# Odluka Europskog ombudsmana o pritužbi 322/2003/IP protiv Europske komisije
- Autor: Europski ombudsman
- Datum: null
- [URL](https://www.ombudsman.europa.eu/hr/decision/hr/1861)
---
Strasbourg, 26. studenoga 2004.   

Poštovani gospodine X.,

Dana 16. listopada 2002. podnijeli ste pritužbu Europskom ombudsmanu u vezi s odbijanjem Europske komisije da vam odobri pristup spisu o državnim potporama. Činilo se da ste taj dopis istodobno poslali Ombudsmanu i glavnom tajniku Komisije. Dana 25. studenoga 2002. Komisija je Ombudsmanu proslijedila primjerak odgovora na Vaš dopis od 16. listopada 2002. koji Vam je institucija poslala 11. studenoga 2002. Dana 27. studenoga 2002. Ombudsmanu ste poslali dodatne dokumente kojima potkrepljujete svoju pritužbu. Ombudsman Vam je 11. prosinca 2002. poslao svoju odluku o Vašoj pritužbi.

Dana 13. prosinca 2002. poslali ste novi dopis Ombudsmanu, koji je registriran 6. siječnja 2003. Potvrdili ste primitak odgovora Ombudsmana od 11. prosinca 2002. i zatražili od njega da ponovno razmotri vašu pritužbu. Nakon ovog dopisa uslijedila je Vaša daljnja korespondencija od 13. i 31. prosinca 2002., 10. i 20. siječnja 2003. Ombudsman Vas je 20. veljače 2003. obavijestio o svojoj odluci da Vaš dopis od 13. prosinca 2003. i daljnju korespondenciju smatra novom pritužbom pod referentnim brojem 322/2003/IP.

Ombudsmanica je 18. ožujka 2003. proslijedila pritužbu predsjedniku Komisije. Komisija je svoje mišljenje poslala 10. lipnja 2003. Proslijedio sam vam ga 26. lipnja 2003. s pozivom na očitovanje, ako to želite. Svoje ste primjedbe poslali 18. srpnja 2003. Primio sam daljnju korespondenciju od vas 30. rujna 2003., 19. svibnja, 30. srpnja, 7. i 13. rujna 2004.

Dana 23. srpnja 2004. poslao sam Vam pismo o održavanju u kojem sam Vas obavijestio da ću Vas obavijestiti o radnjama koje ću poduzeti u vezi s Vašim slučajem do kraja listopada. Međutim, 28. listopada 2004. poslao sam Vam još jedan dopis u kojem sam Vas obavijestio da će biti potrebno dodatno vrijeme za zaključenje istrage o Vašoj pritužbi te da ću Vas obavijestiti o radnjama koje ću poduzeti do kraja studenoga 2004.

Pišem vam sada kako bih vas obavijestio o rezultatima upita koji su napravljeni. Ispričavam se za vrijeme koje je bilo potrebno za zaključivanje tih istraga.

UPRAVLJANJE
-----------

*++Kontekst++*   

Podnositelj pritužbe zatražio je 16. rujna 2001. od Europske komisije pristup[(1)](#(1)){#Footnote1} razmjeni prepiske između Komisije i talijanskih tijela prije odluke Komisije od 12. srpnja 2002. kojom je Komisija pristala produljiti državnu potporu predviđenu talijanskim zakonom br. 488/1992 za razdoblje 2000.--2006.

Komisija je 27. rujna 2001. odbila zahtjev podnositelja pritužbe i izjavila da bi podnositelj pritužbe trebao svoj zahtjev uputiti izravno talijanskim nadležnim tijelima. Međutim, institucija je istaknula da nema prigovora na to da podnositelju pritužbe otkrije dokumente čiji je autor.

Podnositelj pritužbe podnio je 6. listopada 2001. Glavnom tajništvu Komisije ponovni zahtjev protiv odbijanja institucije da mu odobri pristup traženim dokumentima. Komisija je 7. studenoga 2001. potvrdila primitak dopisa podnositelja pritužbe. Podnositelj pritužbe obaviješten je da neće biti moguće donijeti konačnu odluku o njegovu zahtjevu u roku od mjesec dana.

