadležna tijela dostavila su dodatne informacije u dopisu od 24. studenoga 2003. Komisija im je 1. travnja 2004. uputila službenu opomenu i istog dana o tome obavijestila podnositelja pritužbe. Nakon što je podnositelj pritužbe 18. travnja 2004. podnio svoj prvotni zahtjev za pristup dokumentima, pismo opomene stoga je upravo poslano, a odgovor talijanskih tijela očekivao se u roku od dva mjeseca. Otkrivanje službene opomene i prethodna razmjena prepiske s talijanskim tijelima u tom trenutku naštetili bi potrazi za mogućim rješenjem predmeta. Podnositelj pritužbe zatim je 28. svibnja 2004. podnio ponovni zahtjev. Komisija je odgovorila 12. srpnja 2004. U to vrijeme Komisija još nije odlučila hoće li pokrenuti postupak pred Sudom te je još čekala odgovor talijanskih tijela na svoju službenu opomenu. Nakon što je ponovno ispitala dokumente s obzirom na postupovnu situaciju, Komisija je potvrdila da se dokumenti koje je zatražio podnositelj pritužbe ne mogu otkriti u toj fazi. U obzir je uzeta i mogućnost odobravanja djelomičnog pristupa. Međutim, svi dokumenti kojima je podnositelj pritužbe zatražio pristup u potpunosti su se odnosili na tumačenje pravnih pojmova povezanih s konkretnim predmetom i nisu sadržavali dijelove na koje se u trenutku obrade ponovnog zahtjeva podnositelja pritužbe nije primjenjivala iznimka iz članka 4. stavka 2. treće alineje.

Podnositelj pritužbe podnio je 20. siječnja 2005. novi zahtjev za pristup službenoj opomeni i obrazloženom mišljenju koje je Komisija uputila talijanskim tijelima 1. travnja 2004. odnosno 18. listopada 2004. Predmet je u to vrijeme bio u tijeku i dosegao je kritičnu fazu, odnosno pitanje može li se još uvijek riješiti bez upućivanja predmeta Sudu. Komisija je stoga 28. siječnja 2005., a nakon ponovnog zahtjeva 15. ožujka 2005., odlučila da su razlozi za neodobravanje pristupa službenoj opomeni koja je već upućena podnositelju pritužbe, tj. da je otkrivanje tog dokumenta moglo dovesti u pitanje potragu za mogućim rješenjem predmeta, i dalje valjani te da se isti razlozi primjenjuju i na obrazloženo mišljenje.

Kad je riječ o mogućnosti odobravanja djelomičnog pristupa, Komisija je smatrala da to nije moguće jer nije bilo dijelova tih dokumenata koji nisu bili obuhvaćeni iznimkom iz članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe 1049/2001.

Komisija je 16. ožujka 2005. odlučila pokrenuti sudski postupak pred Sudom u predmetu 2003/4372 te je sljedećeg dana o tome obaviješten podnositelj pritužbe. Čak ni tijekom sudskog postupka nije se mogla isključiti mogućnost postizanja dogovora s talijanskim tijelima, a otkrivanje dokumenata koje je zatražio podnositelj pritužbe moglo je ugroziti svaki takav pokušaj rješavanja tog pitanja.

U vezi s postupanjem sa zahtjevom podnositelja pritužbe za pristup trima dokumentima (5) koji su navedeni u zapisniku sa sastanka Komisije od 30. travnja 2004. pod naslovom „Praćenje primjene prava Zajednice: povrede”, institucija je navela da je glavni tajnik u svojem dopisu od 12. srpnja 2004., koji je sadržavao odluku Komisije o ponovnom zahtjevu podnositelja pritužbe, naglasio da ti dokumenti nisu samo prilozi zapisniku i da nisu automatski dostupni javnosti. Stoga je zahtjev za pristup tim zahtjevima trebalo ocijeniti kao novi zahtjev. Nažalost, podnositelj pritužbe nikada nije primio odgovor na svoj zahtjev za pristup tim dokumentima te nije podnio ni ponovni zahtjev. Čak i ako se izostanak odgovora na zahtjev za pristup dokumentima treba smatrati negativnim odgovorom, u skladu s Uredbom 1049/2001, i stoga podnositelju zahtjeva dati pravo na žalbu, Komisija je izrazila žaljenje i ispričala se zbog njegova propusta jer dobra upravna praksa zahtijeva davanje izričitog odgovora na zahtjeve.

Komisija je stoga taj dio ovog prigovora obradila kao ponovni zahtjev te je donijela sljedeće zaključke:

Kad je riječ o bilješci koju je dostavila Pravna služba, to se odnosilo na slučaj povrede koji nije onaj u kojem je podnositelj pritužbe bio zainteresiran. U dokumentu je ispitana pravna osnova za pokretanje postupka zbog povrede protiv države članice, a relevantni predmet još je bio u tijeku. Komisija je objasnila da bi se priopćivanjem mišljenja Pravne službe razotkrilo njezino stajalište o odluci o upućivanju službene opomene. Nadalje, takvo bi otkrivanje utjecalo na slobodu pravne službe da izrazi mišljenja i pruža pravne savjete Komisiji te bi utjecalo i na manevarski prostor institucije u donošenju konačne odluke. Na temelju toga Komisija je smatrala da se izuzeće predviđeno člankom 4. stavkom 2. drugom alinejom Uredbe 1049/2001 u pogledu pravnog savjetovanja primjenjuje na taj dokument u cijelosti i da ne postoji prevladavajući javni interes koji opravdava njegovo otkrivanje.

Što se tiče zapisnika sa sastanka šefova kabineta, ovaj dokument odražava komentare i mišljenja sudionika o predmetima o kojima se raspravljalo na sastanku. Otkrivanjem zapisnika otkrila bi se unutarnja rasprava u pripremi odluke Komisije o predmetima zbog povrede prava, što bi ozbiljno utjecalo na Komisijin postupak donošenja odluka jer bi se time ugrozio kolegijalni način na koji je Komisija donijela relevantne odluke. Na temelju toga Komisija je smatrala da se izuzeće predviđeno člankom 4. stavkom 3. drugom alinejom točkom 6. Uredbe 1049/2001 primjenjuje na taj dokument u cijelosti i da ne postoji prevladavajući javni interes koji opravdava njegovo otkrivanje. Osim toga, Komisija je navela da predmet zbog povrede 2003/4372 nije bio predmet rasprave na tom sastanku i da stoga nije bio naveden u zapisniku.

