Strasbourg, 6. ožujka 2006.

Poštovani gospodine X.,

Dana 15. srpnja 2004. podnijeli ste mi pritužbu protiv Europske komisije zbog toga što nije dala obrazloženi odgovor na vašu pritužbu podnesenu na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju.

Pritužbu sam 20. rujna 2004. proslijedio predsjedniku Komisije. Dana 19. listopada 2004. poslali ste mi još jedno pismo u vezi s Vašom pritužbom. U ovom dopisu zatražili ste od mene da preoblikujem prvu tvrdnju o vašoj pritužbi kako je navedena u mojem dopisu od 20. rujna 2004. Komisija je 26. listopada 2004. poslala svoje mišljenje o Vašoj pritužbi.

Dana 9. studenoga 2004. napisao sam još jedno pismo predsjedniku Komisije u kojem sam ga obavijestio o preoblikovanju prve tvrdnje o vašoj pritužbi, tražeći od njega da o njoj dostavi mišljenje prije 31. prosinca 2004. Komisija je svoje daljnje mišljenje poslala 6. siječnja 2005.

Dana 12. siječnja 2005. proslijedio sam Vam dva mišljenja Komisije s pozivom na očitovanje prije 28. veljače 2005. Do tog datuma od vas nisu zaprimljene nikakve primjedbe.

Dana 22. srpnja 2005. Komisiji sam uputio nacrt preporuke. O tome ste obaviješteni u dopisu poslanom istog dana.

Dana 16. rujna 2005. poslali ste mi još jedan dopis u kojem ste istaknuli da je u e-poruci od 6. veljače 2004. (koju ste priložili) službenik Komisije zadužen za vaš spis potvrdio da će napisati nacrt odgovora na vašu pritužbu. Zamolili ste me da uzmem u obzir taj element u „konačnoj verziji” nacrta preporuke.

U svojem odgovoru od 10. listopada 2005. obavijestio sam Vas da je nacrt preporuke, unatoč njegovu naslovu, konačni tekst u kojem Ombudsman iznosi svoja stajališta o tome postoje li nepravilnosti u postupanju dotične institucije. Nadalje, obavijestio sam Vas da ćete, ako želite zadržati svoju tvrdnju da Komisija nije odgovorila na Vašu pritužbu unatoč njezinoj predanosti i očitoj namjeri da to učini, morati podnijeti novu pritužbu Ombudsmanu. Naposljetku sam Vas obavijestio da će se primjerak Vašeg dodatnog dopisa poslati Komisiji radi obavijesti, što su i moje službe učinile istog dana.

Dana 15. studenoga 2005. poslali ste mi još jedan dopis u kojem ste me obavijestili da ne želite podnijeti novu pritužbu Ombudsmanu u pogledu tog aspekta predmeta i da smatrate da je postignut glavni cilj vaših pristupa, odnosno da je institucija postala svjesna slučaja nepravilnosti u postupanju.

Komisija mi je 21. studenoga 2005. poslala svoje detaljno mišljenje u vezi s mojim nacrtom preporuke. Proslijedila sam vam ga 5. prosinca 2005. s pozivom na očitovanje prije 31. prosinca 2005. Dana 14. prosinca 2005. poslali ste mi svoja zapažanja.

Pišem vam sada kako bih vas obavijestio o rezultatima istraga koje su napravljene.

COMPLAINT

Podnositelj pritužbe smatra da su relevantne činjenice sljedeće:

Podnositelj pritužbe dužnosnik je Komisije. U lipnju 2002. otišao je u misiju. Prema mišljenju podnositelja pritužbe, financijski izvještaj koji se odnosi na njegovo službeno putovanje nije bio u skladu s Vodičem o službenim putovanjima, a iznos nadoknade troškova povezanih s tim službenim putovanjem nije odgovarao troškovima koje je imao.

Podnositelj pritužbe podnio je 14. ožujka 2003. pritužbu na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju. Podnositelj pritužbe smatra da njegova pritužba nikada nije proslijeđena nadležnim službama. Podnositelj pritužbe ponovno je 19. kolovoza 2003. Komisiji podnio pritužbu na temelju članka 90. stavka 2. Pritužbu je 28. kolovoza 2003. registrirala Glavna uprava za kadrovske poslove i administraciju Europske komisije („Glavna uprava za kadrovske poslove i administraciju”).

Između prosinca 2003. i veljače 2004. osoba odgovorna za njegov spis više je puta kontaktirala podnositelja pritužbe kako bi ga dovršila. Tijekom tih rasprava podnositelj pritužbe obaviješten je da će dobiti obrazloženi odgovor na svoju pritužbu.

U svibnju 2004. podnositelj pritužbe stupio je u kontakt s osobom zaduženom za njegov spis. Ponovno je obaviješten da će dobiti obrazloženi odgovor na svoju žalbu podnesenu na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju.

