Strasbourg, 7. lipnja 2004.

Poštovani gospodine M.,

Dana 30. travnja 2003. podnijeli ste pritužbu Europskom ombudsmanu protiv Europske komisije u ime organizacije za zaštitu okoliša „AGADEN Bahía”. Odnosio se na odluku Komisije od 17. siječnja 2002. o zatvaranju službene pritužbe koju ste podnijeli toj instituciji (broj predmeta 99/4873), u kojoj ste se žalili da je španjolski „Centro Superior de Investigaciones Científicas” (CSIC) odbio vaš zahtjev za pristup određenim informacijama o okolišu, čime je prekršena Direktiva 90/313/EZ o slobodi pristupa informacijama o okolišu.

Dana 12. ožujka 2003. podnijeli ste prethodnu pritužbu Europskom ombudsmanu (referentni broj 511/2003/VJ) u vezi s istim predmetom. Smatralo ga se nedopuštenim 23. travnja 2003. jer se na temelju podnesenih informacija činilo da nisu primijenjeni nikakvi prethodni administrativni pristupi.

Pritužbu sam 24. srpnja 2003. proslijedio predsjedniku Komisije. Komisija je 9. rujna 2003. poslala svoje mišljenje, koje sam Vam proslijedila s pozivom na očitovanje. Vaše sam primjedbe zaprimio 17. studenoga 2003.

Pišem vam sada kako bih vas obavijestio o rezultatima istraga koje su napravljene.

COMPLAINT

U travnju 2003. podnositelj pritužbe podnio je pritužbu Ombudsmanu protiv Komisije. Činjenice u predmetu bile su, ukratko, sljedeće:

Podnositelj pritužbe zatražio je 20. siječnja 1999. pristup određenim informacijama o okolišu od španjolskog „Consejo Superior de Investigaciones Científicas” (CSIC), javnog tijela pod nadzorom španjolskog Ministarstva obrazovanja. Zatražene informacije uključivale su istraživačke programe CSIC-a koji se provode u području kontrole i zaštite određene vrste: Iberijski ris. Konkretno, podnositelj pritužbe zatražio je sljedeće informacije: trajanje i područje primjene tih programa; sredstva korištena u lovu na tu vrstu; primijenjene kontrole i prirodu postupaka procjene rizika koje provodi CSIC; trenutačni znanstveni podaci; rezultate svih obdukcija koje uključuju ulovljene risove; i konačni zaključci bilo kojeg istraživačkog programa. U svojem odgovoru od 5. travnja 1999. CSIC je iznio nekoliko općih napomena koje, prema tužiteljevu mišljenju, nisu odgovarale na njegov upit.

Budući da je podnositelj pritužbe smatrao da je CSIC obvezan odobriti pristup traženim informacijama na temelju postojećih pravila Zajednice, odnosno Direktive 90/313/EZ o slobodi pristupa informacijama o okolišu, podnio je službenu pritužbu Komisiji 29. srpnja 1999. Njegove službe registrirale su pritužbu pod brojem spisa 99/4873 i pokrenule istragu. Dana 20. prosinca 2001. zaključili su da nema razloga za nastavak istrage te su odlučili zaključiti predmet. Podnositelj pritužbe obaviješten je o toj odluci dopisom od 25. siječnja 2002.

U svojoj pritužbi Ombudsmanu podnositelj pritužbe naveo je da smatra da je odluka Komisije o zatvaranju službene pritužbe koju je podnio protiv španjolskih tijela zbog odbijanja pristupa zatraženim informacijama o okolišu uzeta u obzir bez uzimanja u obzir odredbi Direktive 90/313/EZ te da su navedeni razlozi nedostatni.

Ukratko, podnositelj pritužbe tvrdio je da odluka Komisije od 17. siječnja 2002. o zatvaranju službene pritužbe koju je podnio toj instituciji nije dovoljno obrazložena i da nije pravilno uzela u obzir odredbe Direktive 90/313/EEZ.

INQUIRY

Mišljenje Komisije

Komisija je u svojem mišljenju prvo opisala činjeničnu pozadinu predmeta, posebno način na koji je došlo do razmjene korespondencije između podnositelja pritužbe, njegovih službi i španjolskih tijela.