Kad je riječ o popisu predmeta zbog povrede i relevantnim odlukama koje su predložili voditelji kabineta, to je uključivalo više od 1400 predmeta. U zapisniku sa sastanka Komisije, koji je bio javno dostupan na internetu, spominje se donošenje predloženih odluka. U vezi s predmetom 2003/4372, podnositelj pritužbe propisno je obaviješten o odluci Komisije da uputi službenu opomenu talijanskim tijelima, u skladu s Komunikacijom Komisije o odnosima s podnositeljem pritužbe u pogledu kršenja prava Zajednice (7). Komisija je smatrala da je podnositelj pritužbe primio informacije koje je tražio jer se činilo da je zainteresiran za jedan konkretan predmet, a ne za potpuni popis predloženih odluka o predmetima zbog povrede osim predmeta 2003/4372. Komisija je dodala da bi u svakom slučaju objava potpunog popisa predloženih odluka u vezi s predmetima zbog povrede koji su u tijeku utjecala na svrhu istraga koje su u tijeku jer bi utjecala na trenutačne rasprave s državama članicama i smanjila izglede za postizanje dogovora o relevantnim predmetima bez njihova pokretanja pred Sudom. Nadalje, institucija je smatrala da su, u skladu s prethodno navedenom Komunikacijom, podnositelji pritužbe obaviješteni o odlukama donesenima u vezi s predmetima zbog povrede u kojima imaju interes.

Naposljetku, Komisija je naglasila da je, kad je riječ o zahtjevu za pristup trima prethodno navedenim dokumentima, dostava odluka donesenih u vezi s predmetima zbog povrede prava bila njezina konačna odluka o zahtjevu. Podnositelj pritužbe može se žaliti na tu odluku podnošenjem nove pritužbe Ombudsmanu ili pokretanjem postupka pred Prvostupanjskim sudom pod uvjetima utvrđenima u članku 230. Ugovora o EZ-u. U tom je pogledu datum obavijesti o odluci Komisije podnositelju pritužbe bio datum na koji je Ombudsman dostavio odgovor Komisije podnositelju pritužbe.

Kad je riječ o dopisu podnositelja pritužbe od 8. lipnja 2004., Komisija je navela da se, kako je navela u svojem mišljenju, odluke o upućivanju službene opomene općenito ne objavljuju na internetskim stranicama Komisije. Nakon što predmetna država članica odgovori na službenu opomenu, predmet se zaključuje ili Komisija može odlučiti uputiti obrazloženo mišljenje državi članici. Odluke o slanju obrazloženog mišljenja obično se objavljuju na internetskim stranicama Komisije, kao u slučaju pritužbe 2003/4372. Stoga nije bilo propusta Komisije te stoga nisu poduzete nikakve daljnje mjere u pogledu dopisa podnositelja pritužbe od 8. lipnja 2004. Međutim, Komisija je priznala da bi bilo primjereno o tome obavijestiti podnositelja pritužbe u odgovoru na njegov dopis od 8. lipnja 2004.

Primjedbe podnositelja pritužbe

Podnositelj pritužbe u svojim je očitovanjima istaknuo da se, suprotno onomu što je navela Komisija, upućivanja na službene opomene koje je institucija uputila nacionalnim tijelima u okviru postupaka zbog povrede često objavljuju na internetskim stranicama Komisije. Podnositelj pritužbe nadalje je naglasio da je cijeli postupak povezan s njegovom pritužbom 2003/4372 često bio obilježen napetim odnosima s institucijom. Stoga je dopis od 8. lipnja 2004. trebalo shvatiti u tom kontekstu, a formalni aspekt izostanka odgovora predstavljao je manji aspekt u usporedbi s meritumom njegovih prigovora.

Kad je riječ o drugom aspektu njegova predmeta, koji se odnosio na Komisijino odbijanje da mu odobri pristup zatraženim dokumentima, podnositelj pritužbe zadržao je svoju pritužbu. Što se tiče Komisijina odbijanja da mu odobri pristup trima dokumentima koji su navedeni u Komisijinu zapisniku sa sastanka od 30. travnja 2004., podnositelj pritužbe smatrao je da su razlozi koje je Komisija navela kako bi opravdala svoje stajalište irelevantni, čak i nepostojeći.

ODLUKA

1 Uvodne napomene

1.1 U svojem mišljenju o pritužbi Komisija je navela da pri praćenju primjene prava Zajednice u državama članicama istražuje navodne povrede.

1.2 Ombudsman napominje da je u svojim očitovanjima o mišljenju Komisije podnositelj pritužbe naveo da se u pogledu istrage provedene u predmetu 2003/4372 činilo da je Komisija pravilno postupala prema talijanskim tijelima i u skladu s Ugovorom o EZ-u. Međutim, nije mogao dokazati da je u drugim slučajevima institucija iskoristila svoje istražne ovlasti jer nije raspolagao informacijama o tom pitanju. Podnositelj pritužbe stoga je predložio Ombudsmanu da istraži točnost izjave Komisije dane u njegovu mišljenju da pri praćenju primjene prava Zajednice u državama članicama istražuje navodne povrede.

1.3 Čini se da je to pitanje prvo istaknuto u očitovanjima podnositelja pritužbe.

Člankom 195. stavkom 1. Ugovora o EZ-u predviđa se da Europski ombudsman, u skladu sa svojim dužnostima, provodi istrage za koje smatra da su utemeljene, bilo na vlastitu inicijativu ili na temelju pritužbi koje su mu podnesene.

Ombudsmanica smatra da, s obzirom na prilično općenitu prirodu navoda i nedostatak popratnih dokaza, nema dovoljno razloga za pokretanje istrage o tom aspektu predmeta.

1.4 Čini se da je podnositelj pritužbe Komisiji podnio prvi zahtjev za pristup dokumentima 18. travnja 2004. Dana 11. svibnja 2004. institucija je odobrila pristup određenim zatraženim dokumentima, odnosno izvacima iz Komisijina zapisnika sa sastanka od 30. ožujka 2004. Aspekt predmeta koji se odnosi na ovaj zahtjev za pristup dokumentima bit će obrađen u točki 2. u nastavku.

1.5 Međutim, iz pritužbe proizlazi da je podnositelj pritužbe 28. svibnja 2004. glavnom tajniku Komisije podnio ponovni zahtjev u kojem je tvrdio da bi, s obzirom na to da su zapisnici sa sastanaka Komisije javni, prilozi tim sastancima također trebali biti javni. Podnositelj pritužbe stoga je zatražio pristup trima dokumentima navedenima u relevantnom zapisniku.

U svojem odgovoru od 5. srpnja 2004. glavni tajnik objasnio je da se zahtjev podnositelja pritužbe za pristup trima dokumentima (8) navedenima u relevantnom zapisniku smatra novim zahtjevom.

1.6 U svojem zahtjevu za dodatne informacije podnesenom Komisiji 30. kolovoza 2005. Ombudsman je zatražio od Komisije da dostavi informacije o ishodu relevantnog postupka.