Podnositelj pritužbe 10. prosinca 2001. pisao je Komisiji navodeći da je institucija u svojem dopisu od 7. studenoga 2001. odgodila odluku društva sine die o njegovu zahtjevu. Stoga je zatražio od Komisije da navede mogući datum za odgovor, u skladu s člankom 4. Kodeksa ponašanja koji je Komisija donijela 17. listopada 2000.

Komisija je 1. veljače 2002. poslala pismo o zadržavanju podnositelju pritužbe u kojem ga je obavijestila da su zbog načelnih pitanja postavljenih u zahtjevu podnositelja pritužbe službe Komisije još uvijek istraživale spis.

Prema navodima podnositelja pritužbe, 12., 18. i 21. ožujka 2002. održani su telefonski razgovori između njega i dužnosnika Komisije zaduženog za njegov slučaj koji ga je uvjerio da će dobiti pisani odgovor. Međutim, činilo se da podnositelju pritužbe nije proslijeđen nikakav odgovor.
*++Prethodna pritužba Europskom ombudsmanu++*   

Dana 16. listopada 2002. podnositelj pritužbe podnio je pritužbu Ombudsmanu u vezi s Komisijinim postupanjem s njegovim zahtjevom za pristup dokumentima.

Ombudsman je 25. studenoga 2002. primio presliku dopisa koji je Komisija poslala podnositelju pritužbe kao odgovor na njegov dopis od 16. listopada 2002. koji je istodobno upućen Komisiji i Ombudsmanu. Komisija je u svojem dopisu podsjetila da je Glavna uprava za tržišno natjecanje 27. rujna 2001. podnositelju pritužbe odbila odobriti pristup dokumentima koje su sastavila talijanska tijela, u skladu s odredbama Odluke 94/90 koja je bila na snazi u trenutku podnošenja zahtjeva. Podnositelj pritužbe bio je pozvan da svoj zahtjev uputi izravno talijanskim tijelima. Podnositelj pritužbe podnio je 6. listopada 2001. ponovni zahtjev za pristup dokumentima, a u dodatnom dopisu od 10. listopada 2001. naveo je da je svoj zahtjev za pristup dokumentima uputio talijanskim tijelima kako je predložila Komisija i da je ona odbila pristup.

Što se tiče navoda podnositelja pritužbe iz njegova dopisa od 16. listopada 2002. da ga je propust Komisije da pravodobno odgovori na njegov zahtjev za pristup dokumentima spriječio u pokretanju postupka pred Prvostupanjskim sudom, Komisija je navela da su i Odluka 94/90 i Uredba 1049/2001, koja je u međuvremenu stupila na snagu, predvidjele da se izostanak izričitog odgovora treba smatrati odbijanjem. Komisija je uputila i na činjenicu da se svaki zahtjev za pristup dokumentima razmatrao pojedinačno. Stoga nije relevantno upućivanje podnositelja pritužbe na činjenicu da je talijansko društvo zatražilo i dobilo pristup određenim dokumentima koji su slični onima koje je zatražio. Institucija se naposljetku osvrnula na činjenicu da se Prvostupanjski sud bavio predmetom Y u kojem je tužiteljica, koju je zastupala podnositeljica pritužbe, zatražila od Suda da poništi odluku Komisije o uskraćivanju njezina pristupa istim dokumentima kao što su oni koje je zatražila podnositeljica pritužbe. Nakon što Sud donese odluku o predmetu, Komisija će slijediti upute Suda.

U dodatnom dopisu Ombudsmanu od 27. studenoga 2002. podnositelj pritužbe tvrdio je da su agenti Komisije koji predstavljaju instituciju u slučaju Y prekršili Uredbu (EZ) br. 45/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. prosinca 2000. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka u institucijama i tijelima Zajednice i o slobodnom kretanju takvih podataka[(2)](#(2)){#Footnote2} prilikom otkrivanja njegovih osobnih podataka u odgovoru na repliku u slučaju Y.

Ombudsmanica je 11. prosinca 2002. zaključila predmet. Što se tiče navoda o odbijanju Komisije da odobri pristup dokumentima koje je zatražio podnositelj pritužbe, Ombudsman je smatrao da, na temelju sadržaja dopisa Komisije zaprimljenog 25. studenoga 2002., njegova istraga nije opravdana u pogledu tog dijela pritužbe. Što se tiče navoda podnositelja pritužbe u njegovu dopisu od 27. studenoga 2002. o ponašanju agenata Komisije koji predstavljaju instituciju u predmetu Y, Ombudsman je napomenuo da podnositelj pritužbe nije prethodno poduzeo administrativne korake te je stoga odlučio zaključiti predmet na temelju članka 2. stavka 4. svojeg Statuta.