U lipnju 2004. podnositelj pritužbe poslao je e-poruku nadležnoj službi Komisije i zatražio da mu se dostave informacije o napretku u postupanju s njegovom pritužbom. Nadalje, telefonirao je relevantnom načelniku odjela Glavne uprave za kadrovske poslove i administraciju. Obaviješten je da su „najviša tijela odlučila da neće dati obrazloženi odgovor”.

Podnositelj pritužbe podnio je 15. srpnja 2004. pritužbu Ombudsmanu. Naveo je da mu Komisija nije dala obrazloženi odgovor na njegovu žalbu podnesenu na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju. Nadalje je tvrdio da mu je Komisijino ponašanje oduzelo pravo na podnošenje žalbe Prvostupanjskom sudu.

Podnositelj pritužbe zatražio je da mu se dostavi obrazloženi odgovor na njegovu žalbu podnesenu na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju.

INQUIRY

Mišljenje Komisije

Mišljenje Komisije o pritužbi sažeto je glasilo kako slijedi:

Kako bi prisustvovao sastanku voditelja predstavništava u mjestu svojeg službenog putovanja, podnositelj pritužbe odlučio je kupiti zrakoplovnu kartu s tarifom APEX u iznosu od 396,21 EUR, što je niži iznos od standardne snižene cijene. Ta je karta, međutim, zahtijevala da se vikend provede na mjestu njegove misije. Podnositelj pritužbe slijedio je postupak koji je bio na snazi za utvrđivanje njegova putnog naloga.

Nakon što je 18. siječnja 2003. primio financijski izvještaj o svojem zadatku, tužitelj je 14. ožujka 2003. preko svojeg neposrednog nadzornika podnio žalbu na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju. Podnositelj pritužbe u toj je pritužbi osporio odluku Komisije da mu ne vrati dnevnice za petak 14. lipnja, subotu 15. lipnja i nedjelju 16. lipnja 2002., u skladu s odredbama iz članka VIII.1. Vodiča o službenim putovanjima. Podnositelj pritužbe nadalje je zatražio da se njegova pritužba proslijedi tijelu za imenovanje.

Četiri mjeseca kasnije, nakon što je utvrdio da njegovu pritužbu nikada nije zaprimio Odjel za žalbe Komisije, koji je odgovoran za rješavanje pritužbi podnesenih na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju, podnositelj pritužbe zatražio je od posrednika Komisije da posreduje s načelnikom Odjela za žalbe.

Tužitelj je 19. kolovoza 2003. nadležnom odjelu izravno podnio drugu pritužbu koja se odnosi na iste činjenice kao i prva pritužba. Taj drugi prigovor evidentiran je 28. kolovoza 2003. pod referentnim brojem R/517/03. Potvrda o primitku poslana je podnositelju pritužbe 1. listopada 2003.

Prema mišljenju podnositelja pritužbe, od prosinca 2003. do veljače 2004. između njega i službenika zaduženog za njegov spis često su se odvijali telefonski razgovori tijekom kojih je podnositelj pritužbe bio obaviješten da će dobiti obrazloženi odgovor na njegovu pritužbu.

U lipnju 2004., odnosno četiri mjeseca nakon posljednje komunikacije koju je podnositelj pritužbe imao s Komisijom, obratio se nadležnoj službi elektroničkom poštom, a zatim telefonom kako bi dobio informacije o tijeku postupanja s njegovom pritužbom. Podnositelj pritužbe obaviješten je da se, u skladu s potvrdom o primitku od 1. listopada 2003., izostanak odgovora tijela za imenovanje u roku od četiri mjeseca od datuma podnošenja pritužbe smatra implicitnom odlukom o njegovu odbijanju.

Žalosno je da prva pritužba podnositelja pritužbe upućena njegovu neposrednom nadređenom nikada nije proslijeđena Odjelu za žalbe koji je nadležan za rješavanje pritužbi podnesenih na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju. Nakon što je taj odjel obaviješten o toj činjenici, odlučio je obraditi drugu pritužbu podnositelja pritužbe, u njegovu interesu i kako bi se osiguralo pravedno postupanje s pritužbama, četiri mjeseca nakon isteka zakonskog roka. Stoga su poduzete odgovarajuće mjere kako bi se ispravila pogreška koja je posljedica neodgovarajućeg prijenosa prve pritužbe podnositelja pritužbe među relevantnim službama Komisije.

Podnositelju pritužbe zatim je poslana potvrda o primitku u kojoj ga se obavješćuje da je i. tijelo za imenovanje imalo rok od četiri mjeseca od datuma podnošenja pritužbe da ga obavijesti o svojoj obrazloženoj odluci; ii. ako na kraju tog razdoblja nije zaprimljen odgovor na pritužbu, to bi se trebalo smatrati implicitnom odlukom o njezinu odbijanju; iii. dužnosnik može podnijeti žalbu prvostupanjskom sudu protiv prešutne ili izričite odluke, pod uvjetima iz članka 91. Pravilnika o osoblju (odnosno u roku od tri mjeseca od datuma obavijesti o odluci ili datuma prešutne odluke). U tim okolnostima podnositelj pritužbe, koji je trebao znati za ta pravila, nije mogao zanemariti činjenicu da se nepostojanje obrazložene odluke Komisije do 28. prosinca 2003. smatralo implicitnom odlukom o odbijanju njegove pritužbe te je otvorio zakonski rok za podnošenje žalbe Prvostupanjskom sudu. Stoga je drugi prigovor podnositelja pritužbe riješen u skladu s važećim pravilima. Podnositelju pritužbe nije uskraćeno pravo na podnošenje žalbe prvostupanjskom sudu.

