Strasbourg, 2. prosinca 2004.

Poštovani gospodine X.,

Dana 6. veljače 2003. podnijeli ste pritužbu Europskom ombudsmanu protiv Europske komisije u ime organizacije Y. Vaša se pritužba odnosila na odluku Komisije od 12. kolovoza 2002. o odbijanju pružanja financijske pomoći osobi Y u okviru akcijskog programa Zajednice za promicanje nevladinih organizacija.

Prijašnja pritužba Ombudsmanu u vezi s istim predmetom poslana je 23. prosinca 2002., a proglašena je nedopuštenom 10. veljače 2003.

Dana 18. ožujka 2003. proslijedio sam Vašu novu pritužbu predsjedniku Europske komisije. Komisija je svoje mišljenje poslala 12. lipnja 2003., a ja sam Vam ga proslijedio s pozivom na očitovanje. Svoje ste mi primjedbe poslali 24. i 30. srpnja, 30. rujna i 21. listopada 2003. Zatražio sam dodatne informacije od Komisije 18. veljače 2004. Drugo mišljenje Komisije zaprimio sam 14. travnja 2004. i proslijedio Vam ga. Poslali ste mi svoje primjedbe na drugo mišljenje Komisije 29. svibnja 2004.

Pišem vam sada kako bih vas obavijestio o rezultatima istraga koje su napravljene.

COMPLAINT

Podnositelj pritužbe prvi je put 23. prosinca 2002. podnio pritužbu Ombudsmanu protiv Komisije u ime organizacije Y.

Činjenice u tom predmetu bile su, ukratko, sljedeće:

Y je podnio zahtjev za financijsku pomoć u okviru poziva na podnošenje prijedloga koji se odnosi na akcijski program Zajednice za promicanje nevladinih organizacija. Komisija je 8. travnja 2002. potvrdila primitak zahtjeva podnositelja pritužbe. Institucija je 12. lipnja 2002. obavijestila podnositelja pritužbe da je osoba Y nakon prve provjere svih zahtjeva ispunila kriterije prihvatljivosti utvrđene u Obavijesti o Akcijskom programu. Međutim, Komisija je 12. kolovoza 2002. obavijestila podnositelja pritužbe da njegov zahtjev nije odabran jer su se pojavile određene sumnje u pogledu aktivne procesne legitimacije osobe Y. Komisija je u svojem dopisu navela da se čini da postoji određena nesigurnost u pogledu prirode odnosa osobe Y s drugom organizacijom pod nazivom Z. Komisija je tvrdila da je nacionalni državni odvjetnik započeo istragu o navodima da je osoba Y krivotvorila i nezakonito izmijenila svoje statute, zbog čega je o tome obavijestio nadležni kazneni sud.

Predsjednik Y-a pisao je 30. kolovoza 2002. Komisiji i objasnio pravni status Y-a i njegov sporazum o suradnji sa Z-om. On je odlučno opovrgnuo optužbe koje se odnose i na valjanost podzakonskih akata organizacije i na krivotvorenje javne isprave. Opisao je pravnu strukturu osobe Y kako je potvrđena u skladu s relevantnim nacionalnim pravom. Na temelju tih informacija zatražio je od Komisije da ponovno razmotri svoju odluku o odbijanju zahtjeva osobe Y za financijsku pomoć iz 2002.

U dopisu podnositelju pritužbe od 7. listopada 2002. Komisija ga je obavijestila da je preliminarni odabir korisnika zaključen i da je utvrđen popis korisnika. Institucija je napomenula da je razdoblje 2002. zaključeno i stoga se čini da nema razloga za daljnju raspravu.

Podnositelj pritužbe tvrdio je da Komisija nije utvrdila izvor navoda i nije uzela u obzir njegove argumente prije donošenja konačne odluke. Također je tvrdio da obrazloženje Komisije nije pronašlo pravnu osnovu u pozivu na podnošenje prijedloga akcijskog programa.

Kad je riječ o navodnoj nesigurnosti u pogledu odnosa između osoba Y i Z, podnositelj pritužbe istaknuo je da je Komisija bila svjesna prirode sporazuma o suradnji između tih dviju organizacija.