1.7 Komisija je u svojem odgovoru objasnila razloge zbog kojih se, prema njezinu mišljenju, tri predmetna dokumenta ne mogu otkriti podnositelju pritužbe:

Kad je riječ o prvom dokumentu, tj. bilješci koju je dostavila Pravna služba, u njemu je ispitana pravna osnova za pokretanje postupka zbog povrede protiv države članice i odnosio se na slučaj koji nije predmet u kojem je podnositelj pritužbe bio zainteresiran. Komisija je objasnila da bi se dostavljanjem mišljenja Pravne službe, dok je predmetni predmet još u tijeku, razotkrilo stajalište Pravne službe o odluci o tome hoće li poslati službenu opomenu. Nadalje, takvo bi otkrivanje utjecalo na slobodu pravne službe da izrazi mišljenja i pruža pravne savjete Komisiji te bi negativno utjecalo i na manevarski prostor institucije u donošenju konačne odluke. Na temelju toga Komisija je smatrala da se izuzeće predviđeno člankom 4. stavkom 2. drugom alinejom Uredbe 1049/2001 u pogledu pravnog savjetovanja primjenjuje na taj dokument u cijelosti i da ne postoji prevladavajući javni interes koji opravdava njegovo otkrivanje.

Kad je riječ o drugom dokumentu, koji se odnosio na zapisnik s posebnog sastanka šefova kabineta o periodičnom preispitivanju predmeta zbog povrede, to je odražavalo primjedbe i mišljenja sudionika o predmetima o kojima se raspravljalo na sastanku. Otkrivanjem zapisnika otkrila bi se unutarnja rasprava u pripremi odluke Komisije o predmetima zbog povrede te bi se ozbiljno utjecalo na Komisijin postupak donošenja odluka jer bi se time ugrozio kolegijalni način na koji je Komisija donijela relevantne odluke. Na temelju toga Komisija je smatrala da se izuzeće predviđeno člankom 4. stavkom 3. drugom alinejom točkom 9. Uredbe 1049/2001 primjenjuje na taj dokument u cijelosti i da ne postoji prevladavajući javni interes koji opravdava njegovo otkrivanje. Osim toga, Komisija je navela da predmet zbog povrede 2003/4372 nije bio predmet rasprave na tom sastanku i da stoga nije bio naveden u zapisniku.

Kad je riječ o trećem dokumentu, koji se sastojao od popisa predmeta zbog povrede i relevantnih odluka koje su predložili voditelji kabineta, on je sadržavao više od 1400 predmeta. U zapisniku sa sastanka Komisije, koji je bio javno dostupan na internetu, spominje se donošenje predloženih odluka. Kad je riječ o predmetu 2003/4372, podnositelj pritužbe propisno je obaviješten o odluci Komisije da talijanskim tijelima uputi službenu opomenu. Komisija je smatrala da je podnositelj pritužbe primio informacije koje je tražio jer se činilo da je zainteresiran za jedan konkretan predmet, a ne za potpuni popis predloženih odluka o predmetima zbog povrede osim predmeta 2003/4372. Komisija je dodala da bi, u svakom slučaju, objava potpunog popisa predloženih odluka o predmetima zbog povrede koji su u tijeku utjecala na svrhu istraga koje su u tijeku jer bi utjecala na trenutačne rasprave s državama članicama i smanjila izglede za postizanje dogovora o relevantnim predmetima bez njihova pokretanja pred Sudom.

1.8 Komisija je naglasila da podnositelj pritužbe nažalost nikada nije primio odgovor na njegov zahtjev za pristup koji se odnosi na relevantne dokumente te da ni on nije podnio ponovni zahtjev. Čak i ako se, u skladu s Uredbom 1049/2001, izostanak odgovora na zahtjev za pristup dokumentima treba smatrati negativnim odgovorom i stoga podnositelju zahtjeva dati pravo na žalbu, Komisija je izrazila žaljenje i ispričala se zbog njegova propusta jer dobra upravna praksa zahtijeva davanje izričitog odgovora na zahtjeve.

Komisija je stoga taj dio ovog prigovora obradila kao ponovni zahtjev i naglasila da je priopćavanje odluka donesenih u vezi s predmetima zbog povrede njezina konačna odluka u pogledu zahtjeva za pristup trima prethodno navedenim dokumentima. Institucija je nadalje dodala da podnositelj pritužbe ima mogućnost podnijeti pritužbu na tu odluku podnošenjem nove pritužbe Europskom ombudsmanu ili pokretanjem postupka pred Prvostupanjskim sudom u skladu s uvjetima utvrđenima u članku 230. Ugovora o EZ-u. U tom je pogledu datum obavijesti o odluci Komisije podnositelju pritužbe bio datum na koji je Ombudsman dostavio odgovor Komisije podnositelju pritužbe.

1.9 Ombudsman napominje da je Komisija tek u svojem odgovoru na njegov zahtjev za dodatnim informacijama iznijela svoje stajalište u pogledu zahtjeva podnositelja pritužbe za pristup trima dokumentima navedenima u zapisniku sa sastanka Komisije od 30. ožujka 2004. U tim okolnostima Ombudsman smatra da je prijedlog Komisije da se taj odgovor smatra njegovom konačnom odlukom o zahtjevu za pristup tim dokumentima primjeren i konstruktivan. Doista ne bi imalo smisla zahtijevati od podnositelja pritužbe da podnese novi (potvrdni) zahtjev za pristup u ovom predmetu. U svojem odgovoru na zahtjev Ombudsmana za dodatne istrage Komisija je predložila i da podnositelj pritužbe može podnijeti pritužbu Ombudsmanu protiv te odluke. Odgovor Komisije proslijeđen je podnositelju pritužbe 11. siječnja 2006. Međutim, Ombudsmanica napominje da od podnositelja pritužbe nije zaprimljena nova pritužba protiv odluke o uskraćivanju pristupa trima dokumentima navedenima u zapisniku sa sastanka Komisije od 30. ožujka 2004. S obzirom na navedeno ombudsmanica smatra da ne postoje razlozi za daljnje istrage u pogledu tog aspekta predmeta. Međutim, podnositelj pritužbe i dalje može podnijeti novu pritužbu Ombudsmanu u vezi s relevantnom odlukom, ako to želi.

1.10 Podnositelj pritužbe podnio je 20. siječnja 2005. treći zahtjev za pristup pismu opomene i obrazloženom mišljenju koje je Komisija uputila talijanskim tijelima u vezi s predmetom 2003/4372. O tom aspektu predmeta govori se u točki 3. u nastavku.