Ne dovodeći u pitanje iskrenost podnositelja pritužbe, valja istaknuti da on nije podnio nijedan dokaz kojim bi dokazao da ga je dužnosnik zadužen za njegov spis izričito obavijestio da će se o njegovoj pritužbi donijeti obrazložena odluka. U relevantnom spisu koji je Komisija posjedovala nije bilo dokaza o takvom preuzimanju obveze.

Valja podsjetiti na to da, iako ga Pravilnik o osoblju nije prisilio da to učini, Komisija je nastojala donijeti obrazloženu odluku u svim žalbama koje su joj podnesene. Međutim, s obzirom na ograničene resurse i velik broj žalbi, došlo je do toga da se ta praksa iznimno nije mogla slijediti, za što se Komisija ispričala.

Daljnje istrage
Zahtjev Europskog ombudsmana za informacije od Komisije

Podnositelj pritužbe poslao je 19. listopada 2004. dodatni dopis u vezi sa svojom pritužbom. U tom je pismu zatražio od Ombudsmana da preoblikuje prvu tvrdnju o njegovoj pritužbi. Stoga se činilo da su potrebne dodatne istrage. Ombudsman je stoga 9. studenoga 2004. uputio novo pismo predsjedniku Komisije u kojem je prvi prigovor pritužbe podnositelja pritužbe preoblikovao na sljedeći način:

„Komisija podnositelju pritužbe nije dala obrazloženi odgovor na njegovu pritužbu podnesenu na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju, unatoč njegovoj predanosti i očitoj namjeri da to učini.”

Odgovor Komisije

Komisija je u svojem odgovoru ukratko iznijela sljedeće izjave:

Kao što je to navedeno u prvom mišljenju od 26. listopada 2004., može se samo istaknuti da podnositelj pritužbe nije podnio nijedan dokaz kojim bi dokazao da ga je službenik zadužen za njegov spis izričito obavijestio da će se o njegovoj pritužbi donijeti obrazložena odluka. U tom pogledu nije bilo dokaza, ni u relevantnom spisu u posjedu Komisije ni u spisu pritužbe podnesene Europskom ombudsmanu.

Komisija je željela ponovno izraziti svoju spremnost da donese obrazloženu odluku u svim žalbama koje su joj podnesene te se ispričala i Ombudsmanu i podnositelju pritužbe zbog činjenice da se ta praksa iznimno ne može slijediti zbog razloga navedenih u njezinu prvom mišljenju.

Primjedbe podnositelja pritužbe

Podnositelj pritužbe nije dostavio primjedbe do datuma utvrđenog u tu svrhu.

NACRT PREPORUKE OMBUDSMANA

Nacrt preporuke

Ombudsman je 22. srpnja 2005. Komisiji uputio sljedeći nacrt preporuke:

Komisija bi trebala dati obrazloženi odgovor na pritužbu podnositelja pritužbe podnesenu na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju od 19. kolovoza 2003.

Nacrt preporuke temeljio se na sljedećim razmatranjima:

1 Navodni propust Komisije da pruži obrazloženi odgovor na pritužbu podnositelja pritužbe podnesenu na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju

1.1 Podnositelj pritužbe dužnosnik je Komisije. U lipnju 2002. otišao je u misiju. Prema mišljenju podnositelja pritužbe, financijski izvještaj koji odgovara njegovu nalogu za službeno putovanje nije bio u skladu s Vodičem o službenim putovanjima, a iznos nadoknade troškova povezanih s tim službenim putovanjem nije odgovarao onome što je on potrošio. Podnositelj pritužbe podnio je 14. ožujka 2003. pritužbu na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju. Njegova pritužba nikada nije proslijeđena nadležnim službama. Podnositelj pritužbe ponovno je 19. kolovoza 2003. Komisiji podnio pritužbu na temelju članka 90. stavka 2. Komisija je njegovu pritužbu registrirala 28. kolovoza 2003.

U svojoj pritužbi Ombudsmanu podnositelj pritužbe tvrdio je da mu Komisija nije dala obrazloženi odgovor na njegovu pritužbu podnesenu na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju. Podnositelj pritužbe poslao je 19. listopada 2004. dodatni dopis u vezi sa svojom pritužbom. U tom je pismu zatražio od Ombudsmana da svojoj prvoj tvrdnji doda sljedeću (podcrtanu) točku: „Komisija podnositelju pritužbe nije dala obrazloženi odgovor na njegovu pritužbu podnesenu na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju, unatoč njegovoj predanosti i očitoj namjeri da to učini.”

