Strasbourg, 20. studenoga 2003.

Poštovani gospodine T.,

Dana 22. listopada 2002. podnijeli ste pritužbu Europskom ombudsmanu u vezi s ponašanjem Europskog ureda za borbu protiv prijevara (OLAF).

Ombudsmanica je 29. listopada 2002. proslijedila pritužbu glavnom direktoru OLAF-a. OLAF je svoje mišljenje poslao 16. siječnja 2003. Ombudsmanica vam ga je proslijedila 23. siječnja 2003. s pozivom na očitovanje, koji ste poslali 27. siječnja 2003.

Ombudsmanica je 10. veljače 2003. pisala OLAF-u kako bi zatražila dodatne informacije u vezi s vašom pritužbom. OLAF je svoj odgovor poslao 24. ožujka 2003. Proslijedila sam vam ga 22. travnja 2003. s pozivom na očitovanje, koji ste poslali 24. travnja 2003.

Dana 18. lipnja 2003. OLAF-u sam podnio nacrt preporuke. OLAF mi je 2. listopada 2003. poslao detaljno mišljenje o tom nacrtu preporuke. Ovo Vam je mišljenje proslijeđeno 6. listopada 2003. s pozivom na očitovanje, koji ste poslali 24. listopada 2003.

Pišem vam sada kako bih vas obavijestio o rezultatima istraga koje su napravljene.

COMPLAINT

Podnositelj pritužbe dopisnik je njemačkog tjednika „Stern” u Bruxellesu. U dvama člancima objavljenima 28. veljače i 7. ožujka 2002. novine su se bavile brojnim optužbama u vezi s navodnim nepravilnostima koje je istaknuo dužnosnik Unije, Paul van Buitenen, kao i istragama koje je proveo Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF) u vezi s tim optužbama. Članci su se temeljili na izvješću g. van Buitenena i povjerljivim OLAF-ovim dokumentima koje su novine dobile. Prema navodima podnositelja pritužbe do tada nijedna druga novina nije dobila preslike tih dokumenata.

OLAF je 27. ožujka 2002. objavio priopćenje za medije u kojem je istaknuo da je „novinar” dobio niz dokumenata koji se odnose na njegovu istragu o pitanjima koja je istaknuo g. van Buitenen i da je OLAF stoga odlučio pokrenuti internu istragu, u skladu s člankom 5. stavkom 1. Uredbe (EZ) br. 1073/1999 (1), u vezi sa sumnjom na otkrivanje povjerljivih podataka. Prema priopćenju za medije, ta interna istraga obuhvaćala bi i tvrdnju da su relevantni dokumenti pribavljeni „plaćanjem državnog službenika”.(2) U svojem izdanju od 4. travnja 2002. novine „European Voice” citirale su glasnogovornika OLAF-a koji je izjavio da je OLAF „dobio dokaze prima facie o mogućem plaćanju”.

Podnositelj pritužbe i njegove novine smatrali su da, iako u OLAF-ovu priopćenju za medije nije navedeno nikakvo ime, optužbe za podmićivanje koje su u njemu sadržane treba shvatiti na način da su usmjerene protiv njih. Prema mišljenju podnositelja pritužbe, OLAF je odstupio od svoje uobičajene prakse objavom činjenice da je pokrenuta interna istraga i objavljivanjem navoda koji su se temeljili na glasinama i za koje nisu postojali činjenični dokazi. Za usporedbu, podnositelj pritužbe uputio je na navode iznesene protiv glasnogovornika predsjednika Europske komisije u pogledu kojih je OLAF, prema njegovu mišljenju, različito reagirao. Osim toga, podnio je izvatke iz zapisnika sa sastanka OLAF-ova nadzornog odbora održanog 9. i 10. travnja 2002., prema kojima su se članovi odbora izjasnili „iznenađenima” zbog činjenice da je OLAF-ovo priopćenje za medije upućivalo na navodno izvršenu isplatu. Podnositelj pritužbe sumnjao je da je OLAF-ovo ponašanje moglo biti posljedica pritiska koji je izvršila Komisija. U tom je kontekstu uputio na zapisnik sa sastanka Komisije od 6. ožujka 2002.

Podnositelj pritužbe dostavio je 11. travnja 2002. i presliku interne poruke elektroničke pošte koju je u OLAF-u proslijedio B. (glasnogovornik OLAF-a). U toj poruci elektroničke pošte osoba B. istaknula je da su u to vrijeme bile sigurne samo činjenice da je povjerljivi OLAF-ov dokument procurio u medije i da su postojale glasine prema kojima je taj dokument čak plaćen, čak i uz naznaku plaćene cijene: „qu’il y avait des „rumeurs” qui circulaient autour de l’OLAF et autour de la Commission européenne selon lesquelles ces documents auraient même été „payés” (avec même l’indication d’un montant…)”.

Podnositelj pritužbe i njegove novine tvrdili su da nikada nisu izvršili nikakve isplate osoblju EU-a ili drugim osobama kako bi pribavili predmetne dokumente. „Stern” je 28. ožujka 2002. objavio priopćenje za medije u tom smislu. Podnositelj pritužbe pitao je je li pokretanjem relevantne istrage OLAF prekoračio svoj mandat koji se odnosio isključivo na djelovanje u cilju zaštite financijskih interesa Zajednice. Ti financijski interesi nisu bili ugroženi objavom članka u rubrici „Stern”. Novine su 3. travnja 2002. pisale predsjedniku OLAF-ova nadzornog odbora. U svojem odgovoru od 11. travnja 2002. predsjednik tog tijela istaknuo je da su informacije koje su dale novine zabilježene. Također je izrazio stajalište da iz zapisnika sa sastanka Komisije od 6. ožujka 2002. ne proizlazi da je Komisija izvršila pritisak na OLAF.