Službe Ombudsmana registrirale su 6. siječnja 2003. dodatni dopis koji je podnositelj pritužbe poslao 13. prosinca 2002. Podnositelj pritužbe u svojem je dopisu potvrdio primitak dopisa Europskog ombudsmana od 11. prosinca 2002. i zatražio od Europskog ombudsmana da ponovno razmotri svoju pritužbu. Nakon tog dopisa uslijedila je daljnja korespondencija podnositelja pritužbe od 13. i 31. prosinca 2002. te 10. i 20. siječnja 2003. Ombudsman je 20. veljače 2003. obavijestio podnositelja pritužbe da je njegov dopis zaprimljen 6. siječnja 2003. odlučio evidentirati kao novu pritužbu pod referentnim brojem 322/2003/IP.
*++Pritužba 322/2003/IP++*   

Podnositelj pritužbe u svojoj je pritužbi smatrao da Komisija nije slijedila načelo dobrog upravnog postupanja pri obradi njegova zahtjeva za pristup dokumentima podnesenog u rujnu 2001. jer mu nije izričito odgovorila na njegov zahtjev.

Nadalje, tvrdio je da su u postupku u predmetu Y koji je bio u tijeku pred Prvostupanjskim sudom agenti Komisije koji zastupaju instituciju otkrili informacije o njegovoj osobi (podnositelj pritužbe bio je pravni zastupnik tužitelja u ovom predmetu) koje nisu relevantne za svrhu predmeta. Podnositelj pritužbe smatra da su agenti Komisije time prekršili članak 4. točke (c) i (d) Uredbe 45/2001 u skladu s kojim:
> *„Osobni podaci moraju biti:*
>
> *primjerena, relevantna i ne pretjerana u odnosu na svrhe u koje se prikupljaju i/ili dalje obrađuju"*
>
> *d) točni i, prema potrebi, ažurirani (...)".*

Podnositelj pritužbe smatrao je da otkrivanje njegovih osobnih podataka i osobnih podataka njegova klijenta nije nužno za potrebe predmeta.

Osim toga, naveo je povredu članka 5. točke (a) na temelju koje:
> *„osobni podaci mogu se obrađivati samo ako je (a) obrada nužna za izvršavanje zadaće od javnog interesa na temelju Ugovorâ (...)"*

Prema mišljenju podnositelja pritužbe, otkrivanje njegovih osobnih podataka koji se odnose na njegovo ime, odvjetničku komoru u koju je upisan, upućivanje na određene slučajeve u kojima je sudjelovao kao pravni zastupnik, imena nekih njegovih stranaka kao i ishod određenih sudskih postupaka nije bilo potrebno za potrebe predmeta.

Podnositelj pritužbe naposljetku je naveo povredu članka 7. stavka 1. u kojem se navodi da *se „(...) \[p\]ersonalni podaci prenose unutar ili drugim institucijama ili tijelima Zajednice samo ako su potrebni za zakonito obavljanje zadaća koje su u nadležnosti primatelja".*

Prema podnositelju pritužbe, ta su pitanja već bila predmet njegove pritužbe Komisiji od 27. studenoga 2002. i za koju je Komisija 18. prosinca 2002. poslala potvrdu o primitku. Podnositelj pritužbe 19. prosinca 2002. Komisiji je poslao još jednu poruku e-pošte u kojoj je pitao kada su nadležne službe registrirale njegovu pritužbu[(3)](#(3)){#Footnote3}. Kasnije istog dana Komisija je podnositelju pritužbe odgovorila elektroničkom poštom koju je potpisao načelnik odjela SG/B/2. U tom odgovoru Komisija je navela da je institucija već odgovorila na navode podnositelja pritužbe u svojem dopisu od 11. studenoga 2002., koji je potpisao glavni tajnik, te da je, s obzirom na činjenicu da je podnio pritužbu Ombudsmanu, Komisija smatrala da nije primjereno dalje komunicirati s podnositeljem pritužbe.