1.2 Komisija je u svojem mišljenju navela da je žalosno što prva pritužba podnositelja pritužbe upućena njegovu neposredno nadređenom nikada nije proslijeđena Odjelu za žalbe koji je nadležan za rješavanje pritužbi podnesenih na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju. Nakon što je taj odjel obaviješten o toj činjenici, odlučio je obraditi drugu pritužbu podnositelja pritužbe, u njegovu interesu i kako bi se osiguralo pravedno postupanje s pritužbama, četiri mjeseca nakon isteka zakonskog roka. Stoga su poduzete odgovarajuće mjere kako bi se ispravila pogreška koja je posljedica neodgovarajućeg prijenosa prve pritužbe podnositelja pritužbe među relevantnim službama Komisije. Komisija je objasnila da je podnositelju pritužbe poslana potvrda o primitku i obavijestila ga i. da tijelo za imenovanje ima rok od četiri mjeseca od datuma podnošenja žalbe za dostavu obrazložene odluke; ii. da se, ako na kraju tog razdoblja nije primljen odgovor na pritužbu, to smatra implicitnom odlukom o njezinu odbijanju; i iii. da može podnijeti žalbu prvostupanjskom sudu protiv prešutne ili izričite odluke, pod uvjetima iz članka 91. Pravilnika o osoblju. U tim okolnostima podnositelj pritužbe nije mogao zanemariti činjenicu da se nepostojanje obrazložene odluke Komisije do 28. prosinca 2003. smatralo implicitnom odlukom o odbijanju njegove žalbe te je otvorio zakonski rok za podnošenje žalbe Prvostupanjskom sudu.

1.3 Podnositelj pritužbe poslao je 19. listopada 2004. Europskom ombudsmanu dodatno pismo u vezi sa svojom pritužbom. U tom je dopisu istaknuo da prvi prigovor njegove pritužbe treba glasiti kako slijedi:

„Komisija podnositelju pritužbe nije dala obrazloženi odgovor na njegovu pritužbu podnesenu na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju, unatoč njegovoj predanosti i očitoj namjeri da to učini.”

1.4 Ombudsman je stoga 9. studenoga 2004. pisao Komisiji kako bi je zamolio da se očituje o tvrdnji podnositelja pritužbe kako ju je podnositelj pritužbe preformulirao.

1.5 Komisija je u svojem daljnjem mišljenju navela da se, kao što je to navedeno u prvom mišljenju od 26. listopada 2004., može samo istaknuti da podnositelj pritužbe nije podnio nijedan dokaz kojim bi dokazao da ga je službenik zadužen za njegov spis izričito obavijestio da će se o njegovoj pritužbi donijeti obrazložena odluka. U tom pogledu nije bilo dokaza, ni u relevantnom spisu koji je Komisija posjedovala ni u spisu pritužbe podnesene Europskom ombudsmanu.

1.6 Europski ombudsman napominje da u skladu s člankom 90. stavkom 2. Pravilnika o osoblju "(…) nadležno tijelo obavješćuje dotičnu osobu o svojoj obrazloženoj odluci u roku od četiri mjeseca od datuma podnošenja pritužbe. Ako na kraju tog razdoblja nije primljen odgovor podnositelju pritužbe, to se smatra implicitnom odlukom o njegovu odbijanju, protiv koje se može podnijeti žalba u skladu s člankom 91.”.

1.7 U svojim odlukama o pritužbama 1479/99/(OV)MM (1) i 729/2000/OV (2) Ombudsman je smatrao da je dobra upravna praksa da tijelo za imenovanje izričito odgovori na pritužbe koje je osoblje Zajednice podnijelo na temelju članka 90. Pravilnika o osoblju. Nadalje je napomenuo da je, ako tijelo za imenovanje to ne učini, dotična osoba zaštićena od daljnjeg kašnjenja pravilom da izostanak odgovora predstavlja negativnu odluku. Ombudsmanica smatra da je cilj tog pravila osigurati pravni lijek za dužnosnika ako tijelo za imenovanje ne daje izričit odgovor, ali ne ovlašćuje tijelo za imenovanje da odstupi od svoje obveze poštovanja načela dobre uprave.

1.8 U ovom je slučaju Komisija trebala odgovoriti podnositelju pritužbe do 28. prosinca 2003. Ombudsman napominje da je Komisija u svojem mišljenju navela da je, iako ga Pravilnik o osoblju ne obvezuje na to, nastojala donijeti obrazloženu odluku u svim žalbama koje su joj podnesene. Međutim, s obzirom na njegova ograničena sredstva i velik broj žalbi, moglo bi se dogoditi da se u iznimnim okolnostima ta praksa ne slijedi. Komisija se ispričala zbog te situacije. Ombudsmanica smatra da ograničeni resursi Komisije i potencijalno velik broj žalbi koje treba riješiti nisu odgovarajući razlozi za opravdanje propusta Komisije da donese obrazloženu odluku o pritužbi podnositelja pritužbe. Ombudsmanica napominje da se Komisija u svojim dvama mišljenjima ispričala i podnositelju pritužbe i Ombudsmanu zbog toga što nije donijela obrazloženu odluku o pritužbi podnositelja pritužbe. Međutim, Ombudsman nadalje napominje da Komisija u tim mišljenjima nije raspravljala o razlozima za svoju odluku o odbijanju pritužbe podnositelja pritužbe. Ombudsmanica stoga smatra da podnositelj pritužbe još uvijek nije obaviješten o tim razlozima. S obzirom na tu činjenicu, Ombudsmanica smatra da izostanak obrazloženog odgovora Komisije na pritužbu podnositelja pritužbe podnesenu 19. kolovoza 2003. u skladu s člankom 90. stavkom 2. Pravilnika o osoblju predstavlja nepravilnost u postupanju.