2 Navodna nezakonita odluka Komisije o zahtjevu podnositelja pritužbe za pristup dokumentima podnesenom u travnju 2004.

2.1 Podnositelj pritužbe podnio je 18. travnja 2004. Komisiji zahtjev za pristup i. cjelokupnoj korespondenciji (uključujući priloge) koja je razmijenjena između Komisije i talijanskih tijela u pogledu predmeta zbog povrede 2003/4372; ii. zapisnik sa sastanka održanog između predstavnika Komisije i talijanskih tijela; i iii. interne dokumente koji se odnose na relevantni predmet, osobito zapisnik sa sastanka Komisije od 30. ožujka 2004.

Nakon odluke Komisije da mu ne odobri pristup nekim zatraženim dokumentima, podnositelj pritužbe podnio je 28. svibnja 2004. ponovni zahtjev. Komisija je 12. srpnja 2004. odbila ponovni zahtjev uz obrazloženje da su relevantni dokumenti obuhvaćeni izuzećem iz članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe (EZ) br. 1049/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 2001. o javnom pristupu dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije (10) („Uredba 1049/2001”), prema kojem institucija „odbija pristup dokumentu ako bi njegovo otkrivanje ugrozilo zaštitu (…) svrhe inspekcija, istraga i revizija”.

U svojoj pritužbi Ombudsmanu podnositelj pritužbe tvrdio je da je odluka Komisije o odbijanju pristupa zatraženim dokumentima zahvaćena zlouporabom ovlasti i pogrešnom primjenom izuzeća iz članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe 1049/2001.

2.2 Komisija je u svojem mišljenju u osnovi objasnila da je, s obzirom na to da su se dokumenti koje je zatražio podnositelj pritužbe odnosili na postupak zbog povrede u predmetu 2003/4372, koji je bio u tijeku, njihovo otkrivanje moglo negativno utjecati na rasprave s talijanskim tijelima o tom pitanju.

Kad je riječ o stajalištu podnositelja pritužbe da se iznimka utvrđena u članku 4. stavku 2. trećoj alineji Uredbe 1049/2001 ne primjenjuje jer postupci zbog povrede nisu uključivali nikakve inspekcije ili istrage, Komisija je istaknula da je, kako je izričito potvrdio Prvostupanjski sud u predmetu T-191/99 Petrie, relevantna iznimka obuhvaćala i postupke zbog povrede.

Naposljetku, Komisija je smatrala da bi u toj fazi postupka otkrivanje zatraženih dokumenata negativno utjecalo na rasprave koje su u tijeku s talijanskim tijelima. Kad je riječ o mogućnosti odobravanja djelomičnog pristupa zatraženim dokumentima, institucija je smatrala da se taj pristup ne može odobriti. Komisija je tvrdila i da ne postoje dokazi o prevladavajućem javnom interesu za otkrivanje zatraženih dokumenata.

2.3 U svojim očitovanjima podnositelj pritužbe tvrdio je da je sudska praksa koju je navela Komisija zastarjela i da ju je u svakom slučaju trebalo tumačiti s obzirom na načelo transparentnosti kako je utvrđeno u članku 1. Ugovora o Europskoj uniji. Nadalje je smatrao da je Komisija pogrešno uputila na članak 4. stavak 2. treću alineju Uredbe 1049/2001 kada je odlučila da neće odobriti pristup dokumentima koje je on zatražio.

2.4 U svojem zahtjevu za dodatne informacije Ombudsman je smatrao da je, (a) u skladu s internim smjernicama Komisije o načinu postupanja sa zahtjevima za pristup dokumentima povezanima s postupcima zbog povrede (SEC(2003)260/3), pristup obično odobren nakon zatvaranja relevantnog predmeta, a ponekad čak i prije, ovisno o rezultatu testa štete, i (b) za te dokumente povezane s postupcima zbog povrede koji su u tijeku, potrebno provesti studiju od slučaja do slučaja kako bi se utvrdilo može li se relevantni dokument otkriti ili ne. Budući da nije bilo jasno je li Komisija u ovom slučaju provela takvo pojedinačno ispitivanje, Ombudsman je od institucije zatražio da se očituje o tom pitanju.

U pogledu stajališta Komisije da se djelomičan pristup dokumentima koje je zatražio podnositelj pritužbe ne može odobriti s obzirom na njihovu prirodu, ombudsmanica je od institucije zatražila da dostavi detaljnije informacije o razlozima za uskraćivanje djelomičnog pristupa.

2.5 Komisija je u svojem odgovoru potvrdila da je od slučaja do slučaja ocijenila dokumente kojima je podnositelj pritužbe zatražio pristup i da je u obzir uzeta i mogućnost odobravanja djelomičnog pristupa.

Komisija je tvrdila da se o predmetu zbog povrede 2003/4372 raspravljalo na takozvanom „sastanku u paketu” između Komisije i talijanskih tijela 12. rujna 2003. Talijanska nadležna tijela dostavila su dodatne informacije u dopisu od 24. studenoga 2003. Komisija im je 1. travnja 2004. uputila službenu opomenu i istog dana o tome obavijestila podnositelja pritužbe.

Stoga se činilo da je 18. travnja 2004., kada je podnositelj pritužbe podnio svoj prvotni zahtjev za pristup dokumentima koji se odnose na predmet zbog povrede 2003/4372, talijanskim tijelima upravo poslana službena opomena te se od njih očekivao odgovor u roku od dva mjeseca. Otkrivanje službene opomene i prethodna razmjena prepiske s talijanskim tijelima u tom trenutku naštetili bi potrazi za mogućim rješenjem predmeta. Kad je riječ o činjenici da je Komisija potvrdila svoje odbijanje pristupa zatraženim dokumentima nakon što je 28. svibnja 2004. podnesen ponovni zahtjev podnositelja pritužbe, to je bilo zbog činjenice da u to vrijeme Komisija još nije odlučila hoće li pokrenuti postupak pred Sudom te je još čekala odgovor talijanskih tijela na svoju službenu opomenu. U obzir je uzeta i mogućnost odobravanja djelomičnog pristupa. Međutim, svi dokumenti kojima je podnositelj pritužbe zatražio pristup u potpunosti su se odnosili na tumačenje pravnih pojmova povezanih s konkretnim predmetom i nisu sadržavali dijelove na koje se u trenutku obrade ponovnog zahtjeva podnositelja pritužbe nije primjenjivala iznimka iz članka 4. stavka 2. treće alineje.

2.6 Komisija je nadalje dodala da je 16. ožujka 2005. odlučila pokrenuti sudski postupak pred Sudom u predmetu 2003/4372. Čak ni tijekom sudskog postupka nije se mogla isključiti mogućnost postizanja dogovora s talijanskim tijelima, a otkrivanje dokumenata koje je zatražio podnositelj pritužbe moglo je ugroziti svaki takav pokušaj rješavanja tog pitanja.