U svojem dopisu od 18. ožujka 2003. upućenom predsjedniku Europske komisije Ombudsman je od Komisije zatražio mišljenje o sljedećim navodima:
> - podnositelj pritužbe tvrdio je da Komisija pri obradi njegova zahtjeva za pristup dokumentima nije slijedila načela dobrog administrativnog postupanja.
>
> - povredu Uredbe (EZ) br. 45/2001 od strane agenata Komisije koji predstavljaju instituciju u predmetu Y. Prema podnositelju pritužbe, ta je tvrdnja bila predmet dopisa od 27. studenoga 2002. koji je poslao Komisiji i na koji institucija nije odgovorila.

Ombudsman je u svojem uvodnom dopisu Komisiji istaknuo da je, kad je riječ o prvoj tvrdnji, s obzirom na to da se Prvostupanjski sud bavio predmetom (Y)[(4)](#(4)){#Footnote4} koji se odnosio na zahtjev za pristup istim dokumentima, istraga Ombudsmana bila ograničena na Komisijino administrativno postupanje sa zahtjevom podnositelja pritužbe i nije se odnosila na materijalno pitanje je li Komisijino odbijanje pristupa bilo opravdano. Podnositelj pritužbe obaviješten je o tome.

UKLJUČIVANJE
------------

**Mišljenje Europske komisije**   

U svojem mišljenju o pritužbi Komisija je podsjetila na činjenice na kojima se temelji pritužba. Institucija je istaknula da, kada je podnositelj pritužbe 16. rujna 2001. podnio svoj zahtjev za pristup dokumentima, Uredba 1049/2001 još nije bila na snazi i da se, u skladu s Kodeksom ponašanja priloženim Odluci 94/90, dokumenti trećih strana ne mogu otkriti. U svojim daljnjim dopisima od 7. studenoga 2001., 20. prosinca 2001. i 1. veljače 2002. Komisija je obavijestila podnositelja pritužbe da njegov zahtjev otvara načelna pitanja u vezi s provedbom pravila o pristupu dokumentima koja je institucija u tom trenutku preispitivala. Stoga mu Komisija tada nije mogla dati odgovor različit od onoga koji mu je 27. rujna 2001. dala Glavna uprava za tržišno natjecanje kada je odbila zahtjev podnositelja pritužbe za pristup dokumentima.

Komisija se također pozvala na činjenicu da je 4. prosinca 2001. jedan od njegovih klijenata, M., podnio zahtjev za pristup istim dokumentima koje je zatražio podnositelj pritužbe, koji je svoj zahtjev temeljio na Uredbi 1049/2001. Glavna uprava za tržišno natjecanje dopisom od 19. prosinca 2001. odbila joj je pristup traženim dokumentima. M. je 14. siječnja 2002. glavnom tajniku Komisije podnijela ponovni zahtjev. Službe Komisije poslale su joj privremeni odgovor 1. veljače 2002. Dana 11. ožujka 2002. tužiteljica je u svojstvu punomoćnice M. podnijela tužbu za poništenje odluke Komisije kojom joj je odbijen pristup zatraženim dokumentima pred Prvostupanjskim sudom.

U dopisu poslanom i Europskoj komisiji i Ombudsmanu 16. listopada 2002. podnositelj pritužbe žalio se na postupanje Komisije u vezi s njegovim zahtjevom za pristup dokumentima. Komisija je na točke podnositelja pritužbe odgovorila dopisom od 11. studenoga 2002., čiji je primjerak poslan Ombudsmanu radi obavijesti. Podnositelj pritužbe poslao je 27. studenoga 2002. dodatni dopis glavnom tajniku Komisije. Budući da je Komisija smatrala da podnositelj pritužbe nije iznio nove elemente u pogledu svoje prethodne korespondencije s institucijom, ona ga je dopisom od 19. prosinca 2002. obavijestila da smatra da ne treba nastaviti surađivati s njim, također s obzirom na činjenicu da je podnio pritužbu Ombudsmanu.