Prema mišljenju podnositelja pritužbe, istraga koju provodi državni odvjetnik rezultat je klevetničke kampanje koju je pokrenuo bivši zaposlenik Y-a koji je otpušten. Podnositelj pritužbe naglasio je da je sudac zadužen za istragu 7. listopada 2002. okončao sudski postupak koji uključuje njegovu organizaciju. Sudac je zaključio da nema inkriminirajućih dokaza protiv podnositelja pritužbe.

Uzimajući u obzir dostupne informacije, Ombudsman je smatrao da pritužbi nisu prethodili odgovarajući administrativni pristupi predmetnoj instituciji u skladu s člankom 2. stavkom 4. njegova Statuta. Stoga je Ombudsman proglasio žalbu nedopuštenom.

Podnositelj pritužbe 6. veljače 2003. proslijedio je dodatne informacije, uključujući korespondenciju sa službama Komisije o predmetu svoje pritužbe. Uzimajući u obzir te nove dokaze, Ombudsmanica je odlučila registrirati dopis podnositelja pritužbe kao novu pritužbu i pokrenula novu istragu.

Treća osoba zatražila je 4. lipnja 2003. pristup svim dokumentima koji se odnose na pritužbu. Budući da podnositelj pritužbe nije zatražio povjerljivo postupanje s njegovom pritužbom, Ombudsman je 16. lipnja 2003. odobrio zahtjev za pristup u skladu s člankom 14. stavkom 4. Odluke Europskog ombudsmana o donošenju provedbenih odredbi (1). Nakon što je dopisom od 23. lipnja 2003. obaviješten o odluci Ombudsmana, podnositelj pritužbe zatražio je da se njegova pritužba kvalificira kao povjerljiva. U skladu s člankom 10. stavkom 1. njegovih provedbenih odredbi (2) Europski ombudsman proglasio je pritužbu povjerljivom.

Ukratko, podnositelj pritužbe tvrdi i. da se odluka Komisije od 12. kolovoza 2002. ne temelji na odredbama poziva na podnošenje prijedloga kojima se utvrđuje pravna osnova programa djelovanja i ii. da mu nije pružena prilika da bude saslušan prije donošenja odluke. Stoga tvrdi da bi Komisija trebala preispitati svoje stajalište i podnositelju pritužbe odobriti zatraženu pomoć.

INQUIRY

Mišljenje Komisije

Komisija je u svojem mišljenju prvo opisala činjenične i pravne aspekte predmeta. Objasnila je da je Y-ov zahtjev za financijsku pomoć podnesen u okviru programa djelovanja Zajednice kojim se promiču nevladine organizacije.

Organizacija podnositelja pritužbe prethodno je primila pomoć iz sličnih programa. Tijekom rutinske revizije koja je uključivala prethodna bespovratna sredstva otkriven je problem u pogledu organizacijske strukture osobe Y. Komisija je zatim odlučila obustaviti daljnju pomoć organizaciji od 2000. i zatražiti povrat dijela već dodijeljenih sredstava. U to je vrijeme Komisija postala svjesna niza unutarnjih pravnih problema koji utječu na društvo Y, koje je ponovno potvrdilo svoje stajalište da toj organizaciji neće dodijeliti dodatna bespovratna sredstva. Međutim, sa stajališta rada koji je obavljalo društvo Y, Komisija je naglasila da je on uvijek bio zadovoljavajući.

Komisija je napomenula da se nikada nije nastojala uključiti u unutarnje probleme osobe Y. U skladu s tim, institucija u svoj svojoj korespondenciji nikada nije donijela presudu o tim pitanjima.

Kad je riječ o tvrdnji podnositelja pritužbe da se odluka Komisije nije temeljila na pravnim odredbama kojima se uređuje poziv na podnošenje prijedloga iz 2002., institucija je tvrdila da su odluke o bespovratnim sredstvima u skladu s odredbama utvrđenima u relevantnoj pravnoj odluci, relevantnom pozivu na podnošenje prijedloga i informativnoj dokumentaciji koja je s njim objavljena. Međutim, pri preuzimanju pravne obveze Komisija mora biti zadovoljna i pravnim i financijskim položajem korisnika, kao i njegovim općim integritetom, u okviru dobrog financijskog upravljanja. Kad je riječ o društvu Y, Komisija je smatrala da postoje dostatni razlozi za pretpostavku da ti opći uvjeti nisu ispunjeni jer su struktura organizacije i interni postupak donošenja odluka nejasni. Navela je da je odluka o neodobravanju financijske pomoći dok se ponovno ne uspostavi povjerenje u organizaciju donesena na temelju upravljanja rizicima, uz potpuno savjetovanje i dogovor s Odjelom za unutarnju reviziju nadležne glavne uprave.