2.7 Podnositelj pritužbe u svojim je očitovanjima u osnovi zadržao svoju pritužbu.

2.8 Ombudsmanica napominje da je Komisija 11. svibnja 2004. odobrila pristup nekim dokumentima koje je podnositelj pritužbe zatražio 18. travnja 2004., odnosno izvadcima iz zapisnika Komisije sa sastanka od 30. ožujka 2004. Cilj je ove istrage stoga provjeriti je li Komisija nepravilno postupila kada je odbila dati pristup drugim dokumentima koje je zatražio podnositelj pritužbe (vidjeti točku 2.1.).

2.9 Članak 1. drugi stavak Ugovora o Europskoj uniji propisuje da "[njegov] Ugovor označava novu fazu u procesu stvaranja sve tješnje povezane unije među narodima Europe, u kojoj se odluke donose na što otvoreniji način (…)". Člankom 1. točkom (a) Uredbe 1049/2001 predviđeno je da je svrha Uredbe osigurati „najširi mogući pristup dokumentima”.

Međutim, Uredba 1049/2001 sadržava određene iznimke.

Jedna od tih iznimaka predviđena je člankom 4. stavkom 2. trećom alinejom u skladu s kojom „institucija odbija pristup dokumentu ako bi njegovo otkrivanje ugrozilo zaštitu (…) svrhe inspekcija, istraga i revizija, osim ako za njegovo otkrivanje postoji prevladavajući javni interes”.

2.10 Međutim, činjenica da se dokument za koji je zatražen pristup odnosi na istrage povezane s tekućim postupcima zbog povrede koje Komisija provodi protiv države članice ne može sama po sebi opravdati primjenu izuzeća na koje se poziva institucija. U skladu sa sudskom praksom sudova Zajednice, svaka iznimka od općeg prava na pristup dokumentima u posjedu institucija Zajednice mora se strogo primjenjivati kako se ne bi ugrozila primjena općeg načela davanja najšireg mogućeg pristupa javnosti tim dokumentima (11). Ombudsman stoga mora utvrditi je li Komisija u ovom slučaju pogriješila u svojoj ocjeni da bi otkrivanje dokumenata koje je zatražio podnositelj pritužbe moglo ugroziti zaštitu svrhe istraga i da ne postoji prevladavajući javni interes za otkrivanje.

2.11 Ombudsman je već zauzeo stajalište da bi se iznimka koja se temelji na inspekcijama i istragama trebala primjenjivati samo ako su zatraženi dokumenti sastavljeni tijekom relevantne istražne aktivnosti (12).

2.12 U ovom slučaju Ombudsman napominje da su dokumenti koje je podnositelj pritužbe zatražio 18. travnja 2004. sastavljeni tijekom istrage koja se odnosila na postupak zbog povrede koji je, u trenutku kada je podnositelj pritužbe podnio svoj zahtjev za pristup dokumentima 18. travnja 2004., još uvijek bio u fazi koja prethodi sudskom postupku, s obzirom na to da Komisija još nije odlučila treba li predmet uputiti Sudu (13).

2.13 Ombudsman napominje da je podnositelj pritužbe tvrdio da se postupci za povrede prava Zajednice koje Komisija provodi protiv država članica temelje na suradnji između institucije i države članice te da stoga nije moguće izjednačiti takvu vrstu postupka s postupcima u kojima se provodi inspekcija ili istraga.

Međutim, sudovi Zajednice stalno su upućivali na djelatnost koja se obavlja tijekom postupka zbog povrede na temelju članka 226. Ugovora o EZ-u kao na aktivnost inspekcije i istrage. Na primjer, u svojoj presudi u predmetu T-105/95 WWF UK (14), Prvostupanjski sud priznao je kao opravdano odbijanje pristupa dokumentima koji se odnose na "istrage koje mogu dovesti do postupka zbog povrede", a u predmetu T-191/99 Petrie, na koji je uputila Komisija, Sud je presudio da "[d]ržave članice imaju pravo očekivati od Komisije da jamči povjerljivost tijekom istraga koje bi mogle dovesti do postupka zbog povrede." Ombudsman stoga smatra da je tumačenje Komisije prema kojem se aktivnost koja se obavlja tijekom postupka zbog povrede odnosi na istražnu aktivnost u skladu s utvrđenom sudskom praksom sudova Zajednice.

Ombudsmanica je svjesna činjenice da se navedena sudska praksa temeljila na pravilima utvrđenima Odlukom Komisije 94/90 od 8. veljače 1994. o javnom pristupu dokumentima Komisije (15), dok se ovaj predmet odnosi na Uredbu 1049/2001, koja je stupila na snagu 3. prosinca 2001.

Međutim, Odlukom Komisije 94/90 predviđa se da će institucije „odbiti pristup ako bi otkrivanje moglo ugroziti zaštitu inspekcija i istraga”. Na temelju članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe 1049/2001, institucija „odbija pristup dokumentu ako bi njegovo otkrivanje ugrozilo zaštitu (…-a) svrhe inspekcija, istraga i revizija, osim ako za njegovo otkrivanje postoji prevladavajući javni interes”.

Stoga se čini da relevantna iznimka predviđena Uredbom 1049/2001 u biti obuhvaća istu kategoriju dokumenata kao i Odluka Komisije 94/90.

Ombudsman stoga smatra da se, suprotno stajalištu podnositelja pritužbe, sudska praksa na kojoj je Komisija temeljila svoju odluku o neodobravanju pristupa zatraženim dokumentima ne može smatrati zastarjelom i da je i dalje relevantna čak i nakon stupanja na snagu Uredbe 1049/2001.

2.14 Ombudsman također smatra da, kao što je već presudio u prethodnim odlukama, iz strukture i teksta predmetne odredbe proizlazi da osoba koja traži pristup obično mora utvrditi postojanje "prevladavajućeg javnog interesa" za otkrivanje (16). U ovom slučaju Ombudsman smatra da podnositelj pritužbe nije dokazao postojanje prevladavajućeg javnog interesa za otkrivanje zatraženih dokumenata.

2.15 Što se tiče mogućnosti davanja djelomičnog pristupa relevantnim dokumentima, kako je predviđeno člankom 4. stavkom 6. Uredbe 1049/2001, čini se da je Komisija u svojem odgovoru na ponovni zahtjev podnositelja pritužbe i, konkretnije, u svojem odgovoru na zahtjev Ombudsmana za dodatne informacije objasnila zašto, prema njezinu mišljenju, nije bilo moguće odobriti djelomičan pristup zatraženim dokumentima. Glavni razlog na koji se Komisija pozvala bio je taj što, s obzirom na prirodu relevantnih dokumenata, nije bilo moguće unaprijed utvrditi koji se dijelovi dokumenata mogu otkriti ne dovodeći u pitanje istražnu aktivnost koja je u tijeku, s obzirom na to da su se oni u potpunosti odnosili na tumačenje pravnih pojmova povezanih s konkretnim predmetom 2003/4372.