Kad je riječ o tvrdnji koju je podnositelj pritužbe iznio u svojoj pritužbi, prema kojoj Komisija nije slijedila načela dobrog upravnog postupanja pri obradi njegova zahtjeva za pristup dokumentima jer mu institucija nije izričito odgovorila na njegov zahtjev, Komisija je naglasila da je, kada je podnositelj pritužbe podnio svoj zahtjev, primjenjivo zakonodavstvo bila Odluka 94/90. Uredba (EZ) br. 1049/2001 stupila je na snagu 3. prosinca 2001. i otad je bila pravna osnova za ostvarivanje prava na javni pristup dokumentima. U skladu s člankom 2. stavkom 4. Odluke 94/90 „neodgovaranje *u roku od mjesec dana od podnošenja zahtjeva za preispitivanje predstavlja odbijanje".* Slična je odredba, međutim, utvrđena u članku 4. stavku 8. Uredbe (EZ) 1049/2001 kojim je utvrđeno da *se „neuspjeh institucije da odgovori u propisanom roku smatra negativnim odgovorom i daje pravo podnositelju zahtjeva da pokrene sudski postupak protiv institucije i/ili podnese pritužbu Europskom ombudsmanu, u skladu s relevantnim odredbama Ugovora o EZ-u".* Komisija je stoga smatrala da se činjenica da podnositelju pritužbe nije dostavila izričit odgovor na njegov ponovni zahtjev ne može smatrati slučajem nepravilnosti u postupanju.

Nadalje, Komisija je uputila na tvrdnju podnositelja pritužbe da je, prema njegovu mišljenju, agent Komisije koji zastupa instituciju u slučaju da je Y prekršio Uredbu (EZ) br. 45/2001. Komisija je navela da je to pitanje prvi put upućeno Ombudsmanu u dopisu podnositelja pritužbe od 27. studenoga 2002. i da Komisija za to nije bila upoznata. Osim toga, Komisija je smatrala da je na Prvostupanjskom sudu da razmotri to pitanje jer se ono odnosilo na postupak pred Sudom. Komisija je zauzela stajalište da Europski ombudsman nije nadležan za rješavanje tog aspekta predmeta.
**Primjedbe podnositelja pritužbe**   

U svojim primjedbama na mišljenje Komisije podnositelj pritužbe naglasio je da je opis činjenica koji je iznijela institucija netočan u pogledu točke Komisije da je Glavna uprava za tržišno natjecanje odbila zahtjev podnositelja pritužbe za pristup dokumentima podnesen 16. rujna 2001. Podnositelj pritužbe istaknuo je da je Glavna uprava za tržišno natjecanje u svojem odgovoru od 27. rujna 2001. navela da nema prigovora na otkrivanje dokumenata koje je poslala talijanskim tijelima i čiji je stoga autor podnositelju pritužbe. Nadalje, podnositelj pritužbe smatrao je da dopisi Komisije od 7. studenoga 2001., 20. prosinca 2001. i 1. veljače 2002. nisu sadržavali odbijanje njegova ponovnog zahtjeva, nego su sadržavali samo odgovore čije značenje nije bilo jasno.

Podnositelj pritužbe u biti je tvrdio da, unatoč činjenici da ga je Komisija uvjerila da će dobiti odgovor, institucija nije postupila u skladu sa svojim izjavama i nije slijedila načela dobre uprave.

Kad je riječ o aspektu predmeta koji se odnosi na ponašanje agenata Komisije tijekom postupka pred Prvostupanjskim sudom u predmetu Y, podnositelj pritužbe zauzeo je stajalište da bi se Ombudsman mogao baviti tim pitanjem. Nadalje je izjavio da se na temelju članka 32. Uredbe (EZ) 45/2001 čini da je na Sudu, a ne na Prvostupanjskom sudu, da rješava slične predmete.

ODLUKA
------

**1 Komisijino postupanje sa zahtjevom podnositelja pritužbe za pristup dokumentima**   

1.1 Podnositelj pritužbe Komisiji je 16. rujna 2001. podnio zahtjev za pristup dokumentima. U svojoj pritužbi Ombudsmanu naveo je da Komisija pri obradi njegova zahtjeva za pristup dokumentima nije slijedila načela dobrog upravnog ponašanja.

S obzirom na činjenicu da je, kada je podnositelj pritužbe podnio pritužbu Ombudsmanu, Prvostupanjski sud rješavao predmet koji se odnosio na zahtjev za pristup istim dokumentima, istraga Ombudsmana bila je ograničena na Komisijino administrativno rješavanje zahtjeva podnositelja pritužbe i nije se odnosila na materijalno pitanje je li Komisijino odbijanje pristupa bilo opravdano.