U dopisu od 29. srpnja 2002. podnositelj pritužbe obratio se glavnom direktoru OLAF-a kako bi se žalio na priopćenje za medije od 27. ožujka 2002. Podnositelj pritužbe zatražio je od OLAF-a da povuče to priopćenje za medije ili da obavijesti javnost da nema razloga sumnjati u sebe i novine. Osim toga, podnositelj pritužbe istaknuo je da se iz odgovora koji je Komisija dala u odgovoru na pisano pitanje zastupnika u Europskom parlamentu čini mogućim da je OLAF pratio ili dopustio da ga se nadzire u pogledu poruka elektroničke pošte i telefonskih poziva OLAF-ova osoblja kako bi se saznali mogući izvori kojima su se novine koristile. Stoga je zatražio od OLAF-a da potvrdi da ni u jednom trenutku nije pratio njegovu komunikaciju telefonom ili elektroničkom poštom s osobljem OLAF-a. U slučaju da se takvo praćenje trebalo provesti, podnositelj pritužbe zatražio je od OLAF-a da navede pravnu osnovu za takvo zadiranje u njegovu privatnu sferu te kada je i kako sudac odobrio takvo zadiranje. Podnositelj pritužbe naposljetku je pitao koje je osobne podatke koji se odnose na njega OLAF tako prikupio.

OLAF je 22. kolovoza 2002. odgovorio na dopis podnositelja pritužbe. OLAF je istaknuo da u svojem priopćenju za medije nije spomenuo ni podnositelja pritužbe ni njegove novine te da trenutačno nije predviđeno daljnje priopćenje za medije o tom pitanju. Nadalje, naglasio je da je OLAF uvijek osiguravao da su njegove istražne metode u skladu sa zakonom i dodao da OLAF ne posjeduje nikakve osobne podatke koji se odnose na podnositelja pritužbe osim njegove profesionalne adrese, telefonskog broja itd.

U svojoj pritužbi Ombudsmanu podnositelj pritužbe u biti je iznio sljedeće navode:

(1) OLAF je postupao pogrešno objavljujući, u svojem priopćenju za medije od 27. ožujka 2002. i u komentarima na „Europski glas”, navode o podmićivanju koje je trebalo shvatiti kao da su usmjereni na podnositelja pritužbe i njegove novine.

(2) OLAF nije odgovorio na sva pitanja postavljena u dopisu podnositelja pritužbe od 29. srpnja 2002.

Podnositelj pritužbe tvrdio je da bi OLAF trebao povući navode o podmićivanju, po mogućnosti na isti način na koji su izneseni, tj. priopćenjem za medije i zasebnom komunikacijom s „Europskim glasom”. Nadalje je tvrdio da bi OLAF trebao dati potpun odgovor na pitanja iz svojeg dopisa od 29. srpnja 2002.

INQUIRY

Mišljenje OLAF-a

OLAF je u svojem mišljenju iznio sljedeće primjedbe:

U OLAF-ovu priopćenju za medije od 27. ožujka 2002. navedeno je: (a) da je Ured pokrenuo unutarnju istragu na temelju Uredbe 1073/1999 o očitom curenju povjerljivih informacija sadržanih u izvješću koje je pripremio OLAF i (b) da je, prema informacijama koje je Ured primio, novinar primio niz dokumenata koji se odnose na takozvanu aferu „Van Buitenen” te da nije isključeno da je za te dokumente možda izvršeno plaćanje nekome unutar OLAF-a (ili možda drugoj instituciji EU-a).

Odluka da se objavi da je pokrenuta unutarnja istraga donesena je nakon pomnog razmatranja. Razlozi za objavu bili su:

(1) Povjerljive informacije koje su potom objavljene u medijima štetile su djelotvornosti OLAF-a, a time i borbi protiv prijevara, jer su dovele u pitanje trenutačne istrage;

(2) Propuštanje informacija, ako se može pripisati dužnosniku OLAF-a, predstavljalo bi povredu pravnih obveza OLAF-a, posebno članka 8. Uredbe 1073/1999, članka 287. Ugovora o EZ-u i članka 17. Pravilnika o osoblju o poslovnoj tajni te članka 286. Ugovora o EZ-u i Uredbe 45/2001 o zaštiti osobnih podataka.

(3) Člankom 8. stavkom 3. Uredbe 1073/1999 od direktora OLAF-a zahtijevalo se da „osigura da zaposlenici Ureda i druge osobe koje djeluju pod njegovom nadležnošću poštuju odredbe Zajednice i nacionalne odredbe o zaštiti osobnih podataka.” Člankom 8. stavkom 4. od direktora OLAF-a zahtijevalo se da „osigura primjenu ovog članka [o povjerljivosti informacija prikupljenih tijekom istrage] i članaka 286. i 287. Ugovora”. U skladu s tim, mjere poduzete kao odgovor na curenje podataka bile su u skladu s pravnim obvezama direktora da poduzme mjere u slučaju takvih događaja.