1.9 Što se tiče navoda podnositelja pritužbe prema kojem Komisija "nije podnositelju pritužbe dala obrazloženi odgovor na njegovu pritužbu podnesenu na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju, unatoč njegovoj predanosti i očitoj namjeri da to učini ", Ombudsman napominje da je Komisija navela da podnositelj pritužbe nije podnio dokaze kojima bi dokazao da ga je dužnosnik zadužen za njegov spis izričito obavijestio da će biti obrazložena odluka o njegovoj pritužbi. Ombudsman smatra da iz dokumenata koji su mu podneseni nije očito da ga je dužnosnik zadužen za spis podnositelja pritužbe izričito obavijestio da će o njegovoj pritužbi biti donesena obrazložena odluka. Međutim, s obzirom na njegov zaključak iz prethodno navedenog stavka 1. točke 8., Ombudsman smatra da ne postoje razlozi za daljnje istrage tog aspekta navoda podnositelja pritužbe.

2 Tvrdnja da je postupanjem Komisije podnositelju pritužbe uskraćeno pravo na podnošenje žalbe Prvostupanjskom sudu

2.1 Podnositelj pritužbe tvrdio je da mu je Komisijino ponašanje oduzelo pravo na podnošenje žalbe Prvostupanjskom sudu.

2.2 Komisija je navela da je 1. listopada 2003. podnositelju pritužbe poslana potvrda o primitku te ga je obavijestila i. da je tijelo za imenovanje imalo rok od četiri mjeseca od datuma podnošenja žalbe za dostavu obrazložene odluke; ii. da se, ako na kraju tog razdoblja nije primljen odgovor na pritužbu, to smatra implicitnom odlukom o njezinu odbijanju; i iii. da dužnosnik može podnijeti žalbu Prvostupanjskom sudu protiv prešutne ili izričite odluke, pod uvjetima iz članka 91. Pravilnika o osoblju.

2.3 Ombudsmanica smatra da je podnositelj pritužbe u potvrdi o primitku dobio dovoljno informacija o svojem pravu na podnošenje žalbe Prvostupanjskom sudu. Stoga smatra da je podnositelj pritužbe mogao podnijeti žalbu Prvostupanjskom sudu nakon 28. prosinca 2003. da je to želio učiniti. Ombudsman ističe da je podnositelj pritužbe tvrdio da je između prosinca 2003. i veljače 2004. imao nekoliko kontakata s osobom odgovornom za njegov spis u Komisiji i da je u tim slučajevima bio obaviješten da će dobiti obrazloženi odgovor na njegovu žalbu. Međutim, jedini relevantni dokaz koji je Ombudsmanu stavljen na raspolaganje jest preslika e-poruke podnositelja pritužbe od 9. lipnja 2004. u kojoj je podnositelj pritužbe uputio na razgovor sa službenikom zaduženim za njegov spis koji se održao tri tjedna ranije. Tijekom tog razgovora podnositelj pritužbe obaviješten je, u skladu sa svojom e-porukom od 9. lipnja 2004., da je obrazložena odluka o njegovoj žalbi spremna za potpisivanje. Čak i pod pretpostavkom da se ta poruka elektroničke pošte može smatrati dokazom da je Komisija navela da će dati pisani odgovor na žalbu podnositelja pritužbe podnesenu na temelju članka 90. Pravilnika o osoblju, treba napomenuti da je ta informacija dostavljena podnositelju pritužbe u svibnju 2004., odnosno nakon isteka tromjesečnog roka za podnošenje žalbe Prvostupanjskom sudu. U tim okolnostima Ombudsman smatra da podnositelj pritužbe nije dostavio dostatne dokaze da mu je ponašanje Komisije oduzelo pravo na podnošenje žalbe Prvostupanjskom sudu. Ombudsmanica stoga zaključuje da se čini da nije bilo nepravilnosti u postupanju Komisije u pogledu te tvrdnje.