1.2 U svojem mišljenju o pritužbi Komisija je istaknula da je zakonodavstvo koje je bilo na snazi kada je podnositelj pritužbe podnio svoj zahtjev 16. rujna 2001. bila Odluka 94/90 o javnom pristupu dokumentima. Glavna uprava za tržišno natjecanje obavijestila je 27. rujna 2001. podnositelja pritužbe o svojoj odluci da odbije njegov zahtjev. Podnositelj pritužbe podnio je 6. listopada 2001. Glavnom tajništvu Komisije ponovni zahtjev protiv odbijanja institucije da mu odobri pristup traženim dokumentima. U svojim dopisima od 7. studenoga 2001., 20. prosinca 2001. i 1. veljače 2002. Komisija je obavijestila podnositelja pritužbe da se u zahtjevu podnositelja pritužbe postavljaju načelna pitanja u vezi s provedbom pravila o pristupu dokumentima koja je institucija u tom trenutku preispitivala. Stoga mu Komisija tada nije mogla dati odgovor različit od onoga koji mu je 27. rujna 2001. dala Glavna uprava za tržišno natjecanje.

U dodatnom dopisu poslanom i Europskoj komisiji i Ombudsmanu 16. listopada 2002. podnositelj pritužbe žalio se[(5)](#(5)){#Footnote5} na postupanje Komisije u vezi s njegovim zahtjevom za pristup dokumentima. Komisija je na točke podnositelja pritužbe odgovorila dopisom od 11. studenoga 2002. Podnositelj pritužbe poslao je 27. studenoga 2002. novi dopis glavnom tajniku Komisije, na koji je institucija odgovorila 19. prosinca 2002.

Komisija je smatrala da je pri obradi zahtjeva podnositelja pritužbe postupila u skladu s relevantnim zakonodavstvom. U skladu s člankom 2. stavkom 4. Odluke 94/90 „neodgovaranje *u roku od mjesec dana od podnošenja zahtjeva za preispitivanje predstavlja odbijanje".* Činjenica da Komisija podnositelju pritužbe nije dostavila izričit odgovor na njegov ponovni zahtjev ne može se smatrati slučajem nepravilnosti u postupanju.

1.3 U svojim očitovanjima podnositelj pritužbe ostao je pri svojem stajalištu da Komisija nije slijedila načela dobre uprave kada je razmatrala njegov zahtjev za pristup dokumentima.

1.4 Ombudsman napominje da je, kada je podnositelj pritužbe Komisiji podnio svoj zahtjev za pristup dokumentima u rujnu 2001. i ponovni zahtjev u listopadu 2001., mjerodavno zakonodavstvo na snazi bila Odluka 94/90. U skladu s člankom 2. stavkom 4. te odluke činjenica da dotična institucija nije odgovorila na ponovni zahtjev u roku od mjesec dana predstavlja odbijanje[(6).](#(6)){#Footnote6}

1.5 Pravilo da izostanak odgovora na ponovni zahtjev predstavlja negativnu odluku ima za cilj zaštititi dotičnu osobu od daljnjeg odgađanja u slučaju da tijelo ne postupi u predviđenom roku. Međutim, ombudsmanica smatra da načela dobre uprave zahtijevaju da institucije odgovaraju na zahtjeve građana i obrazlože svoje odluke. Prethodno navedenim pravilom ne ovlašćuje se tijelo da odstupi od svoje obveze poštovanja načela dobrog upravnog ponašanja[(7).](#(7)){#Footnote7}

1.6 Ombudsman nadalje smatra da, iako izostanak odgovora na ponovni zahtjev ne sprečava podnositelja zahtjeva da pokrene sudski postupak ili da nastavi postupak pred Ombudsmanom, podnositelj pritužbe u tom slučaju ne bi mogao znati na kojim se materijalnim razlozima temelji odbijanje pristupa. Izostanak odgovora na ponovni zahtjev stoga bi mogao ugroziti tužiteljevu sposobnost da nastavi s postupkom.

1.7 Ombudsmanica stoga smatra da izostanak obrazloženog odgovora Komisije na ponovni zahtjev podnositelja pritužbe predstavlja slučaj nepravilnosti u postupanju.

1.8 Ombudsman nadalje napominje da je podnositelj pritužbe tvrdio da mu je Komisija u nekoliko navrata obećala dati pisani odgovor na njegov ponovni zahtjev od 6. listopada 2001. Dokumentirani dokazi u posjedu Ombudsmana potvrđuju da je to doista bio slučaj. Ombudsmanica nadalje napominje da Komisija nije osporila tu točku. Ombudsmanica stoga smatra da činjenica da Komisija nije odgovorila na ponovni zahtjev podnositelja pritužbe iako je obećala da će to učiniti predstavlja slučaj nepravilnosti u postupanju.