Napomenuo je da su nakon primitka pritužbe protiv španjolskih tijela njegove službe 24. kolovoza 1999. podnositelju pritužbe poslale potvrdu o primitku. Njegove službe 21. listopada 1999. pitale su podnositelja pritužbe je li podnesen zahtjev nacionalnoj upravi ili sudu. Dopisom od 8. studenoga 1999. podnositelj pritužbe objasnio je da nije osporio odluku CSIC-a. Službe Komisije uputile su 3. srpnja 2000. dopis španjolskim tijelima, obavijestile ih o pritužbi i zatražile njihove primjedbe. Dopisom od 10. kolovoza 2000. španjolska tijela dostavila su tražene informacije. Službe Komisije 26. listopada 2001. obavijestile su podnositelja pritužbe o sadržaju španjolskog odgovora i objasnile da smatraju da situacija ne predstavlja povredu prava EZ-a. S obzirom na te nalaze službe Komisije obavijestile su podnositelja pritužbe da namjeravaju predložiti Komisiji da zaključi predmet te su ga pozvale da podnese svoja očitovanja. Budući da nije bilo primjedbi podnositelja pritužbe, Komisija je zaključila predmet 20. prosinca 2001. Podnositelj pritužbe obaviješten je o toj odluci dopisom od 17. siječnja 2002.

Što se tiče konkretnih navoda iznesenih u pritužbi Ombudsmanu, institucija je tvrdila da su odgovori španjolskih tijela na njezin zahtjev od 29. ožujka 1999. bili zadovoljavajući. Čini se da je na sva pitanja temeljito odgovoreno, iako su pitanja koja se odnose na metode, procjene učinka, znanstvene podatke i izvješća o obdukcijama bila vrlo općenita. Komisija smatra da je dvojbeno jesu li španjolska tijela u tim slučajevima mogla pružiti detaljnije informacije. Kad je riječ, primjerice, o postojanju pisanih izvješća o obdukcijama, Komisija je istaknula da većina država članica nema potrebne resurse za dostupnost tih informacija.

Komisija je istaknula da podnositelj pritužbe nije uložio napore u rješavanje tog pitanja sa španjolskim tijelima, nego se u potpunosti oslonio na svoje usluge.

Komisija je objasnila da su u komunikaciji s podnositeljem pritužbe njezine službe jasno navele da je člankom 4. Direktive 90/313/EEZ izričito predviđeno da osoba na čiji zahtjev za pristup informacijama nije odgovoreno može imati pristup sudskim ili upravnim pravnim lijekovima u skladu s odredbama nacionalnog prava. Ustanova je napomenula da je u slučajevima u kojima države članice provode Direktivu 90/313/EEZ nastojala iskoristiti svoje ovlasti na temelju članka 226. Ugovora o EZ-u samo ako pritužba uključuje problem horizontalne prirode.

S obzirom na prethodno navedeno, Komisija je smatrala da su njezine službe pravilno riješile pritužbu koju je podnio podnositelj pritužbe.

Primjedbe podnositelja pritužbe

U svojim očitovanjima na mišljenje Komisije podnositelj pritužbe ponovio je navode iz svoje pritužbe. Prema njegovu mišljenju, odgovor španjolskih tijela na zahtjev Komisije bio je neodgovarajući te je stoga smatrao da ga institucija nije trebala smatrati zadovoljavajućim.

Podnositelj pritužbe tvrdio je da je stajalište Komisije neopravdano jer nemaju svi građani sredstva za pokretanje sudskog postupka. Prema njegovu mišljenju, odredbama Direktive 90/313/EEZ dodijeljeno mu je pravo koje španjolska tijela nisu poštovala te je stoga Komisija trebala intervenirati.

ODLUKA

1 Razlozi za odluku Komisije o zatvaranju pritužbe

1.1 Podnositelj pritužbe tvrdi da odluka Komisije od 17. siječnja 2002. kojom je okončana službena pritužba koju je podnio toj instituciji nije bila dovoljno obrazložena i da nije pravilno uzela u obzir odredbe Direktive 90/313/EEZ.

Podnositelj pritužbe smatra da je odgovor španjolskih tijela Komisiji bio neodgovarajući te da ga stoga institucija nije trebala smatrati zadovoljavajućim.

1.2 Komisija tvrdi da su sva pitanja koja su njezine službe postavile u svojem zahtjevu od 29. ožujka 1999. u vezi s predmetom službene pritužbe koju je podnio podnositelj pritužbe dobila temeljit odgovor i da su, osim toga, odgovori španjolskih tijela bili zadovoljavajući.

1.3 Što se tiče obrazloženja koje je iznijela Komisija, ombudsmanica napominje da se pravom na dobru upravu, kako je utvrđeno u članku 41. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, upravi nalaže obveza obrazlaganja njezinih odluka. Kao što je prepoznato u Kodeksu dobrog upravnog ponašanja Komisije, obveza opravdavanja odluka podrazumijeva da se u odluci Komisije moraju jasno navesti razlozi na kojima se ona temelji (1).