2.16 S obzirom na navedeno, Ombudsmanica smatra da je stajalište Komisije o zahtjevu za pristup dokumentima koji je podnositelj pritužbe podnio 2004. razumno i u skladu s Uredbom 1049/2001 te da se čini da njezino stajalište nije zahvaćeno zlouporabom ovlasti.

2.17 Ombudsman stoga smatra da nije bilo nepravilnosti u postupanju u pogledu tog aspekta predmeta. Međutim, Ombudsman podsjeća da je Sud najviše tijelo za tumačenje prava Zajednice.

3 Zahtjev podnositelja pritužbe za pristup dokumentima podnesen u siječnju 2005.

3.1 Podnositelj pritužbe zatražio je 20. siječnja 2005. od Komisije da mu odobri pristup preslici pisma opomene (koje je već bilo obuhvaćeno zahtjevom za pristup koji je podnositelj pritužbe podnio 2004.) i obrazloženom mišljenju koje je Komisija uputila talijanskim tijelima u okviru postupka zbog povrede obveze u predmetu 2003/4372. U svojoj pritužbi Ombudsmanu podnositelj pritužbe žalio se na odluku Komisije da mu ne odobri tražene dokumente.

3.2 Komisija je u svojem mišljenju naglasila da je, kada je podnositelj pritužbe podnio svoj zahtjev za pristup navedenim dokumentima, relevantni predmet bio u tijeku i da je dosegao kritičnu fazu, odnosno pitanje može li se još uvijek riješiti a da ga se ne uputi Sudu. Komisija je stoga 28. siječnja 2005., a nakon ponovnog zahtjeva 15. ožujka 2005., odlučila da su razlozi za neodobravanje pristupa službenoj opomeni koja je već upućena podnositelju pritužbe, tj. da je otkrivanje tog dokumenta moglo dovesti u pitanje potragu za mogućim rješenjem predmeta, i dalje valjani te da se primjenjuju i na obrazloženo mišljenje poslano talijanskim tijelima. Kad je riječ o mogućnosti odobravanja djelomičnog pristupa, Komisija je smatrala da to nije moguće jer nije bilo dijelova tih dokumenata koji nisu bili obuhvaćeni iznimkom iz članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe 1049/2001.

3.3 Komisija je nadalje dodala da je 16. ožujka 2005. odlučila pokrenuti sudski postupak pred Sudom u predmetu 2003/4372. Čak ni tijekom sudskog postupka nije se mogla isključiti mogućnost postizanja dogovora s talijanskim tijelima, a otkrivanje dokumenata koje je zatražio podnositelj pritužbe moglo je ugroziti svaki takav pokušaj rješavanja tog pitanja.

3.4 U svjetlu gore navedenog objašnjenja koje je dala Komisija kako bi opravdala svoju odluku da podnositelju pritužbe ne odobri pristup relevantnim dokumentima na temelju izuzeća predviđenog u članku 4. stavku 2. trećoj alineji Uredbe 1049/2001, Ombudsman smatra da se stajalište Komisije čini razumnim i u skladu sa sudskom praksom sudova Zajednice. Ombudsman nadalje smatra da se obrazloženje iz točaka 2.9. do 2.14. ove Odluke primjenjuje i na obrazloženo mišljenje koje je Komisija poslala talijanskim tijelima i koje je bilo predmet zahtjeva podnositelja pritužbe od 20. siječnja 2005.

3.5 Stoga se čini da nije bilo nepravilnosti u postupanju Komisije u vezi s tim aspektom predmeta.

4 Navodni propust Komisije da obrazloži svoju odluku

4.1 U svojoj pritužbi podnositelj pritužbe tvrdio je da Komisija nije dovoljno obrazložila svoje odbijanje pristupa dokumentima koje je prvotno zatražio 18. travnja 2004., a zatim 28. svibnja 2004. putem ponovnog zahtjeva.

4.2 Komisija je u svojem mišljenju tvrdila da je glavni tajnik u svojem odgovoru od 5. srpnja 2004. na ponovni zahtjev podnositelja pritužbe od 28. svibnja 2004. opravdao odbijanje obrazloženjem da su dokumenti koje je zatražio podnositelj pritužbe obuhvaćeni izuzećem predviđenim u članku 4. stavku 2. trećoj alineji Uredbe 1049/2001.

4.3 Tužitelj je u svojim očitovanjima zadržao svoju prvotnu tvrdnju. Smatrao je da mu je Komisija odbila odobriti pristup traženim dokumentima a da nije konkretno obrazložila svoju odluku.

4.4 U svojem odgovoru na zahtjev Ombudsmana za dodatnim informacijama Komisija je dodatno objasnila da bi otkrivanje službene opomene i prethodne razmjene dopisa s talijanskim vlastima u okviru postupka zbog povrede 2003/4372 naštetilo potrazi za mogućim rješenjem predmeta.

Kad je riječ o popisu predmeta zbog povrede i relevantnim odlukama koje su predložili voditelji kabineta, a koje su navedene u zapisniku sa sastanka Komisije, to je uključivalo više od 1400 predmeta. Ti su zapisnici bili javno dostupni na internetu. U vezi s predmetom 2003/4372, podnositelj pritužbe propisno je obaviješten o odluci Komisije da uputi službenu opomenu talijanskim tijelima, u skladu s Komunikacijom Komisije o odnosima s podnositeljem pritužbe u pogledu kršenja prava Zajednice. Komisija je nadalje smatrala da bi objava potpunog popisa predloženih odluka o predmetima zbog povrede koji su u tijeku utjecala na svrhu istraga koje su u tijeku jer bi utjecala na trenutačne rasprave s državama članicama i smanjila izglede za postizanje dogovora o relevantnim predmetima bez njihova pokretanja pred Sudom. Nadalje, institucija je smatrala da su, u skladu s prethodno navedenom Komunikacijom, podnositelji pritužbe obaviješteni o odlukama donesenima u vezi s predmetima zbog povrede u kojima imaju interes.

4.5 Što se tiče mogućnosti odobravanja djelomičnog pristupa, Komisija je naglasila da je provela pojedinačnu procjenu dokumenata kojima je podnositelj pritužbe zatražio pristup te da je u obzir uzeta i mogućnost odobravanja djelomičnog pristupa. Međutim, činilo se da u ovom slučaju nije moguće odobriti takav djelomičan pristup s obzirom na prirodu zatraženih dokumenata, odnosno zato što nije bilo moguće unaprijed utvrditi koji se dijelovi dokumenata mogu otkriti ne dovodeći u pitanje istražne aktivnosti koje su u tijeku.