Također je bilo važno zaštititi vjerodostojnost OLAF-a u odnosu na javnost obznanjivanjem da se poduzimaju mjere protiv tih povreda. S obzirom na ozbiljne posljedice mogućnosti da je dužnosnik OLAF-a odgovoran za nezakonito otkrivanje povjerljivih informacija i osobnih podataka, direktor OLAF-a odlučio je javno i na najtransparentniji mogući način objaviti da OLAF istražuje ta kršenja kako bi utvrdio odgovorne osobe i spriječio takva daljnja kršenja.

Osim toga, na temelju konkretnih informacija koje je OLAF primio, imao je razloga vjerovati da je barem jednom izvršeno plaćanje dužnosniku OLAF-a ili drugom dužnosniku Unije za dostavu povjerljivih dokumenata. Da se to doista dogodilo, dužnosnik bi bio kriv za korupciju, kazneno djelo i prekršio bi različite članke Pravilnika o osoblju. Upiti o tome je li se to doista dogodilo još su bili u tijeku.

OLAF nikada nije nagađao o tome koji su novinari ili koje medijske organizacije možda platili OLAF-u ili drugim dužnosnicima EU-a za povjerljive dokumente. Podnositelj pritužbe nije dostavio nijedan dokaz kojim bi potkrijepio svoju tvrdnju da je on sam u medijima posjedovao predmetne dokumente u trenutku pokretanja OLAF-ove istrage. Naprotiv, bilo je dokaza da su drugi mediji dobili iste dokumente. OLAF je odbio tvrdnju podnositelja pritužbe da se prijedlozi za plaćanje trebaju shvatiti na način da su usmjereni protiv njega i njegovih poslodavaca.

U dopisu podnositelja pritužbe od 29. srpnja 2002. postavljeno je nekoliko detaljnih pitanja o OLAF-ovim operativnim metodama, osobito o mogućoj primjeni tehnika nadzora povezanih s elektroničkom poštom i telefonskom komunikacijom. Postojale su okolnosti u kojima OLAF ili tijela država članica s kojima je OLAF surađivao u istragama mogu zakonito dobiti informacije metodama koje su obuhvaćene ovim općim naslovom. Takva je mogućnost, na primjer, razmotrena u nedavnoj obavijesti Komisije svojem osoblju o tome kako dužnosnici pravilno upotrebljavaju sustav elektroničke pošte. Međutim, OLAF nije imao slobodu raspravljati o istražnim metodama koje se primjenjuju u vezi s istragom koja je u tijeku. OLAF nije raspolagao ni tehničkim ni pravnim sredstvima za prisluškivanje telefonskih linija.

OLAF je izrazio stajalište da je, s obzirom na prethodno navedeno, riješio to pitanje na potpuno primjeren način.

Primjedbe podnositelja pritužbe

U svojim očitovanjima o OLAF-ovu mišljenju podnositelj pritužbe zadržao je svoju pritužbu i iznio sljedeće dodatne primjedbe:

Pravo OLAF-a na postupanje protiv mogućih „izostavljanja” unutar Ureda nije osporeno. Pritužba se odnosila isključivo na metode kojima se OLAF koristio pri ostvarivanju tog cilja. OLAF je spomenuo cilj da se nastavi „na najtransparentniji mogući način”. Međutim, transparentnost se odnosila na činjenice, dok se ovaj predmet odnosio na „govore”. Bilo je vrlo neodgovorno raditi s glasinama koje nisu dokazane.

Iako je taj slučaj nepravilnosti u postupanju potencijalno utjecao na niz novinara, podnositelj pritužbe bio je glavna žrtva glasina koje je širio OLAF. Podnositelj pritužbe podnio je nekoliko isječaka iz novina i novinskih agencija kako bi pokazao da je samo „Stern” naveden kao izvor priče o otkrićima g. van Buitenena. Čak i da su i drugi novinari trebali posjedovati relevantne dokumente (bez navođenja od njih), sumnja na podmićivanje koje je OLAF širio bila bi prvenstveno na podnositelju pritužbe jer je prvo i najopsežnije citirao te dokumente.

Što se tiče dopisa od 29. srpnja 2002., OLAF je i dalje odbijao otkriti koje su se odredbe ovdje primjenjivale. Bilo je neprihvatljivo ne biti obaviješten o pravnoj osnovi takvog mogućeg ozbiljnog zadiranja u privatnu sferu.

Daljnje istrage

Nakon pažljivog razmatranja mišljenja OLAF-a i primjedbi podnositelja pritužbe činilo se da su potrebne dodatne istrage.

Zahtjev za dodatne informacije

Ombudsman je stoga zatražio od OLAF-a (1) da objasni, osobito s obzirom na dokaze koje je podnositelj pritužbe podnio u svojim očitovanjima, zašto smatra da se na druge osobe odnosilo ili moglo odnositi upućivanje na novinara u njegovu priopćenju za medije od 27. ožujka 2002., (2) da komentira činjenicu da su prema internoj poruci elektroničke pošte g. B.-a od 11. travnja 2002. jedine činjenice (u daljnjem tekstu: činjenice) koje su bile sigurne bile da je došlo do curenja i da su postojale glasine koje su kružile (u daljnjem tekstu: „qu’il y avait des „rumeurs” qui circulaient”) i (3) da navede na temelju čega bi se mogle donijeti mjere kao što je nadzor telefonske ili elektroničke pošte.