Detaljno mišljenje Komisije

U svojem detaljnom mišljenju o nacrtu preporuke Komisija je navela da je odgovorna za vlastito upravljanje ograničenim resursima te da je cilj znatnog broja žalbi i mogućnosti njihova prešutnog odbijanja osigurati manevarski prostor kako bi se utvrdili prioriteti u pogledu dobre uprave. Komisija je željela obavijestiti Ombudsmana da je tijekom prethodne dvije godine bilo pet implicitnih odluka o odbijanju pritužbi od ukupno 1211 pritužbi podnesenih na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju (u usporedbi s jednom implicitnom odlukom o odbijanju pritužbe iz 2003. i četiri implicitne odluke o odbijanju pritužbi iz 2004.). To je jasno pokazalo da je Komisija vrlo ograničeno iskoristila mogućnost donošenja implicitnih odluka o odbijanju pritužbi.

Mogućnost implicitnih odluka o odbijanju pritužbi predviđena je i Pravilnikom o osoblju i nacionalnim pravnim sustavima nekih država članica. Ta se mogućnost stoga nije mogla smatrati nepravilnom primjenom. To a contrario proizlazi i iz sudske prakse Suda u pogledu obveze obrazlaganja odluka, pri čemu takva obveza nije predviđena člankom 90. stavkom 2. Pravilnika o osoblju. Komisija smatra da je podnositelj pritužbe svojom pritužbom zaobišao rokove za podnošenje žalbi predviđene člankom 91. Pravilnika o osoblju. Međutim, s obzirom na načelo nužnosti obvezujućih zakonskih rokova, protiv odluke uprave o odbijanju pritužbe podnositelja pritužbe podnesene na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju ne može se podnijeti žalba.

Međutim, Komisija je izrazila zabrinutost Ombudsmana u pogledu donošenja obrazloženih odluka i uputila na članak 25. Pravilnika o osoblju. U ovom slučaju, u odluci su navedeni razlozi na kojima se ona temeljila na samom početku, s obzirom na to da se, kao što je to naveo podnositelj pritužbe, razlog zbog kojeg mu je Komisija odlučila ne vratiti tri dodatne dnevnice temeljio na činjenici da je sam odabrao rezervirati zrakoplovnu kartu s cijenom APEX-a, što ga je prisililo da ostane do nedjelje, a ne na standardnoj kvačici.

Primjedbe podnositelja pritužbe

U svojim očitovanjima od 14. prosinca 2005. podnositelj pritužbe naveo je da, kako je navedeno u njegovu dopisu od 15. studenoga 2005., ne smatra da je to korisno za ispitivanje njegove pritužbe. Podnositelj pritužbe nadalje je istaknuo da se detaljno mišljenje Komisije nije odnosilo na njegovu tvrdnju prema kojoj mu Komisija nije dala obrazloženi odgovor na njegovu pritužbu podnesenu na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju, unatoč njezinoj obvezi i očitoj namjeri da to učini. Prema mišljenju podnositelja pritužbe, Komisija je samo općenito objasnila svoju politiku u pogledu pritužbi podnesenih na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju, ne uzimajući u obzir posebne aspekte predmeta.

ODLUKA

1.1 Podnositelj pritužbe dužnosnik je Komisije. U lipnju 2002. otišao je u misiju. Prema mišljenju podnositelja pritužbe, financijski izvještaj koji odgovara njegovu nalogu za službeno putovanje nije bio u skladu s Vodičem o službenim putovanjima, a iznos nadoknade troškova povezanih s tim službenim putovanjem nije odgovarao onome što je on potrošio. Podnositelj pritužbe podnio je 14. ožujka 2003. pritužbu na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju. Njegova pritužba nikada nije proslijeđena nadležnim službama. Podnositelj pritužbe ponovno je 19. kolovoza 2003. Komisiji podnio pritužbu na temelju članka 90. stavka 2. Komisija je tu pritužbu evidentirala 28. kolovoza 2003. Podnositelj pritužbe podnio je 15. srpnja 2004. pritužbu Europskom ombudsmanu protiv Europske komisije zbog nepostojanja obrazloženog odgovora na njegovu pritužbu podnesenu 19. kolovoza 2003. na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju. Podnositelj pritužbe zatražio je da mu se dostavi obrazloženi odgovor na njegovu žalbu podnesenu na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju.

1.2 Komisija je u svojem mišljenju navela da se izostanak odgovora na žalbu podnesenu na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju smatra prešutnom odlukom o njezinu odbijanju. Osim toga, Komisija je pojasnila da valja podsjetiti na to da, iako je Pravilnik o osoblju ne obvezuje da to učini, ona nastoji donijeti obrazloženu odluku u svim žalbama koje su joj podnesene. Međutim, s obzirom na njegova ograničena sredstva i velik broj žalbi, dogodilo se da se u ovom slučaju ta praksa iznimno ne bi mogla slijediti. Komisija se zbog toga ispričala.

1.3 Nakon što je razmotrio mišljenje Komisije i primjedbe podnositelja pritužbe, Ombudsman je 22. srpnja 2005. Komisiji uputio nacrt preporuke u skladu s kojim bi ona trebala dati obrazloženi odgovor na pritužbu podnositelja pritužbe podnesenu u skladu s člankom 90. stavkom 2. Pravilnika o osoblju.