4.6 U svojim daljnjim očitovanjima podnositelj pritužbe smatrao je da razlozi koje je Komisija navela kako bi opravdala svoje stajalište nisu relevantni, čak ni nepostojeći.

4.7 Kao što to stalno drže sudovi Zajednice, obrazloženje koje se zahtijeva člankom 253. Ugovora o EZ-u mora odgovarati prirodi akta o kojem je riječ i mora jasno i nedvosmisleno odražavati zaključke institucije koja je donijela akt o kojem je riječ kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo da se upoznaju s razlozima poduzimanja mjere, a nadležnom sudu Zajednice da provede svoj nadzor.

4.8 Ombudsman nadalje napominje da je u svojoj presudi od 26. travnja 2005. u spojenim predmetima T-110/03, T-150/03 i T-405/03 Sison/Vijeće (17), Prvostupanjski sud presudio da u slučaju zahtjeva za pristup dokumentima, ako dotična institucija odbije takav pristup, ona u svakom pojedinačnom slučaju mora dokazati, na temelju informacija kojima raspolaže, da su dokumenti kojima se traži pristup doista obuhvaćeni iznimkama navedenima u Uredbi 1049/2001.

Na instituciji koja je odbila pristup dokumentu jest da pruži obrazloženje iz kojeg je moguće razumjeti i provjeriti, s jedne strane, je li traženi dokument doista obuhvaćen područjem primjene navedene iznimke i, s druge strane, je li potreba za zaštitom koja se odnosi na tu iznimku stvarna.

Opći sud smatra da bi sažetost obrazloženja dotične institucije mogla biti prihvatljiva s obzirom na činjenicu da bi navođenje dodatnih informacija, osobito upućivanjem na sadržaj predmetnih dokumenata, moglo osporiti svrhu navedenih izuzeća.

4.9 U ovom slučaju Ombudsmanica smatra da je, kao prvo, u korespondenciji s podnositeljem pritužbe, a zatim tijekom istraga provedenih u vezi s ovom pritužbom, Komisija jasno objasnila da je otkrivanje zatraženih dokumenata, prema njezinu mišljenju, moglo ugroziti dijalog između Komisije i talijanskih tijela u okviru postupka zbog povrede koji je u tijeku te je navela razloge zbog kojih nije odobrila djelomičan pristup relevantnim dokumentima.

4.10 S obzirom na navedeno, Ombudsmanica smatra da je Komisija obrazložila svoju odluku o neodobravanju pristupa dokumentima koje je zatražio podnositelj pritužbe te je navela razloge koji se čine dostatnima kako bi se podnositelju pritužbe omogućilo da ih razumije.

Ombudsman stoga smatra da nije bilo nepravilnosti u postupanju u pogledu tog aspekta predmeta.

5 Navodni propust Komisije da odgovori na dopis podnositelja pritužbe od 8. lipnja 2004.

5.1 U svojoj pritužbi Ombudsmanu, osim navoda iz točaka 2. i 3. ove odluke, podnositelj pritužbe također je tvrdio da Komisija nije odgovorila na njegov dopis od 8. lipnja 2004. u kojem je istaknuo da je institucija propustila na svojoj internetskoj stranici objaviti upućivanje na svoju odluku od 30. ožujka 2004. o upućivanju službene opomene talijanskim tijelima. Iako u uvodnom pismu Ombudsmana od Komisije nije zatraženo da se očituje o tom aspektu predmeta, ona je u svojem mišljenju navela da se, u skladu s relevantnim pravilima kojima se uređuje objavljivanje odluka o povredi, upućivanja na odluke o slanju službenih opomena nacionalnim tijelima općenito ne objavljuju na internetskim stranicama Komisije. Nadalje, s obzirom na to da je podnositelj pritužbe 1. travnja 2004. obaviješten o relevantnim mjerama koje je institucija poduzela u okviru predmeta o povredi 2003/4372, smatrao je da nisu potrebne daljnje mjere u pogledu dopisa od 8. lipnja 2004.

Ombudsman je smatrao da je taj aspekt predmeta trebao biti uključen u ovu istragu te je u svojem zahtjevu za dodatne informacije, koji je 30. kolovoza 2005. poslan Komisiji, zatražio od institucije da mu proslijedi primjerak dopisa poslanog podnositelju pritužbe 1. travnja 2004.

5.2 Komisija je u svojem odgovoru Ombudsmanu od 3. siječnja 2006. proslijedila presliku relevantnog dokumenta. Nakon analize sadržaja poruke Ombudsman napominje da je 1. travnja 2004. podnositelj pritužbe doista obaviješten da je Komisija na svojem sastanku 30. ožujka 2004. odlučila poslati službenu opomenu talijanskim tijelima u skladu s postupkom iz članka 226.

5.3 Ombudsman napominje da je u odgovoru na njegov zahtjev za dodatnim informacijama Komisija navela da se odluke o slanju službene opomene općenito ne objavljuju na internetskim stranicama Komisije, suprotno onomu što se događa kad je riječ o odlukama o slanju obrazloženog mišljenja predmetnoj državi članici. Međutim, Komisija je priznala da bi bilo primjereno o tome obavijestiti podnositelja pritužbe u odgovoru na njegov dopis od 8. lipnja 2004.

5.4 Podnositelj pritužbe u svojim je očitovanjima istaknuo da se, suprotno onomu što je navela Komisija, upućivanja na službene opomene koje je institucija uputila nacionalnim tijelima u okviru postupaka zbog povrede često objavljuju na internetskoj stranici Komisije. Podnositelj pritužbe nadalje je naglasio da je cijeli postupak povezan s njegovom pritužbom 2003/4372 često bio obilježen napetim odnosima s institucijom. Stoga je dopis od 8. lipnja 2004. trebalo shvatiti u tom kontekstu, a formalni aspekt izostanka odgovora predstavlja manji aspekt u usporedbi s meritumom njegovih prigovora.

5.5 Ombudsmanica napominje da je Komisija svoj izostanak odgovora na dopis podnositelja pritužbe od 8. lipnja 2004. opravdala činjenicom i. da nije bilo propusta u pogledu navodnog neupućivanja na svoju odluku o slanju službene opomene talijanskim tijelima na svoju internetsku stranicu i ii. da je podnositelj pritužbe već bio obaviješten o toj odluci 1. travnja 2004.