Odgovor OLAF-a

OLAF je u svojem odgovoru iznio sljedeće primjedbe:

Naime, upućivanje na novinara „a” bilo je neutralno i nije uključivalo nijednu konkretnu osobu jer su drugi novinari zapravo objavili članke prije OLAF-ova priopćenja za medije od 27. ožujka 2002. na temelju istog internog dokumenta na koji se podnositelj pritužbe pozvao u svojem članku od 28. veljače 2002. Na primjer, „Le Monde” je 3. ožujka 2002. objavio članak u kojem se upućuje na predmetni dokument. Novinska agencija Belga izvijestila je 22. ožujka 2002. o OLAF-ovim istragama pozivajući se na predmetni dokument. Ista je agencija 26. ožujka 2002. izvijestila da se predsjednica Odbora za proračunski nadzor Europskog parlamenta, gđa Theato, žalila da nije „prihvatljivo da članovi tiska imaju povjerljivo izvješće OLAF-a o najnovijim otkrićima Paula Van Buitenena, a mi to ne činimo”. U skladu s tim, upućivanje na „a” novinara moglo je značiti ili podnositelja pritužbe, novinare koji su napisali prethodno navedene članke ili druge novinare na koje upućuje gđa Theato.

Naime, moglo se upućivati i na bilo kojeg drugog novinara jer OLAF nije naveo da je istraga povezana s bilo kojim konkretnim materijalom koji je već objavljen.

OLAF je od pouzdanih izvora, uključujući zastupnike u Europskom parlamentu, primio informacije o mogućem plaćanju za dokumente. Nijedan određeni novinar ili osoba nije bio umiješan u takvo plaćanje.

OLAF nije imao ovlasti za poduzimanje mjera telefonskog nadzora ili nadzora elektroničke pošte pojedinca te nikada nije poduzeo takve mjere u pogledu podnositelja pritužbe. U odgovoru na hipotetsko pitanje o pravnoj osnovi na temelju koje se takve mjere mogu donijeti, samo su nadležna tijela država članica imala takve ovlasti. Izvršavanje tih ovlasti bilo je podložno načelima utvrđenima u članku 8. Europske konvencije o ljudskim pravima.

Primjedbe podnositelja pritužbe

Podnositelj pritužbe u svojim je očitovanjima iznio sljedeće primjedbe:

I dalje ostaje činjenica da je „Stern” bila prva publikacija koja je citirala dokumente. Stoga je izraz „novinar” bio obvezan stvoriti dojam da je podnositelj pritužbe mislio na to.

OLAF nije objasnio zašto bi glasine koje šire zastupnici u Europskom parlamentu trebale imati veću dokaznu vrijednost od glasina koje šire druge osobe.

Pitanje nadzora telefonske ili elektroničke korespondencije nije se odnosilo na vlastite (privatne ili profesionalne) telekomunikacijske veze podnositelja pritužbe, nego na mogućnost da je OLAF mogao dobiti informacije o podnositelju pritužbe nadzorom vlastitih zaposlenika. Stoga nije odgovoreno na pitanje o pravnoj osnovi nadzora telekomunikacijskog prometa između OLAF-ovih dužnosnika i trećih strana (kao što je podnositelj pritužbe) te o pohrani takvih podataka.

NACRT PREPORUKE

Nacrt preporuke

Na temelju dokaza koji su mu podneseni, Europski ombudsman odlučio je OLAF-u podnijeti sljedeći nacrt preporuke, u skladu s člankom 3. stavkom 6. Statuta Europskog ombudsmana:

OLAF bi trebao razmotriti povlačenje navoda o podmićivanju koji su objavljeni i za koje je vjerojatno da će se shvatiti kao da su usmjereni protiv podnositelja pritužbe.

Nacrt preporuke temeljio se na sljedećim razmatranjima:

1 Podnositelj pritužbe dopisnik je njemačkog tjednika „Stern” u Bruxellesu. U dvama člancima objavljenima 28. veljače i 7. ožujka 2002. novine su se bavile brojnim optužbama u vezi s navodnim nepravilnostima koje je istaknuo dužnosnik Unije, Paul van Buitenen, kao i istragama koje je proveo Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF) u vezi s tim optužbama. Članci su se temeljili na izvješću g. van Buitenena i povjerljivim OLAF-ovim dokumentima koje su novine dobile. OLAF je 27. ožujka 2002. objavio priopćenje za medije u kojem je istaknuo da je „novinar” pribavio niz dokumenata koji se odnose na njegovu istragu o pitanjima koja je istaknuo g. van Buitenen i da je OLAF stoga odlučio pokrenuti internu istragu o sumnji na otkrivanje povjerljivih podataka. Prema priopćenju za medije, ta interna istraga obuhvaćala bi i tvrdnju da su relevantni dokumenti pribavljeni „plaćanjem državnog službenika”.(3) U svojem izdanju od 4. travnja 2002. u novinama „European Voice” navodi se da je glasnogovornik OLAF-a izjavio da je OLAF „dobio dokaze prima facie o mogućem plaćanju”.

2 Podnositelj pritužbe smatrao je da je OLAF postupao pogrešno objavljujući, u svojem priopćenju za medije od 27. ožujka 2002. i u komentarima na „Europski glas”, navode o podmićivanju koje je trebalo shvatiti na način da su usmjereni na njega i njegove novine.

3 OLAF je smatrao da je upućivanje na „a” novinara u njegovu priopćenju za medije neutralno i da ne uključuje nijednu konkretnu osobu. Osim toga, tvrdio je da je na temelju konkretnih informacija koje je primio imao razloga vjerovati da je barem jednom isplaćena naknada dužnosniku OLAF-a ili drugom dužnosniku Unije za dostavu povjerljivih dokumenata.