1.4 Komisija je u svojem detaljnom mišljenju obavijestila Ombudsmana da je odgovorna za upravljanje svojim ograničenim resursima. Dodao je da mogućnost prešutnog odbijanja žalbi ima za cilj osigurati manevarski prostor kako bi se utvrdili prioriteti u pogledu dobre uprave. Mogućnost implicitnih odluka o odbijanju žalbi predviđena je i Pravilnikom o osoblju i nacionalnim pravnim sustavima nekih država članica. Ta se mogućnost stoga nije mogla smatrati nepravilnom primjenom. Tijekom prethodne dvije godine doneseno je pet implicitnih odluka o odbijanju žalbi od ukupno 1211 žalbi podnesenih na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju (u usporedbi s jednom implicitnom odlukom o odbijanju žalbe iz 2003. i četiri implicitne odluke o odbijanju pritužbi iz 2004.).

Međutim, Komisija je napomenula da dijeli zabrinutost Europskog ombudsmana u pogledu donošenja obrazloženih odluka. Tvrdio je da su u ovom slučaju u odluci koja je predmet spora navedeni razlozi na kojima se ona temelji.

1.5 Podnositelj pritužbe u svojim je očitovanjima naveo da to ne smatra korisnim za vođenje istrage o svojoj pritužbi. Međutim, podnositelj pritužbe istaknuo je da se detaljno mišljenje Komisije ne odnosi na njegovu tvrdnju, u skladu s kojom mu Komisija nije dala obrazloženi odgovor na njegovu pritužbu podnesenu na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju.

1.6 Ombudsman ističe da Komisija u svojem detaljnom mišljenju o nacrtu preporuke ostaje pri svojem stajalištu prema kojem se izostanak odgovora na pritužbu podnesenu na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju ne može smatrati nepravilnošću u postupanju. U pogledu tog stajališta ombudsmanica smatra da je potrebno istaknuti sljedeće:

1.7 Ombudsman podsjeća da je svoj nacrt preporuke Komisiji temeljio na sljedećim razlozima: Ombudsman je u svojim odlukama o pritužbama 1479/99/(OV)MM i 729/2000/OV smatrao da je dobra upravna praksa da tijelo za imenovanje izričito odgovori na pritužbe koje je osoblje Zajednice podnijelo na temelju članka 90. Pravilnika o osoblju. Nadalje je napomenuo da je, ako tijelo za imenovanje to ne učini, dotična osoba zaštićena od daljnjeg kašnjenja pravilom da izostanak odgovora predstavlja negativnu odluku. Ombudsmanica smatra da je cilj tog pravila osigurati pravni lijek za dužnosnika ako tijelo za imenovanje ne daje izričit odgovor, ali ne ovlašćuje tijelo za imenovanje da odstupi od svoje obveze poštovanja načela dobre uprave. Ombudsmanica je stoga smatrala da izostanak obrazloženog odgovora Komisije na pritužbu podnositelja pritužbe podnesenu 19. kolovoza 2003. na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju predstavlja nepravilnost u postupanju. Ombudsmanica napominje da Komisija u svojem detaljnom mišljenju o nacrtu preporuke nije uzela u obzir razloge koje je navela u svojem nacrtu preporuke.

1.8 Ombudsman nadalje napominje da se čini da Komisija tvrdi da je mogućnost implicitnog odbijanja pritužbi na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju bila potrebna zbog njezinih ograničenih resursa, kao i zbog potrebe da se osigura manevarski prostor i utvrde prioriteti u pogledu dobre uprave. Međutim, čini se da iznimno ograničen broj implicitnih odluka o odbijanju, u usporedbi s ukupnim brojem podnesenih pritužbi, potvrđuje da ograničena sredstva Komisije ne obvezuju Komisiju da se suzdrži od davanja izričitih odgovora na takve pritužbe. Nadalje, treba podsjetiti da Komisija raspolaže s punim rokom od četiri mjeseca za davanje takvog odgovora. Ombudsman nadalje smatra da, iako se može prihvatiti da bi Komisija trebala moći utvrditi prioritete u pogledu pritužbi iz članka 90. stavka 2. koje su joj podnesene, to ne znači da je odluka Komisije da ni na koji način ne odgovori na određenu pritužbu u skladu s načelima dobre uprave.

1.9 Kao treće, navodeći da ne može biti nepravilnosti u postupanju jer je mogućnost prešutnih odluka o odbijanju predviđena u Pravilniku o osoblju (i u pravnim sustavima nekih država članica), čini se da Komisija tvrdi da nepravilnosti u postupanju mogu postojati samo u slučajevima u kojima su prekršene pravne odredbe. Međutim, ombudsmanica u tom pogledu želi istaknuti da je, kako je pojasnio prvostupanjski sud, pojam nepravilnosti u postupanju širi od puke nezakonitosti (3). Iako nepravilnosti u postupanju zasigurno postoje ako uprava krši pravna pravila koja su za nju obvezujuća, činjenica da je odluka u skladu sa zakonom ne isključuje utvrđenje nepravilnosti u postupanju.