Komisija je odbacila tvrdnju da je prekršila pravo podnositelja pritužbe na obranu. Institucija je objasnila da ima pravo odlučivati o dodjeli bespovratnih sredstava na temelju svih dostupnih informacija. U okviru programa financiranja nevladinih organizacija nisu predviđeni sastanci s korisnicima radi rasprave o ishodu njihove prijave. U informativnom dosjeu objavljenom uz svaki poziv na podnošenje prijedloga izričito se navodi da je odluka Komisije o bespovratnim sredstvima konačna. Ta je politika u skladu s idejom da se bespovratna sredstva Zajednice trebaju smatrati darovima koji bi se trebali upotrijebiti za postizanje niza unaprijed utvrđenih ciljeva. Međutim, na zahtjev se mogu dati daljnja pisana pojašnjenja razloga za odbijanje.

S obzirom na ozbiljnu zabrinutost Komisije koja proizlazi iz unutarnjih pravnih problema osobe Y, institucija je smatrala da je potencijalni korisnik trebao uvjerljivo dokazati da ne postoji nezakonita situacija i da je njegova institucionalna stabilnost ponovno uspostavljena. Komisija smatra da nisu izneseni takvi bitni dokazi.

Komisija je stoga zaključila da nije mogla ponovno razmotriti svoju odluku i podnositelju pritužbe odobriti zatraženu pomoć.

Primjedbe podnositelja pritužbe

Podnositelj pritužbe tvrdio je da Y ispunjava sve kriterije navedene u pozivu na podnošenje prijedloga i u relevantnoj odluci. Ustrajao je na tome da se odluka o odbijanju zahtjeva osobe Y za financiranje 2002. nije temeljila na kriterijima utvrđenima u bilo kojem prethodnom pravnom instrumentu, nego na zabrinutosti njezinih službi u pogledu pravnog statusa osobe Y. Te su zadrške bile nepoznate podnositelju pritužbe koji ih nikad nije imao priliku opovrgnuti.

Kad je riječ o tvrdnjama Komisije o mogućim financijskim nepravilnostima u korištenju bespovratnih sredstava od strane društva Y tijekom razdoblja 1998., 1999. i 2000., podnositelj pritužbe smatrao ih je neutemeljenima. Osvrnuo se na nalaze revizije koju je Komisija provela između rujna 2001. i travnja 2002. u pogledu djelovanja osobe Y. Tim kontrolama nije utvrđena nikakva nepravilnost te je nakon toga institucija morala povući svoje zahtjeve za povrat bespovratnih sredstava iz 1998. i suspenziju pomoći iz 2000. i 2001. Međutim, podnositelj pritužbe napomenuo je da razlozi za reviziju Komisije nisu bili povezani s onima koje je institucija iznijela u prilog svojoj odluci o odbijanju zahtjeva podnositelja pritužbe iz 2002.

Podnositelj pritužbe opovrgnuo je postojanje bilo kakvih unutarnjih problema koji uključuju strukturu osobe Y. Dodao je da je organizacija uvijek uživala potporu svojih članova, što je vidljivo iz rezolucije njezine nedavne opće skupštine. Pravni postupci protiv osobe Y bili su rezultat kampanje klevete koju je organizirao bivši zaposlenik.

Podnositelj pritužbe istaknuo je da je tužba protiv osobe Y samo preliminarna istraga koju je pokrenuo nacionalni državni odvjetnik i da ni na koji način nije povezana s prirodom statuta ili strukturom organizacije. Kad je riječ o tom aspektu, Komisija je trebala biti svjesna pravne strukture osobe Y jer je od 1996. održavala redovite radne odnose s tom organizacijom. Institucija je zadržala mnoštvo informacija o osobi Y, uključujući njezine službene statute, koje su potvrdila nacionalna tijela.