U tom pogledu Ombudsmanica želi napomenuti da se, nakon što je provjerila internetsku stranicu Komisije, čini da se, kako je naveo podnositelj pritužbe, upućivanja na službene opomene koje je Komisija poslala predmetnoj državi članici ponekad objavljuju na njoj. S druge strane, ne čini se da je Komisija obvezna izvršiti takva upućivanja. U skladu s člankom 12. Komunikacije Komisije o odnosima s podnositeljem pritužbe u pogledu povrede prava Zajednice (18) „Odluke Komisije o predmetima zbog povrede objavljuju se u roku od tjedan dana od njihova donošenja na internetskim stranicama Glavnog tajništva (...). Odluke o davanju obrazloženog mišljenja državi članici ili upućivanju predmeta Sudu također će se objaviti putem priopćenja za medije, osim ako Komisija odluči drukčije. Stoga se čini da nije predviđena nikakva obveza objavljivanja odluke o upućivanju službene opomene u kontekstu predmeta zbog povrede.

5.6 Čak i ako se stoga pokaže da se odluka Komisije da ne objavi upućivanje na svoju odluku o upućivanju službene opomene talijanskim tijelima u okviru pritužbe 2003/4372 ne može smatrati njezinim izostavljanjem obveze, ombudsmanica smatra da Komisija nije dokazala da pisani odgovor na dopis podnositelja pritužbe od 8. lipnja 2004. nije bio potreban. Nadalje, smatra da činjenica da je podnositelj pritužbe 1. travnja 2004. obaviješten da je Komisija odlučila poslati službenu opomenu talijanskim tijelima ne može opravdati izostanak odgovora na odgovarajući dopis. Izostanak odgovora Komisije na dopis podnositelja pritužbe stoga je predstavljao slučaj nepravilnosti u postupanju.

Međutim, s obzirom na činjenicu da je Komisija priznala da bi bilo primjereno odgovoriti na dopis podnositelja pritužbe i da je podnositelj pritužbe u svojim očitovanjima naveo da je formalni aspekt izostanka odgovora manji aspekt u usporedbi sa sadržajem njegova prigovora, Ombudsman smatra da nije potrebno iznijeti kritičku napomenu o tom aspektu predmeta.

6 Tvrdnja podnositelja pritužbe

6.1 U svojoj pritužbi podnositelj pritužbe tvrdio je da bi Komisija trebala preispitati svoju odluku i omogućiti mu pristup zatraženim dokumentima.

6.2 S obzirom na zaključak iz točaka 2.17., 3.5. i 4.10. čini se da tvrdnja podnositelja pritužbe mora biti neuspješna.

Zaključak

Na temelju istraga Ombudsmana u vezi s ovom pritužbom čini se da nije bilo nepravilnosti u postupanju Komisije u vezi s navodima podnositelja pritužbe iz točaka 2., 3. i 4. ove Odluke te u vezi s tvrdnjom podnositelja pritužbe da bi Komisija trebala preispitati svoju odluku. Kad je riječ o navodima podnositelja pritužbe iz točke 5. ove Odluke, čini se da je navodni izostanak odgovora Komisije bio slučaj nepravilnosti u postupanju. Međutim, iz razloga navedenih u točki 5.6. Europski ombudsman ne smatra potrebnim iznijeti kritičku napomenu o tom aspektu predmeta. Ombudsman stoga zaključuje predmet.

O toj će odluci biti obaviješten i predsjednik Komisije.

Tvoje iskreno,

 

P. Nikiforos DIAMANDOUROS

---

(1) Dopis podnositelja pritužbe poslan 22. srpnja 2004. prvotno je evidentiran kao jedna pritužba pod brojem pritužbe 2290/2004/IP. Međutim, na temelju dopisa podnositelja pritužbe od 23. srpnja 2004. registrirana je druga pritužba pod referentnim brojem pritužbe 2391/2004/IP.

(2) SL 2001., L 145, str. 43.

(3) Predmet T-191/99 Petrie i drugi protiv Komisije [2001.] ECR II-3677.

(4) Predmet T-191/99 Petrie i drugi protiv Komisije [2001.] ECR II-3677, stavak 68.

(5) Predmetna tri dokumenta bila su:

1. Bilješka koju je podnijela Pravna služba o jednom konkretnom predmetu zbog povrede (koji, prema Komisiji, nije predmet u kojem je podnositelj pritužbe bio zainteresiran), SEC(2004) 381;
2. zapisnik s posebnog sastanka šefova kabineta o periodičnom preispitivanju navodnih predmeta zbog povrede, SEC(2004) 393;
3. Popis navodnih postupaka zbog povrede s predloženim odlukama, SEC(2004) 396.

(6) "Pristup dokumentu koji sadrži mišljenja za internu uporabu u okviru rasprava i preliminarnih konzultacija unutar dotične institucije odbija se čak i nakon donošenja odluke ako bi otkrivanje dokumenta ozbiljno ugrozilo proces odlučivanja institucije, osim ako za njegovo otkrivanje postoji prevladavajući javni interes".

(7) COM(2002) 141.

(8) Vidjeti bilješku 5.

(9) Pristup dokumentu koji sadrži mišljenja za internu uporabu u okviru rasprava i preliminarnih konzultacija unutar dotične institucije odbija se čak i nakon donošenja odluke ako bi otkrivanje dokumenta ozbiljno ugrozilo proces odlučivanja institucije, osim ako za njegovo otkrivanje postoji prevladavajući javni interes.

(10) SL 2001., L 145, str. 43.

(11) Predmet C-41/00 P Interporc protiv Komisije [2003.] ECR I-2125, stavak 48.; Predmet T-84/03 Turco protiv Vijeća [2004.] ECR II-4061, stavak 71.

(12) Vidjeti odluke Ombudsmana o pritužbi 271/2000/(IJH)JMA i o pritužbi 790/2003/GG (http://www.ombudsman.europa.eu).

(13) U svojem odgovoru na zahtjev Ombudsmana za dodatne informacije Komisija ga je obavijestila da je 16. ožujka 2005. odlučila pokrenuti sudski postupak pred Sudom u vezi s predmetom 2003/4372.

(14) Predmet T-105/95 WWF UK protiv Komisije [1997.] ECR II-313, stavak 63.

(15) SL 1994., L 46, str. 58.

(16) Vidjeti odluke Europskog ombudsmana 412/2003/GG i 2403/2003/MF, dostupne na internetskoj stranici Europskog ombudsmana ( http://www.ombudsman.europa.eu).

(17) Spojeni predmeti T-110/03, T-150/03 i T-405/03 Sison protiv Vijeća, presuda od 26. travnja 2005., još nije objavljena, točke 62.–63. Protiv tih spojenih predmeta podnesena je žalba (C-266/05 P).

(18) COM(2002) 141 final.