1.9 Ombudsman će stoga iznijeti kritičnu primjedbu u pogledu slučajeva nepravilnosti u postupanju opisanih u točkama 1.7. i 1.8.
**2 Navodna povreda Uredbe 45/2001 od strane agenata Komisije**   

2.1 U svojoj pritužbi podnositelj pritužbe tvrdio je da su agenti Komisije koji predstavljaju instituciju u slučaju Y prekršili Uredbu (EZ) br. 45/2001 o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka u institucijama i tijelima Zajednice i o slobodnom kretanju takvih podataka. Prema mišljenju podnositelja pritužbe, ta je tvrdnja bila predmet dopisa od 27. studenoga 2002. koji je on poslao Komisiji i na koji institucija nije odgovorila.

2.2 Komisija je u svojem mišljenju istaknula da se podnositelj pritužbe prvi put obratio Ombudsmanu u svojem dopisu od 27. studenoga 2002. i da Komisija za to nije bila upoznata. Osim toga, Komisija je smatrala da je na Prvostupanjskom sudu da odluči o tom pitanju jer se ono odnosilo na postupak pred Sudom. Komisija je zauzela stajalište da Europski ombudsman nije nadležan za rješavanje tog aspekta predmeta.

2.3 U svojim očitovanjima podnositelj pritužbe zadržao je svoje stajalište o tom aspektu predmeta i izrazio mišljenje da je Ombudsman nadležan za rješavanje tog navoda.

2.4 Člankom 195. Ugovora Europski ombudsman ovlašćuje se za zaprimanje pritužbi bilo kojeg građanina Unije ili bilo koje fizičke ili pravne osobe s boravištem ili registriranim sjedištem u državi članici u vezi s nepravilnostima u djelovanju institucija ili tijela Zajednice, s iznimkom Suda i Prvostupanjskog suda koji djeluju u svojoj sudbenoj ulozi.

Što se tiče ovog predmeta, čini se da se navod podnositelja pritužbe ne odnosi na sudsku aktivnost Suda, nego na ponašanje Komisijinih zastupnika u okviru relevantnog postupka. Ombudsman stoga smatra da se iznimka iz članka 195. Ugovora ne primjenjuje na ovaj predmet.

2.5 Što se tiče tvrdnje Komisije da nije bila upoznata s dopisom koji je podnositelj pritužbe poslao 27. studenoga 2002., iz informacija kojima raspolaže Ombudsman proizlazi da je taj dopis bio upućen i Ombudsmanu i Komisiji. Ombudsmanica je stoga pretpostavila da je Komisija primila dopis. Na temelju toga Ombudsman je smatrao da je taj aspekt predmeta dopušten pri pokretanju istrage o ovoj pritužbi. U svakom slučaju, Ombudsman je dopisom od 18. ožujka 2003. obavijestio Komisiju o navodima podnositelja pritužbe.

2.6 Ombudsmanica napominje da se Komisija još nije bavila sadržajem tog pitanja. Stoga to pitanje još treba ispitati. Međutim, valja istaknuti da je Europski nadzornik za zaštitu podataka, neovisno nadzorno tijelo predviđeno člankom 286. UEZ-a, imenovan odlukom Europskog parlamenta i Vijeća od 22. prosinca 2003.[(8),](#(8)){#Footnote8} nakon što je podnesena ova pritužba. U skladu s člankom 1. Uredbe (EZ) 45/2001 Europski nadzornik za zaštitu podataka odgovoran je osigurati da institucije i tijela Zajednice poštuju temeljna prava i slobode fizičkih osoba, a posebno njihovo pravo na privatnost u vezi s obradom osobnih podataka.

S obzirom na okolnosti ovog predmeta, Ombudsman smatra da je Europski nadzornik za zaštitu podataka najprikladnije tijelo za rješavanje navoda podnositelja pritužbe.