Prema mišljenju podnositelja pritužbe, Komisijin argument da je činjenica da se na sudu iznose ozbiljne optužbe protiv osobe Y teret dokazivanja osnovanosti njezine organizacije, zanemaruje temeljna pravna načela i krši njezina temeljna prava. Podnositelj pritužbe naglasio je da se svatko optužen za kazneno djelo smatra nedužnim dok mu se ne dokaže krivnja, kako je priznato u članku 11. stavku 1. Opće deklaracije o ljudskim pravima, članku 14. stavku 2. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i članku 6. stavku 2. Europske konvencije o ljudskim pravima.

OSTALI MJERILA

Uzimajući u obzir primjedbe koje je podnio podnositelj pritužbe, Ombudsman je Komisiji pisao 18. veljače 2004. Ombudsman je u svojem dopisu napomenuo da se čini da je Komisija svoju odluku temeljila na postojanju kaznene istrage protiv podnositelja pritužbe. Kako bi ocijenila obrazloženje Komisije, ombudsmanica je zatražila dodatno pojašnjenje u pogledu: (i) je li u ovom konkretnom slučaju Komisija na odgovarajući način uzela u obzir ne samo potrebu za zaštitom financijskih interesa Zajednice, već i pravo podnositelja pritužbe da se prema njemu postupa pošteno i uz dužno poštovanje pretpostavke nedužnosti; i ii. ako je u općim slučajevima koji uključuju sudske ili upravne istrage koje su u tijeku u vezi s pravnim i financijskim položajem potencijalnih korisnika pomoći Zajednice, institucija svojim službama dala smjernice ili upute o tome kako poštovati pravednu ravnotežu između interesa privatnih osoba i općeg javnog interesa.

Drugo mišljenje Komisije

U svojem drugom mišljenju Komisija je naglasila da je dobro financijsko upravljanje ključno načelo u upravljanju proračunom Zajednice. U skladu s tim, važno je smanjiti rizik da novac poreznih obveznika nije dobro potrošen.

Komisija je podsjetila da se bespovratna sredstva u okviru predmetnog programa dodjeljuju na godišnjoj osnovi nakon što institucija ocijeni prijedloge. Objasnila je da dodjela bespovratnih sredstava podliježe načelima transparentnosti i jednakog postupanja. Ta su opća načela već navedena u „Vademecumu o upravljanju bespovratnim sredstvima” iz 1999. te su naknadno uključena u novu Financijsku uredbu koja je stupila na snagu u siječnju 2003. Službe Komisije moraju osigurati primjenu tih načela.

Komisija je naglasila da su svi nevini dok im se ne dokaže krivnja. Međutim, Komisija je u ovom slučaju zbog izvora i težine navoda bila primorana zauzeti oprezan stav, što je dovelo do odluke da se Y ne uvrsti među uspješne kandidate. U tim je okolnostima Komisija ocijenila da ne bi bilo dobro financijsko upravljanje dodijeliti subvenciju tom konkretnom podnositelju zahtjeva ako su postojale takve očite sumnje.

Komisija je objasnila da je, kako je navedeno u njezinu mišljenju, tijekom rutinske revizije rashoda iz 1998. provedene u veljači 2001. otkriven problem s organizacijskom strukturom Y-a. Problem se odnosio na netransparentan odnos između Y-a i Z-a, jednog od njegovih osnivača. Velik dio rashoda za aktivnosti osobe Y stvarno je snosila osoba Z, koja je zatim društvu Y naplatila odgovarajuće iznose. To je bilo podugovaranje koje nije bilo dopušteno bez dopuštenja Komisije. Nakon daljnjih revizija i internih rasprava donesena je odluka kako bi se pokušalo pronaći pragmatično rješenje problema. Budući da su radovi obavljeni i da se činilo da nije došlo do namjerne prijevare, Komisija je prihvatila rashode društva Z nastale u ime društva Y, osim nekih troškova za osoblje. To se rješenje primjenjivalo samo u prošlosti i nije predstavljalo odobrenje Komisije za tu netransparentnu organizacijsku strukturu.