4 Ombudsman smatra da ne može utvrditi jesu li navodi o podmićivanju koje je OLAF istaknuo osnovani. To je pitanje obuhvaćeno OLAF-ovom istragom koja još nije okončana. Stoga se analiza Ombudsmana u ovom predmetu usredotočuje isključivo na pitanje je li OLAF pravilno postupio kada je javnosti dostavio informacije o svojoj istrazi putem priopćenja za medije od 27. ožujka 2002. i putem informacija koje su upotrijebljene u članku objavljenom u novinama „European Voice” 4. travnja 2002. Ombudsmanica napominje da OLAF nije osporio argument podnositelja pritužbe da se taj članak temeljio na informacijama koje je dostavio OLAF.

5 Dobra je upravna praksa da se pri donošenju odluka osigura da su donesene mjere proporcionalne cilju koji se želi postići. Konkretno, uprava bi trebala izbjegavati ograničavanje prava građana kada ta ograničenja nisu u razumnoj vezi sa svrhom djelovanja.(4) Ti bi se standardi trebali primjenjivati ne samo na odluke, već i na aktivnosti uprava općenito. One su stoga relevantne i za pružanje informacija.

6 Ombudsman smatra da OLAF ima pravo pokrenuti istragu u slučajevima kada se povjerljivi dokumenti koje je sastavio ili koje posjeduje otkriju trećim stranama. Nadalje, prihvaća da OLAF ima pravo na odgovarajući način obavijestiti javnost o pokretanju takvih istraga, pod uvjetom da se poštuje načelo proporcionalnosti. Takve informacije zapravo pridonose transparentnosti u području koje je češće obilježeno tajnošću i nedostatkom informacija.

7 Slučaj podnositelja pritužbe temelji se na dvjema pretpostavkama: 1. da OLAF-ovo priopćenje za medije, iako ne spominje ime, treba shvatiti kao da se odnosi na njega kada se odnosi na „novinara” i 2. da OLAF nije imao pravo insinuirati da je dokument (5) dobiven podmićivanjem.

8 Ombudsman smatra da je podnositelj pritužbe podnio dovoljno dokaza kako bi dokazao da je prvi citirao predmetne dokumente u svojem članku od 28. veljače 2002. Podnositelj pritužbe dostavio je i znatan broj članaka objavljenih u drugim novinama i izvješća novinskih agencija u kojima se novine podnositelja pritužbe navode kao izvor znanja o tim dokumentima ili u kojima se navodi da je „Stern” pribavio te dokumente. Informirana javnost stoga je bila svjesna činjenice da su „Stern” bile prve novine koje su izašle iz tog izvora. U tim okolnostima i iako nije navedeno posebno ime, informirana javnost vjerojatno je smatrala da se upućivanje na „novinara” u OLAF-ovu priopćenju za medije odnosi na podnositelja pritužbe. U svojem odgovoru na pitanje koje mu je postavio Ombudsman OLAF se oslonio na tri članka ili izvješća kako bi utvrdio da su autori tih članaka ili izvješća ili bilo koji drugi novinari mogli biti obuhvaćeni upućivanjem na „novinara” u njegovu priopćenju za medije. Međutim, Ombudsman smatra da ono što je relevantno nisu teoretske mogućnosti tumačenja priopćenja za medije, nego tumačenje koje je najvjerojatnije dobio. Osim toga, svi članci i izvješća na koje se OLAF pozvao objavljeni su nakon članka podnositelja pritužbe od 28. veljače 2002. (3., 22. i 26. ožujka 2002.) i prije datuma OLAF-ova priopćenja za medije. Da je OLAF doista trebao pretpostaviti da je više novinara pribavilo relevantne dokumente curenjem informacija iz OLAF-a ili drugih institucija EU-a, bilo bi vrlo teško razumjeti zašto se u priopćenju za medije u jednini upućivalo na „novinara”. Što se tiče izjave gđe Theato, OLAF nije dokazao zašto bi ona trebala biti relevantna za tumačenje vlastitog priopćenja za medije koje je objavljeno dva dana nakon toga. Ombudsman stoga zaključuje da se OLAF-ovo priopćenje za medije od 27. ožujka 2002. moglo shvatiti kao da se odnosi na podnositelja pritužbe i njegove novine. Čak i ako OLAF nije trebao uputiti na podnositelja pritužbe, morao je biti svjestan dojma koji je njegov tekst trebao stvoriti.

9 Europski ombudsman smatra da je OLAF u svojem mišljenju na zadovoljavajući način objasnio zašto smatra da je potrebno obavijestiti javnost o pokretanju istrage o očitom curenju dokumenata. Međutim, Ombudsman napominje da OLAF nije samo dostavio te informacije, već je i obavijestio javnost, u svojem priopćenju za medije i u informacijama dostavljenima novinama „European Voice”, da postoji razlog za sumnju da su dokumenti pribavljeni podmićivanjem. Stoga preostaje ispitati je li OLAF ispravno objavio tu sumnju.