1.10 U svojem mišljenju o nacrtu preporuke Komisija je također tvrdila da su u odluci protiv koje je podnesena pritužba na temelju članka 90. stavka 2. navedeni razlozi na kojima se ona temelji. Međutim, budući da je svrha postupka iz članka 90. stavka 2. dati upravi mogućnost preispitivanja odluke koja je predmet žalbe, očito nije dovoljno da se u samoj odluci navedu razlozi na kojima se ona temelji. Nadalje, ako je Komisija smatrala da je ta odluka ispravna i da sadržava sva potrebna objašnjenja, trebalo joj je olakšati odlučivanje o pritužbi na temelju članka 90. stavka 2. i dostaviti podnositelju pritužbe pisani odgovor na tu pritužbu.

1.11 Naposljetku, Ombudsman smatra da bi odgovor na njegovu drugu pritužbu na temelju članka 90. stavka 2. od 19. kolovoza 2003. bio tim potrebniji s obzirom na to da Komisija nije mogla pravilno riješiti prvu pritužbu podnositelja pritužbe na temelju članka 90. stavka 2. od 14. ožujka 2003.

1.12 S obzirom na prethodna razmatranja, Ombudsman ponavlja svoje stajalište da načela dobre uprave zahtijevaju od uprave da dostavi pisani odgovor na pritužbe koje su mu podnesene u skladu s člankom 90. stavkom 2. Pravilnika o osoblju i da se taj odgovor mora dostaviti u roku od četiri mjeseca utvrđenom u toj odredbi. Stoga u ovom slučaju izostanak odgovora Komisije na žalbu podnositelja pritužbe od 19. kolovoza 2003. u roku od četiri mjeseca predstavlja nepravilnost u postupanju i Ombudsman u nastavku iznosi kritičku primjedbu.

Zaključak

2.1 Na temelju istraga Europskog ombudsmana u vezi s ovom pritužbom potrebno je iznijeti sljedeću kritičku napomenu:

U skladu s člankom 90. stavkom 2. Pravilnika o osoblju tijelo za imenovanje obavješćuje osobu koja je podnijela internu pritužbu o svojoj obrazloženoj odluci u roku od četiri mjeseca. To je u skladu s načelima dobre uprave. Točno je da se člankom 90. stavkom 2. Pravilnika o osoblju predviđa da se izostanak odgovora u roku od četiri mjeseca predviđenom tom odredbom smatra negativnom odlukom. Cilj je tog pravila zaštititi građanina ako uprava ne ispunjava svoje pravne obveze. Njime se upravi ni na koji način ne daje pravo da odstupi od obveza koje proizlaze iz načela dobre uprave. Izostanak odgovora Komisije na pritužbu podnositelja pritužbe na temelju članka 90. stavka 2. od 19. kolovoza 2003. stoga predstavlja nepravilnost u postupanju.

2.2 Člankom 3. stavkom 7. Statuta Europskog ombudsmana predviđa se da nakon što je izradio nacrt preporuke i nakon što je primio detaljno mišljenje dotične institucije ili tijela, Europski ombudsman šalje izvješće Europskom parlamentu i dotičnoj instituciji ili tijelu.

2.3 Ombudsman je u svojem godišnjem izvješću za 1998. istaknuo da je mogućnost da predstavi tematsko izvješće Europskom parlamentu neprocjenjiva za njegov rad. Dodao je da se tematska izvješća stoga ne bi trebala predstavljati prečesto, već samo u vezi s važnim pitanjima u kojima je Parlament mogao poduzeti mjere kako bi pomogao Ombudsmanu (4). Godišnje izvješće za 1998. dostavljeno je Europskom parlamentu i on ga je odobrio.

2.4 Međutim, Ombudsman primjećuje da je podnositelj pritužbe u svojim očitovanjima o mišljenju Komisije naveo da to ne smatra korisnim za istragu njegove pritužbe. S obzirom na te okolnosti Ombudsman zaključuje da nije primjereno podnijeti tematsko izvješće Europskom parlamentu.

2.5 Ombudsman će stoga poslati presliku ove odluke Komisiji i uključiti kratak sažetak u godišnje izvješće za 2006. koje će biti podneseno Europskom parlamentu. Ombudsman stoga zaključuje predmet.

2.6 Predsjednik Europske komisije također će biti obaviješten o toj odluci.

Tvoje iskreno,

 

P. Nikiforos DIAMANDOUROS

---

(1) Odluka je dostupna na internetskim stranicama Europskog ombudsmana na sljedećoj adresi: http://www.ombudsman.europa.eu/decision/en/991479.htm.

(2) Odluka je dostupna na internetskim stranicama Europskog ombudsmana na sljedećoj adresi: http://www.ombudsman.europa.eu/decision/en/000729.htm.

(3) Vidjeti spojene predmete T-219/02 i T-337/02, Olga Lutz Herrera protiv Komisije [2004.] ECR- II, stavak 101. Vidjeti i predmet T-294/03, Jean-Louis Gibault protiv Komisije, presuda od 31. svibnja 2005. (još nije objavljena) stavak 45.

(4) Godišnje izvješće za 1998., str. 27.–28.