Kako bi saznala stvarnu situaciju, Komisija je od Europskog ureda za borbu protiv prijevara (OLAF) zatražila da istraži Y. OLAF je u postupku dovršetka svoje istrage. Na kraju tog postupka i na temelju svojih nalaza Komisija će odlučiti hoće li nastaviti normalan odnos s organizacijom.

U odgovoru na konkretne informacije koje je zatražio Ombudsman Komisija je objasnila da nije izdala opće smjernice za svoje službe o tome kako se ponašati u sličnim situacijama. Dužnosnik za ovjeravanje na osnovi daljnjeg delegiranja odgovoran je za donošenje presude na pojedinačnoj osnovi. Međutim, Komisija želi naglasiti da u postupku dodjele bespovratnih sredstava mora ocijeniti sve zahtjeve pravedno i u skladu s načelom dobrog financijskog upravljanja. Stoga bi se u ozbiljnim slučajevima navoda o prijevari ili lošem upravljanju primjenjivalo načelo predostrožnosti sve dok situacija nije jasno utvrđena.

Primjedbe podnositelja pritužbe na drugo mišljenje Komisije

U svojim očitovanjima na drugo mišljenje Komisije podnositelj pritužbe ponovno je potvrdio svoje prethodne argumente.

Podnositelj pritužbe istaknuo je da je Komisija nastavila ponavljati iste inkriminirajuće argumente protiv njegove organizacije, bez obzira na dokaze koje je dostavio i koji dokazuju nedosljednost tih tvrdnji. Napomenuo je da je institucija upotrijebila te argumente kako bi odbila zahtjev podnositelja pritužbe za financijsku pomoć 2002. i 2003., a posljednji put 2004. Iako je više puta tražio da ga se upozna s optužbama protiv njega i da ga se sasluša prije donošenja odluke, institucija je zanemarila njegovo pravo na obranu.

Podnositelj pritužbe uputio je na zadovoljavajući odnos između Komisije i osobe Y između 1996. i 2000. Dobro financijsko upravljanje Y-a ilustrirano je nalazima revizije Komisije od 28. siječnja 2002. u vezi s razdobljima 1998., 1999. i 2000. Revizijom je zaključeno da unatoč intenzivnom nadzoru revizora nije otkrivena nikakva nepravilnost osobe Y.

Kad je riječ o informacijama koje je Ombudsman zatražio u svojem dopisu Komisiji, podnositelj pritužbe smatrao je da institucija nije dostavila dodatne pojedinosti i da stoga nije odgovorila na zahtjeve Ombudsmana.

ODLUKA

1 Navodni nedostatak pravne osnove za odluku Komisije

1.1 Podnositelj pritužbe tvrdi da se odluka Komisije od 12. kolovoza 2002. o odbijanju zahtjeva Y-a za financijsku pomoć u 2002. u okviru programa djelovanja Zajednice za promicanje nevladinih organizacija (NVO) nije temeljila na odredbama poziva na podnošenje prijedloga u kojima je utvrđena pravna osnova programa i da mu nije pružena mogućnost da bude saslušan prije donošenja odluke.

Podnositelj pritužbe tvrdio je da je Komisija svoju odluku o odbijanju Y-ova zahtjeva za financiranje iz 2002. temeljila na nizu optužbi koje su mu bile nepoznate i da nikada nije imao priliku opovrgnuti.

U svojim očitovanjima podnositelj pritužbe tvrdi da je opravdanje koje je Komisija dala za isključenje osobe Y, odnosno postojanje sudskog postupka protiv organizacije koji se u to vrijeme vodio pred nacionalnim sudovima, bilo neosnovano jer je takav postupak uključivao samo preliminarnu istragu koju je proveo državni odvjetnik. Komisija je trebala biti svjesna dobre pravne strukture organizacije jer je s njom održavala kontinuirani radni odnos od 1996.

1.2 Komisija tvrdi da pri preuzimanju pravne obveze mora osigurati, u okviru dobrog financijskog upravljanja, pravnu i financijsku sposobnost korisnika, kao i njegov opći integritet. Komisija smatra da je bilo dovoljno razloga za pretpostavku da ti opći uvjeti u ovom slučaju nisu bili ispunjeni.