10 Ombudsmanica smatra da OLAF nije mogao utvrditi da je objava te sumnje bila nužna za njegov rad i proporcionalna cilju koji se želi postići. U načelu treba pozdraviti činjenicu da je OLAF u ovom slučaju trebao odlučiti postupiti „na najtransparentniji mogući način” pružanjem pojedinosti o opsegu svoje istrage javnosti, s obzirom na to da je takav pristup u skladu s obvezom institucija i tijela EU-a da donose odluke na što otvoreniji način (članak 1. Ugovora o Europskoj uniji). Međutim, insinuacija podmićivanja ozbiljna je tvrdnja koja će vjerojatno narušiti ugled novinara. Stoga se takve insinuacije ne smiju objaviti bez dovoljno ozbiljne osnove koja se može javno ispitati.

11 Ombudsmanica napominje da se OLAF-ovo priopćenje za medije odnosi na „informacije” koje je OLAF dobio kako bi potkrijepio svoje stajalište da je „možda” došlo do određenog plaćanja te da se u novinama „European Voice” čak navodi da je OLAF primio „dokaz prima facie da je možda došlo do plaćanja”. Tijekom istrage koju je proveo Ombudsman OLAF nije dostavio nikakve pojedinosti, osim navoda da je primio „informacije iz pouzdanih izvora, uključujući zastupnike u Europskom parlamentu, o mogućem plaćanju za dokumente”, a kamoli dokaze za koje je tvrdio da ih je primio. Ombudsmanica smatra da dokazna vrijednost „informacija” prema kojima se plaćanje „može” izvršiti mora nužno biti vrlo ograničena. Na temelju dokaza podnesenih Ombudsmanu, stajalište podnositelja pritužbe da se OLAF zapravo oslonio samo na glasine stoga se ne čini nerazumnim. To stajalište potvrđuje i poruka elektroničke pošte B.-a od 11. travnja 2002. Ombudsman ne isključuje mogućnost da OLAF ima pravo pokrenuti istragu na temelju pukih glasina, pod uvjetom da su djela koja su navodno počinjena dovoljno ozbiljna. Također prihvaća da OLAF može biti nesklon ili nesposoban komentirati aspekte istrage koja je u tijeku. Međutim, ako OLAF odluči pružiti informacije o istrazi koja je u tijeku, mora uzeti u obzir negativne posljedice koje takve informacije mogu imati na ugled osoba na koje se odnose navodi koje OLAF odluči objaviti. Ombudsmanica smatra da je OLAF na temelju navoda o podmićivanju bez dostatne i dostupne činjenične osnove za javni nadzor prekoračio ono što je proporcionalno svrsi njegova djelovanja. To je primjer nepravilnosti u postupanju.

U skladu s člankom 3. stavkom 6. Statuta Europskog ombudsmana Europski ombudsman zatražio je od OLAF-a da pošalje detaljno mišljenje o tom nacrtu preporuke. Ombudsmanica je napomenula da bi se detaljno mišljenje moglo sastojati od prihvaćanja njezine odluke i opisa mjera poduzetih za provedbu nacrta preporuke.

Detaljno mišljenje OLAF-a

OLAF je u svojem detaljnom mišljenju obavijestio Ombudsmana da prihvaća nacrt preporuke i da je ona provedena objavom priopćenja za medije, čiji je primjerak priložen.

Ovo priopćenje za medije od 30. rujna 2003. pod naslovom „Pojašnjenje OLAF-a o očitom curenju informacija” glasi kako slijedi:

„Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF) izdao je 27. ožujka 2002. priopćenje za medije u kojem je najavio da je u skladu s Uredbom 1073/1999 pokrenuo unutarnju istragu o očitom curenju povjerljivih informacija sadržanih u izvješću koje je pripremio OLAF.

Navela je da je, prema informacijama koje je Ured primio, novinar primio niz dokumenata koji se odnose na takozvanu „aferu van Buitenen” i da nije isključeno da je za te dokumente možda izvršena isplata nekome unutar OLAF-a (ili možda drugoj instituciji EU-a).

Istrage OLAF-a još nisu dovršene, ali OLAF do danas nije dobio dokaz da je takvo plaćanje izvršeno.”

Primjedbe podnositelja pritužbe

U svojim očitovanjima o detaljnom mišljenju OLAF-a podnositelj pritužbe smatrao je da OLAF nije na odgovarajući način proveo nacrt preporuke Ombudsmana. Podnositelj pritužbe tvrdio je da OLAF nije izričito povukao navode o podmićivanju. Naprotiv, tekst njegova priopćenja za medije podrazumijevao je da je OLAF smatrao mogućim da se i dalje pojave dokazi kojima se potkrepljuju ti navodi. Podnositelj pritužbe tvrdi da je sumnja stoga i dalje postojala i da je sramotno čak bila skrenuta pozornost na nju. Podnositelj pritužbe napomenuo je i da se čini da OLAF nije učinio ništa kako bi pojasnio svoje stajalište u pogledu „europskog glasa”. Zaključio je tvrdeći da bi OLAF trebao izričito povući navode o podmićivanju i službeno izjaviti da ni u kojem trenutku nije raspolagao nikakvim dokazima kojima bi potkrijepio takve navode.