1.4 Ombudsman napominje da je Komisija, kao dio informacija koje su stavljene na raspolaganje tijekom njegove istrage, podnositelju pritužbe dostavila svoj dopis od 26. listopada 2001. kojim ga je obavijestila o namjeri institucije da zaključi predmet. Službe Komisije u dopisu su sažele činjenični i pravni kontekst pritužbe te sadržaj svojeg zahtjeva za informacije upućenog španjolskim tijelima od 29. ožujka 1999. U dopisu su detaljno opisani razlozi koje su španjolska nadležna tijela navela za djelomično odbijanje zahtjeva podnositelja pritužbe, odnosno da sadržava informacije o procjenama rizika i alternativnim rješenjima koja se ne mogu shvatiti kao informacije koje se odnose na okoliš; da se odnosi na nedovršene operacije i prošle događaje; i da ga je proizvela treća osoba koja je u svojem radu imala vlasnička prava.

Nakon što je razmotrila te argumente, Komisija je zaključila sljedeće:

„Kad je riječ o predmetu ove pritužbe, čini se da su španjolske vlasti odgovorile na zahtjev Komisije dostavljanjem velikog broja informacija i podataka te utvrđivanjem dodatnih izvora informacija. Španjolska tijela smatraju da su neke od iznimaka iz članka 3. Direktive 90/313/EEZ primjenjive na zahtjev podnositelja pritužbe te su stoga opravdala njegovo odbijanje. Podnositelj pritužbe nije iskoristio nijedan upravni pravni lijek kako bi osporio tu odluku.

S obzirom na gore navedeno i uzimajući u obzir informacije dostupne Komisiji, čini se da u ovom slučaju nema kršenja prava Zajednice [...]”.

1.5 S obzirom na prethodno navedeno, ombudsmanica smatra da je u objašnjenju koje je dala Komisija, odnosno da je na temelju informacija kojima je raspolagala Komisija smatrala da španjolska tijela nisu povrijedila pravo Zajednice, jasno i nedvosmisleno izneseno obrazloženje njezine odluke kako bi se podnositelja pritužbe upoznalo s razlozima te odluke i time mu omogućilo da brani svoja prava.

1.6 Ombudsmanica napominje da ga je Komisija u svojoj korespondenciji s podnositeljem pritužbe također obavijestila o pravnim lijekovima dostupnima na nacionalnoj razini. Ombudsmanica smatra da je bilo prikladno i korisno da Komisija dobrovoljno dostavi te informacije i da to učini na način koji je jasno odvojio tu točku od zaključka da španjolska tijela nisu povrijedila pravo Zajednice.

1.7 Ombudsman stoga zaključuje da se Komisijino rasuđivanje ne čini nedostatnim.

1.8 Što se tiče sadržaja odluke, Ombudsman napominje da je cilj Direktive Vijeća 90/313/EEZ od 7. lipnja 1990. o slobodi pristupa informacijama o okolišu (2) osigurati slobodu pristupa informacijama o okolišu koje posjeduju tijela javne vlasti i njihovo širenje. Stoga su tijela javne vlasti svih država članica dužna staviti na raspolaganje informacije koje se odnose na okoliš svakoj fizičkoj ili pravnoj osobi na njezin zahtjev, a da pritom ne moraju dokazati interes. Ta je vrsta informacija ograničena na podatke o stanju vode, zraka, tla, faune, flore, zemljišta i prirodnih područja ili o aktivnostima ili mjerama koje bi mogle utjecati na te elemente. Međutim, javna tijela mogu odbiti pristup određenim informacijama o okolišu. Člankom 3. Direktive utvrđuje se niz iznimaka koje se, među ostalim, temelje na povjerljivosti postupka, postojanju pitanja u okviru istrage, komercijalnoj i industrijskoj povjerljivosti, osobnim podacima i materijalima koje je dostavila treća strana.

1.9 Nakon što je razmotrio i relevantne odredbe Direktive 90/313/EEZ i dokumentirane dokaze koje su stranke stavile na raspolaganje Europskom ombudsmanu tijekom istrage, Europski ombudsman zaključuje da se Komisijin zaključak da, na temelju informacija dostupnih Komisiji, španjolska tijela nisu povrijedila pravo Zajednice čini razumnim.

Ombudsman stoga u ovom slučaju ne utvrđuje nepravilnosti u postupanju.

Zaključak

Na temelju istraga Europskog ombudsmana u vezi s tom pritužbom čini se da nije bilo nepravilnosti u postupanju Komisije. Ombudsman stoga zaključuje predmet.

O toj će odluci biti obaviješten i predsjednik Komisije.

Tvoje iskreno,

 

P. Nikiforos DIAMANDOUROS

---

(1) Odjeljak 3., Prilog, Odluka Komisije od 17. listopada 2000. o izmjeni njezina Poslovnika (SL L 267, 20.10.2000., str. 63.).

(2) SL L 158, ,, 23.6.1990., str. 56.