Komisija tvrdi da ima pravo samostalno odlučivati, na temelju svih dostupnih informacija, o dodjeli bespovratnih sredstava. U okviru programa financiranja nevladinih organizacija nisu predviđeni sastanci s korisnicima radi rasprave o ishodu njihove prijave. U informativnom dosjeu objavljenom uz svaki poziv na podnošenje prijedloga izričito se navodi da je odluka Komisije o bespovratnim sredstvima konačna. To je u skladu s idejom da se bespovratna sredstva Zajednice trebaju smatrati darovima koji bi se trebali koristiti za postizanje niza unaprijed utvrđenih ciljeva.

S obzirom na ozbiljnost navoda koji su se u to vrijeme iznosili pred nacionalnim sudovima, Komisija smatra da je potencijalni korisnik trebao uvjerljivo dokazati da nije bilo nezakonitih situacija. Prema mišljenju institucije, takvi bitni dokazi nisu dostavljeni.

U svojem drugom mišljenju Komisija tvrdi da se zbog izvora i težine navoda osjećala prisiljenom zauzeti oprezan stav, što je dovelo do odluke da se Y ne uvrsti među uspješne kandidate.

U odgovoru na zahtjev Ombudsmana Komisija je navela da nije izdala nikakve opće smjernice za svoje službe o tome kako poštovati pravednu ravnotežu između interesa privatnih osoba i općeg javnog interesa u predmetima koji uključuju sudske ili upravne istrage koje su u tijeku u vezi s pravnim i financijskim položajem potencijalnih korisnika pomoći Zajednice. Dužnosnik za ovjeravanje na osnovi daljnjeg delegiranja odgovoran je za donošenje presude na pojedinačnoj osnovi. Međutim, Komisija želi naglasiti da u postupku dodjele bespovratnih sredstava mora ocijeniti sve zahtjeve pravedno i u skladu s načelom dobrog financijskog upravljanja. Stoga bi se u ozbiljnim slučajevima navoda o prijevari ili lošem upravljanju primjenjivalo načelo predostrožnosti sve dok situacija nije jasno utvrđena.

1.3 Ombudsmanica napominje da je obrazloženje Komisije da odbije zahtjev podnositelja pritužbe, kako je navedeno u njezinu dopisu od 12. kolovoza 2002., bilo kako slijedi:

„Žao mi je što vam moram reći da je vaša prijava bila jedna od onih koja nije bila uspješna u tom procesu zbog sljedećeg razloga:

S obzirom na preostalu nesigurnost u pogledu neovisnosti osobe Y od osobe Z, ozbiljne optužbe za krivotvorenje potpisivanja dokumenta i navodno nezakonite izmjene statuta organizacije koje sada provodi javni tužitelj [...], Komisija neće ponovno razmotriti zahtjev osobe Y sve dok ne dobije dostatne dokaze o pravnom položaju organizacije.”

Na temelju informacija dostavljenih tijekom istrage čini se da je u trenutku kada je Komisija ocijenila zahtjev podnositelja pritužbe nacionalni javni tužitelj provodio preliminarnu istragu o navodnom krivotvorenju od strane organizacije podnositelja pritužbe. Nadalje, postupak odabira Komisije zaključen je prije nego što je sudac nadležan za istragu 7. listopada 2002. odobrio organizaciju podnositelja pritužbe.

1.4 Ombudsmanica smatra da pri razmatranju zahtjeva za financiranje Zajednice Komisija mora uzeti u obzir ne samo posebna pravila kojima se uređuje taj program financiranja, već i sva pravila ili načela koja su za nju obvezujuća. Kao što je navedeno u članku 274. Ugovora o EZ-u, jedno od općih pravila koje se primjenjuje na bilo koju inicijativu koja uključuje korištenje sredstava Zajednice jest obveza dobrog financijskog upravljanja.

Ombudsmanica napominje da se tumačenje načela dobrog financijskog upravljanja ne može svesti na isključivo računovodstvenu definiciju. Prema mišljenju sudova Zajednice, njegovo pravilno tumačenje mora uključivati brigu o praktičnim posljedicama radnji financijskog upravljanja (3).