ODLUKA

1 Objava navoda o podmićivanju

1.1 Podnositelj pritužbe dopisnik je njemačkog tjednika „Stern” u Bruxellesu. U dvama člancima objavljenima 28. veljače i 7. ožujka 2002. novine su se bavile brojnim optužbama u vezi s navodnim nepravilnostima koje je istaknuo dužnosnik Unije, Paul van Buitenen, kao i istragama koje je proveo Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF) u vezi s tim optužbama. Članci su se temeljili na izvješću g. van Buitenena i povjerljivim OLAF-ovim dokumentima koje su novine dobile. OLAF je 27. ožujka 2002. objavio priopćenje za medije u kojem je istaknuo da je „novinar” pribavio niz dokumenata koji se odnose na njegovu istragu o pitanjima koja je istaknuo g. van Buitenen i da je OLAF stoga odlučio pokrenuti internu istragu o sumnji na otkrivanje povjerljivih podataka. Prema priopćenju za medije, tom internom istragom obuhvatila bi se i tvrdnja da su relevantni dokumenti pribavljeni „plaćanjem državnog službenika”. U izdanju od 4. travnja 2002. novine „European Voice” citirale su glasnogovornika OLAF-a koji je izjavio da je OLAF „dobio dokaze prima facie o mogućem plaćanju”.

1.2 Podnositelj pritužbe smatrao je da je OLAF postupao pogrešno objavljujući, u svojem priopćenju za medije od 27. ožujka 2002. i u komentarima na „Europski glas”, navode o podmićivanju koje je trebalo shvatiti na način da se odnose na njega i njegove novine.

1.3 OLAF je smatrao da je upućivanje na „a” novinara u njegovu priopćenju za medije neutralno i da ne uključuje nijednu konkretnu osobu. Osim toga, tvrdio je da je na temelju konkretnih informacija koje je primio imao razloga vjerovati da je barem jednom isplaćena naknada dužnosniku OLAF-a ili drugom dužnosniku Unije za dostavu povjerljivih dokumenata.

1.4 Ombudsman je 18. lipnja 2003. OLAF-u podnio nacrt preporuke prema kojoj bi OLAF trebao razmotriti povlačenje navoda o podmićivanju koji su objavljeni i za koje je vjerojatno da će se shvatiti kao da su usmjereni protiv podnositelja pritužbe.

1.5 OLAF je 2. listopada 2003. obavijestio Ombudsmana da je prihvatio nacrt preporuke i da ga je proveo objavom priopćenja za medije.

1.6 Odgovarajući odlomak ovog priopćenja za medije glasi kako slijedi: „Istrage OLAF-a još nisu dovršene, ali OLAF do danas nije dobio dokaz da je takvo plaćanje izvršeno.”

1.7 Ombudsman se slaže sa stajalištem podnositelja pritužbe da objavljivanjem ovog priopćenja za medije OLAF nije na odgovarajući način proveo nacrt preporuke Ombudsmana. Umjesto da povuče navode o podmićivanju, OLAF samo navodi da „do danas” nije pronašao dostatne dokaze kojima bi potkrijepio te navode. Tekst ovog priopćenja za medije stoga upućuje na to da OLAF smatra mogućim da se i dalje pojave dokazi kojima se potkrepljuju ti navodi. U tim je okolnostima djelovanje OLAF-a očito nedostatno za ispravljanje nepravilnosti u postupanju koje je utvrdio Ombudsman. Stoga će se u tom pogledu iznijeti kritična napomena.

2 Nedostavljanje odgovora na pitanja u dopisu od 29. srpnja 2002.

2.1 Podnositelj pritužbe tvrdio je da OLAF nije odgovorio na sva pitanja koja su mu postavljena u njegovu dopisu od 29. srpnja 2002. U tom je dopisu zatražio od OLAF-a da potvrdi da ni u jednom trenutku nije pratio njegovu komunikaciju telefonom ili elektroničkom poštom s osobljem OLAF-a. U slučaju da se takvo praćenje trebalo provesti, podnositelj pritužbe zatražio je od OLAF-a da navede pravnu osnovu za takvo zadiranje u njegovu privatnu sferu te kada i kako je takvo zadiranje odobreno.

2.2 OLAF je smatrao da je odgovorio na ta pitanja.

2.3 Ombudsman napominje da je OLAF u svojem odgovoru od 22. kolovoza 2002. na gore navedeni dopis objasnio da je uvijek osiguravao da su njegove istražne metode u skladu sa zakonom i dodao da ne posjeduje nikakve osobne podatke koji se odnose na podnositelja pritužbe osim njegove profesionalne adrese, telefonskog broja itd. Prema njegovu mišljenju, OLAF je dodao da postoje slučajevi u kojima može dobiti informacije tehnikama nadzora povezanima s elektroničkom poštom i telefonskom komunikacijom, ali da sam OLAF nema ni tehnička ni pravna sredstva za prisluškivanje telefonskih linija. OLAF je nadalje istaknuo da nije imao slobodu raspravljati o istražnim metodama koje se primjenjuju u vezi s istragom koja je u tijeku. OLAF je u svojem odgovoru na pitanje koje mu je uputio Ombudsman naveo da nema ovlasti poduzimati mjere telefonskog nadzora ili nadzora elektroničke pošte privatne osobe te da nikada nije poduzeo takve mjere u pogledu podnositelja pritužbe.

2.4 Ombudsman napominje da OLAF-ovi odgovori ostavljaju otvorenom mogućnost da je poduzeo mjere u vezi s nadzorom korespondencije e-pošte svojih dužnosnika ili dužnosnika drugih institucija EU-a.(6) Međutim, OLAF je također obavijestio podnositelja pritužbe da ne posjeduje nikakve osobne podatke koji se odnose na njega osim njegove profesionalne adrese, telefonskog broja itd. Ombudsman smatra da bi informacije prikupljene iz mogućeg nadzora korespondencije e-pošte između podnositelja pritužbe i dužnosnika EU-a predstavljale „osobne podatke” podnositelja pritužbe u smislu članka 2. točke (a) Uredbe (EZ) br. 45/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. prosinca 2000. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka u institucijama i tijelima Zajednice i o slobodnom kretanju takvih podataka (7).