Na temelju toga Ombudsman smatra da nema osnove za nastavak njegove istrage o tom aspektu predmeta. Podnositelj pritužbe stoga bi se mogao obratiti Europskom nadzorniku za zaštitu podataka u pogledu tog aspekta predmeta.
**2 Zaključak**   

Na temelju istraga Europskog ombudsmana u vezi s tom pritužbom potrebno je iznijeti sljedeće primjedbe:
> Pravilo da izostanak odgovora na ponovni zahtjev predstavlja negativnu odluku ima za cilj zaštititi dotičnu osobu od daljnjeg odgađanja u slučaju da tijelo ne postupi u predviđenom roku. Međutim, ombudsmanica smatra da načela dobre uprave zahtijevaju da institucije odgovaraju na zahtjeve građana i obrazlože svoje odluke. Prethodno navedenim pravilom tijelu se ne daje pravo da odstupi od svoje obveze poštovanja načela dobrog upravnog ponašanja.
>
> Ombudsman nadalje smatra da, iako izostanak odgovora na ponovni zahtjev ne sprečava podnositelja zahtjeva da pokrene sudski postupak protiv institucije ili da svoj zahtjev podnese Ombudsmanu, podnositelj pritužbe u tom slučaju ne bi mogao znati na kojim se materijalnim razlozima temelji odbijanje pristupa. Izostanak odgovora na ponovni zahtjev stoga bi mogao ugroziti tužiteljevu sposobnost da nastavi s postupkom.
>
> Ombudsmanica stoga smatra da izostanak obrazloženog odgovora Komisije na ponovni zahtjev podnositelja pritužbe predstavlja slučaj nepravilnosti u postupanju.
> {#CR35/2004}
>
> 2 Ombudsman nadalje napominje da je podnositelj pritužbe tvrdio da mu je Komisija u nekoliko navrata obećala dostaviti pisani odgovor na njegov ponovni zahtjev od 6. listopada 2001. Dokumentirani dokazi u posjedu Ombudsmana potvrđuju da je to doista bio slučaj. Ombudsmanica nadalje napominje da Komisija nije osporila tu točku. Ombudsmanica stoga smatra da činjenica da Komisija nije odgovorila na ponovni zahtjev podnositelja pritužbe iako je obećala da će to učiniti predstavlja slučaj nepravilnosti u postupanju.

S obzirom na to da se ti aspekti predmeta odnose na postupke povezane s određenim događajima u prošlosti, nije primjereno nastojati postići prijateljsko rješenje tog pitanja. Ombudsmanica stoga zaključuje predmet.

O toj će odluci biti obaviješten i predsjednik Europske komisije.

Tvoje iskreno,

P. Nikiforos DIAMANDOUROS

*** ** * ** ***

[(1)](#Footnote1){#(1)} Zahtjev je podnesen na temelju Odluke Komisije 94/90/CECA, EEZ, Euratom od 8. veljače 1994., koja je tada bila na snazi.

[(2)](#Footnote2){#(2)} Službeni list L 8 od 12. siječnja 2001., str. 1.--22.

[(3)](#Footnote3){#(3)} U dopisu Ombudsmanu od 14. siječnja 2003. podnositelj pritužbe objasnio je da je taj zahtjev podnesen kako bi se odredio rok u kojem je Komisija trebala odgovoriti na njegovu pritužbu.

[(4)](#Footnote4){#(4)} (još nije objavljeno u ECR-u).

[(5)](#Footnote5){#(5)} Taj je dopis evidentiran kao pritužba pod referentnim brojem 1810/2002/IP, koji je Ombudsman zaključio 11. prosinca 2002. (str. 2. i 3. ove Odluke).

[(6)](#Footnote6){#(6)} Slična odredba sadržana je u članku 8. stavku 3. Uredbe (EZ) 1049/2001 o javnom pristupu dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije (SL L 145 od 31. svibnja 2001., str. 43.--48.), prema kojem se izostanak odgovora institucije u propisanom roku smatra negativnim odgovorom.

[(7)](#Footnote7){#(7)} Europski ombudsman zauzeo je slično stajalište u predmetima 1479/99/(OV)MM i 729/2000/OV u vezi s neodgovaranjem na pritužbu podnesenu na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju. Tekstovi tih odluka dostupni su na internetskim stranicama Europskog ombudsmana:


<http://www.ombudsman.europa.eu/decision/en/991479.htm>


<http://www.ombudsman.europa.eu/decision/en/000729.htm>

[(8)](#Footnote8){#(8)} SL L 12 od 17. siječnja 2004., str. 47.