1.5 S obzirom na navedeno, Ombudsmanica smatra razumnim da prije dodjele zahtjeva za financijsku pomoć Komisija razmotri jesu li pravni i financijski položaj potencijalnih korisnika, kao i njihov cjelokupni integritet, dovoljno pouzdani. Europski ombudsman nije svjestan nijednog pravnog pravila ili načela kojim bi se to spriječilo.

1.6 Međutim, Ombudsman smatra da bi Komisija pri poduzimanju mjera za zaštitu financijskih interesa Zajednice trebala nastojati postići pravednu ravnotežu između interesa privatnih osoba i općeg javnog interesa kako bi se prema potencijalnim korisnicima financijske pomoći postupalo pravedno i uz dužno poštovanje pretpostavke nedužnosti (4). Ombudsman također ističe da je teško predvidjeti na koji bi način Komisija mogla postići pravednu ravnotežu, osim ako podnositelju zahtjeva za bespovratna sredstva ne priopći eventualne sumnje u njegovu aktivnu procesnu legitimaciju te je potom spremna saslušati i odgovoriti na informacije koje je dostavio podnositelj zahtjeva kako bi razjasnio te sumnje.

1.7 U ovom slučaju Ombudsman napominje da je jedini argument u prilog Komisijinoj odluci od 12. kolovoza 2002. bilo postojanje kaznene istrage protiv podnositelja pritužbe. Komisija se u svojoj odluci nije pozvala ni na jednu vrstu popratnih dokaza koji su možda pridonijeli negativnoj ocjeni zahtjeva podnositelja pritužbe. Institucija se ograničila na uzimanje u obzir formalnog postojanja kaznene istrage i navoda iznesenih nakon nje, a da pritom nije pokušala provjeriti te informacije.

Ombudsmanica napominje da, unatoč pozivu upućenom podnositelju pritužbe u odluci Komisije od 12. kolovoza 2002. da dostavi dokaze o pravnom položaju svoje organizacije, nakon što je podnositelj pritužbe to učinio dopisom od 30. kolovoza 2002., čini se da institucija nije odgovorila na te dokaze i samo je u svojem dopisu od 7. listopada 2002. navela da su korisnici Akcijskog programa iz 2002. već bili utvrđeni.

1.8 Nakon što je pregledao činjenice slučaja, Ombudsman smatra da Komisija nije uspjela dokazati da je u ovom slučaju postigla pravednu ravnotežu između potrebe za dobrim financijskim upravljanjem svojim bespovratnim sredstvima i prava podnositelja pritužbe da se prema njemu postupa pošteno i uz dužno poštovanje pretpostavke nedužnosti. Isključivo oslanjajući se na formalno postojanje pravne istrage protiv podnositelja pritužbe bez daljnje provjere tih informacija, Komisija nije pošteno postupala s podnositeljem pritužbe, čime je prekršila članak 6. stavak 2. Europskog kodeksa dobrog administrativnog postupanja. To je primjer nepravilnosti u postupanju. Komisiji će biti upućena kritična napomena.

1.9 Ombudsman želi skrenuti pozornost Komisije na činjenicu da se slične vrste problema mogu izbjeći ako institucija preuzme inicijativu da svojim službama pruži smjernice ili upute o tome kako poštovati pravednu ravnotežu između interesa privatnih osoba i općeg javnog interesa u predmetima koji uključuju sudske ili upravne istrage koje su u tijeku u vezi s pravnim i financijskim položajem potencijalnih korisnika pomoći Zajednice.

Ombudsmanica će u tu svrhu Komisiji uputiti dodatnu primjedbu u nastavku.

2 Ponovno razmatranje pomoći koju je zatražio podnositelj pritužbe

2.1 Podnositelj pritužbe tvrdi da bi Komisija trebala preispitati svoje stajalište i društvu Y odobriti zatraženu pomoć.

2.2 Komisija tvrdi da ne može ponovno razmotriti svoju odluku i podnositelju pritužbe odobriti zatraženu pomoć. Institucija je u komunikaciji s podnositeljem pritužbe napomenula da je njezino proračunsko razdoblje 2002. zaključeno i da se stoga zahtjev osobe Y ne može ponovno razmotriti.