2.5 U tim okolnostima i s obzirom na to da je istraga OLAF-a još u tijeku, ombudsmanica smatra da je OLAF očito odgovorio na pitanja koja mu je podnositelj pritužbe uputio u svojem dopisu od 29. srpnja 2002.

2.6 Na temelju prethodno navedenih razmatranja, čini se da OLAF nije počinio nepravilnosti u postupanju kad je riječ o drugoj tvrdnji.

3 Tvrdnje podnositelja pritužbe

3.1 Podnositelj pritužbe tvrdio je da bi OLAF trebao povući navode o podmićivanju, po mogućnosti na isti način na koji su izneseni, tj. priopćenjem za medije i zasebnom komunikacijom naslovljenom „Europski glas”. Nadalje je tvrdio da bi OLAF trebao dati potpun odgovor na pitanja iz svojeg dopisa od 29. srpnja 2002.

3.2 Prema njegovu mišljenju OLAF nije komentirao te tvrdnje.

3.3 Kao što je prethodno navedeno, ombudsmanica smatra da postoji nepravilnost u postupanju OLAF-a kad je riječ o prvoj tvrdnji. Ombudsmanica smatra da se taj slučaj nepravilnosti u postupanju može i treba ukloniti povlačenjem navoda o podmićivanju koji su objavljeni i za koje je vjerojatno da će se shvatiti kao da su usmjereni protiv podnositelja pritužbe. Međutim, OLAF nije na odgovarajući način proveo nacrt preporuke koji je Ombudsman podnio OLAF-u (vidjeti točku 1.7. ovog mišljenja). Ombudsmanica će stoga iznijeti kritičnu primjedbu.

4 Zaključak

4.1 Na temelju istraga Europskog ombudsmana u vezi s ovom pritužbom potrebno je iznijeti sljedeću kritičku napomenu:

Nastavkom iznošenja navoda o podmićivanju bez dostatne i dostupne činjenične osnove za javni nadzor OLAF je prekoračio ono što je proporcionalno svrsi njegova djelovanja. To je primjer nepravilnosti u postupanju.

4.2 Ombudsman napominje da je OLAF prihvatio nacrt preporuke koji mu je podnio, iako ga, prema njegovu mišljenju, nije proveo na odgovarajući način. U tim okolnostima Ombudsman smatra da bi kritička primjedba koju je iznio mogla predstavljati odgovarajuće zadovoljstvo za podnositelja pritužbe. Ombudsman stoga smatra da u ovom slučaju nije primjereno podnijeti posebno izvješće Europskom parlamentu.

4.3 Međutim, Ombudsman će poslati presliku te odluke OLAF-u i uključiti je u godišnje izvješće za 2003. koje će se podnijeti Europskom parlamentu.

4.4 Ombudsman stoga zaključuje slučaj.

Tvoje iskreno,

 

P. Nikiforos DIAMANDOUROS

---

(1) Uredba (EZ) br. 1073/1999 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. svibnja 1999. o istragama koje provodi Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF), SL 1999., L 136, str. 1. Osim toga, čini se da su unutarnje istrage obuhvaćene člankom 5. stavkom 2., a ne člankom 5. stavkom 1. Uredbe.

(2) Tekst ovog priopćenja za medije na engleskom jeziku, koji je dostupan na internetskim stranicama OLAF-a, sadržava nešto drukčiji tekst: Prema informacijama koje je Ured primio, novinar je primio niz dokumenata povezanih s takozvanom aferom „Van Buitenen”. Nije isključeno da je za te dokumente možda izvršeno plaćanje nekome unutar OLAF-a (ili možda drugoj instituciji EU-a).

(3) Tekst ovog priopćenja za medije na engleskom jeziku, koji je dostupan na internetskim stranicama OLAF-a, sadržava nešto drukčiji tekst: Prema informacijama koje je Ured primio, novinar je primio niz dokumenata povezanih s takozvanom aferom „Van Buitenen”. Nije isključeno da je za te dokumente možda izvršeno plaćanje nekome unutar OLAF-a (ili možda drugoj instituciji EU-a).

(4) Usp. članak 6. Kodeksa dobre administrativne prakse, dostupnog na internetskim stranicama Europskog ombudsmana (http://www.ombudsman.europa.eu).

(5) OLAF je u svojem mišljenju uputio na povjerljive „dokumente” koji su procurili u javnost. Međutim, OLAF je u svojem odgovoru na zahtjev Ombudsmana za dodatne informacije spomenuo „isti interni dokument na koji se podnositelj pritužbe pozvao u svojem članku od 28. veljače 2002.” (tj. izvješće g. van Buitenena). Budući da se čini da je podnositelj pritužbe dobio dodatne interne dokumente OLAF-a (od kojih su barem neki priloženi podnositelju pritužbe), u ovoj se odluci općenito upućuje na „dokumente”.

(6) OLAF je u svojem odgovoru na pitanje koje mu je uputio Ombudsman naveo da nije ovlašten poduzimati takve mjere u odnosu na „privatne pojedince”.

(7) SL 2001., L 8, str. 1. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 3., str. 3.) Člankom 2. točkom (a) predviđa se da za potrebe Uredbe „osobni podaci” znači „sve informacije koje se odnose na fizičku osobu čiji je identitet utvrđen ili se može utvrditi”.