2.3 Ombudsmanica prima na znanje izjavu Komisije da je njezino proračunsko razdoblje 2002. zatvoreno te se stoga zahtjevi podneseni u to vrijeme ne mogu revidirati. Kao rezultat toga, ponovno razmatranje zahtjeva podnositelja pritužbe za financijsku pomoć u okviru akcijskog programa Zajednice za promicanje nevladinih organizacija (NVO) iz 2002. više se ne čini izvedivim.

S obzirom na navedeno ombudsmanica smatra da se zahtjev podnositelja pritužbe ne može ispuniti u pogledu proračuna za 2002. Međutim, Ombudsman ističe da nije svjestan ničega što bi podnositelja pritužbe spriječilo da podnese zahtjev za financiranje u vezi s bilo kojim krugom bespovratnih sredstava koji je još uvijek otvoren.

Zaključak

Na temelju istraga Europskog ombudsmana u vezi s ovom pritužbom čini se potrebnim iznijeti sljedeću kritičku napomenu:

Europski ombudsman smatra da bi Komisija pri poduzimanju mjera za zaštitu financijskih interesa Zajednice trebala nastojati postići pravednu ravnotežu između interesa privatnih osoba i općeg javnog interesa kako bi se prema potencijalnim korisnicima financijske pomoći postupalo pravedno i uz dužno poštovanje pretpostavke nedužnosti. Ombudsman također ističe da je teško predvidjeti na koji bi način Komisija mogla postići pravednu ravnotežu, osim ako podnositelju zahtjeva za bespovratna sredstva ne priopći eventualne sumnje u njegovu aktivnu procesnu legitimaciju te je potom spremna saslušati i odgovoriti na informacije koje je dostavio podnositelj zahtjeva kako bi razjasnio te sumnje.

Nakon što je preispitao činjenice u predmetu, Ombudsman smatra da Komisija nije uspjela dokazati da je u ovom slučaju postigla pravednu ravnotežu između potrebe za dobrim financijskim upravljanjem svojim bespovratnim sredstvima i prava podnositelja pritužbe da se prema njemu postupa pošteno i uz dužno poštovanje pretpostavke nedužnosti. Isključivo oslanjajući se na formalno postojanje pravne istrage protiv podnositelja pritužbe bez daljnje provjere tih informacija, Komisija nije pošteno postupala s podnositeljem pritužbe, čime je prekršila članak 6. stavak 2. Europskog kodeksa dobrog administrativnog postupanja. To je primjer nepravilnosti u postupanju.

S obzirom na to da se ti aspekti predmeta odnose na postupke povezane s određenim događajima u prošlosti, nije primjereno postići prijateljsko rješenje tog pitanja. Ombudsman stoga zaključuje predmet.

O toj će odluci biti obaviješten i predsjednik Komisije.

DRUGO PODRUČJE

Ombudsman želi skrenuti pozornost Komisije na činjenicu da bi se slične vrste problema mogle izbjeći ako institucija preuzme inicijativu da svojim službama pruži smjernice ili upute o tome kako poštovati pravednu ravnotežu između interesa privatnih osoba i općeg javnog interesa u predmetima koji uključuju sudske ili administrativne istrage koje su u tijeku u vezi s pravnim i financijskim položajem potencijalnih korisnika pomoći Zajednice.

Tvoje iskreno,

 

P. Nikiforos DIAMANDOUROS

---

Zahtjevi za pristup sljedećim dokumentima odobravaju se automatski, osim u vezi s pritužbama koje su klasificirane kao povjerljive u skladu s gore navedenim člankom 10.1.:
(b) pritužbe i dokumenti koje je podnositelj pritužbe priložio"
Doneseno 8. srpnja 2002. i izmijenjeno odlukom Europskog ombudsmana od 5. travnja 2004., dostupno na internetskoj stranici Europskog ombudsmana: http://www.ombudsman.europa.eu.

(2) "Ako podnositelj pritužbe to zatraži, Europski ombudsman klasificira pritužbu kao povjerljivu".

(3) Predmet T-105/99 Conseil des communes et régions d'Europe (CCRE) protiv Komisije ECR [2000.] II-4099, stavak 73.

(4) Vidjeti članak 6. stavak 2. Europskog kodeksa dobrog administrativnog postupanja, koji je dostupan na internetskoj stranici Europskog ombudsmana: http://www.ombudsman.europa.eu.